Hrvatsko bajoslovlje

Sažetak

U prilogu autor donosi prikaz radova Radoslava Katičića na polju istraživanja stare slavenske vjere. U povodu izlaska njegove zadnje knjige iz toga područja, Naša stara vjera, prikazuje se ciklus od svih pet njegovih knjiga, objavljenih u razdoblju od 2008. do 2018. godine s time da se Katičićeva istraživanja sagledavaju u širem kontekstu hrvatske historiografije na predmetnom području. Budući da su rijetki, gotovo nepostojeći, cjeloviti pregledi hrvatskih istraživanja stare slavenske vjere, autor donosi pregled glavnih prinosnika i njihovih istraživanja u razdoblju od dva stoljeća – od redovnika Josipa Bedekovića, sredinom XVIII. stoljeća, preko Antuna Mihanovića, kojega Katičić posebno ističe kao proročkoga začetnika naše indoeuropeistike, preko Ivana Kukuljevića Sakcinskog, utemeljitelja kroatistike, Franje Račkoga, pa dalje, Natka Nodila, jednoga od rijetkih koji je, uz svu kritičnost prema njegovim rezultatima, dosegnuo europsku razinu koncem XIX. stoljeća, preko Kerubina Šegvića, Nodilovih kritičara i nastavljača, Nikole Gržetića Gašpićeva, potom Ive Pilara (suradnika i sljedbenika Jana Peiskera) preko različitih pristupa i utjecaja, od Tome Maretića, Vatroslava Jagića ili Nikole Andrića, do Tome Matića i drugih, kao i doprinose pojedinih kulturnih ustanova, posebno Matice hrvatske. Također donosi se pregled recepcije različitih rekonstrukcija stare slavenske vjere i svjetonazora kod hrvatskih povjesničara (Smičiklasa, Šišića, Horvata) te prikaz niza prinosa i različitih rekonstrukcija stare vjere (Balenovića, Sušića, Ledića i drugih) koji su, iako nastajali i ostali izvan akademskog kruga, također postizali određeni javni utjecaj. Na čitav taj kontekst i dvostoljetni niz i autora i njihovih prinosa, nadovezuju se djela Radoslava Katičića, njegovo bajoslovno petoknjižje, koje je zapravo Katičićeva suma filoloških istraživanja svetih, obrednih tekstova odnosno pjeva, fragmentarno i u tragovima očuvanoga u hrvatskoj i slavenskim narodnim tradicijama – prvenstveno u (narodnom) pjesništvu ali i predajama, običajima i jeziku.

Tragovima pretkršćanske starine do pet knjiga o našoj staroj vjeri

Knjigom Naša stara vjera, tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, dovršio je profesor Radoslav Katičić (1930) ciklus od pet knjiga1) o našoj staroj, pretkršćanskoj, slavenskoj vjeri. Zajedničkim podnaslovom svake od pet knjiga – tragovima svetih pjesama – prof. Katičić naznačuje svoju metodu i upućuje na subjekt, odnosno na područje svoga istraživanja. On slijedi tragove, kadšto veće dijelove, rijetko cjeline a najčešće fragmente usmeno-književne građe i tradicijskih predaja. Iako se njegove rasprave odnose na staru vjeru, počevši od naslova pa do cjeline sadržaja svake od pet knjiga, ipak treba naglasiti da Katičić u svim ovim knjigama raspravlja prvenstveno kao filolog. On najprije istražuje i objašnjava fragmente tekstova svetoga pjeva slavenske stare vjere a potom, onoliko koliko je pouzdano rekonstruiran i objašnjen tekst, toliko se, slikovito rečeno, likovima stare vjere daje priliku da progovore i sami po sebi budu prepoznati u svojim temeljnim mitološkim značajkama. A te su značajke, kadšto skrivene i nerazumljive, očuvane u tekstu i jeziku.

Rekonstruiran i prepoznat, sveti tekst je pouzdana činjenica koja predstavlja svjetonazorsku sastavnicu stare slavenske vjere. Taj sveti tekst i njegova rekonstrukcija prvenstveni je iako ne i jedini Katičićev interes. On ne ide u domišljanja i nagađanja, nego se drži tekstualnih činjenica, jednom pouzdano utvrđenima odnosno zapisanima, te tako njima daje da govore same po sebi. Taj iskaz nije posve obuhvatan, govori onoliko koliko su poznate i otkrivene činjenice a u nedostatku činjenica Katičić ne podliježe zovu domišljanja, čemu mnogi inače teško odolijevaju, kojima bi nastojao postići cjelovitost. Stoga, i nakon ovoga Katičićeva ciklusa, istraživače čeka građa, kolikogod fragmentirana i razasuta toliko i brojna, temeljem koje se pružaju nove mogućnosti istraživanja. Knjigu Naša stara vjera, zapravo bismo prije trebali gledati kao metodološku uputu za nova istraživanja, nego kao na završetak Katičićeva velikog istraživačkog poglavlja. A ta metoda je prvenstveno pozitivno znanstvena: zaključujemo ono što je pouzdano, dokazivo i provjerljivo utvrđeno a pred onim što ne znamo ostajemo s pitanjima. Nakon svih rezultata, objavljenih u seriji pet knjiga, pruža se nastavljačima niz novih mogućnosti da Katičićevim metodološkim postupcima nastave daljnja istraživanja.

Građa i u njoj očuvani tragovi od kojih se polazi u istraživanje, danas je posve izvan svojega nekadašnjega konteksta. Ona je dio kulturno-povijesnoga identiteta naroda, baština očuvana onoliko koliko je u proteklim vremenima zapisana i pohranjena u zbirkama, kao dio povijesne baštine narodnoga nasljeđa. Ako i kada se to usmeno-književno blago još uvijek može doživjeti u živom govoru i ljudskoj izvedbi, onda je to tek u funkciji izvedbenog predstavljanja kulturne baštine. To je ono naše staro, identitet i poistovjećivanje s nasljeđem a nikako izvođenje svetih pjesma u obrednu svrhu, kako su ih, primjerice, mogli čuti i doživjeti, pa i zapisati, srednjovjekovni misionari ili kroničari. U međuvremenu, osobito u XIX. stoljeću prikupljena je obilna građa u kojoj se, doduše, razaznaju mnogi slojevi različitih naplavina i utjecaja, pretkršćanski, kršćanski ili kršćanskim svjetonazorom preoblikovani stari svjetonazorski sadržaji. Time su starija značenja prikrivena i zamagljena njihova ishodišta. No tako su mnogi stari sadržaji, zaogrnuti novim značenjem, zapravo preživjeli, iako, u proteklim stoljećima mnogi sadržaji bili su zatrti i nepovratno su nestali. Ali mnogi tragovi ipak su ostali. Stoga istraživanja uvijek kreću od ostataka, preostalih krhotina i ulomaka stare kulture ugrađenih u sadržaje mlađih tradicija, u noviju kulturne sadržaje.

