Kajkavska pjesnička konstanta

Kajkavski lirski opus Zvonka Milkovića ‒ iako opsegom nevelik (svega 10 pjesama tiskanih od 1944. nadalje, te jedna posthumno iz ostavštine), neobjavljen kao zasebna knjižna cjelina – nenametljivo je »logično produbljenje i proširenje trajno prisutne kajkavske konstante u njegovu pjesništvu [ist. B. P.]«1) naglašeno štokavskog jezičnog izraza i izbora. Lucidna je to ocjena nemljerljivog kajkavskog enciklopedista varaždinskih ishodišta – nažalost, nedavno preminulog prof. dr. sc. Jože Skoka – povjesničara i teoretičara hrvatske književnosti, osobito kajkavske i dječje, antologičara, urednika, esejista, autora dviju temeljnih i sveobuhvatnih studija o Milkovićevu pjesništvu: prije svega one iz koje navedenu ocjenu i prenosimo ‒ Milkovićevi kajkavski stihovi i zavičajni vidici (prvotno objavljene u Gesti, 4-5, 1980.) – zatim studije iz časopisa Kaj (7-8, 1970.) Stišani i samotni lirski svijet Zvonka Milkovića. Obje su objavljene u 1. i 2. izdanju Skokova Garestinskog panopticuma (2007. i 2013.).2)

Dakle, Joža Skok u vezi s kajkavskom Milkovićevom lirikom naglašava unutarnje, dublje razloge zbog kojih je kajkavština ta kojom će autor »u detaljima dopuniti svoju zavičajnu, kajkavsku viziju i sliku svijeta«, tim više što kajkavština u pjesnikovu književnom izrazu nije bila primarnim jezičnim izborom. Dalje, prema Skoku, u skladu sa zavičajnim vidicima, »regionalnim svijetom« (koji je »kajkavsko, varaždinsko i sjevernohrvatsko ishodište Milkovićeva pjesničkog svijeta«3)), ukratko ‒ »temeljno ishodište pjesnikovih doživljaja i vidika« u cjelokupnoj mu lirici – kajkavsko stvaralaštvo »nije izdvojeno poglavlje njegova pjesništva već njegov integralni dio«.4) Tako je, uostalom, i objavljivano, uklopljeno u cjelinu pojedine zbirke.

Najmjerodavniji književni portret cjelokupnoga Milkovićeva djela, i to izborom iz sveukupne poezije, reprezentativnim proznim ulomcima, enciklopedijskom (životopisnom) natuknicom te analitičko-sinteznom ocjenom, dao je ponovno Joža Skok u Varaždinskoj književnoj hrestomatiji Garestinski hortus verbi (2012.)5) – saževši i Milkovićev doprinos antologijskom korpusu hrvatskoga kajkavskoga pjesništva. Prema Skokovu mišljenju, taj je korpus Milković obogatio s nekoliko kajkavskih pjesama napisanih »stliziranom varijantom urbane, varaždinske kajkavice«, koje se »poetološki oslanjaju na korpus međuratne kajkavske lirike socijalno-pejzažističke inspiracije te su sastavnim dijelom Milkovićeva kajkavskoga, u cjelini neobjavljenoga ciklusa«.6) U (kajkavski) izbor navedene svoje varaždinske književne čitanke Skok uvrštava pjesmu Nedjelja (štokavsku, s kajkavskim refrenom u posljednjem stihu) iz kultnoga zbornika Hrvatska mlada lirika (1914.), te Tri kajkavske iz 1935. (Jesensko kopanje, Travanj, Bistričanci prolaze ‒ iz Milkovićeve zbirke Pobožni časovi, 1944.).

