Jezična grnčarija

DVA DANA

Na svom visokom nakovnju,
na nebu,
Bog kuje dane.

Otkivci mu padaju s neba
u naš život i životopis.
U bezvrijemlje.

Tebi je iskovao dva:
dan tvoga rođenja
i dan tvoje smrti.

Dalje se ne kuju i ne broje.

ARISTOFANOVO MAGARE

Od Megare do Zagvozda
i od Zagvozda do Megare,

i nakon dvadeset i pet stoljeća,
magare.

Reve u isto vrijeme,
kupa se u istoj prašini.

Cvatu oko magareta
isti kaćuni.

Isto mu se odzivlju magarice.

Od magareće zemlje magarad,
od ljudske zemlje ljudi.

Iz ljudske i magareće zemlje
kaćuni.

Od Megare do Zagvozda
i od Zagvozda do Megare:

magare, magare.

STAPIN DUB

U Zagvozdu Stapin dub,
u dubu stap.

Ti méteš mliko
i lanjski snig.

U Stapinu dubu, u kozama
i djevojkama.

U bijakovskim plitvinama.

Isplivalo njezino lice
i maslo.

Obasjalo te.

DA TE NE ODNESE VJETAR

Zeže, prožiže. Gori kost.
Ne usuđuješ se na balkon.

Da se ne prospeš u pepeo.
Da te ne odnese vjetar.

POMIJEŠALI SE S RIJEČIMA

Zašli u krš, pomiješali se s kamenjem,
pa se ne razlikujemo od kamenja.

Pomiješali se s jasenjem,
pa se ne razlikujemo od jasenja.

Pomiješali se s kozama i jarcima,
pa se ne razlikujemo od jaraca i koza.

Pomiješali se sa zmijama,
pa se ne razlikujemo od zmija.

Pomiješali se s munjama i gromovima,
pa se ne razlikujemo od gromova i munja.

Zašli u jezik, pomiješali se s riječima,
pa se ne razlikujemo od riječi.

                    (Baška Voda, 22. rujna 1979.)

NASVIJETLI SE, PROSVIJETLI SE

Sađi na zemlju, zemljo.

Među ljude, među kuće.
Među drveće.

Svjetlosti puno nebo i zemlja,
a ti pun mraka.

Pljusnut će po tebi svjetlost.

Pada s neba, žutozelena,
brizga iz zemlje.

Lanjska, što su je u zemlju sprale
lanjske kiše.

Što je prezimila u zemlji.

Popij svoju čašu svjetlosti.

Koliko ti može u grlo, u drob,
u tvoju koštanu jamu.

Nasvijetli se, prosvijetli se,
zemljo.

NE BITI I BITI

Prosuti se u šaku zemlje,
u šaku riječi.

Vratiti svaku iskru,
zmiju i pticu.

Zmiju krilaticu
i gmizavicu pticu.

Protočiti se kroz ljudsko,
zmijsko i ptičje grlo.

Nadletjeti Cetinu i Neretvu,
omrknuti i osvanuti.

Biti vlastito smrknuće
i svanuće.

Šaka zemlje i riječi.
Ne biti i biti.

                    (Iz beogradskih 1970-ih)

PROŠAO KROZ SVJETLOST

Na putu iz mraka u mrak,
iz ničega u ništa.

Prošao kroz svjetlost.

Vidio sve što je trebalo
vidjeti.

Lice neba i lice mora,
ljudsko lice.

Stisnuo oči i nastavio put.

Iz mraka u mrak,
iz ničega u ništa.

ČETIRI MAZGE

Četiri mazge vuku Sunce:
otkidoše ga od planine.

Sad su nad tvojom kućom:
popišale te zlatom.

ODLETJELA S PTICAMA

Samo što si spustio kapke,
kroz oči proletjela grlica.

Krilima hladeći mozak.
Meko joj bilo perje.

Rđasta, zemljasta, s crnom kolajnom
ispod grla.

Grlica ili šibenska djevojčica
kojoj si zaboravio ime.

Odletjelo s pticama.
Odletjela s pticama.

