Nepoznate pjesme Zvonka Milkovića

1.

Kada je one davne 1975. godine, 7. kolovoza, pjesnik Zvonko Milković drhtavom rukom potpisao darovni ugovor s varaždinskom Gradskom knjižnicom i čitaonicom »Sloboda« (danas »Metel Ožegović«) o preuzimanju njegove privatne biblioteke, jamačno nije slutio da će mu posljednja pjesnička zbirka koju je već praktično pripremio za objavljivanje (Iz starog Varaždina ‒ četrdesetak soneta) biti tiskana tek 1979. godine, dakle posthumno, gotovo godinu dana nakon smrti. No, još se manje tada mogao nadati da će se njegove ostale pjesme, iz rukopisne ostavštine ‒ koje osobno ne samo da nije priredio za tisak, nego su mnoge i autorski ostale nedovršene ‒ ikada i uopće moći predstaviti čitateljskoj javnosti, ukoričene u samostalnoj knjizi.

Srećom, još prije Milkovićeve smrti (3. ožujka 1978. godine), djelatnici su Gradske knjižnice (na temelju prethodno sačinjenog popisa) iz njegova stana na Trgu slobode 9a preuzeli i kompletnu biblioteku (koja sadrži čak 2397 svezaka raznih knjiga, domaće i strane literature), ali i autorovu cjelovitu književnu ostavštinu (sačuvane pjesničke i prozne tekstove, korespondenciju, obiteljsku foto-arhivu i dr.). Među tom ostavštinom najveći dio zauzimaju upravo autorovi pjesnički rukopisi, objavljeni i još neobjavljeni. Tako su sačuvane rukopisne verzije pjesama za neke od prethodnih Milkovićevih tiskanih zbirki (npr. za zbirku Pobožni časovi iz 1944. i za Legende o sakritoj sreći iz 1976. godine), ali i pojedini ciklusi rukopisâ već ranije tiskanih pjesama (npr. ciklusi Zvonici s ladanja i Šaptaji vjetra).

Dakako, najzanimljiviji i brojčano najopsežniji bio je Milkovićev korpus rukopisnih pjesničkih tekstova sačuvan u ovećem fasciklu, tekstova za koje se s pravom pretpostavljalo da su sve do autorove smrti ostali neobjavljeni (čak i u književnoj periodici), što znači da su i stručnoj i široj čitateljskoj javnosti do sada ostali ‒ nepoznati.1) Zanimljivo je spomenuti kako je više od 70 posto rukopisnih tekstova u tome »tajnovitome fasciklu« bilo sačuvano u obliku autorovih autografa (tj. tekstova ispisanih autorovom rukom, i to pretežito nalivperom, na papirima raznih formata, od 10x15 cm do 21x30 cm), dok su ostali tekstovi u fasciklu već bili prepisani pisaćim strojem. Međutim, još je zanimljivije naglasiti da je Milković praktično na svim autografima ‒ i u više navrata! ‒ intervenirao naknadnim dopunama ili izmjenama pojedinih riječi, sintagmi, stihova ili čak cijelih strofa, i to katkada do nečitljivosti. Znatno je manje takvih autorovih rukopisnih intervencija bilo u izvornim tekstovima već (pre)pisanima pisaćim strojem.

U takvom »rinfuznom« stanju zatečen rukopisni korpus iz pjesničke ostavštine dr. Zvonka Milkovića sadržavao je više od 150 pjesničkih tekstova, od kojih je desetak, zbog mnogobrojnih autorovih kasnijih ispravaka i precrtavanja, praktično bilo nemoguće dešifrirati. Svi ostali autorovi sačuvani pjesnički rukopisi, nakon temeljite stručne obrade (grafološke rekonstrukcije, redakture, lekture i izvornog prijepisa), podvrgnuti su potom i podrobnoj analizi njihove izvornosti odnosno prvotnosti, što je zapravo bio i najteži posao priređivača ove knjige. Naime, valjalo je pedantnom komparativnom književnokritičkom i jezičnom analizom utvrditi koje su sve pjesme iz cijeloga rukopisnoga korpusa doista njegove (a ne tuđe, tj. od nekog drugog autora), a potom i koje su mu pjesme prethodno (u nekoj verziji) objavljene, i to ne samo u autorovim tiskanim samostalnim zbirkama, nego i u različitim izborima, antologijama i književnoj periodici, pa čak i u novinama.