Slijedeći otiske starine nastoji se prepoznavati put prema davnim, nekadašnjim cjelinama. Taj put nužno je poredben. Put u dubine drevnih vremena, prema zajedničkim ishodištima, vodi tragovima očuvanim u baštini današnjih pojedinih naroda i skupina naroda i njihovih jezika. Profesor Katičić govori o svetim tekstovima stare vjere naroda slavenskoga jezika koji su istovremeno dijelom naše, hrvatske pretkršćanske starine. On polazi od hrvatskoga nasljeđa, najčešće usmeno-književnoga teksta, odabranih dijelova narodnoga pjesništva, ali i određene frazeologije, pa, koliko je moguće i od obreda očuvana u pojedinim narodnim običajima, ili pak od pojedinih toponima i specifičnoga njihova rasporeda u prostoru ili pak od ostataka negdašnjih, pa i današnjih, sakralnih objekata i njihova odnosa u prostoru. On je dakle čvrsto na tlu hrvatske i slavenske narodne tradicije i jezika, odakle, prateći i tražeći tragove, odlazi u dublje, stare slojeve zajedničke povijesti i kulture naroda slavenskoga jezika. Time naše, hrvatsko tradicijsko nasljeđe, usporedbama istovjetnih jezičnih i kulturnih elemenata u nasljeđima drugih slavenskih naroda, biva rekonstruirano u svojim povijesnim izvorištima i objašnjeno kao zajedničko, naše slavensko.

Katičić ističe važnost slavenske sastavnice naše sadašnjosti. Doista, uvažavajući i prihvaćajući sva povijesna prožimanja i obogaćenja, od mediteranskoga i romanskoga, orijentalnog i turskoga do srednjoeuropskoga i njemačkoga (pa i mađarskoga) kao i baštinu europske kršćanske kulture, koja je temelj našega suvremenoga identiteta, treba također prihvatiti a ne zanemarivati činjenicu da smo mi jedna od slavenskih grana na prastarome, razgranatom stablu indoeuropskih naroda i jezika. Znanje o staro-vjerskom, mitskom svjetonazoru, oblikovano, izricano, prenošeno tim jezicima, sve do oblikovanja našega samosvojnog hrvatskoga jezika, dio je našega ukupnog duhovnoga obogaćenja i povijesne baštine koju ne treba zabacivati u stranu. Dapače, treba je istraživati i čuvati. Svaka od pet knjiga bavi se nekom od temeljnih odrednica stare vjere, iz svake zasebno izranjaju glavne, nosive odrednice u strukturi pretkršćanskoga slavenskog poimanja svijeta, prepoznaju se glavni likovi, mjesta i vrijeme njihovih međusobnih odnosa. Svih pet knjiga zajedno predstavljaju cjelinu iz koje se može rekonstruirati glavne obrise stare slavenske vjere, njena starija vedska ishodišta, mogu se prepoznati sličnosti ali i niz odlučujućih razlika od drugih mitologija izraslih na indoeuropskom stablu i oko njega. Konačno, moguće je razumjeti smisao te stare vjere, kako je oživotvoruju njeni božanski likovi svojim osobinama i odnosima. Mjesta, vrijeme i učinci, očekivani u životu ljudi i godišnjoj mijeni prirode, očuvani su, makar i u tragovima, u jeziku, tradicijama, toponimima, običajnom kalendaru, gdje ih se može prepoznavati, utvrditi im značenja i iz očuvanih dijelova prepoznavati veće cjeline, obrise staroga slavenskog svjetonazora i vjere.

Fragmenti svetih pjesama najpouzdaniji su izvori u pokušajima rekonstrukcije stare vjere. Taj je tekst, prvotno dio drevne kulture i sveti pjev stare slavenske vjere i mitološke slike svijeta, naknadno zapisan, naplavljen sadržajima koje su nanijela stoljeća. Ogrnut u ruho kršćanske tradicije pa dijelom tako i preoblikovan ali i sačuvan od nestanka, danas je dio povijesne baštine i suvremene kulture. Izvorno, obredni tekst bio je nepisan, sveti govor jezikom i u jeziku usmeno prenošen. Osim u usmeno-književnoj građi, u zapisanom narodnom pjesništvu, još uvijek ima tragova preživjelih i u živom jezičnom izrazu.

I danas, u svakodnevnom govoru, nesvjesni značenja, izgovaramo fraze koje je moguće prepoznati kao ost120atke iz frazeologije svjetonazorskoga govora stare, pretkršćanske, slavenske vjere. Tu, da spomenemo samo mali dio, spadaju npr. izrazi kao što su: strela (te) nebeska, vrak te zel, vrag te odnio, grom te ubio, bog te ubio (ne ubio), do zla boga, groma ti itd. Spadaju tu i različite još uvijek živo prisutne pjesmice poput sve ptičice iz gore, spustile se na more ili različite pjesme tekla voda (Karašica) s pripjevom Duna, Duna, Dunave tija vodo ladna. Nije to ona velika europska rijeka Dunav, premda mu ime dolazi iz iste osnove (da li i rijeci Don, koji je u pjesmi tihi kao i Dunav?) nego je to mitski Dunaj, opasna (ili bolje opaka) voda koji teče posred gore zelene i koju sudbonosno treba prijeći. To je Dunaj kojega susrećemo u našim brojnim narodnim pjesmama a i u nizu toponima na mjestima gdje velike rijeke Dunava nema niti je može biti. Primjerice na jadranskoj obali, u Dubrovniku ili u Brelima, otocima, Primorju i u Istri. Također i po Bosni i Hercegovini a i (u Krškom) u Sloveniji2).

Katičićeva istraživanja potiču na nova istraživanja tragova staroga svjetonazora očuvana u toponimima, običajima, jeziku i narodnom pjesništvu i već je priličan broj ne samo hrvatskih istraživača3) i radova za koje bi se moglo reći da nastavljaju smjerom koji je zacrtao Radoslav Katičić. Također se proširuju područja istraživanja, bilo da se usredotočuju na pojedine toponime, neke od običaja, vjerovanja, etimologija itd. pa sve do karakterističnog rasporeda staro-svjetonazorskog teofornog nazivlja. Katičićevom metodom i rezultatima dobila je kulturno-povijesna etnologija, čini se možda i više nego druga humanistika. Katičić je naime, reafirmirao povijesnu dimenziju etnologije, otvorio nove perspektive i istraživačke mogućnosti interpretacije ostataka stare slavenske vjere i mitskoga svjetonazora očuvanih u golemoj etnografskoj građi i tradicijskoj baštini.

Katičićev uvod u hrvatsko bajoslovlje: od Mihanovića do Nodila

Knjigu Naša stara vjera, tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, kao i onu prvu iz niza, Božanski boj, Katičić počinje s navođenjem najave Antuna Mihanovića (1796-1861) o približavanju vremena u kojemu noć koja je tisućama godina prekrivala prapovijest našega roda konačno nestaje od svjetla koje sviće od Indije, koju je pjesnik naše himne zapisao 1823. godine. No, Katičić ne donosi neki opsežniji historiografski pregled hrvatskih prinosa na polju istraživanja hrvatske i slavenske stare vjere, ali Mihanovićevu optimističnu najavu, premda opsegom neveliku, Katičić očito drži prijelomnom i osobito važnom u povijesti hrvatske znanosti, budući da je navodi na samome početku prve knjige iz niza (Božanski boj) a potom opet na početku posljednje u nizu tragovima svetih tekstova naše pretkršćanske starine. Dapače tu knjigu, Naša stara vjera, Katičić ne samo da počinje s Mihanovićem nego je i završava s tvrdnjom, i to naglašenom, da je poslije sto i kusur godina Mihanović imao ... pravo.

