Krug zatvoren tišinom

Biti pjesnik, nije moja težnja,
to je moj način da budem sam.
(Fernardo Pessoa/Alberto Caeiro)

Nije li jezgro prirode
u srcu čovjeka?
(Goethe)

Koncem 20. stoljeća u filozofiji umjetnosti raspravlja se o povratku prirode u umjetnost i početku renesanse estetike prirode.1) Lirski opus Zvonka Milkovića poticajan je za ponovno promišljanje odnosa lirike i prirode, ali i uopće odnosa čovjeka (koji je i prirodno biće) prema prirodi.2) Milković je vodio motriteljski, kontemplativan (vita contemplativa) i meditativan život. Njegov je promatrački odnos bio posebno usmjeren na prirodu; možda više nego Fran Galović, propitivao je sebe u odnosu prema prirodi i osjećao prirodu kao drugo sebe samoga. Promatranje prirode našega je pjesnika vodilo misli o svejedinstvu, koje obuhvaća i njega samog.

Pođemo li od premise da se u prirodi zrcali božanska ideja, lirika je prirode par excellence duhovna lirika. U Hegela imamo slijed: priroda proistječe iz ideje, duh proistječe iz ideje u prirodi i dio je prirode, priroda koja rađa duh ne ostaje puko fizikalno, priroda koja prekoračuje fizikalno ne znači drugo do prirodu u kojoj je imanentna božanska ideja, a božansko u prirodi očituje se kroz ljudski duh. Misao o božanskoj prirodi (kršćanstvo prirodu shvaća kao objavu Boga) u Milkovića se javlja i eksplicitno (npr. treći dio pjesme Riječi u sobi), a posredno prožima njegovu cjelokupnu liriku prirode. Priroda, kao prevladavajuća tema i duhovnost u Milkovićevoj lirici posjeduju tako zajednički metafizički temelj.

Milkovićevo je »božanstvo« Eós3), rimska Aurora. U okviru njegove lirike prirode ističe se osobito lirika jutra, zore; jutro kao učestali motiv moguće je jedan od glavnih putokaza za temporalno a i šire tumačenje Milkovićeva pjesništva u cjelini. Samo u zbirci Pobožni časovi, čak u četrnaest pjesama su jutro/zora ili glavni motiv ili jedan od motiva.4) U Bibliji riječ jutro znači doba Božje milosti i ljudske pravednosti (Psalmi, 101,8). Jutro, prema Rječniku simbola, simbolizira doba kad je svjetlo još čisto, početke kad još ništa nije iskvareno, izopačeno ili osramoćeno. Jutro je simbol čistoće i obećanja; to je vrijeme rajskog života. To je doba samopouzdanja, uzdanja u druge, u život. Bogata je također i simbolika zore.

GMAJNA5)

I.
Tu je taj prostrani mir koji doziva,
Daleko, daleko iza kuća i njiva, -
Daleko na ravni gdje prijepodne,
Svjetlucavo, laganim tijekom teče;
Gdje nema bližnjega da nešto reče
U slaženje sunca do zemlje rodne;
Kao da postoji samo zelen trave,
I plavet tišine, i tihe krave,
Glave spuštene k zemlji, na sve strane,
Mirom što se, kojput, za korak gane ...
I lahor kad obiđe, zar i on čuva
Tišinu, ne samo pastir? – Zar duva
Malko uz uho, skrati čas, i krene?
Il beskraj povezuje? – U snu sjene
Skraćuju se, tek glas ševe vrluda:
Slazi prostor, gdje nema jada i truda.

II.
To je kravlji zoološki vrt; sniva
Sve; to je otok sna, tu se počiva
Odvojeno. Tu i popodne spava;
Jer hrana trava posta umor krava,

I poleglo se disanje talasa
Nisko ... I pastir usnu. Ptić bez glasa.
A oblaci putuju. Prostru meko
Sjene lutanja noseć ih daleko.