ARKADIJA

Planinske livade: košene, pokošene, nepokošene. Zvona, stada, plastovi, hrastovi. Okolo mrkla gora. Jedno zvono s ovaca iz mog djetinjstva, s mojih ovaca.
Iz oblaka puca svjetlost u tjemena sandžačkih brda.
Sjedim na jednom kamenom zubu nad livadama. Riče bik, devet sežanja zazidan u planini. Čini mi se, i ja sam tako rikao za mladim kravama, junicama.
Divlje kruške, hrastovi, valjaju se crne kugle bikova, zvone zvona. Za minut ću okrenuti leđa ovoj neočekivanoj Arkadiji, i nikada je više ne ću vidjeti.

                    (Veliko Polje iznad Radonje, 29. srpnja 1968.)

VJETAR IZMEĐU KOBILA

Kobile začinju s vjetrima.
Ržu, biju kopitima.
Ujedaju.

Vjetre sa zapada. S neba, s mora.
Zmorče.

Vjetre koji si grlio kobile.
Koji mirišeš kobilom.
Koji si letio s kobilama.

Vjetre ždrijepče koji si proletio
kroz kobilinu utrobu,
kroz ponornicu.

Preplivao krv.

Napio se mlijeka
i namrsio griva
Diomedovih kobila.

Namirisao znoja,
usta, nozdrva
i spolovila.

Sretni zapadni vjetre
između kobila.

                    (Iz 1970-ih, u Beogradu)

PČELAC MUDONJA

Pčelac mudonja.

S kantarskim jajem
među nogama.

Gdje sleti,
zvekne kantarsko jaje.

Medena utroba svijeta.

Sudar stȍljēćā.
Sudar medenih dubova.

Bog govori iz medenoga duba.
Riče medeni bik.

Proriče krv.

Klanjaju se medeni dubovi
izlazećemu i zalazećemu Suncu.

Pčelac mudonja:
iz medenoga duba.

                    (U Beogradu, 1970-ih)

JUNAČKA VEČERA

Kora ječmena kruha,
kozje rebro,
šaka zelja.

Ej, junačka večero,
junačka pjesmo.

Ilirske gomile zvijezda.

Ojkaju mladi poskoci:
nabrekle vratne žile.

Pod ognjištem, u jami,
slušaju vile.

                    (Iz 1970-ih)

MALI LJUDI

Dobri su mali ljudi.
Druželjubivi.
Traže ljude.

Hvataju se za ruke.
Piju vode.
Umiru.

Oni plaču.
Oni se smiju.
Oni govore.

Grade kuće.
Pišu knjige.
Sahranjuju se.

Lete po nebu.
Plove po moru.
Pod zemljom ruju.

Oni su vojnici.
Kolju i bodu.
Nisu gori od mravi.

                    (Beograd – Dubrovnik, 5. svibnja 1979.)

IZLAZE I ZALAZE LJUDI

Sjaj krvi.
Sjaj moždanih cvjetova.

Ljudi u polju.
Ljudi za strojevima.

U materinim utrobama
i grobovima.

Sjaj ljudske krvi,
sjaj ljudskih mozgova.

Iz polja, iz stroja,
iz utrobe, iz groba.

To nisu zvijezde,
to izlaze i zalaze

ljudi.

                    (Baška Voda, 22. srpnja 1981.)

LJUDSKO I ZMIJSKO LJETO

Ljepota ljudskoga lica.
Ljepota zmijskoga lica.

Ljudskoga lica na zmijskom licu.
Zmijskoga lica na ljudskom licu.

U zmijskoj glavi mozak.
U zmijskoj glavi oči.

U ljudskoj glavi mozak.
U ljudskoj glavi oči.

Po otrovu pliva mozak.
Po otrovu plivaju oči.

Zmijskim očima gledaju ljudi.
Ljudskim očima gledaju zmije.

Isukani zmijski očnjaci,
u tišini, na mjesečini.

Isukani ljudski očnjaci,
u tišini, na mjesečini.

U zmijskim košuljama djevojke.
U djevojačkim košuljama zmije.

Djevojke svlače košulje, pjevaju.
Zmije svlače košulje, pjevaju.

Traje ljudsko i zmijsko ljeto.
Pušu ljudski i zmijski oganj i vjetar.

                    (U Beogradu, 1970-ih)

NEMILOSRDNI

Dođite, nemilosrdni.
Izrecite svoj sud.

Dovedite pse, zmije
i kompjutore.

Gonite nas iz gradova,
iz grobova i knjiga.

Stresite svako zrno milosti
kad ulazite u našu kuću.

Ostavite srce i usta.
Unesite mozak i nož.