Nakon Mihanovića, kao izrazito značajnog hrvatskog autora o staroj vjeri, Katičić drži Natka Nodila (1834-1912) koji je težio uspostaviti rekonstrukciju cjelovita mitološkog sustava temeljem srpske i hrvatske usmeno–književne epike. Studije Natka Nodila o staroj vjeri Katičić ocjenjuje kao glavni hrvatski doprinos europskim istraživanjima na polju slavenske mitologije. Čak i uz neke ograde od Nodilovih tumačenja, Katičić smatra da je serija Nodilovih rasprava objavljivana u Radu JAZU (1885-1890) te naknadno kao samostalna knjiga Stara vjera Srba i Hrvata (1981) na razini tadašnjeg europskog konteksta. Treba međutim reći da su istraživanja stare hrvatske i slavenske vjere, odnosno mitologije, prolazila različite zgode i nezgode, poticaje i zastoje, znatnim svojim dijelom ostajući izvan europskog konteksta, dapače da su zapadala u rukavce i slijepe ulice, kadšto i u područja zabluda, ponekad poticane politikama i ideologijama. U tom smislu, iako ne navodi ništa opširnije o njegovim djelima, zapravo je egzemplarno Katičićevo spominjanje, ne samo na ovome mjestu, rada našega Posavljaka Stipana Verkovića4) (1821-1894) i njegove intrigantne i naivne vjere da je otkrio slavensku Vedu. Premda Katičić izravno to ne kaže, Verkovićev težak pa i tragičan život, doima se kao neka slika povijesnih procesa kroz koje su prolazila ne samo naša istraživanja stare vjere, nego kroz što sve smo i kao narod prolazili – od povijesnih datosti do političkih zabluda.

Ostavljajući po strani podulji niz hrvatskih prinosnika s ovoga područja, Katičić u temeljnom pokazuje da se povijest hrvatskih istraživanja slavenske mitologije odvijala u okvirima njenog slavističkog okružja i utemeljenja kako su ga svojim prinosima zasnovali dvojica znamenitih slovačkih slavista J. Kollar (1793-1852) i P. J. Šafařik (1795-1861) a odlučujuće usmjerio utemeljitelj germanske filologije Jakob Grimm (1785-1863). U nas je razinu zasnovanu tim smjerom, kako smo vidjeli, kao jedan od rijetkih uspio dosegnuti N. Nodilo. Uz njega, kao jedno od ključnih imena u povijesti hrvatskih mitoloških istraživanja Katičić navodi još i našega znamenitog slavista Vatroslava Jagića, premda njegov doprinos ne prikazuje podrobnije, kao što je prikazan značaj Nodilov. Jagićev značaj ovdje ocjenjuje se temeljem njegove strogoće kojom je folklorističkoj školi zapravo uskratio budućnost kao neperspektivnoj za istraživanja stare vjere, tako je za desetljeća istisnuvši iz akademskih kurikula. Kada bi se istraživanja i započelo, kako navodi Katičić, podvrgavana su kritici pa čak i destruktivnosti. Jagićev značaj dakle proizlazi iz njegove kritičnosti prema mogućnostima istraživanja, pa je time njegovim autoritetom, oslonjenim na još neke slavističke veličine, za dugi niz desetljeća s naših akademskih katedri i stranica znanstvene periodike izgurano istraživanje slavenske mitologije odnosno stare vjere. Ostajao je tek marginalni, amaterski prostor kojega je umjesto znanosti najčešće ispunjala mašta.

Treba stoga priznati da je takvim (Jagićevim) stavom naša znanost očuvana od klizanja u područja nepouzdanih tumačenja i fantaziranja kakvih je na području mitološke literature prilično mnogo. O onome o čemu ne znamo točno, provjerljivo i pouzdano, kako to često govori prof. Katičić, možemo dati tek drugi najbolji znanstveni odgovor – to ne znamo! A u istraživanjima stare vjere, treba to naglasiti, još uvijek je na pretek prilika upravo za taj odgovor – ne znamo.

Daljnji Jagićev doprinos važan i za povijest naše mitologijske literature, koji ističe Katičić, upravo je u tome što je filolog Jagić hrvatsku slavistiku usmjerio prema pisanim izvorima ćirilometodske tradicije. Filologija je, onoliko s koliko je građe raspolagala, bila na čvrstome ili barem na čvršćemu tlu nego su to bile neke druge discipline koje su u nedostatku čvrstih argumenata (poput teksta) zalazile u područja domišljanja. Manje je pouzdano iz misaonoga otkrivati činjenice, pouzdanije je iz činjenica otkrivati misaonost. Treba dodati i to da je Jagić napisao i nekoliko priloga u kojima se bavio mitologijskim temama. U tom je smislu najvažnija njegova rasprava Dunav-Dunaj u slavenskim narodnim pjesmama, iz 1876. Ovamo bi mogla spadati i njegova rasprava Kršćansko-mitologijski sloj u ruskoj narodnoj epici, objavljena iste godine u kojoj se zadržao u području povijesti, tumačeći kako se ranosrednjovjekovna apokrifna kršćanska pripovijedanja upliću u narodna vjerovanja. Tu on pokazuje izričitu kritičnost prema folklornoj, tj. usmeno-književnoj građi, pa za jednog ruskoga istraživača koji je istraživao ruske mitologijske byline, kaže da je u njima uzaludno tražio mitski smisao. Jagić se i poslije vraćao na mitološke teme. Tako u Archivu 1879/1880. piše Mitologische Skizzen, Svarog und Svarožić, potom prilog o Dažbogu, Dabogu,5) te raspravu o Grabancijašu, liku iz pučkoga imaginarija, poznatom u povijesti naše književnosti iz djela Tita Brezovačkog.

Iako donosi ključne rezultate, okosnicu povijesnoga pregleda hrvatskih istraživanja kao i glavna poglavlja starog slavenskoga svetoga svjetonazora, Katičićevu knjigu Naša stara vjera ne bi se smjelo promatrati samo kao sintezu o staroj vjeri, niti kao priručnik a još manje kao sažetak dosadašnjih Katičićevih knjiga o staroj slavenskoj vjeri. Iako se u njoj pregledno izlažu znanja o našoj staroj vjeri, onako kako ona proizlaze iz filološke rekonstrukcije temeljnih tekstova, etimoloških objašnjenja toponima ili nekih hidronima i drugih elemenata građe, ova knjiga ipak nije samo pregledni prikaz prethodnih autorovih rezultata izloženih u prethodne četiri knjige. Knjiga Naša stara vjera prvenstveno je smjerokaz, sadržajni i metodološki, za nova i daljnja istraživanja.6)

U historiografskom pregledu hrvatskih autora ograničio se Katičić tek na prijelomnu Mihanovićevu najavu i na Nodilov prinos kao jedan od naših rijetkih na europskoj razini, te na odlučno Jagićevo usmjerenje iako se teško oduprijeti dojmu da je uz Jagića tome smjeru znatno pridonio i Tomo Maretić (1854-1938). Uz to, gotovo kao egzemplarnu ilustraciju zabluda, Katičić spominje Verkovićevo djelovanje, dok niz protagonista i njihovih prinosa i povijesnih epizoda na polju istraživanja stare slavenske mitološke vjere ne spominje. Istini za volju treba reći da Katičić i nije pisao historiografski pregled pa zato ne spominje niti neke značajnije prinose, pa tako niti knjigu Obredne gomile Ante Škobalja (1914-2000) iz sedamdesetih te raspravu O dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju Ive Pilara (1874-1933) iz tridesetih godina prošloga stoljeća. U našoj znanosti još uvijek je bez adekvatnoga vrednovanja Pilarovo djelo o dualizmu u vjeri starih Hrvata. Ostalo je bez odjeka čak i to da je znameniti lingvist Roman Jakobson (1896-1982) koji je sa akademskim krugovima u Zagrebu imao živ odnos, u nekim svojim enciklopedijskim prikazima uzimao u obzir Pilarovu raspravu o dualističkom karakteru vjere starih Hrvata, koja je svojevrsni nastavak i produbljenje rasprave Koje su vjere bili stari Slaveni prije krštenja, češkoga slavista Jana Peiskera (1851-1933) objavljene 1928. u Starohrvatskoj prosvjeti.