III.
Tu je bila gmajna, i više je nema.
Ovdje su pasle krave po cio dan,
U travama, gdje ko frula cvijet je san,
Te veselim bojama miluje i prema
Visini gleda ... Tu je bila gmajna.
Sada je podijeljena i preorana;
Tu raste žito, u svibnju cvijet lana;
Samo osta svijetla sjeta, gmajne tajna.
I lanac gora, rubom krajolika,
Još se plavi ... Al kad se veče smrači,
Kroz rosnu ravan sjećanje korači
Uz topot mukli s minulih vidika.

Rainer Maria Rilke 1925. godine u pismu Witoldu Hulewiezu6) piše o »sve bržem nestajanju mnogočega vidljivog, što se više neće obnoviti«. Za naše djedove i bake »kuća« i »zdenac« bili su nešto »beskrajno više, beskrajno prisnije«. »Sad preko Amerike nadiru prazne stvari, patvorine, atrape života ... Kakva bilo kuća, po američkom shvaćanju, američka jabuka i tamošnji čokot nema ničega zajedničkog s kućom, plodom, grozdom, u koje se upila nada i sjena naših praočeva«. Mnoge su stvari potrošene i ne mogu se više nadomjestiti. U trećem dijelu pjesme Gmajna govori se o sjećanju, o onom čega više nema, o »minulim vidicima«. I u Milkovića riječ je o prisuću i očitovanju jednoga svijeta »Koj nigdar več ne dojde nazaj« (F. Galović, Mojemu ocu). Na onima koji su takve stvari poznavali, piše Rilke, odgovornost je da ne samo sačuvaju uspomenu na njih već i njihovu humanu ilarsku7) vrijednost.

Milkovićeva lirika čuva humane i larske vrijednosti, čuva uspomenu na jedan svijet. Kao svako istinsko pjesništvo, zahtijeva od čitatelja odgovarajuće duhovno držanje, istančani osjećaj za jezik koji čuva vrijednosti svijeta na izmaku, u osvit moderne strojevne civilizacije. U tom kontekstu valja podsjetiti na ulogu koju Martin Heidegger pripisuje jeziku kao »kući bitka«. Milkovićevu liriku prirode danas možemo nazvati ekološkom, u izvornom značenju grčke riječi oikos = kuća/dom; priroda je čovjekova zemaljska kuća koja, kao i vječna kuća na nebesima, nije sagrađena ljudskom rukom. Ne tražeći normativni pojam prirodno lijepog, njemački filozof Gernot Böhme zalaže se za ekološku estetiku prirode. Prema Böhmeu, temeljna životna potreba čovjeka nije samo potreba za lijepom okolinom, nego autentična potreba za prirodom. Čovjek je u prirodi pri sebi samome.8)

MRTVA PRIRODA

Nakon ručka. Ljenjivi se miris jela
Gubi sivom sobom ... Kraj ubrusa bijela,
Bačenog na stolu, gdje sve pusto šuti,
Nekoliko lijepih jabuka se žuti.
Vedre ove boje, kao jantar jasne,
Kriju slast i radosti jeseni kasne;
Kao klicaji su u mrtvilu sobe,
Dokle siti sati sitni sumor drobe.
San i mir, i nešto jednostavno sveto
Zalazi u oči. Kako je drago sve to:
I sjaj voća, i plave sjene, koje ima
Ubrus bijel u jednostavnim naborima!

Saša Vereš ističe da je u Milkovićevoj pjesmi Mrtva priroda »mnogo toga gotovo likovno koncipirano« i, uopće, slikovitost Milkovićeve lirike. »Slikovitost« međutim u Milkovića nije tek puki mimesis stvari i pojava u prirodi, kako u onoj »mrtvoj«, tako i u »živoj«. Slikovitost proizvodi atmosferu koja govori više i djeluje intenzivnije nego slika sama po sebi. Naš je pjesnik umjetnik u dočaravanju atmosfere. »Das beste ist überall die Stimmung« (Novalis), a isto tvrdi i Martin Heidegger.