Pisao je Skok, također u časopisu Kaj, o putopisnoj feljtonistici Zvonka Milkovića (br. 3-4, 1969.),7) te članak u Varaždinskim vijestima.8)

Milkovićeva kajkavska pjesnička kronologija

Fragmentarno, prvim kajkavskim jezičnim znakom – kajkavskim frazemom »daj bog del svete meše« (Pa će nam mirno reći: ‘daj bog del svete meše’.) – Zvonko Milković javlja se u posljednjem stihu svoje standardnojezične pjesme Nedjelja, objavljene najprije u listu »Naše pravice«, br. 9, 1912., zatim u »Savremeniku«, br. 7/1912., u glasovitoj Hrvatskoj mladoj lirici,9) 1914., te uvrštene u prvu vlastitu zbirku Pjesme,10) 1914. Nakon tri desetljeća, godine 1944., u drugu pjesničku zbirku Pobožni časovi11) Milković integrira svoj kajkavski triptih naslovljen Tri kajkavske iz 1935. (Jesensko kopanje, Travanj, Bistričanci prolaze). U Milkovićeve Izabrane pjesme (1961.) Dragutin Tadijanović uvrštava antologijsku mu pjesmu Sjećanje pod prozorom, naznačivši 1958. kao godinu njena nastanka. U ediciji Pet stoljeća hrvatske književnosti (PSHK, knj. 84, 1969.), uz navedenu, Šime Vučetić reprezentira Milkovićev kajkavski ciklus s još Tri kajkavske iz 1935., što će u istom opsegu i izboru ponoviti i Augustin Stipčević u Milkovićevoj zbirci Pjesme (1971.).

Među preostalih šest iz svoga kajkavskog opusa (Varaždinbreške gorice, Protuletna, Pri branju kuruze, Dan za danom, Branje, Na jesenskom suncu) Zvonko Milković jedino za pjesmu Pri branju kuruze navodi godinu njena nastanka (1938.), pa Joža Skok pretpostavlja kako su ostalih pet novijega datuma.12)

Cjelovit Milkovićev kajkavski pjesnički ciklus (10 svih ovdje spomenutih pjesama, uz dodatnu jednu, uredničkom zabunom krivo pripisanu, pjesmu Melite Runje Nekšni cvetek) objavljen je u časopisu za kulturu i prosvjetu Kaj 1970. godine (god. III, br. 11, 1970., str. 67-73). Da ponovimo, u Kaju su redom objavljene sljedeće kajkavske pjesme Zvonka Milkovića: Varaždinbreške gorice, Protuletna, Tri kajkavske iz 1935. (Jesensko kopanje, Bistričanci prolaze, Traven13)), Pri branju kuruze, Dan za danom, Branje, Na jesenskom suncu, Sjećanje pod prozorom.

Posthumno, iz skupljene ostavštine neobjavljenih pjesama Zvonka Milkovića, objavom zbirke Pjesme samotnika14) (kojom je i konačno zaokružen pjesnički Milkovićev opus kao mjerodavni predložak isto takvoj književno-kritičkoj i analitičnoj ocjeni) izdvaja se još jedna kajkavska pjesma: Dešč curi (str. 49, unutar ciklusa Kruh svagdanji). U prirubnoj bilješci uz pjesmu Tamburica navodi se podatak kako je u rukopisnoj ostavštini ona sačuvana i u kajkavskoj verziji. Time je kajkavski jezični odvjetak u sveukupnom pjesničkom djelu Zvonka Milkovića dovršen i ovjeren u 11 objavljenih pjesama.

Antologijska verifikacija Milkovićeva kajkavskog opusa

Stvaran u širem vremenskom rasponu, kajkavski je Milkovićev pjesnički opus tematski i poetički konzistentan, prilično »cjelovit« i »ujednačen«, iako, prema mišljenju Jože Skoka, ne nužno i »jednakog umjetničkog intenziteta«. Značajno je istaknuti kako je i taj opus »sastavni dio temeljne parnasovačko-simbolističke i impresionističke poetike kojoj je Milković u svojem pjesništvu ostao vjeran i pored toga što je njime prostrujao blagi dašak ekspresionističkih dodira«.15)

Pouzdanom i indikativnom, i u književnoestetskom pogledu i u njegovu vrednovanju, Joža Skok smatra činjenicu da Milkovićev nevelik kajkavski pjesnički opus književni kritičari, priređivači izbora i antologičari nisu zaobilazili. Potvrđeno je to već uvrštenjem pjesme Nedjelja (i njenim samo jednim kajkavskim frazemom u završnom stihu) u književnopovijesno višestruko značajnu (i međašnu) zbirku Hrvatska mlada lirika (1914.).