Sve do ponovne objave Nodilovih studija 1981. u Splitu, te napose do legendarnih Katičićevih predavanja, koncem osamdesetih na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i njegovih prvih rasprava o fragmentima svetih pjesama slavenske pretkršćanske starine, objavljenim u inozemnoj i domaćoj periodici, u hrvatskoj znanosti na području slavenske mitologije nije se zbivalo nešto osobito novoga. Uz nekoliko izuzetaka, hrvatska literatura s područja stare slavenske vjere uglavnom se svodila na obilje nepouzdanoga nagađanja, fantazije i mašte koju mitološke teme uzbuđuju i raspiruju. Tek je Katičić sa svojim petoknjižjem tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, na znanstven način, temeljem čvrstih dokaza i pouzdanih otkrića, naša istraživanja stare, mitološke vjere, vratio u europski kontekst. Dobili smo tako sadržajni okvir i metodološki putokaz za nova i daljnja istraživanja u interdisciplinarnom području znanosti.

Nakon Nodila (a dodajmo i Pilara) sve do Katičića u našoj znanosti nije bilo značajnijih doprinosa kojima bi hrvatska humanistička znanost, s područja slavenskih mitoloških tema, mogla biti povezana s povijesnim nizom mitologijskih učenja i prinosa koji su dolazili s europske znanstvene, pretežito etnološke i lingvističke pozornice. A taj niz počinje od F. Buslajeva (1818-1871) i A. N. Afanasijeva (1826-1871) do G. Frazera (1854-1941) i B. Malinowskog (1884-1942), od L. Levy-Bruehla (1857-1939) do A. Bruecknera (1859-1939) a potom i psihijatrijske škole C. G. Junga (1875-1961) i S. Freuda (1856-1939), preko strukturalne antropologije i lingvistike C. Levi-Straussa (1908.-2009.) i R. Jakobsona (1896-1982). Kao svojevrsnu skicu za povijesnu genezu mitološke historiografije, Katičić navodi niz velikih tumača poredbenih mitologija, učitelja na svjetskoj znanstvenoj sceni, poput M. Eliadea (1907-1986) i K. Kerenyia (1897-1973), do G. Dumezila (1898-1986) i E. Benvenistea (1092-1976) sve do, kako ih naziva, genijalnih ruskih indoeuropeista V. V. Ivanova (1929-2017) i V. N. Toporova (1928-2005).

Katičić na više mjesta napominje da se nadovezuje upravo na njihov rad. Tom poveznicom, Katičićevim istraživanjima zasnovanim na pristupu što su ga u drugoj polovici prošloga stoljeća zasnovali ruski strukturalisti Ivanov i Toporov, iz hrvatske znanosti stigao je do sada najbolji doprinos novome tumačenju slavenske pretkršćanske svetosti. Taj doprinos, djelima iz serije tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, dao je profesor Radoslav Katičić, učenik indoeuropeista Paula Thiemea (1905-2001). Posljednja njegova knjiga iz spomenutog niza, Naša stara vjera, baš kao kakav mit, predstavlja i početak i kraj, znanje o dosadašnjemu, spoznaju i uputu za budućnost. Uz to, govoreći o Katičićevoj, ne samo ovoj knjizi, treba navesti i činjenicu koja se manje tiče znanosti a mnogo više književnosti: Katičićev tekst stilistički je poseban, autorski prepoznatljiv i ima svoju književnu vrijednost i duhovni domet.

Prinos Josipa Bedekovića o staroj slavenskoj vjeri

Različiti navodi ili samo pojedini tragovi bajoslovni ili mitologički, kako se to nekada govorilo i pisalo, u hrvatskoj se pismenosti nalaze od samih njenih početaka. U fragmentima nekih naših najstarijih pisanih spomenika nađe se navoda o staroj vjeri. Također i u djelima nekoliko antičkih pisaca kao i u srednjovjekovnim crkvenim kronikama i misionarskim izvješćima, može se naći podataka, opisa i navoda o vjerovanjima i svjetonazoru starih Slavena pa, poimenično, i starih Hrvata. No, početke, koliko god oni bili međusobno nepovezani, treba tražiti kasnije, u osvitu stoljeća naroda, u ozračju zanimanja za duh naroda kako ga je u veliku arenu humanističke znanosti uveo J. G. Herder (1744-1803). Početke sustavnijeg navođenja pojedinih podataka o staroj vjeri, prvenstveno prikupljanja i objave građe, pa i začetke prvih raspravljanja o staroj vjeri, u Hrvatskoj se može pratiti još od sredine osamnaestoga stoljeća. Mitološko petoknjižje profesora Katičića, djelo koje opsegom, sadržajem i objašnjenjima nadmašuje dosadašnje studije o našoj pretkršćanskoj vjeri, nastavlja se, kao veliko finale, na akademsku tradiciju zasnovanu prije gotovo tri stoljeća.

Sukladno Herderovim zamislima o duhu naroda, za koji se s dobrim razlozima držalo da se najbolje čuva i zrcali u narodnom pjesništvu, zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac uputio je 1813. svojem svećenstvu Poziv na sve duhovne pastire svoje biskupije, kojim ih poziva na sakupljanje narodnih pjesama. Taj poziv međaš je novom vremenu i novom razumijevanju kulture naroda – učena plemenita gospoda na pozornicu povijesti počinju izvoditi pučane, u čijoj tražeći i nalazeći tradicijskoj kulturi, duhovnom stvaralaštvu i bezpismenoj, predajnoj baštini, traže i nalaze ethnos kao glavnu građevnu tvar za konstrukciju identiteta moderne nacije. Ali i taj je kamen međaš položen u nekoliko desetljeća ranije zacrtanu brazdu koju je 1790. povukao Valpovčanin fra Matija Petar Katančić (1750-1825) u svojoj filološkoj raspravi o pradavnoj domovini Hrvata, pa opet 1795. u ogledu o filologiji i geografiji Panonaca. Njegov subrat, također Slavonac, fra Grgo Čevapović potvrđuje Katančića kao etnološkoga pisca.7)

Uvertira, međutim, još je starija. Rađi se o tekstu koji nije tek kraći navod ili nekoliko rečenica, nego je zaokružena cjelina, s navedenim izvorima, građom i objašnjenjima. Stoga se kao historiografski početak hrvatskoga bajoslovlja, odnosno kao početak novovjekog znanstvenog pristupa proučavanju i razumijevanju naše stare, pretkršćanske slavenske vjere i običaja, može uzeti jedno od poglavlja u knjizi Josipa Bedekovića (1688-1760) objavljenoj još 1752. godine, u Bečkom Novom Mjestu. Taj pavlinski redovnik, koji je djelovao u Čakovcu i zagrebačkim Remetama, u svojoj knjizi Natale solum magni Ecclesiae doctoris sancti Hieronymi..., nastoji dokazati kako je međimurska Štrigova povijesni Stridon, rodno mjesto sv. Jeronima, a također da su Međimurci Hrvati a ne Mađari. U LIV poglavlju (str. 220-223) navedene knjige donosi Bedeković opširan opis o starim običajima i – doslovce – o staroj vjeri naroda Međimurja.8)

Bedekovićev tekst o starim običajima i staroj vjeri Slavena pa prema tome, kako pisac zaključuje, i naroda u Međimuruju napisan je kao cjelina, s naznačenim izvorima, autorima, djelima i navodima koji se tiču teme, te nizom autorovih zaključaka. To nisu tek pojedinačni kraći navodi, to je poglavlje u kojem se, sustavno govori o staroj vjeri i to na temelju navoda starijih i mlađih prethodnih autora, uz oznake odakle su preuzeti, čak i uz neke kritičke opaske na pojedine navode u izvorima, te uz autorova suvremena zapažanja, iznose se tvrdnje o staroj vjeri odnosno o nekim pretkršćanskim običajima koji žilavo opstaju i u njegovo vrijeme, usprkos, kako kaže, protivljenju duhovnika. On navodi sve ono što se do tada znalo ali naznačuje i ono što on ne zna a bilo bi potrebno znati. Istovremeno, neke podatke isključuje jer, kako kaže, da ne bude čitatelju dosadan.