Atmosfera igra važnu ulogu i u novijoj lirici prirode nastaloj poslije Drugoga svjetskoga rata. Prividan paradoks: pjesma Mrtva priroda svjedoči da je u Milkovića gledanje gotovo ravnopravno slušanju. Razlikom svijeta gledanja i svijeta slušanja bavi se suvremeni njemački filozof Wolfgang Welsch.9) Gledajući, mi smo najmanje tjelesno aficirani. Gledajući, mi smo gospodari svijeta; slušanje, naprotiv, ne drži svijet na udaljenosti, nego ga pušta unutra.

U hrvatskoj poeziji za Nikolu Šopa slušanje je barem jednako važno kao i gledanje.10) Što vidimo u mrtvim prirodama Vermeera? Nežive i nepomične predmete; voće, plodove, zdjele, etc. A čujemo tišinu.11) Isto vrijedi za Milkovićevu Mrtvu prirodu. O tome nam nešto govori sam jezik: njemački izraz za mrtvu prirodu Stilleben znači »tihi život«, kao i lijepa riječ tihožitje u slovenskom jeziku ili njoj odgovarajući izraz u hrvatskom kajkavskom: tîhi žitek. Sintagma »tihi život« jednako odgovara životu i pjesničkom opusu Zvonka Milkovića. »Kako mu duša diše, tako mu pero piše«, kazao bi domišljati hrvatski jezikoslovac Fran Kurelac.

Već je za svoje suvremenike Milković bio doslovce homo absconditus – skriveni čovjek. »Tako me malo poznaju«, reći će u jednom razgovoru12), a o »svom sakritom svijetu« izrijekom će i u Pjesmi o samotnima. Taj genuini lirik izabrao je život usamljenika. U Varaždinu, u roditeljskoj kući nasuprot kazališnoj zgradi, i u vinogradu na Varaždinbregu, desetljećima živi sam. A samoća i lirika su »prirodni saveznici«.

VOĆNJAK

Ispod jabuka, što gvire s plodnih grana,
Sakri se samoća i toplina rana.
Sanjivo med lišćem: ko da minu vodu,
sunce sja po rumenom i žutom plodu -
Pa u trave slazi ... blizu, u šljiviku,
Još vlažne sjene, u nespretnom obliku,
Mijenjaju se. Čaroban je nemir! To se
Uzvijaju s bilja tanke magle rose.
Radost je u zraku jutarnjemu. Čeka...
Onda, naglo, lupnu vrata s klijeti – s prijeka,
I sve se pritaji. Kao da će amo
Netko doći: sve sluša. ‒ Tek tu i tamo
U voćnjaku šutnju prekinuti znadne
Mukli zvuk, kad na tle plod koji zreli padne.

Zar se to grana prolaznosti oglasi?
Pobrza srce, s čuđenja staše dasi.

Pristupimo li pjesmi Voćnjak s odgovarajućom osjetljivošću, usprkos onome što je u njoj u prvom planu vidljivo i čujno, uzbuđuje nas NEVIDLJIVO I NEČUJNO: atmosfera čekanja, slušanje, tišina i šutnja. Atmosfera daje ton cjelini svijeta i ona uvijek ima nešto neizrecivo, neiskazivo – grč. to areton, ono što treba prešutjeti i što je nemoguće izgovoriti. »SVE SLUŠA«13), sve, slobodna i uređena priroda i čovjek. Tišina, šutnja i slušanje su »materia prima« lirike Zvonka Milkovića.14) To su oni »najtiši trenuci« (die stillste Stunde) o kojima govori Friedrich Nietzsche. Tišina i priroda u Milkovića uvjet su i medij kontemplacije, a ono nevidljivo, neopažljivo, istinski je »sadržaj« pjesme. Uostalom, i najveći dio stvarnosti za nas je nevidljiv, tako i energija koju posjeduje lirska pjesma i koja je njena istinska zbilja.15)

