Jendričkov krug

Plodan, u svom prepoznativom stilu tako da kada bi netko i htio »oponašati« Jendričkov pjesnički model, teško da bi to mogao učiniti a da ne bude puko »prepisivanje«, podaruje nas dvjema zbirkama gotovo istovremeno, odnosno u malom razmaku. To, oponašanje, bilo bi moguće možda na formalnomorfološkom planu, primjerice uporabom distišne forme, s time da bi valjalo dobro promisliti na semantičko (motivsko) punjenje tih distiha, posebno onog tipa koji svoju semantičku puninu produljuju i slijedeći, obično jedan, stih. Tako ćemo pisati o obojima istohipno, jer smo radi privatnih razloga bili spriječeni pisati u ovoj u mjesecu kada smo je dobili.

U Jendrička nerijetko nalazimo »ključne« pjesme pojedine zbirke, koje bi nam mogle poslužiti kao hermeneutički naputak za čitavu zbirku. U ovoj zbirci bismo, dakle, to mogli reći za prvu pjesmu (Posljednji štrik), a njoj bismo mogli pridodati zadnju pjesmu zbirke (Petrinjčica), jer one donekle i kompozicijski uokviruju zbirku, glede semantičkoga punjenja, sljedstveno motivima i temi. Ako je u prvoj riječ o statusu (lirskoga) subjekta u njegovu individualitetu, točnije nastojanju da se taj status sačuva u habitusu, recimo, slobode, neovisnosti, nezauzetosti nekim smetnjama, pa makar se one odnosilo na društveno, kao takvo, dapače upravo na to, a sasvim eksplicitno će to naglasiti u pjesmi Smanjena razdaljina: »Sada držim na odstojanju ljude / Koje uznemiruju moji snovi«, druga, to jest zadnja pjesma zbirke, upjesničuje također status subjekta, ali sada je u pitanju prirodni stratum, i to ne onaj načelno prirodni, što bi moglo skrenuti na neuvjerljivu apstrakciju, u neki razvodnjen lirski patos bez pokrića, da tako reknemo, nego je pak riječ o prirodi koja je pjesnikovo zavičajno utemljenje. Ono – utemljenje – nije samo puko ishodište, nakon kojega ishođenja se negdje otišlo, u neko drugo i drugačije, nego ona, ta zavičajna priroda bitno utemeljuje subjekt u njegovim antopološkim gestama i njegovom ontološkom ozbiljenju.

U Jendrička je to, kao što sam istanuo i u prikazima njegovih ranijih zbirki pjesama u kojima su ti motivi bili relevantni, bitno i prepoznativo motivsko i tematsko određenje, jer ako su motivi slike (prirode), teme su, kako bi to francuska psihotematska teorija pokazala (J.-P. Weber), osobne opsesivne teme. Dakako to prirodno u Jendrička ne ostaje puka romantična gesta utjehe, nego ona prikuplja na sebe i ostale antropološke, životne, doživljajne i, sada, prisjećajne geste, i upravo to prisjećajno namire određenu nostalgičnu, pače i melankoličnu crtu, ali iako sjetnu umnogome deziluzioniranu u smislu, za sadašnje stanje subjekta, određene množine novih mogućnosti doživljajnosti. Lijepost rijeke i potoka proizvodi »konfliktne emocije«, pače i boli, u što i sam kao da ne može povjerovati. Preostaje mu nešto što bih imenovao odrđenim modelom suživota s prirodom bliskog sv. Frani, samo što je u Jendrička to manje ekstatično (ne onako kako je to bilo, preko žamizma, poznato u hrvatskoj međuratnoj lirici, drugoga razdoblja), mada i to jest jednim dijelom, a više je, preko ženskoga kao takvoga, određena mogućnost zajedništva, točnije ujednosti, jer je bitak bića (ujednosti) već u stanju »umornosti« i »bez volje za dahom«, a ono što izbija kao evidencija jesu ožiljci. Ti motivi ne rese samo ta dvije pjesme zbirke, nego motiva »svirajuće nostalgije« (Radostan ples), jesen kada se »osipa u samoći« (Pod bluzama) ima podosta, pa se dakle i iz tih motiva, odnosno raspoloženja prepoznaje da je pjesnik u onoj životnoj dobi kada sami »računi« (životni) dolaze na naplatu, a sada se memorabilnim gestama rekuperiraju kao ili potrošeni, ili nerealizirani, pa se nude u formi imaginarne želje, ili iz »udaljenijega« područja subjektova antropološkoga horizonta, bilo da je riječ o stanju ravnodušnosti, dakle nezainteresiranosti, bilo pak da je riječ o sasvim obrnutome, to jest o nekim utopijskim aktivističkim gestama. Zato lirski subjekt za sebe i zaključuje da »Hipotetski možda sam doista originalni alter ego« (Sloboda zaključivanja), prim čemu se ovdje ne treba raspravljati o leingovskom »podijeljenom ja«.