Ovo poglavlje Bedekovićeve knjige rjeđe se spominjalo u historiografskim pregledima hrvatske etnologije i mitoloških istraživanja napose. Kako je međutim riječ o djelu za koje bi se moglo reći da ima obilježja znanstvenoga teksta, vrijedi ga istaknuti jer je doista riječ o najstarijem tako zasnovanom prilogu etnološkog karaktera. Bedeković najprije podsjeća da je i u nekoliko prethodnih poglavlja govorio o porijeklu Slavena za koje navodi da potječu od sarmatskih i henetskih Mešeka (Mosoch) koji nastanjuju područja od Jadrana do Baltika. Kao i u drugim poglavljima knjige, tako i u ovome poglavlju Bedeković navodi svoje izvore počevši od srednjovjekovnih izvještaja o Slavenima, pa tako i Helmondovu znamenitu Kroniku iz 1065. u kojoj se, u prvoj knjizi, donose i poglavlja o idolatriji u koju su zapali Slaveni. Navodi i Munsterusove kronike (Munsterus, Regio Pomeraniae), a potom s tim podatcima uspoređuje neke navode u djelima naših pisaca, i to Ratkajevoj Memoria Regum.... i Stematografija... Ritera Vitezovića.9)

Bedeković se također poziva na djela srednjovjekovnih autora (Eckharda, Manlija, Falkensteina) i posebno na Valvasora, koji također donose podatke o nekim slavenskim idolima, naročito o Radegostu, Svetovidu i Ladu. Donosi Bedeković i podatke o porijeklu, područjima koja nastanjuju te o nekim zanimljivim slavenskim obilježjima odnosno običajima, iz djela drevnih antičkih pisaca10), kod kojih se o Slavenima, kako kaže Bedeković, može pročitati mnogo toga, kako lošeg, tako i dobrog.

Temeljem tih izvora, Bedeković rekonstruira povijesnu sliku Slavena, njihov način života, privređivanja i ratovanja. Uglavnom ne nastanjuju stalna mjesta stanovanja nego vukući sa sobom sve svoje stari tragaju za pašnjacima i osvajanjima, hrabri su i ratoborni. Na kopnu se bave hajdučijom a na moru gusarenjem. Čak i žene ratuju i ubijaju. Razuzdani su, neukrotive naravi. Ipak, ako dožive sretan povratak iz borbe, ispunjavaju zavjetna obećanja data svojim božanstvima prije odlaska u borbu i prinose im žrtve. Iako su divlji, prema strancima su gostoljubivi. Također, iz spomenutih izvora, Bedeković preuzima opise nekih slavenskih bogova, odnosno, kako on govori, idola i kumira. Tako donosi opis golemog kipa Radogosta, koji je, među ostalim zaštitnik njihove velike, čak pretjerane gostoljubivosti, opisuje Živu (Siva, Szivd) koja da je slavenska Venus, pa Svetovida koji je bog koji vidi svijet na sve četiri strane. Spominje Bedeković još neka imena slavenskih božanstava, od kojih su nam danas neka nerazumljiva a neka možemo prepoznati (Provo, Podaga, Trigola, Flins) dok neke prešućuje jer, kako kaže da ne bi bio zbog opširnijeg izlaganja dosadan čitatelju.

Bedeković se posebno osvrće na dva slavenska božanstva: Svetovida i Lada. O Svetovidu kaže da je slavenski bog koji je bio četveročelni, kao da sa svake strane promatra svijet. U jednoj je ruci držao rog a u drugoj luk, uz bokove je imao mač, uzde, sedlo a u blizini je bio timareni bijeli konj. Prinosili su mu žrtve u vinu i kolačima od čega su priželjkivali dobar budući ishod i obilje. Kako ukazuju konj i oružje uz božanski kip, Slaveni su rado nosili oružje i željno ulazili u ratne okršaje, vjerujući da tako slijede svoje idole. I danas pravi Slaveni i štovatelji jednoga Boga, kad dođe pravo vrijeme za to, jako vole vježbati se tim obvezama, kako vrlo brzo, tako i vrlo časno, zaključuje Bedeković o svojevrsnom nastavku kulta Svetovida kod njemu suvremenih kršćanskih Slavena.

Drugoga idola, piše Bedeković, naš domaći pisac Vitezović ili Ritter predstavlja u malom djelu koje je nazvao Natale Solum S. Ladislai... pod riječju Lado... Kako Vitezović nije predstavio spomenuti lik, niti je o liku Lada mogao pronaći pouzdanih podataka kod drugih povjesničara, osim nekih manjih paralela, Bedeković navodi svoje osobno znanje da u znak dubokog poštovanja...naši su Slaveni praznovjerno na domaćem jeziku zajedno pjevali određenu staru pjesmu, ponavljajući do tri puta riječ Lado u svakom njezinom stihu sljedećeg sadržaja:

»Lepi Ive terga rože / Tebi, Lado, sveti Bože /Lado, slušaj nas, Lado / Pevke, Lado, Pevamo ti / Serca naša vklanjamo ti /Lado, slušaj nas, Lado«.

O slavljenju Lada pa i o ukupnoj staroj vjeri Slavena, koji su i u njegovo vrijeme tvrdokorno slavili Lada o ljetnoj ravnodnevnici, Bedeković na kraju zaključuje: Čak i kad su bili prožeti pravovjerjem u dne ljetnog solsticija, kad se nekoć slavila svetkovina tog praznovjernog imena, pučki zbor djevojaka je u tripodijama oko vatre, koja se obično potpirivala, punim glasovima skladno pjevao tu pjesmu koju su dušobrižnici jedva ukinuli. Prožeti od malena ovom opakom bezbožnošću, Slaveni su, kojim god se imenom zvali, kao i drugi narodi štovali svoje bogove uobičajenim obredom poganstva, paleći tamjan, prinoseći im žrtve životinja, a ponekad i ljudi, posebice kršćana, paleći svijeće, prinoseći također kruh i vino, ulje i slične stvari i time stavljajući u njihove ruke sav svoj imutak, posvećujući zapravo praznovjerno vlastiti život. Oslanjajući se na više izvora, a napose na Valvazora, Bedeković opisuje i slavensku vjeru u zla boga i u dobroga boga:

Slaveni su govorili da sve sretno i ugodno dolazi od dobroga, a neugodno i nesretno od zla boga, te da su zla boga na svom jeziku nazivali Crnim bogom (sherni bog), a dobrog boga prema tome Bijelim bogom (belli bog). Ovim je opisima Bedeković zapravo pokazao da je poznavao antičke i srednjovjekovne izvore te njemu suvremenu literaturu i autore koje uredno citira. Također, neke od navoda kritički je ocjenjivao a dijelom se oslanjao i na vlastita opažanja, među kojima se nedvojbeno jasno prepoznaje da je prakticiranje nekih poganskih kultova žilavo opstajalo i u njegovo vrijeme. Temeljem svega, vukući paralelu s Valvazorovim zaključkom o Kranjcima i Karantancima, Bedeković zaključuje:

Što god je nadalje u ovom a i u prethodnim poglavljima bilo općenito spomenuto o slavenskom narodu, nastanjenom od Jadranskog mora sve do Baltika, smatram da treba primijeniti i na naše Slavene, naseljene po Dalmaciji, Hrvatskoj i Slavoniji, pa prema tome i u Međimurju.