ZAHVALA

Hvala Ti, Bože, što nisam u sitnom tijelu mrava,
Te deset puta ide preko istih trava,
I amo i tamo traži u pukotini puta,
I gore i dolje preko kore stabla luta.
Hvala Ti, što si me ipak poslao među ljude,
Ma da me iznose, i s podsmjehom se čude, ‒
Hvala Ti, što si mi dao i kratkovide oči,
I ove slabe ruke, u srcu drage moći.
Hvala Ti, što sam jutros gledao brijeg u rosi
I zajutrak svoj jeo uz vinograd kosi,
Ispred bliskih gora i dalekih vidika,
Hvala Ti za osmijeh, vjeran ko s Tvog lika,
Te krenuh obasjan k sječama, za stanja,
Misleći: već zriju plodovi sred granja.
Hvala Ti, što si često uz moj korak stao
U svjetlu sunca i reko: nemoj biti zao
Onima, koji mržnju mjesto ljubav nose;
Hvala Ti, što sam čuo Tvoje noge bose.

U Rimu 1968. godine objavljena je antologija Hrvatska duhovna lirika16) u kojoj je Zvonko Milković zastupljen s dvije pjesme. Većina pjesnika zastupljeni su s jednom ili dvije pjesme (npr. Augustin Ujević i Fran Galović također s dvije, najzastupljeniji su s pet odnosno šest pjesama Nikola Šop i Đuro Sudeta). U knjizi U sjeni transcendencije – Antologija hrvatskog duhovnog pjesništva od Matoša do danas Nevena Jurice i Božidara Petrača, objavljenoj 1987. godine, Zvonko Milković zastupljen je sa četiri pjesme.

U Milkovićevoj drugoj knjizi pjesama Pobožni časovi objavljenoj 1944. godine neke pjesme možemo uvrstiti u duhovnu liriku u užem smislu.17) Pridjev »pobožan« znači:

1 – koji je pun vjere, prožet vjerskim osjećajima;

2a – koji je u kakvoj vezi s pobožnošću, koji odražava pobožnost;

2b – koji je pun zanosa, mističan.

U zbirci se očituje pobožnost u užem (vjerska, kršćanska pobožnost) i u najširem smislu (koji je u kakvoj vezi s pobožnošću, koji odražava pobožnost; onaj koji je pun zanosa, mističan). S ta dva značenja pobožnosti donekle se podudaraju pokušaji određenja duhovne lirike. Neven Jurica i Božidar Petrač u predgovoru svoje antologije opredjeljuju se za duhovnu liriku u širem smislu: »Duhovno ovdje ima karakter najšireg misaonog i osjećajnog reagiranja na tzv. posljednja pitanja« (isticanje M.V.).18) I biskup Đuro Kokša, urednik Hrvatske duhovne lirike, duhovnu liriku »uzima u veoma širokom i dalekoobuhvatnom smislu« (isticanje M.V.). Za njega je »okvir duhovna lirika hrvatska ... širi nego hrvatska katolička lirika«.19)

»Pobožni časovi«, tobože, »nisu religioznost već sabranost i traženje svoje poetske mjere, to je san o zelenom vijencu obale, o plavim ušćima i plavim zumbulima« itd.20) Ispod naziva prvog ciklusa pjesama u zbirci Pobožni časovi, Kuća iznad vinograda, nalazi se citat: »Ako Gospodin ne gradi doma, uzalud se trude, koji ga grade«, a prva pjesma u ciklusu i u zbirci Zahvala, zahvala je Bogu. U knjizi Miroslave Tušek O pjesničkom djelu Zvonka Milkovića (1979.) o duhovnoj ili religioznoj poeziji Milkovićevoj ‒ ni riječi. Dugotrajan muk o duhovnoj lirici Zvonka Milkovića prekinut će antologija biskupa Kokše. Nedvosmisleno će napokon istaknuti duhovnost Milkovićeve lirike Joža Skok u knjizi Garestinski hortus verbi (2012.). U zbirci Pobožni časovi nalazi se zacijelo jedna od najljepših duhovnih pjesama u hrvatskoj lirici prve polovice 20. stoljeća, Milkovićeva pjesma Riječi u sobi. Stoga s njome i zaključujemo ovaj esej:

RIJEČI U SOBI

I.
Bože, tko ima pravo da zaviruje
K samoćama, gdje Ti – tek kao slutnja – sjedaš?
Puštaš li kome, da me uznemiruje,
Dok blizine moje u svjetlu sunca gledaš, -
Dok zvukove govora, koji sam naučio
Još kao dijete, punim Tvojim vinom,
I kruh taj, koji nama si izručio,
Prsti mi lome nad svagdanjom gorčinom – -
O, zašto puštaš, da mi se izkrivljuje
Smisao slika, izuštenih riječi,
S kojima ljubav – iz tajna – oživljuje
Sve oko mene, sve što u meni ječi ...
Koga to vidiš, nada mnom da produžuje
Iz dana u dan sjene svojih ruku,
I da mi srce s trpnjama rastužuje -
Dokle ću morat snosit ovu muku?

Jer sve što imam, tek još ovo malo je
Sabranosti, kad znam odjeke života,
Kad slušam, tko je dobar, a tko zao je,
I kad me časom znade zanijeti ljepota.
Kad znam, da valja biti uztrpljiv i uporan
‒ Ma bio poput gorušičina zrna! ‒
I uspravan, s vedrinom uzimat svoj dan
I onda, kad je u njem trn do trna.

Jer dobrina ima ko jutra, što opajaju,
Kad smjernosti približe nepoznate žrtve,
I kad nas bilje, korijeni, s oranicama spajaju,
Te nastavljamo u sebi i žive i mrtve.
Jer ima drag put, kud se laktima ne dolazi,
Gdje čisti oganj duše izažima i mije – -
O, daj nam mir u času tom, što prolazi;
Čuj vapaj, koji srcem u tišini zrije!

II.
Mržnja je sila zla. ‒ Odredi, da prva nije,
Ne daj, da nas zaslijepi! U najdubljim dubinama
Našeg je srca ljubav sadržana; mi je
Često nismo svjesni, no ona u tišinama
Upravlja naše čine, i vodi nas iz lutanja
I stranputica – kao vječno svjetlo sred tama:
Al, jednog dana, zalije naše trpnje i ćutanja
Bezmjerjem plamenova, proljećem u nama!
Kako smo onda jaki, u mislima jedni, sabrani!
Nije li pravednost Tvoja onda kraj naših cesta?
Neki je topao zvuk, nimalo nalik zabrani,
Ili tvrdoći; u dahu ide od mjesta do mjesta ...
Osjećam: ne znajući mi nosimo dio bremena
Zajedno; bivamo laki, svaki u svojoj samoći.
Kud stavim ruku lagano, razabirem bilo vremena.
O, daj nam radost: za život, kojim još imamo poći.

III.
U svim morima i vodama su Tvoje oči,
Jednom plave, jednom zlatne, jednom sive, -
Il zelene, u bljesku, ‒ il kao noći
Tamne, zvjezdane, nad snima žive.
Na daljinama, blizinama su oči Tvoje.
Tko ih zna dokučit? ‒ Mi smo kao djeca,
Tražimo sakrito; mi ne znamo, što je
Blizu, uz nas; nemamo ushit sveca.

Ali su najljepša jutra, iza sna! Sve teži
K vedrini; ništa ne ganeš da se svidiš ...
Neki je tanji sluh: sve je u ravnoteži,
Sve je u Tvojoj ruci – Ti sve vidiš.