Dakako, ne iscrpljuje se zbirka, koja je pred nama, samo tim motivima i tom temom. Iz ovoga netom navedenoga područja pridolaze i motivi društveno relevantnih akata, bolje reći subjekta koji ipak ne ostaje ravnodušan na društvenu scenu kao takvu. I nije tu riječ o nekom perotestnom pjesništvu bunta (praznik rada, hipoteka u banki), nego o tome da se ne »zataška stvarnost« (Državni praznik) unatoč buci koja to nastoji učiniti. Pače umjesto puke »konstativne« registracije činjenice subjekt indentifikacijskim postupkom sebe vidi kao inkarnaciju onoga što se obično imenuje društvenim tektonskim poremećajem (nestanak dijela radničke klase – Okno). Međutim, ti su motivi ipak u manjem opsegu nego što to neki kritici primjećuju, a i oni su povezani ne za »općost« nego za pojedinačnost (osobnu).

Ma koliko god da je u Jendrička nazočan element (samo)ironije, što je inače njegova karakteristika, ipak se ne može mimoići, jer probija iznenada u punoj ozbiljnosti, »okus tjeskobe« (Uvod oproštajne priče) koja izbija iz konkretnih životnih situacija, a ne imaginacijskih nadogradnji iz područja fiktivnih, željkovanih, stanja doživljajnosti. Ove su tjeskobe egzistencijske, ali nisu iz repertoara egzistencijalističke poetike i njenih graničnih stanja, da tako reknemo (Ispadanje iz vlaka). Više su iz područja intimnosti (Trivijalni tekst), odnosno iz situacije supostavljanja, supozicije, subjekta i Drugog koji se također želio konstituirati kao subjekt, a ne biti puki patiens. Neuspjeh, ako je o njemu riječ, pogađa i jednog i drugog. Autoseciranje (Neporeciv), dakako i najmjerne distanciranosti subjekta, samo potvrđuje pravilo. Ta je distanciranost, naime, temeljna značajka zbirke, a ona je temeljena na sasvim konkretnim životnim situacijama. Mnoge pjesme u svim ciklusima upravo to tematiziraju (Vječnost prljavog rublja, Razmijevanje prvih simptoma, Ravnopravne mogućnosti: »svi smo uvjerljivo stvarni i za tren nestvarni«, Aura: »Ostao sam sâm s jednim obećanjem danom samom sebi«).

Jendričkova zbirka nije egzistencijal-analitika, kako bi rekao Maleš jednom drugom prigodom, nego je to kartografija toksičnosti života sasvim neposrednoga, u doživljajnim zgodama koje su tvorile subjekt, kao takav, prepoznat kao posebnost, a smještenoga u uži zavičajni krajolik s prepoznativim prirodnim nepotrošivim resursima (voda rijeka) i potrošivim tehničkim artefaktima (željezara), sa jasnom spoznajom o potrošivosti života, premda u životnoj dobi kada ostaju memorabilne geste utjehe ne kao sentiment nego pak kao (auto)ironijski rezime (»Nokautirao sam u prvoj rundi / sve slinave emocije djetinjstva«, ali i, kako zaršava zadnji distih pjesme, spoznaja »... čekajući meč / u kojem će mene nokautirati smrt.« – Mečevi). Iako je, na metatekstnoj razini, svjestan da je nemoguće »pisanje pjesme ranicama« (Bitka s nedokazivim) pače nestaje i baudelaireovski ideal opijanja vinom, ženama i poezijom, pri čemu je ovaj potonji ishlapio do nesjetljivosti (Neuspjelo pisanje pogovora), ali ipak ostaje činjenica teksta.