Sve navedeno potvrđuje da se pavlinskog redovnika Josipa Bedekovića, temeljem ovoga a i niza navoda u drugim poglavljima u njegovoj knjizi o rodnom mjestu i životu sv. Jeronima, može smatrati jednim od začetnika hrvatske etnologije i jednog od naših prvih sustavnijih istraživača i pisaca o starim slavenskim vjerovanjima i njihovoj povijesnoj sudbini. Ipak, proročansku najavu pjesnika Antuna Mihanovića, tekst u kojemu, naime, kaže da dolazi prekrasno razdoblje u kojem noć što već mnoge tisuće godina pokriva prapovijest našega roda konačno nestaje od svjetla koje sviće od Indije,11)
objavljen 71 godinu nakon Bedekovićeve knjige iz 1752. Katičić, drži kao temeljni kamen našeg poredbenog jezikoslovlja (indoeuropeistike) prvenstveno stoga, piše Katičić, jer je postupak metodološki zanimljiv.

Za razliku naime od starijih prethodnika koji su navodili jednu ili više činjenica, uglavnom ne navodeći njihova povijesna ishodišta, Mihanović je u nekoliko rečenica zapravo zacrtao komparativni pa time i metodološki okvir, odnosno u indoeuropskoj starini našao povijesno ishodište našeg narodnog nasljeđa, jezičnog i bajoslovnog. Osim toga Mihanović je veoma jasno naznačio očekivanje da u tom indoeuropskom okviru nije samo izvor i porijeklo nego da će iz njega doći i objašnjenja o značenju, pa piše da i uzvišene zagonetke, kojih rješenja naslućivati, ili im se barem nadati, predstavlja najplemenitiju povlasticu ljudske naravi, imaju nam se jasno pokazati pred očima, koliko to smrtnicima doliči i koliko im koristi. To nam obećavaju glasovi koji stoje iznad svake sumnje, puni plemenita oduševljenja. Ako to nisu tek lijepi snovi smionih želja, što li će taj dan pridržati nama Slavenima od naše davnine?

Posebno su važne rečenice na kraju Mihanovićeva navoda kojega je Katičić uzima kao prijelomno u povijesti istraživanja mitova naše poganske starine, budući da upravo u tim rečenicama Mihanović iznosi poredbeni i sadržajni okvir iz kojega očekuje da dolaze razjašnjenja:

Smijemo li se i mi nadati da ćemo jednom saznati što su nam davni praoci mislili, što su postigli, kako su griješili, kako su okajali, kako su trpjeli i kako svladavali mučni život? Ili nas njihovi usudi ne će opominjati, tješiti i hrabriti? Smijemo li ipak očekivati da ćemo u najvlastitijoj i najsigurnijoj zakladi svojih pređa, o navadama i običajima, o tome kako su nastali i kako su posvećeni, o jeziku svojega roda, o mudrim izrekama i neobjašnjivim kažama dobiti razjašnjenja za kojima čeznemo?

Velika očekivanja pjesnika Mihanovića nisu se ostvarivala ni brzo ni jednostavno a još manje cjelovito čak ni kada je u međuvremenu na folklorističkom polju snažno djelovao i Ljudevit Gaj (1809-1872). Vođen idejama biskupa Vrhovca o potrebi prikupljanja folklorne građe, i Gaj je sastavio upitnik u kojemu su, između ostalih, traženi odgovori na pitanja o narodnim pjesmama, predajama i poslovicama ali i o imenima slavenskih bogova, astrološkom i botaničkom nazivlju te nekim toponimima. No, tek četrdesetih godina XIX. stoljeća, s aktivnostima i izdanjima Matice ilirske a posebno s djelatnošću Ivana Kukuljevića Sakcinskoga dolazi do određenih pomaka odnosno napretka u objavljivanju i tumačenju prikupljene građe.

Ivan Kukuljević Sakcinski, utemeljitelj kroatistike

S objavljivanjem cjelovitijih prinosa, napose prikupljene građe, važne za daljnja istraživanja otpočeo je (1843) Matičin časopis Kolo kojega su uz geslo iz naroda za narod, uređivali Stanko Vraz (1810-1851) te Ljudevit Vukotinović (1813-1893) i Dragutin Rakovac (1813-1854). Nije nevažno napomenuti da je u podnaslovu tog najstarijeg živućeg hrvatskog časopisa isprva bilo navedeno da časopis donosi članke za literaturu i umjetnost te za narodni život. Nakon što je objavljen prilog Slovenca Matije Majara (1909-1892) o vilama, u Kolu je 1847. godine objavljen i prilog o narodnim predajama i vjerovanjima naslovljen Pabirci bajoslovni fra Grge Martića (1822-1905) ili kako je potpisan, Ljubomira Hercegovca.

Najznačajnija osoba toga vremena, svestrani Ivan Kukuljević Sakcinski (1816-1889), zaslužan prinosnik na mnogim područjima, od arheologije do glazbe, od politike do historiografije, o čemu se mnogo pisalo i piše, ostavio je značajan trag i na području proučavanja i poznavanja naše stare vjere. Zapravo bi trebalo reći – Kukuljević je utemeljitelj kroatistike kamo pripada i tema starih vjerovanja. Ipak, njegovi prinosi na području starih, pretkršćanskih vjerovanja, manje se spominju pa ih ni Katičić posebno ne spominje. No, na jednom drugom mjestu12), pišući o Kukuljeviću, ističući njegovu svestranost u brojnim humanističkim područjima i disciplinama, Katičić odaje Kukuljeviću veliko priznanje; on, naime kaže da ga drži utemeljiteljem cjelokupne kroatistike. Treba reći da je na području istraživanja stare vjere Kukuljević dao veći doprinos u prikupljanju i objavljivanja građe a manji u poredbenim tumačenjima i objašnjenjima, a Katičić se prvenstveno osvrnuo na malobrojne naše autore s područja poredbenih istraživanja i tumačenja stare slavenske vjere dok se sabiračima građe nije bavio.

Na polju sabiračkome mnogo je zaslužnih, no Kukuljević ipak u svome vremenu zavređuje više pozornosti od niza drugih. Ovaj je svestrani autor prikupljenu građu tek sporadično tumačio, do mjere koja se još u samoj građi, najčešće iz motiva i imena mogla razaznati. No, neprolaznu zaslugu u hrvatskoj kulturnoj povijesti nije stekao tumačenjima povijesne geneze građe, nego time što je jasno razgraničio narodno pripadanje prikupljene građe. Za razliku od (do)tadašnjih određenja građe kao južnoslavenske kod sljedbenika ilirskih ideja, odnosno (sve)srpske kod Karadžića, te srpske i hrvatske kod hrvatskih vukovaca i zagovornika jugoslavenstva, Kukuljevićeva prikupljena i objavljena građa ima svoje vlastito narodno ime: pjesme puka hrvatskoga. Jednako tako jasno je Kukuljević naznačio hrvatsko ime jezika tog naroda, dodajući da taj jezik u tri porjekla se djeli, najmre: u štokavsko, čakavsko i kajkavsko.