____________________
1) Konrad Paul Liessmann, Die Rückers der Natur in die Kunst: Ansätze zu einer Renaissance der Naturästhetik, u: Liessmann, Philosophie der modernen Kunst, Facultas. Wzv, Wien, 1999., str. 199-207; Konrad Paul Liessmann, Das Naturschöne und saine Evolution, u: Liessmann, Schönheit, Facultas, Wien, 2009., str. 69-80; Martin Seel, Eine Ästhetik der Natur, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1991; Gernot Böhme, Atmosphere, Essays zur neuen Esthetik, Suhrkamp, Berlin, 2013.

2) Važne pretpostavke za shvaćanje prirode u razdoblju Moderne i poslije u lirici nakon ekspresionizma, tako reći do danas, nalaze se u romantici. Za romantičare priroda je lijepa, katkad i zanosno opasna površina jednog drugog realiteta, koji je skriven u dubini izastvari. Priroda sliči oslikanom zastoru. Dići zastor zadaća je pjesnika; pjesništvo je hijeroglifska umjetnost (Novalis). Ono je tajno pismo, »Ur-Alphabet« (Friedrich Schlegel). Između shvaćanja o oduhovljenosti prirode i pretpostavke o prirodi kao magičnom tajnom pismu postoji uska povezanost. Neke elemente shvaćanja romantičara preuzelo je kao odlučujuće poticaje i novo magično pjesništvo (u Njemačkoj, npr. Wilhelm Lehmann, Oskar Loerke, Johannes Bobrowski).

Lirsku produkciju posljednih desetljeća u Njemačkoj obilježava tematski i stilski pluralizam, pri čemu se ističu dvije tendencije: na jednoj strani moderno visoko refleksivno pjesništvoprirode, i na drugoj strani, jezičnoartistička lirika s visokim stupnjem samoreferencije i apstrakcije. U novijem pjesništvu vidi se gdje su granice lirike prirode: ne samo tamo gdje priroda nije više tema, nego također tamo gdje su imenovane prirodne stvari u pjesmi, ali ne pokazuju na prirodu, nego njihova funkcija sada ima drugo značenje. Tako npr. hermetička lirika otkriva nove mogućnosti lirike prirode, ali i njene granice. Općenito može se reći da u lirici prirode do konca 20. stoljeća postoji velika raznolikost, te obilježja i dokazi njene nesmanjene vitalnosti (Christine Hummel, Zur Geschichte der deutschsprachigen Lyrik, u: Sabina Becker, Christine Hummel, Gabriele Sander, Grundkurs Literaturwissenschaft, Reclam, Stuttgart, 2012., str. 93., Edgar Marsch, Moderne Deutsche Naturlyrik, u: Moderne Deutsche Naturlyrik, Recklam, Sttutgart, 1980., str. 274-275. i 306-307.).

Brojni su primjeri raznolikosti i vitalnosti lirike prirode u hrvatskoj poeziji u drugoj polovici 20. stoljeća (npr. Vesna Parun, Koralj vraćen moru; Zlatko Tomičić, More; Josip Pupačić, More; Nikica Petrak, Stablo u koje je udario grom; Antun Šoljan, Sjedim u restoranu, dovršio sam ručak; Slavko Mihalić, Veljača; Milivoj Slaviček, ciklus soneta Vode; Radovan Ivšić, Brijuni; Danijel Dragojević, Föhn-pčela; Viktor Vida, Bijela sunca; Ante Stamać, Povratak prirodi, danas; Petar Gudelj, Divlja jabuka; Božica Jelušić, Snježna dionica; Krešimir Bagić, Krošnja).

3) Eós, kći titana Hiperiona, sestra Heliosa i Selene, živjela je u fantaziji Grka kao lijepa mlada žena, čije tijelo (naročito prsti, ruke i gležnjevi na nozi) i haljine blistaju u bojama šafrana ružičastocrvenoj i zlatnoj.

