Knjiga o životu Edith Stein

Jasminka Domaš živi u Zagrebu, književnica je, novinarka i scenaristica. Okušala se i kao dramaturginja. Objavila je više stručnih knjiga s područja judaizma, zatim nekoliko romana i poetskih zbirki, a objavljuje i kratke priče. Vanjska je suradnica na više teoloških fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Jedna je od utemeljiteljica Židovske vjerske zajednice Bet Israel u Hrvatskoj. Članica je Hrvatskog društva pisaca i P.E.N-a.

Roman Izabrana počinje s rođenjem Edith Stein. Već od samog početka uronjeni smo u religiozne obrede i običaje Židova, kao i napetu dramu rađanja. Edith se rađa u vrlo religioznoj obitelji. Njezin otac je Siegfried Stein, uvaženi trgovac drvima koji se unatoč razgranatom poslu nije odvajao od Tore i Talmuda, podučavajući od malih nogu svu svoju djecu propisima židovske vjere. Autorica ovog romana Domaš piše sa stajališta promatrača koji opaža misli i molitve aktera, njihovu unutrašnjost i vanjštinu, vanjsku radnju i duševnu dramu. Djevojčica se rodila na Jomkipur, najsvetiji blagdan Židova. A i radnja i drama odišu religioznošću. I taj trgovac drvima, koliko god bio zaokupljen poslom, znao je da njegova bit nije u materijalnom nego u duhovnom i da bez povezanosti s Izvorom, ni on ni itko drugi, ne može preživjeti.

U početku roman opisuje svakodnevni život religiozne židovske obitelji. No, roman se ipak najviše oslanja na dva dugačka dijaloga o kojima ću naknadno pisati. Jedan s majkom Židovkom, drugi sa Židovkom i ateisticom Guelom. Do izraza dolaze svjetonazorske dileme.

Autorica često rabi nežidovskim čitaocima nepoznate termine židovske religioznosti kao i njihove prijevode na hrvatski. Upotpunjujući tako duhovnu, a ponekad i obrednu, atmosferu romana. Tekst je bogat duševnim zbivanjima, emocijama i radnjama punim židovskih običaja. I Edith raste u tom domu radosna, puna života, vedra, ljubopitljiva, ali i odlučna i tvrdoglava da provede svoju volju. Otac joj umire još dok je bila dijete, a požrtvovna majka Augusta preuzima obje teške uloge, trgovinu drvima i nježnu brigu o djeci.

»Edith, ni sama ne zna kako, ali kao da je počela živjeti jedan usporedni svijet u kojem je bila i u kojem nije bila ona koju su svi znali. Rijetko ili nikako nije dijelila s majkom, sestrama ili braćom svoje osjećaje i razmišljanja«. Edith je rano počela sa strastvenim čitanjem mnogobrojnih knjiga.

Premda se rano osjećala u izuzetnoj duhovnoj vezi s Bogom i pomišljala da duša postiže nakon smrti određen stupanj jedinstva s Bogom, s kojim je već bila bliska i draga, ali kako je bila previše osjetljiva, držala se religije skrupulozno sa strahom, pa se postepeno oslobađa straha i postaje ateistkinjom, što je čini još više nesretnom. Puna erudicije želi se posvetiti znanosti, a potom iznad svega filozofiji. To povezuje sa studijem povijesti, germanistike, psihologije i pedagogije. Studira kod slavnog fenomenološkog filozofa Husserla što dovodi do procvata svih njezinih intelektualnih snaga, pa i sama postaje slavna. Ne nalazi životnog partnera jer njen »dobro uvježban, logičan, analitički duh suprotan je sintezi ljubavi«. (Razumije se, ljudske spolne ljubavi, a ne one Božje koju će tek otkriti.)

Nakon izvjesnog vremena Edith doživljava vizije anđela i druge duhovne vizije. Doživljavala je preobrazbu, i počeo je njezin intimni odnos s Bogom. »Edith je znala da je odsad njezin život samoća, ona koja se ne može drugom prenijeti, jer je samo njezina, duboka i jer samo u njoj može čuti Glas koji joj govori da mora izdržati ono što je njoj namijenio.« Prepoznavala je dodir božanskog u sebi, ljudima i prirodi. Kad je pročitala knjigu Život Svete Terezije Avilske, »Napokon«, glasno je uzviknula, »to je istina!« Tako je postala karmelićanka, Terezija Benedikta od Križa.