Prva poslijeratna antologija u koju je Milković mogao biti uvršten (s obzirom na vrijeme objavljivanja svoje kajkavske poezije) bila je ona Nikole Pavića: Antologija novije kajkavske lirike (1958.). Bez obzira na antologičarsku nedosljednost (koju uočava Joža Skok) – strožim Pavićevim kriterijem prema autoru Milkoviću negoli, npr., prema Mihovilu Pavleku Miškini i Grguru Karlovčanu, s uvrštene samo dvije kajkavske pjesme, Jesenje kopanje i Travanj – Milković je »zauzeo svoje mjesto i potvrdio prisutnost u novijem kajkavskom pjesništvu«.16)

Također, u Panorami novijega kajkavskoga pjesništva (Kaj, IV, br. 1, 1971.) – koja je neimenovano, dijelom nedovršeno, a većinom, zapravo, priređivačko autorstvo Jože Skoka – Milković je prezentiran s dvije pjesme: Na jesenskom suncu i Sjećanje pod prozorom. Reprezentativnija izborna i vrijednosna zastupljenost Zvonka Milkovića jest ona u Antologiji novije kajkavske lirike Mladena Kuzmanovića (Kaj, VIII, 3-5, 1975.) sa četiri pjesme i još jednom ranije krivo pripisanom (Nekšni cvetek Melite Runje). Dakle, pouzdano, izbor je i taj put sveden na antologijski ovjerena četiri naslova: Tri kajkavske iz 1935. (Jesensko kopanje, Bistričanci prolaze, Traven) i Sjećanje pod prozorom.

Upravo s ta četiri naslova, s malom razlikom u redoslijedu objavljivanja kajkavskih pjesama (Traven, Jesensko kopanje, Bistričanci prolaze, Sjećanje pod prozorom) Milković je zastupljen u objema antologijama Jože Skoka: Antologiji hrvatskoga kajkavskoga pjesništva Ogenj reči (Kaj, XIX, 4-6, 1986.) i Antologiji moderne kajkavske lirike 20. stoljeća Rieči sa zviranjka (Tipex, Zagreb 1999.).

Naraštajni kôd pripadnika Hrvatske mlade lirike (1914.)

Društveni kontekst i književnopovijesni okvir bilo kakvog sagledavanja pjesništva Zvonka Milkovića bilo je sagledavanje u odnosu prema kultnom zborniku Hrvatska mlada lirika (1914.) u kojem su, uz Milkovića, pjesnički zastupljeni i Milan Vrbanić, Ljubo Wiesner (urednik), Stjepan Parmačević, Fran Galović, Janko Polić-Kamov, Karlo Häusler, Vilko Gabarić, Nikola Polić, Vladimir Čerina, August Ujević, Ivo Andrić.

Naraštajni kôd pripadnika Hrvatske mlade lirike (HML) ‒ s više generacijskih, a manje poetoloških zajedničkih dodirnih mjesta – najmjerodavnije je ocijenio Antun Barac u eseju Pedesetgodišnjica Ljube Wiesnera (1936.):17)

»U novijoj hrvatskoj književnosti nema niti jedne generacije koja bi imala manje mira i sređenosti od ove generacije – a ipak je ona, više od svih, bila najsklonija idili, mirnom proživljavanju života u zakucima tihe sreće, u romantičarskom sanjarenju o prošlosti i u čežnji za nedostižnim što je daleko od grubosti svagdanjeg života. (...) A s druge strane, možda je upravo ova idiličnost cijele te lirske generacije samo produkt žalosne i sigurne slutnje da će ona u životu imati najmanje te idiličnosti.«

Značajnost Hrvatske mlade lirike – u rasponu književno-analitičkih razmatranja njenih kreativno-estetskih dosega od, na primjer, ocjene o rasapu razdoblja moderne (Hergešić),18) razumijevanja HML kao »preludija« hrvatske međuratne lirike (Milićević),19) do razrade čak četiri toka hrvatskoga pjesništva međuratnog razdoblja (Vaupotić)20) – u konačnici bila bi ta da je HML spona moderne i međuratne lirike.