Skršite svaku rečenicu
i kost.

Porecite da smo živjeli.
Oduzmite nam smrt.

Dođite, nemilosrdni:
čujem vam hod.

Počupajte travu što nam je
nikla iz usta.

Razglavite nam usta.

Pogasite zvijezde.
Pročistite zrak.

Vaš je dolazak naš smisao
i cilj.

                    (U Beogradu, 1980-ih)

MAŠINSKE ZVIJERI

U jeziku tvoj jezik,
povijest i poezija.

U mozgu ponornice,
početci civilizacije.

More.

Spavaj u povijesti.
Mrtvo sanjaj.

Dobro te čuvaju tvoje
mašinske zvijeri.

Reže na tvoje ime.
Razvalit će ti greb.

Mljet će (ah, ne! ne!
ne kažite im da ima Mljet)
tvoje misli i kosti.

Cičat će za tobom iz procijepa
tvoje sestrice zmije.

                    (Iz kasnih 1970-ih)

NADZEMALJSKA PTICA

Tri zmijske glave. Troglava zmija. Tri zmijska roga. Tri zmijoroga. Troje zmijske oči uprte u te. Ti ne znaš kojoj bi zmijskoj glavi. Iz kojih bi očiju pio.
Ti ne znaš koje će se zmijske oči proliti u tvoje oči.
Zmijske oči: to malo čudotvorne vodice u zmijskoj kosti.
Odakle zmije vade vodu za svoje oči? Ima li izvor, ima li kȁmenica na kojoj zmije naliju očne duplje?
Slaze li zmije do dna jadranskog krša, na dno bezdanih jama, po svoju vidovitu vodu?
Naliju li zmije svoje oči na očima živih i mrtvih ljudi? Ili ljudi zmijskim očima naliju svoje oči?
I ptičje oči, što lete kroz visok zrak, najposlije kanu s visine u zmijske oči. Kanu u ljudske oči.
Tako zmija, zagledana u tvrdu nebesku modrinu, dobije još jedne, ptičje oči.
Tako čovjek, ležeći poleđuške pod borom i gledajući kroz borove grane s kojih zgusnuto u borovu smolu kaplje ljeto, osjeti da može poletjeti, i poleti.
To ga uvis, u modrinu, u provalije između oblaka, vuku ptičje oči. Iz ramena niču krila, iz grla krik. Izmiče zemlja.
Pada kroz nebeske rupe što su ih načinile munje i rakete i nadzvučni zrakoplovi kad su probijali zvučni zid. Kad su probijali nebo.
Vijuga s munjama, palàcā, širi krila, širi ruke, ne zna što je: čovjek, nebeska zmija, munja ili je nadzemaljska ptica.

                    (S požutjela papirića iz 1970-ih)

JEZIČNA GRNČARIJA

Jezična grnčarija.
Jezična staklarija.

Kad riječ, kad munja
udari u zemlju.

U pijesak. Rastopi pijesak
i nastane caklina
od groma, riječi i pijeska.

Nastane Dubrovnik.

Izlije čašu iz koje piješ
munju i pjesmu.

Moguća kremena pjesma,
grad od pečene zemlje,
staklena šuma.

I morska pjena. Od morske pjene
Šipan i Mljet.

                    (Ranih 1980-ih)

EKSPLOZIJA JAREBICA

Eksplozija jarebica.
Tjelesna kiša.

Munja, koja mi je rasparala
grlo.

Jastreb, koji je proletio
kroz tvoj pupak.

Sad kroz tvoj pupak,
kud je proletio jastreb,
vidim more.

Plamen i dim.

Kojim je izgorio jastreb.

                    (Beograd, 26. svibnja 1981.)

LASICA

Začeta u vatri.

Izlazi iz vatre
i zalazi u vatru.

Vatrena zvijer.

Dvadeset centimetara zvijeri.
Dvadeset centimetara vatre.

U srce, u kuću,
u kupinu.

Zapalit će kuću, kupinu.
Zapalit će ti krv.

Zakopala se u mozak.
Izviruje na tvoje oči.

Što ti je proletjelo mozgom:
lasica ili zvijezda?

Pritajila ti se u srcu.

Vidim joj skok iz kupine,
iz tvoga srca, iz trave.

Na tvomu mozgu
zakolje pticu.

Poliže tvoj mozak
i ptičju krv.