»U obitelji svi su zatečeni i zaprepašteni što je Edith postala katolkinja i ušla u samostan, jer konverzije se među Židovima iznimno rijetko događaju«. Tu počinje prvi od dva velika dijaloga koja karakteriziraju roman. Prvi je razgovor Edith i njene majke Auguste. Edith dolazi majci da joj prizna kako je postala katolkinja. To je potresan religijski dijalog u kojem se obje strane drže svog stajališta, donekle s uviđavnošću ali i s puno teškoća, duševne boli i ljubavne tragike. Majka joj predbacuje da je napustila židovstvo, a da nije dobro upoznala Toru, Talmud i mnoge druge ključne židovske knjige, židovsku mistiku i filozofiju. Pri tome autorica Jasminka Domaš pokazuje dobro poznavanje židovske religije i kulture.

Edith se brani da je s Kristom u sebi i njegovom ljubavlju osjetila sjaj i protok božanskoga, i da božanska providnost obuhvaća sve ljude, i Židove i nežidove. S dolaskom Mesije ionako će sve razlike među ljudima nestati. »Nije li tako? Nisi li nam ti znala o tome govoriti?«

Taj je religijski i filozofski dijalog podugačak i prostire se kroz više poglavlja knjige. Do pune snage dolazi do izražaja erudicija autorice Jasminke Domaš, njena duševna intuicija, pa i njena poetska mistika. Obje su sudionice međusobnog uvjeravanja na svoj način u pravu. Majka, prema znakovima vremena, proriče nadolazak velikog pogroma Židova koji će pokazati lice kakvo Europa još nije vidjela.

Koju godinu kasnije Edith u svom samostanu piše pismo papi Piju XI. Travanj je godine 1933. Upozorava ga na strahotnu praksu nacionalsocijalizma i moli ga da Crkva glasno progovori o njoj.

Rosa Stein priklanja se u vjeri svojoj sestri Edith, Tereziji Benedikti od Križa. Zajedno sa sestrom sjedi u maloj, skromnoj samostanskoj prostoriji otvorena srca i duha dok je Edith upućuje u vjeru i mistiku. Iz kölnskog Karmela koji više nije dovoljno izoliran od zla koje maršira ulicama i sinagoga u plamenu, sestre se sklanjaju u Karmel u Nizozemskoj. Ali to im nije pomoglo. I Nizozemska pada u ruke nacista. Kao i druge Židove i njih 2. kolovoza 1942. odvode u sabirni logor Drente-Westerbork na sjeveroistoku Nizozemske. Od srpnja 1942. svakoga utorka teretnim vagonima otpremaju se zatočeni uglavnom u okupiranu Poljsku, u logor Auschwitz-Birkenau. I tu Edith susreće iznenada svoju poznanicu liječnicu i ateistkinju Geulu Goldberg: »Gledaju se, bez riječi, dvije sjajne žene briljantnog uma i izvanrednih ljudskih i intelektualnih sposobnosti koje je takozvani nadčovjek proglasio nižom rasom«.

Tu počinje drugi dugački nosivi dijalog ove knjige tokom više poglavlja između Edith i Geule Goldberg o besmislu i užasu pogroma, stradanja Židova i postojanju Boga. Oko njih se zbivaju užasne i potresne scene. Edith pomaže i tješi logoraše. U Geuli raste bijes zbog sudbine Židova i nje same. Prigovara Bogu i smatra da ne postoji. Vlakom stižu u Auschwitz. Sve ih već guši crni dim koji suklja iz visokih dimnjaka i koji zastire sunce.

Roman završava vrlo potresnim scenama, punim užasa i velike patnje. Geula prigovara Edith na njenoj vjeri i doktoratu iz filozofije koji pred smrću ništa ne pomažu. Geuli je očito da Bog ne postoji: »Je li Bog na nas zaboravio? Auschwitz je mjesto koje valjda i On u svojoj mudrosti zaobilazi«. Edith prigovara Geuli njenu ironiju i cinizam: »Tvoj očaj, Geula, uništava svaku nadu, svaku zraku svjetla. Zbog tvojih riječi tama oko nas postaje samo još mračnija«. I dok to govori, cijelim tijelom Edith prođe snažan drhtaj, jer to Duh Sveti njome prolazi. A lice i oči joj svijetle mirom božanske ljubavi. Kasnije je mučenica Edith proglašena katoličkom sveticom.

Jasminka Domaš podjednako i Geuli i Edith daje lucidne argumente za neshvatljivo stradanje Židova. Geula kaže: »Ti i ja dva smo pola apsolutne vjere i apsolutne nevjere, pomirenosti i pobune«. U romanu autorica često promatra svijet kroz oči drugih osoba. To joj omogućuje njena velika erudicija i duševno bogatstvo.