Sažetu ocjenu »naraštajne veze« pripadnika »Drugog Naraštaja Moderne« u Hrvatskoj mladoj lirici, »pjesnika koji su većim dijelom bili slobodni mislioci, kulturni naprednjaci«, daje Tin Ujević21), pledirajući za dubljim shvaćanjem toga zbornika koji je »u više nego jednom smislu, izraz svoga vremena«: »Naoko, to su većinom pejzažisti, intimisti, ukratko artisti. Ali, ako pogledamo dublje, u njihovim pjesmama dolazi do izražaja ljubav, misao, ukus i osjećaj divljenja čovjeka (i zato to nisu samo slikari intimnosti, nego pjesnici i veoma često jako muzikalni intimisti).«

Tankoćutnošću lirika, ali i pronicljiva esejista, i Milković (kako u svojoj studiji Stišani i samotni lirski svijet Zvonka Milkovića zapaža Joža Skok22)) progovara o »fizionomiji« i »samosvojnosti« svoje generacije, i to u dva navrata u Autobiografiji:23)

»Postojala je nova književna atmosfera, mi smo se s njom saživjeli. Mi smo bili jedna nova generacija. Kad se pogleda naša Antologija 1914. vidi se da je svaki od nas imao svoj lik kao lirik. Uglavnom, tu nema više romanca i balada, ni visoke, patetične evokacije. Voli se jednostavnost, neposrednost, kontemplativna tišina; ali se čuje i uzvik, protest, lirska ironija (Polić-Kamov, Čerina, Parmačević). Ljubav za domaće tlo. (...) Mi smo bili nova generacija, koja je imala svoje simpatije. Ali i Kranjčević još se čuje, ipak posve drugim izražavanjem (Janko Polić-Kamov). To se vidi nakon toliko niza godina; u vremenu između 1907-1918. mi smo bili nova stranica, a ne nastavak moderne kako nas neki hoće sada prikazati. To je netočno, promašeno, antagonistički. Lunačekovski. U ono predratno vrijeme kao da je meni, a i drugima, umjetnost bila ‘utočište osame’ (ist. B.P.)«.

Milković o vlastitoj poeziji: »kajkavski motivi, štokavski napisani«

Nakon Tadijanovićeva obzira spram antologijske Milkovićeve Sjećanje pod prozorom/Mojoj pokojnoj mami u pjesnikovim Izabranim pjesmama (1961.), upravo je, prema Skokovoj ocjeni ‒ popratnim slovom Šime Vučetića uz izbor iz Milkovićeva pjesničkog opusa u ediciji PSHK (1969.) – iznesena »lapidarna ocjena« Milkovićeve »tipično zavičajno-kajkavske konstante«:

»(...) Milković je nekom čudnom a tihom ljubavlju volio neindustrijski i neurbanizirani život i u osjećaju starinskog i patrijarhalnog života stvarao ponajviše domaće svjetove u kojima se odrazuje karakter kajkavskog čovjeka, kajkavski kraj i nadasve Varaždin (...).

Onaj neki jasni osjećaj svijeta i blagost, intimnost, što su posebne značajke umjetnika i pisaca sjevernih hrvatskih krajeva, karakteriziraju i Milkovićevu poeziju te podsjete koji put i na narodnu lirsku kajkavsku pjesmu, na kajkavski književni regionalizam; (...)«24)

Ipak, najsažetiju ocjenu karaktera i tipologije vlastita pjesničkoga djela dao je autor sâm u Autobiografiji (1968.): »A kad je izašla moja prva knjiga pjesama (...) reklo se da sam pjesnik Hrvatskog zagorja. To su bili kajkavski motivi, štokavski napisani [ist. B. P..]. Kucaj kajkavskog srca. Rustikalnost, priroda, ljubav.«25)

Dodajmo, štokavski su i naslovi nekih kajkavskih pjesama (Travanj – u varijantnosti s Traven, Dan za danom, Na jesenskom suncu, Sjećanje pod prozorom). Zanimljiva je u Autobiografiji i Milkovićeva zabilježba o pjesniku Dragutinu Domjaniću koji ga je poticao na pisanje kajkavskih stihova: »Kad sam 1912. štampao pjesmu ‘Nedjelja’ koja svršava kajkavski sa ‘Daj Bog del svete meše’, pristupio mi je pjesnik Domjanić, izrazio svoje zadovoljstvo i upitao da li pišem i kajkavski? Kad mu rekoh da ne pišem, on će: Pišite! (Onda još nije štampao kajkavske pjesme).«26)