Priloge o narodnim vjerovanjima Kukuljević je počeo objavljivati 1846. u Danici.... a potom 1851. godine u svom Arkivu..., što se u pojedinim pregledima naše etnološke povijesti uzima kao stručni začetak hrvatskih istraživanja na bajoslovnom odnosno na širem, etnološkom području.13) Pišući o nekim narodnim vjerovanjima, naveo je Kukuljević da nije uvijek bilo sasvim lako očuvati pučke tradicije ali također svjedoči i da se narodno blago očuvalo u prkos svemu fanatizmu nekih duhovnih pastirah i pretjeranih crkvenjakah. Baš kao i prethodno spomenuti pavlin Bedeković, koji je pišući o starim slavenskim bogovima a napose o Svetovidu i Ladu, i Kukuljević je stoljeće kasnije spomenuo klerikalna nastojanja da iskorijene neke narodne običaje i vjerovanja. Osim da je Kukuljević svojim radom i objavljenim tekstovima utjecao i na očuvanje ugrožene narodne baštine, još je važnije primijetiti da je Kukuljević, pišući o narodnim pjesmama i predajama, napose onima o vilama i pojedinim vjerovanjima o njima, iznio stav kojim se zapravo suprotstavio stavu i praksi V. S. Karadžića i njegovih sljedbenika. Kukuljević je, naime, hrvatsku građu izdvojio kao samostalan entitet u slavenskoj zajednici.

Znano je da Stefanović Karadžić za prikupljenu građu često nije navodio pouzdane izvore, kazivače, mjesta i vrijeme zapisivanja ili preuzimanja već – nasuprot tome – za većinu građe koja je došla do njega uglavnom nije navodio precizno porijeklo nego, najčešće, općenito (npr. iz Bosne) nekritički svrstavajući je kao – srpsku. I fra Ivan Franjo Jukić, koji se isprva divio Stefanoviću Karadžiću, kao uostalom i S. Vraz i mnogi drugi, ipak je zamijetio da su srpske pripovijetke koje 1842. i 1843. objavio A. Nikolić gotovo sve i po Bosni poznate kod naroda14).

U drugom izdanju Karadžićevih Srpskih narodnih pjesama, iz 1845., niz je pjesama koje je Karadžić u prvome izdanju obilježio kao hrvatske, ili iz Hrvatske, sada naveo kao srpske.

Ne samo u pitanju narodne pripadnosti pojedinih pjesama nego i u nekim tumačenjima Kukuljević je iznio različito tumačenje u odnosu na Karadžićevo. Tako je Karadžić za vile držao da su zapravo grčke nimfe i nereide odakle su k nama preuzete. Suprotno tome, Kukuljević je držao da su predaje i vjerovanja o vilama plod živih ustah puka, dakle smatrao ih je samoniklima te ih je razvrstao na zračne (uvijek dobre), vodene (uvijek zle) te zemne (gorske i podgorske tj. poljske koje su nekada dobre a nekada zle. U raspravu15) oko pripadnosti pojedinih narodnih pjesama Kukuljević nije izravno ulazio već, nasuprot Karadžićevu svrstavanju većine narodnih pjesama u srpske narodne pjesme, Kukuljević je jednostavno navodio da je pojedine pjesme razvrstao prema tri hrvatska narječja i područjima u kojima su nastale (uključivši i neke hrvatsko-gradišćanske pjesme) navodeći da su pjesme uzete iz svih narjecjah porekla harvatskoga. Kako što se narječje harvatsko u tri porjekla djeli, najmre: u štokavsko, čakavsko i kajkavsko, tako sam razdjelio i ja pjesme ove, i za svetu si dužnost daržao onako ih napisati i saobćiti svjetu, kako ih puk izgovara i pjeva; što je po mnjenju mome glavna zadaća svakoga sabiratelja narodnih pjesamah.16) Rekavši da je sveta dužnosti pjesme zapisati i objaviti onako kako ih puk izgovara i pjeva, Kukuljević je zapravo izravno oponirao praksi ponavljanja i prenošenja pjesama iz jednoga u drugi jezik, a kada kaže da bi to imala biti glavna zadaća svakog sabiratelja narodnih pjesama, onda se to može odnositi i na V. Karadžića.

Daljnji zamah temi o pretkršćanskim slavenskim vjerovanjima dao je Kukuljević 1850. objavom poziva Pitanja na sve prijatelje domaćih starinah .... čime je dodatno potaknuo daljnje prikupljanje građe i rad na temama slavenske mitologije odnosno onovremenim jezikom bajoslovlja. Od ukupno 26 pitanja općenita kulturno-povijesnoga karaktera, za mitološku temu osobito su važna pitanja od 19. do 23. u kojima se prijatelji starinah i povjestnice mole da odgovore:

19. Šta kod vas pripovjeda puk o vilah, vješticah, coprnicah, viškah, bahornicah, višćacih, krsthicih, coprnjacih, vilenjacih, vraćarih i vraćaricah? Šta o Rojdnicah, Sudicah, Draćicah, Letnicah, Polednicah? Šta o Ladu i Ladi, o Bjelbogu i Perunu, o Triglavu, o Svetovidu i svetom Vidu, o zlatoj i Jagodi babi, o Dodi, Dundi i Dodoli, o Lelu i Lelivi, o Davoru, Turu i Turici, o Živi i Živani, o Jeki, o Jeseni i Jesi, o Gromovniku i svetom Ilii, Vukodlaku, o Crnom-Bogu, Bjesu, Crtu i Cartu, o Helli, o Maliku i Maličcu, o Škrapcu i Škratelu, o Sablasti, o Mori i Morani, o kugi i o smrti? Što napokon o noćnih svjećicah (Irrlichter) o živoj vatri? Itd.

20. Ima li u vas osobito koje mjesto, o kojem se pripovjeda, da se tamo sastaju vile ili vještice (coprnice), ili da tamo takove stanuju? Ima li gorah, šumah, špiljah i rudarskih jamah, gdje se po narodnim pripovjedanju zli dusi i mitologiška bitja nalaze?

21. Šta pripovjeda puk u svojih bajkah ili pjesmah o mitologićkih pticah i zvjeradi: o sovi, kukavici, golubu, bjeloj zmiji (kači), kućarici, ili o drugih zmijah, o zmaju i pozoju, o biku, o šarcu? itd. Što o zori, suncu, mjesecu, zvjezdah, o mladjaku (mlaju) i mladoj Nedjelji? Šta o vjetrovih i oblacih, o gradu (tuči) i o gromu?

22. Kako zove kod vas puk pojedine zvjezde, što mu je mlječni put ili nebeski pas? Što pripovjeda o vlastaricah (Siebengestrin), o koscih, o kolih, o kresanju zvjezdah, itd.

23. Kakove vrsti narodnih pjesamah pjeva kod vas puk? Šta se pripovjeda ili pjeva o starih naših kraljevih, banovih, ili drugih vitezovih? Šta o bojevih i razbojih?