Ptičje jaje popije
u tvomu oku.

Popije pticu.

Crljena je.

Izlivena od ognja,
izlivena od meda.

Skače iz trave,
trava je suha:
zapalit će travu.

Zapalit će kupinu,
zapalit će kuću.

Tvoju, ne će svoju:
ona i nema kuće.

I što će joj. Zapalit će
tvoju kuću.

Hvataš lasicu:
hvataš se za grlo.

Hvataš je u grlu.

U svomu, ne u njezinu:
ona i nema grla.

Ni tijela, ni sebe:
ti si lasica.

Dvadeset centimetara
zvijeri.

OD OKOBOLJE

Uzmi zmijin pronesak
i privij na oko.
Progledat ćeš.

Vidjeti i čuti
sve što vide i govore
zmije.

Jednom godišnje,
o Ivanjdanu,
zaigrati u zmijskom kolu.

Naljubiti se mladih zmija

                    (Iz 1980-ih)

NIŠTA ME NIJE BOLJELO

Noćas jeo zmijsko meso, držao svoju glavu u rukama, održao politički govor.
Glavu skinuo, iznenadio se koliko sam oćelavio, i svoju glavu s velikom uzdužnom ćelom vratio na svoja ramena.
Kako sam, čime sam gledao?
Zmijsko meso bilo ukusno, govor pozdravljen. Probudio se u četiri, čitao i zaspao, spavao do osam.
Od duga spavanja teturao. Ništa me nije boljelo.

                    (Beograd, 11. prosinca 1986.)

JEO MASNU I TEŠKU ZEMLJU

Bio u Podosoju, u našemu toru, nad kojim je iz stijene rasla smokva.
Među našom živinom: ovcama, kozama, kravama – lavica.
Hoće na me, puna opasnosti: prilazi, njuši, liže. U njezinu pristupanju puno ženstvenosti, erotike.
Skočila na stijenu, sa stijene na nebo: nestala iza zvijezda.
Onda sam dugo jeo masnu i tešku zemlju, gnjȉlu.

                    (Beograd, 22. prosinca 1986.)

FOLKSVAGEN

U dva po ponoći, u tvoj san upala četa kninskih polučetnika. Ukrali ključ od tvog beogradskog folksvagena, ogulili ga. Ostala gola školjka. Izvadili mu oči.
Svoj si folksvagen uvijek osjećao živim i vjernim stvorom. Svojim magaretom koje te nikad nije ostavilo na putu.
Ostao ti vjeran: u san ti se vratio nakon trideset-četrdeset godina. Ranjen, opljačkan, slijep. Pomiluj ga svojom odsječenom rukom.

UDARI ZEMLJOM U ZEMLJU

Udari kopljem u zemlju
i reče: moja zemlja.
Podade mu se zemlja.

Udari čelom u zemlju:
otvori se zemlja.
Iz zemlje progovori voda.

Udari srcem u zemlju:
iz zemlje niče jabuka.
Poleti vila.

Udari žezlom u zemlju:
prolista jasen.
S jasena poleti sokol.

Udari udom u zemlju:
zaleprša golubica.
Rodi mu se kći.

Udari pjesmom u zemlju:
niče naranča.
Rodi mu se sin.

Pade mu suza na zemlju:
iz zemlje niče vrba.
Zapjeva slavić u zoru.

Udari zemljom u zemlju:
prosu se zemlja u zemlju.
Poleti zvijezda.

                    (Putujući autobusom između Dubrovnika i Ploča, 20. studenoga 1980.)

LJUBAVNICE ŠKRABUTINE

Kad te ponesu kroz krš,
kad više ne budeš mogao sam.

Zavijat će za tobom vuci,
slinaviti zvijezde.

Jaukati jadranske jame,
sijevati perunike i munje.

Zacviliti (Cvilu to mi cviljaše)
lisice i lasice.

Kriještati kopci
i ojkati poskoci.

Ljubavnice škrabutine
rasplesti kose do zemlje.

Kad te ponesu kroz krš.
Kad više ne budeš mogao sam.

                    (Baška Voda, 17. lipnja 1979.)

IZAŠAO I ZAŠAO

Kao što mi imena nije bilo prije rođenja,
neka mi ga ne bude ni poslije smrti.

Izašao i zašao.

Iz nepostojanja u nepostojanje.
Iz ničega u ništa.