Milkovićeva determiranost, uvjetovanost zavičajem nije rezultirala jezičnim ograničenjem. Dapače, Milković nije opterećen jezičnim izborom – koji je izbor spontan, proizlazeći iz neposrednosti tvorbe pjesme; zavičaj, genius loci, kao stvaralačko ishodište dovoljno je prostran, zapravo otvoren za (dvo)jezične varijacije ‒ u svemoćnoj ideji zaštitničke »samosti« cjelokupnog mu pjesništva kao otvorenog i nezagubivog univerzuma:

O kad bih mogao otići! Da više nitko, bez stida
Ne prevrće to srce, što mi život kida.
Izaći! Da nikoga radoznalog ne sretnem
Prije negoli širine pogledom taknem.
(Molba da budem nezapažen, 1934.)27)

Da nam srce v tugi zdigne,
Da nas žalost ne prestigne,
Da nam smeh i greh sja z oči -

Il da sreča nam namigne
Bog zna v kakvoj pustoj noči.
                     (Na jesenskom suncu, Kaj, 11, 1970.)

Tri i pol desetljeća poslije Vladimira Nazora (1968. u Autobiografiji, sažetom definicijom vlastita pjesništva: »kajkavski motivi, štokavski napisani«) – kao da je u vezi s kajkavskim književnim korpusom Milković posredno oživio tezu kakvu je Nazor godine 1934. postavio u vezi s čakavskim korpusom (a u povodu aktualnih prijepora oko Antologije nove čakavske lirike) – i to tezu o tzv. čakavskom sadržaju čakavske /dijalektalne lirike.28) Iz Milkovićeve mudrosne jednadžbe vlastite lirike mogli bismo naslutiti tezu o »kajkavskom sadržaju« sjevernohrvatske lirike – koja, za razliku od ideje o čakavskom, nije ograničavajući čimbenik (ni u jezičnom, niti u duhovnom pogledu), već onaj otvorenih vidika.

Milković je, rekli bismo, anticipirao ideju o samo »idiomatski« nekajkavskim /štokavskim stihovima, kakvu je, na primjer – četvrt stoljeća kasnije ‒ u vezi sa čakavskom poezijom Ljerke Car Matutinović (u predgovoru njenim Čakavskim versadama, 1993.) zapisao Milan Moguš: »Nečakavskim samo idiomatskom površinom, jer je Ljerka Car Matutinović i tada pisala kao onaj kojemu ‘ča’ nikada nije bio trenutak, hir, sladunjav pogled u djetinjstvo, nego nabujali i prebujali duhovni sadržaj...«

Kao što su mjerodavni književnopovijesni analitičari i teoretičari, poput Cvjetka Milanje, npr., ustvrdili istost poetike u kajkavskom i štokavskom pjesničkom opusu Frana Galovića,29) ali i Dragutina Domjanića30) ‒ o poetičkoj bismo sukladnosti mogli zaključivati u lirici oba književnojezična izbora Zvonka Milkovića – pogotovo s obzirom na navedenu autorovu autoreferntnu konstataciju o »kajkavskim stihovima, štokavski napisanima«.

Na tom je tragu i nekoliko godina prije iznesena konstatacija Mire Tušek-Šimunković u studiji objavljenoj u Kaju (1996.):31) »No, pisao Milković na štokavskom, ili kajkavskom narječju, osnovne osobine njegove poezije ostaju iste.« Kao što Tušek-Šimunković uvodno u sažetku sažima: »...to je poezija nadahnuta prirodom, pejsažem Hrvatskog zagorja i življenja ljudi u njemu. Poklonik ljepote i skladne dotjeranosti, težio je impresionističkom načinu izražavanja, poetizaciji domaćeg kraja, patrijarhalnog života, tradicije i starine. Milković je gradio pjesme na fragmentu, detalju, nijansi, slici, ritmu, a glavnim je tonom odabrao mir i tišinu«.