Ukratko, priređivač je zbirke Pjesme samotnika nakon prve književnokritičke selekcije izdvojio više od 120 Milkovićevih cjelovitih pjesama koje je i sâm autor u svojoj rukopisnoj ostavštini držao kao neobjavljene. No, naknadnim je analizama utvrđeno kako desetak tih pjesama ipak bilo već tiskano (nekoje i pod drugim naslovima), doduđe, samo u književnoj periodici ili novinama. Tako je za zbirku Pjesme samotnika konačno izdvojeno i priređeno za tisak ukupno 109 nepubliciranih pjesama Zvonka Milkovića, za koje se može pouzdano reći da su do tada bile posve nepoznate široj čitateljskoj publici, te da se u novopokrenutoj Biblioteci »Varaždinskih vijesti« objavljuju prvi put.

2.

U svojoj jedinoj knjizi putopisnih prozâ Krenimo u rano jutro, tiskanoj 1968. godine u nakladi Kulturno-prosvjetnog vijeća Općine Varaždin,2) pjesnik je Zvonko Milković objavio i ovaj zanimljiv autobiografski zapis:

»Rodio sam se 1.X.1888. u Varaždinu, gdje sam polazio osnovnu školu (1895-1899) i klasičnu gimnaziju (1899-1907). Nakon položene mature slušao sam pravo na Sveučilištu u Zagrebu (1907/1908), Pragu (1908), Beču (1908/1909), pa opet u Zagrebu, gdje sam 1912. apsolvirao. Ispite i rigoroze položio sam u Zagrebu, te sam 1913. godine promoviran za doktora prava. Na Sveučilištu u Zagrebu slušao sam predavanja i dr. Ise Kršnjavoga iz Danteova Pakla.

Poslije svršenih studija neko vrijeme radim kao advokatski pripravnik, zatim kao novinar u redakciji »Obzora« (1915-1917). Kada sam tražio mjesto u Sveučilišnoj biblioteci, rekoše da već imadu jednog pripravnika (ali zaboraviše da sam u molbi naveo da sam lirik), pa kako ne nalazim ni drugdje u Zagrebu namještenja, uzmem mjesto odvjetničkog pripravnika u Varaždinu (1918. do jeseni 1919.). U vojsci u Valjevu, od jeseni 1919. do ljeta 1920, a onda sam opet u Varaždinu odvjetnički pripravnik do 1921. Iza toga vanjski dopisnik ‘Jutarnjeg lista’ iz Njemačke (1922). Po povratku kući odvjetnik sam u Varaždinu do 1955, sa prekidom za posljednjeg rata...«3)

U nastavku tog autobiografskog zapisa Milković svjedoči kako o svojim literarnim interesima, tako i o književnome milieu iz kojeg je ponikao: »U Zagrebu sam se upoznao s našom mladom pjesničkom generacijom, Augustinom Ujevićem, Ljubom Wiesnerom, Nikolom Polićem, Krešom Kovačićem, Karlom Haüslerom, pa sa Vladimirom Čerinom, Ivom Andrićem, Franom Galovićem, urednikom Mlade Hrvatske, s Vilkom Gabarićem, urednikom Hrvatskog đaka, Stjepanom Parmačevićem, članom redakcije dnevnika Hrvatski pokret, pa s Horvatom-Kišom i Brankom Hlavaty, koji su pisali prozu. Znali bi se naći u Kazališnoj kavani ili u kavani Bauer, na kraju Frankopanske ulice (...)

U kavani sam se upoznao i s A.G. Matošem. On je u to vrijeme već bio u Zagrebu, i mnogo pisao za novine, malone svake subote po feljton, a štampao je i pjesme... Ali Matoš je u ono vrijeme vodio i oštre polemike, on se nije dao svladati kao megdandžija, morao je imati posljednju riječ. Valjda je i zato nosio uvijek sa sobom debeli štap (neka je opomena!). Nas je mlade volio, kao svoje prijatelje. Znao bi reći: Dečki, da vas nemam, ja bi se sfundal...«4)

Ovi citati iz Milkovićeve Autobiografije izravno nas uvode u autorovu književnu biografiju, koja praktično započinje 1908. godine, tiskanjem njegovih najranijih pjesama u tadašnjoj književnoj periodici. No, u hrvatsku je književnost »na velika vrata« Milković zapravo zakoračio 1914. godine, uvrštenjem u glasovitu antologiju Hrvatska mlada lirika, a iste godine i objavom svoje prve stihozbirke, u vlastitoj nakladi (Pjesme). Posvetivši se potom u Varaždinu odvjetničkom pozivu (praktično, sve do umirovljenja 1955. godine), Milković se na književnoj sceni ponovno javio tek nakon trideset godina (!), pjesničkom zbirkom Pobožni časovi (1944.). A za života su mu objavljene još tri pjesničke zbirke ‒ Izabrane pjesme (1961.), Pjesme (1971.) i Legende o sakritoj sreći (1976.) te knjiga putopisâ Krenimo u rano jutro (1968.). Što se, međutim, na poetološkom polju događalo u Milkovićevoj »pjesničkoj radionici« u tom stvaralačkom luku duljem od šest desetljeća? Pogledajmo, ukratko:

»Godine 1914. jedan je od dvanaestorice pjesnika okupljenih u Hrvatskoj mladoj lirici, a te godine tiskanom prvom zbirkom Pjesme potvrdio je svoje mjesto u struji postmatoševske impresionističke lirike, odnosno mladoliričkoga novosimbolizma (C. Milanja), obilježenoga harmoničnim muzikalnim stihovima, strogim formama te motivikom transcediranog pejzaža. Ponovno je počeo objavljivati stihove nakon tridesetogodišnje stanke; od zbirke Pobožni časovi (1944.) sve do smrti objavljivao je redovito, ostavši dosljedan tradicionalnom impresionizmu, artizmu i sonetnoj formi, ali i ekspresionističkim pokušajima, te pejzažnim, ljubavnim i religioznim motivima. Pisao je i pjesme na kajkavskom narječju...«5)

Nakon posthumno tiskane autorove sonetne zbirke Iz starog Varaždina (1979.), baš se knjigom Pjesme samotnika iz 2004. godine, dakle, napokon kompletira i zaokružuje pjesnički opus Zvonka Milkovića. Naime, uz ranije registriranih 295 objavljenih pjesama, sa 109 novih i do tada nepoznatih lirskih naslova iz zbirke Pjesama samotnika ‒ autorov ukupni pjesnički opus uvećan je čak za jednu trećinu i sada iznosi sveukupno 404 tiskom objavljene (različite) pjesme. Već iz ovih je podataka očigledno da bi Milkovićevo pjesničko djelo ‒ bez objave njegovih pjesama iz rukopisne ostavštine ‒ ostalo okrnjeno i bitno osiromašeno, a time i nepotpuno zastupljeno u korpusu hrvatskog pjesništva 20. stoljeća, ali i u kontekstu novije povijesti hrvatske književnosti.

3.

Kako vidjesmo, Zvonko Milković je na idejno-tematskom i poetičko-jezičnom planu temelje svoje »lirske kuće« (Šime Vučetić) postavio u poetskom prostoru između Matoševa artizma, parnasovačke plastične pikturalnosti i simbolističke ritmičke sugestivnosti, a na tragu iskustava i prakse verslibrističkog regionalizma Gričana. Međutim, iako ga je zbog takvih značajki već 1914. godine aktualna književna kritika ocijenila kao artistički i poetički već »dovršenog«, zrelog pjesnika, on je i kasnije svoj lirski nerv neprestano brusio i oplođivao specifičnim »milkovićevskim« subjektivizmom i intimizmom, unosivši u takvo stihotvorenje i naznake ekspresionističke i nadrealističke sintakse. Ukratko, kao da je njegov lirski subjekt sve više ostajao »razapet« između svojedobno inovativnih poetoloških paradigmi pristiglih iz velikih europskih metropola i tradicionalnih motivskih uporišta pjesnikâ privrženog vlastitim ishodištima i podneblju ‒ negdje na rubu Europe...

Na taj je način Milković u artističko-izvedbenoj sferi, zapravo, cijelog života bilježio male ali uočljive »evolucijske« pomake, dok je na idejno-tematskoj ravni ostao opsesivno vjeran ‒ pejzažima domaćega, zagorskoga krajolika, ljubavima prema dragim bićima (majka i otac!), malim stvarima djetinjstva, emotivnoj privrženosti prema domu (i svome rodnome gradu Varaždinu), upravo ladanjskim atmosferama, sveprisutnom sjaju i ljepoti transcedirane šutnje, tišine i samoće. Stoga su upravo te tri riječi (primarno duhovne provenijencije) ujedno i najčešći i najključniji pojmovi, ali i trajni lirski temati u cjelokupnoj Milkovićevoj poeziji.

Sva prethodno naznačena svojstva, značajke i odlike Milkovićeva pjesništva upravo su uzorno zastupljene i u stihovima zbirke Pjesme samotnika. Štoviše, u njima se javljaju i neki od zajedničkih stvaralačkih postupaka istaknutih pripadnika Milkovićeva pjesničkog naraštaja (koje poimence spominje u Autobiografiji), kao što su npr. svjesno preuzimanje ekavice u pisanju stihova (u razdoblju nakon Prvoga svjetskog rata), zatim korištenje korijenskoga pravopisa (prije i za vrijeme NDH) te trajna težnja za pjesničko-oblikovnim perfekcionizmom, a na idejnom planu mladenačko priklanjanje ideji zajedničke (jugo)države, ali i plaćanje »ceha« npr. poetici socrealizma. Premda je zasigurno jedan od najdosljednijih hrvatskih intimističkih pjesnika 20. stoljeća, spomenutim »zajedničkim zabludama« svoga književnog naraštaja ni Milković nije odolio, ali su one u njegovoj književnoj biografiji bile ne samo kratkotrajne, nego i nisu ostavile bitnije negativne tragove na njegovu umjetnost riječi.