4) Svoju jedinu knjigu proze (putopisi, autobiografija) nazvao je Milković Krenimo u rano jutro (1968.).

5) Gmajna, lat. commune bonum, njem. Gemeine/Gemeinde, općina, komuna. U sjeverozapadnim krajevima Hrvatske vrlo često od 17. vijeka označava općinski zajednički pašnjak. (Vidi: Vladimir Mažuranić, Prinosi za Hrvatski pravno-povijestni rječnik, Zagreb 1908-1922. – pretisak, Informator, Zagreb, 1975.)

6) Rainer M. Rilke, Poezija i proza, priredio A. Stamać, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb, 2001., str. 416-420.

7) Lari, kućni bogovi bogovi zaštitnici doma, dobrohotni duhovi preminulih ukućana.

8) Gernot Böhme, Ökologische Naturästhetik und die Ästhetisierung des Realen, u: Böhme, Atmospäre. Essays zur neuen Ästhetik, Suhrkamp, Berlin, 2013., str. 13-18.

9) Wolfgang Welsch, Auf der Weg zur einer Kultur der Hörens, u: Welsch, Grenzgänge der Ästhetik, Reclam, Stuttgart, 2010., str. 231-259.

10) Nikola Šop, Dok svemiri venu, Razlog, Zagreb, 1975.

11) Marijan Varjačić, Metafizika tišine. U spomen na Miljenka Stančića povodom 90. godišnjice rođenja, Republika br. 6, Zagreb, 2016., str. 56-65.

12) Miroslava Tušek, O pjesničkom djelu Zvonka Milkovića, Liber, Zagreb, 1979., str. 29.

13) »I sve se pritaji. Kao da će amo/ Netko doći: sve sluša« (Voćnjak).

14) Šutnja, tišina i samoća su »najčešći i najključniji, ali i trajni lirski temati u cjelokupnoj Milkovićevoj poeziji« (Ernest Fišer, Nepoznate pjesme Zvonka Milkovića, u: Zvonko Milković, Pjesme samotnika, biblioteka Varaždinskih vijesti, sunakladnik Matica hrvatska Varaždin, Varaždin, 2004., str. 123.)

15) Prema Martinu Seelu, »umjetnička djela su oni estetski objekti koji pomoću njihove imaginativne organizacije posjeduju jednu vrstu pojačanekorensponzivne i/ili kontemplativne energije« (gesteigerte... Energie). Vidi: Martin Seel, Eine Ästhetik der Natur, Suhrkamp, Frankfurt am Main, 1991., str. 262.

16) Hrvatska duhovna lirika, Naklada knjižare Alma Roma, Rim, 1968. (uredio Đuro Kokša).

17) Sve su podjele lirike uvjetne; u iskonu lirika je čista duhovnost. Primjerice, Hegelovo je gledište bilo da umjetnost nije stvaranje iz samog duha kao individualnog stanja; njen izvor nije samo u individualnom duhu. U čovjeku je djelotvorno božansko: Bog je duh i jedino u čovjeku ima sredinu u kojoj postoji u formi svjesnog duha. Tu je misao začeo već Platon u Fedru (245a). Grčki su se pjesnici smatrali slušačima božanskoga glasa (Ilijada 21, 484-491). Duhovna lirika u užem smislu je ona koja eksplicitno govori o najvišem biću (Bog), vječnom i beskonačnom.

18) Neven Jurica, Božidar Petrač, U sjeni transcendencije, II. izmijenjeno i dopunjeno izdanje, Školska knjiga, Zagreb, 1999., str. 9.

19) Kao pod 15., str. 39-40. (Predgovor)

20) Saša Vereš, Plavi svijet Zvonka Milkovića, u: Zvonko Milković, Izabrane pjesme, Matica hrvatska, Zagreb, 1961., str. 89.