Pri svemu tome valja uočiti vrijednosni dodatak koji Milković naglašenije iskazuje u kajkavskom ciklusu: riječ je o višestrukom poštivanju kajkavske narodne, usmeno-lirske tradicije: a) versifikacijski – ritamsko-rimarijskom reduplikacijom narodskoga stiha (O traven, traven,/ Gdo ti je raven?// (...) V oblaku odjaše,/ Z dežđekom maše – // O traven, traven, /Gdo ti je raven! – Traven); b) metatekstno /citatno – interpolacijskim prepletom stihovnih cjelina iz narodne tradicije (Trle babe lenek,/ Da im projde denek. Dešč curi, dešč curi – /Babami se ne žuri – Dešč curi, 2004.), ili poput zaziva iz Starinskog napjeva/ s unutrašnjim polilogom – kako glasi motto pjesmi Bistričanci prolaze iz triptiha Tri kajkavske iz 1935.:

»Prosi Marija,
Morje nas ima,
Moli nebesa za nas!«
(...)
Žuhko je, gdo je vu suznoj doli!
Gda o živlenju našemu gruntamo,
Drugi veliju da se puntamo –
Danas ne kopamo, danas ne kosimo,
S raspelom staru popevku nosimo –
»Prosi Marija,
Morje nas ima,
Moli nebesa za nas!«

Uz empatijski svjetopogled, »humanu konstantu« (Skok: 1980.) cjelokupnoga pjesništva Zvonka Milkovića (Dok drugi imaju zlatne ribice,/ Punoput nemamo ni za šibice,/ Niti v štacunu da kupimo soli./ Žuhko je, gdo je vu suznoj doli! – Bistričanci prolaze), u kajkavskomu se još jednim antologijskim estetizmom – kao ekspresionistički novum i semantičko vrijednosno proširenje – nadaje slika svijeta bliža ekspresionističkoj, kao i ideja zaumnosti, onostranosti galovićevskoga tipa, najreprezentativnije iskazana u pjesmi Sjećanje pod prozorom:

Več ne čekaš ti vu tami
Samo mrak je v beli rami
Gori na tvojem obloku.
(...)
Al gda nekaj se zametne,
Kak da negdo tih to metne
Nazaj k stolu, il kraj peči.

Na kraju, iz svega narečenog, podvucimo Skokov zaključak (Skok: 1980) o kajkavskom pjesništvu (ali i kajkavskoj konstanti u nekajkavskim stihovima) Zvonka Milkovića: makar i »stvaralačka epizoda«, Milkovićeva kajkavska poezija »nikako nije epizodnog značenja« niti u njegovu opusu, niti »u novijem kajkavskom pjesništvu«.

____________________

1) Skok, Joža. 1980. Milkovićevi kajkavski stihovi i zavičajni vidici. Gesta, 4-5. Varaždin, str. 82-91. Isto. 2013. Garestinski panopticum: Varaždinske književne studije, eseji, članci i (auto)biografski zapisi. Obnovljeno i prošireno izdanje. Tonimir, Varaždinske Toplice, str. 104-112.

2) Skok, Joža. 2007. Garestinski panopticum: Varaždinske književne studije, eseji, članci i (auto)biografski zapisi. Kajkavsko spravišče, Zagreb – Matica hrvatska, Varaždin; Skok, J. 2013. Garestinski panopticum: Varaždinske književne studije, eseji, članci i (auto)biografski zapisi. Obnovljeno i prošireno izdanje. Tonimir, Varaždinske Toplice.

3) Skok, Joža. 2013. Milkovićevi kajkavski stihovi i zavičajni vidici: Garestinski panopticum. Ibidem, bilj. 1, str. 105.

4) Skok, Joža. Ibidem, bilj. 1, str. 107.

5) Skok, Joža. 2012. Garestinski hortus verbi: Varaždinska književna hrestomatija. Tonimir, Varaždinske Toplice, str. 194-207.

6) Skoj, Joža. 2012. Ibidem, bilj. 5, str. 109.

7) Skok, Joža. 1969. Putopisna feljtonistika Zvonka Milkovića. Kaj, god. II, br. 3-4. str- 99-101.

8) Skok, Joža. 1962. Iza zavjese jednog svijeta tišine i samoće. Varaždinske vijesti, 837/1962.

9) Hrvatska mlada lirika. 1914. Redovita izdanja Društva hrvatskih književnika. Knjiga 32. Zagreb, str. 149.

10) Milković, Zvonko. 1914. Pjesme. Vlastita naklada. U komisiji knjižara Mirka Breyera. Zagreb.

11) Milković, Zvonko. 1944. Pobožni časovi. Pjesme. Izdanje Hrvatskog izdavalačkog bibliografskog zavoda. Zagreb.

12) Skok, Joža. Ibidem, ovdje, bilj. 1, str. 106.