Zaključno treba svakako naglasiti da se tek objavom Pjesama samotnika napokon može dati i konačna književnokritička prosudba i situirati književnopovijesna pozicija poezije Zvonka Milkovića u kontekstu hrvatske književnosti 20. stoljeća. Upravo zato su u ovu zbirku uvrštene sve do sada neobjavljene autorove pjesme iz bogate rukopisne ostavštine, a ne samo one ‒ ponajbolje ili antologijske. Pozorniji pak se čitatelj lako može uvjeriti da u zbirci Pjesme samotnika ima barem dvadesetak pjesama koje su ‒ da ih je pjesnik uspio za života dogotoviti ‒ mogle biti objavljene u bilo kojoj autorovoj prethodnoj knjizi, jer zadovoljavaju i najstrože uredničke i književnokritičke kriterije.

Napokon, ako se objavom i artistički slabijih Milkovićevih pjesama iz rukopisne ostavštine ‒ opterećenih npr. suvišnom deskripcijom, vlastitim manirizmom ili nedostatnom inspiracijom ‒ željelo ovom zbirkom i definirati i dovršiti autorov respektabilan pjesnički opus, s njegovih se spomenutih dvadesetak najvrsnijih (a dosad nepoznatih) pjesama nastojalo ponovno upozoriti na ovoga istaknutoga hrvatskog i svakako »najvaraždinskijeg pjesnika«. Pjesnika koji s najplodotvornijim stranicama svoje poezije nesumnjivo i trajno ostaje ‒ naš suvremenik6)*

__________________

1) To znači, sve do 2004. godine, kada je objavljena tiskom Milkovićeva stihozbirka Pjesme samotnika (Neobjavljene pjesme iz ostavštine), u opsegu od 128 stranica; za tisak priredio Ernest Fišer, recenzenti akademik Miroslav Šicel i prof. dr. sc. Joža Skok, Biblioteka »Varaždinskih vijesti«, knjiga 1., nakladnik »Varaždinske vijesti«, sunakladnik Matica hrvatska Varaždin. ‒ Pravi je kuriozum da je ta knjiga Zvonka Milkovića tiskana u rekordnih 25.000 primjeraka (!) već u prvom samostalnom izdanju, što je zacijelo prvorazredna činjenica ne samo za bibliotečnu struku, nego i za dotadašnju (a pogotovo današnju) hrvatsku nakladničku praksu.

2) Budući da je opsežnu knjigu (od 330 stranica!) Milkovićevih putopisa Krenimo u rano jutro iz 1968. godine (s indikativnim podnaslovom Iz vidnog kuta jednog lirika) ‒ ovom »najvaraždinskijem pjesniku« objavilo Kulturno-prosvjetno vijeće Općine Varaždin ‒ dakle, jedan posve netipičan i neprofesionalni nakladnik ‒ cijela je naklada te knjige (1500 primjeraka) praktično ostala nedistribuirana, tj. u depou tadašnje Gradske knjižnice i čitaonice »Sloboda« u Varaždinu. Stoga je ta putopisne zbirka doživjela i gotovo posvemašnju šutnju od strane književne kritike, a jedini je dosad prikaz o njoj napisao prof. dr. sc. Joža Skok, objavivši ga u časopisu »Kaj« (br. 7-8, Zagreb, 1970.).

3) Usp. Zvonko Milković: Krenimo u rano jutro, Varaždin, 1968., str. 307.

4) Ibidem, str. 309.

5) Vidi: http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?!D=40897

6)* Izvorno je ovaj esej tiskan kao pogovor u zbirci Pjesme samotnika (Neobjavljene pjesme iz ostavštine) Zvonka Milkovića (Biblioteka »Varaždinskih vijesti«, knj. 1., recenzenti: akademik Miroslav Šicel i prof. dr. Joža Skok, za tisak priredio: Ernest Fišer, nakladnici : Varaždinske vijesti i Matica hrvatska Varaždin, 2004.). A kao svojevrsni kuriozum vrijedi i ovom prigodom spomenuti činjenicu da je ova Milkovićeva stihozbirka tiskana u rekordnih 25.000 primjeraka. (Op. E.F.)