13) Ponegdje je (npr. u: Garestinski hortus verbi, str. 201) naslov iste pjesme navođen kao Travanj.

14) Milković, Zvonko. 2004. Pjesme samotnika. (Neobjavljene pjesme iz ostavštine.) Za tisak priredio Ernest Fišer. Biblioteka »Varaždinskih vijesti«, knj. 1. Varaždin.

15) Skok, Joža. 2013. Milkovićevi kajkavski stihovi i zavičajni vidici: Garestinski panopticum. Ibidem, ovdje, bilj. 1, str. 106.

16) Skok, Joža. Ibid., ovdje, bilj. 1, str. 112.

17) Književni horizonti. 1936. III, br. 4.

18) Hergešić, Ivo. 1965. Hrvatska moderna – pjesnici. Panorama hrvatske književnosti XX stoljeća. Zagreb. Ur. V. Pavletić.

19) Milićević, Nikola. 1965. Poezija: Književnost između dva rata. Panorama hrvatske književnosti XX stoljeća.

20) Vaupotić, Miroslav. 1966. Spontani nadrealistički izraz u hrvatskoj lirici. Mogućnosti, br. 1, 1966.

21) Ujević, Tin. 1964. O zborniku Hrvatska mlada lirika. Hrvatska književna kritika, VII.

22) Skok, Joža. 1970. Stišani i samotni lirski svijet Zvonka Milkovića. Kaj, III, br. 7-8, str. 3-24. Usp.: Skok, Joža. 2007. Garestinski panopticum: Varaždinske književne studije, eseji, članci i (auto)biografski zapisi. Kajkavsko spravišče, Zagreb – Matica hrvatska, Varaždin; Skok, J. 2013. Garestinski panopticum: Varaždinske književne studije, eseji, članci i (auto)biografski zapisi. Obnovljeno i prošireno izdanje. Tonimir, Varaždinske Toplice.

23) Milković, Zvonko. 1968. Autobiografija. Krenimo u rano jutro. Putopisi iz vidnog kuta jednog lirika. Izdavač: Kulturno-prosvjetno vijeće općine Varaždin.

24) Vučetić, Šime. 1969. Zvonko Milković. Pjesme. Uspomene. PSHK, knj. 84. Str. 411-412, 416.

25) Milković, Zvonko. 1968. Autobiografija. Krenimo u rano jutro. Putopisi iz vidnog kuta jednog lirika. Izdavač: Kulturno-prosvjetno vijeće općine Varaždin. Str. 313.

26) Milković, Zvonko. Ibidem, str. 313.

27) Milković, Zvonko. 2004. Pjesme samotnika. (Neobjavljene pjesme iz ostavštine). Za tisak priredio Ernest Fišer. Biblioteka »Varaždinskih vijesti«, knj. 1., Varaždin, str. 104.

28) Izvorno, ta Nazorova teza, iz Pisma urednicima Antologije nove čakavske lirike, 1934., glasi: »Čakavski oblik, ali i čakavski sadržaj! Jer sama forma ne čini pjesmu regionalnom, a lirik nema ni kod nas razloga da obuče svoje vlastite osjećaje u ruho koje njemu samome više ne pristaje. Iako vidim da ne može biti ni meni svrha početi gradnjom neke nove dijalektalne – u ovom slučaju, čakavske – lirike. Ipak mi je sada žao što je broj mojih pjesama u starom narječju tako malen da može, eto, sav ući u vašu antologiju. Morao sam te vode više crpsti, i više piti, dok joj bijah na vrelu«. Na tu tezu podsjeća Cvjetko Milanja, među ostalim i u Vijencu, br. 360-361, 20. prosinca 2007. (u povodu zbirke Lj. Car Matutinović Meštrija).

29) Milanja, Cvjetko. 2000. Fran Galović. Istost štokavske i kajkavske poetike. Umjetnost riječi, XLIV, br.1, str. 1-14.

30) Milanja, Cvjetko. 1999. Domjanićevo štokavsko i kajkavsko pjesništvo. Umjetnost riječi, XLIII, br.1, str. 1-16.

31) Tušek-Šimunković, Miroslava. 1996. Vjernost zavičaju: O kajkavskim pjesmama Zvonka Milkovića. Kaj, XXIX, br. 4, str. 29-35.