Već 1851. Kukuljević pokreće svoj Arkiv za povjestnicu jugoslavensku i objavljuje svoj raniji članak, sada nešto proširen pod naslovom Vile. Prinesak k slavenskom bajoslovlju (I, 84-104). Pišući o narodnim vjerovanjima, svetom blagu naših pradjedova, oslanjao se Kukuljević, kao i većina naših autora u XIX. stoljeću, navodi17) Maja Bošković Stulli (1922-2012), na poglede Jacoba Grimma i njegovu Deutsche Mythologie, objavljenu 1835. godine. Širina teme, brojnost naziva i pojmova koje je Kukuljević zapisao, pokazuje da se on zanimao te da je poznavao pojedine predaje i vjerovanja iz svih hrvatskih pokrajina. Time je on posve jasno pokazao koje je i koliko široko područje hrvatske tradicijske kulture na kojoj se zasnivao narodni identitet. Kukuljevićev upitnik, sve do objavljivanja Radićeve Osnove koncem XIX. stoljeća, služio je kao glavna uputa sakupljačima građe o tradicijskoj kulturi naroda pa je taj Kukuljevićev prinesak bio poticajan i drugima istraživačima. Tako Mijat Stojanović, 31. 1. 1852. piše da Kukuljeviću šalje: Njekoliko tabakah moje slabacke radnje i to pod sljedećih naslovih: 1. Sto puk naš pripovjeda o vilah, 2. o vješticah, 3. o vraćarih, vraćaricah i coprnjicah, 4. o sudicah, 5. o vukodlaku, 6. o sablasti, 7. o mori, 8. o Kugi, 9. o smrti. Dalje: a) Nješto o imenu Slavjanah, b) Nješto o vjerozakonu starih Slavjanah.18)

Nedvojben je Kukuljevićev značaj za razvitak hrvatske etnologijske misli i djelatnosti. Koliko god već bio naglašen, još uvijek – i ne samo u etnologiji – treba istaknuti da se ono što je Kukuljević zasnovao sredinom XIX. stoljeća, održalo i razvijalo kao temelj i okosnica zasebnog hrvatskog identiteta. Bez obzira na određene sličnosti naroda i jezika, temeljem čega se nastojalo izgrađivati i bliskosti od onih ilirskih, slavjenskih ili onih jugoslavenskih, upravo je Kukuljević, makar im je i sam bio sudionik, zasnovao razlikovanje: hrvatsko je hrvatsko a srpsko je srpsko. Zato je bilo prirodno da je upravo on stao na čelo Matice hrvatske nakon što je ona sredinom osamdesetih godina XIX. stoljeća reformirana pa priznala prvenstvo hrvatskom imenu pred ilirskim te prestala biti Matica ilirska i postala Matica hrvatska.

O kakvom prijelomnom opredjeljenju se radilo pokazuje i to da niz važnih i zaslužnih imena, primjerice Jagić ili Nodilo, pa i novoutemeljena Akademija i Sveučilište, a niti Matica hrvatska nisu bili jednoglasnoga opredjeljenja. Umjesto dva naroda i dva jezika, premda u koječemu slična ali u mnogome i različita pa time i zasebna, i dalje se pisalo – Hrvati i Srbi (Jagić) ili pak Srbi ili Hrvati (Nodilo). Vjekoslav Klaić (1849-1928) slavni naš povjesničar, u zrelim godinama privržen državotvornoj hrvatskoj politici, 1878. godine pisao je da su Hrvat i Srbin dva imena za jedan te isti narod i to u knjizi19) koju je naručila i objavila – Matica hrvatska! Može to danas izgledati neobično, no nije za čuditi se što se u onim vremenima i na različite tradicijske baštine gledalo kao na jednu istu, zajedničku. Pogotovu ako se radilo o istraživanjima kojima se željelo prikazati starija razdoblja iz vremena slavenske zajednice. Ipak, zbog različitih političkih opredjeljivanja, koja su u kasnijemu razvitku bila promjenjive sreće, kadšto i tragične sudbine i kojima povijest nije dala za pravo, ne bi trebalo niti se može umanjiti povijesni značaj, niti tim hrvatskim ustanovama, niti generacijama i njihovu doprinosu našoj znanosti i nacionalnome identitetu.

Od do tada prevladavajućih pristupa, vukovskih svi i svuda s jedne i Iliri odnosno kasnije Hrvati i Srbi s druge strane, prijelomni zaokret učinio je Kukuljević u predgovoru četvrtoj knjizi svoga niza Različita djela gdje se uz njegove Pjesme nalazi i dio s dodatkom narodnih pjesamah puka hrvatskoga, kojega je Kukuljević napisao na Ivanje 1846. a objavio 1847. u Zagrebu. Tu on jasno navodi kako je razgraničeno dotadašnje općenito ilirstvo tako da su Srbi donjo ilirski puk, Slovenci su gornji Iliri (Slovenci iz Koruške, Kranjske, Štajerske i krajine Ugarske) a posred su Hrvati za koje Kukuljević tvrdi da u graničnim područjima te kako i oni pjevaju junačke epske pjesme. Vukovci su, naime, epiku smatrali srpskom dok se Hrvatima pripisivala samo lirika. Kukuljević je pobornik preciznog zapisivanja i označavanja izvora ne samo literaturnih nego i onih terenskih koje je prikupljao na brojnim svojim putovanjima, gradeći tako svoja uvjerenja o svom narodu, njegovoj zemlji i baštini.20)

Ističući pomoć i neka objašnjenja Vladimira Mažuranića, Kukuljević je iznio žaljenje što uz pjesme iz sva tri narječja koja tvore hrvatski jezik, nije mogao uvrstiti i pjesama iz Dalmacije, za čije državno sjedinjenje s Hrvatskom i Slavonijom gorljivo se zauzimao, jasno time ocrtavajući područna razgraničenja etnička i jezična:

Kao što se po ponosnom Senju, gnjezdu slavnih uskokah, i po našoj junačkoj granici, zibki neumrlih muževah, pjevaju starinske pjesme junačke; tako javljaju pjesme iz Austrije i Ugarske njeku žalostnu ćud, kad i kad samo ublaženu pojavljenjem ljubavi i pohljepom za slobodu. U srjedini ovih (tj. puka našeg s’arbskog ili dolnjo ilirskog i naših gornjih llirah iz Koruške, Kranjske, Štajerske i krajine Ugarske), (tako navodi na drugom mjestu) Ilira odnosno Slovenaca i stojeći provincialni Harvati sačuvali su pokraj njekoliko historičkih pjesamah, možebiti najviše od ostale bratje svoje starodavnih uspomenah od poganskih još vrjemenah. Tu se pjeva od Lade i Lada od Hele i mlade nedjelje, tu se slavi proljetje, koje ima svoje vile, komu se na žartvu loži kres, igra kolo, pletu vjenci, pjevaju pjesme. Tu se napominje igranje s jabukami i strjeljicami, otimanje djetce po vilami, zlata rosa, govoreće ptice: žerjavi, vijoglavka, papuga, solenčica, sokol, slavuj, vuga, kukuvača itd. Po svud se tu još obožava sunce i mjesec, zora i noć, sa sunčanom majkom, koja si daje na rozih pisanoga Jelena nositi djetcu svoju sunce i mjesec. Dunaj ta obljubljena rjeka sviuh Slavjanah, od koje se pjeva tako na dalekom sjeveru Rusie, kao što na dubokom jugu po granicama zemlje garčke nije zaboravljena niti u Harvatskoj. U najzaputenih stranah medju gorami, kamo nikada glas od tudje Zemlje ne dopire, pjeva se osobito rado o Dunaju. Obćenito pučko napominjanje i slavljenje rjeke ove i njeka sveta ljubav prema njojzi, veći je dokaz gdje su njegda stanovali stari Slavjani? otkuda su se razširili po svjetu? i koj narod najvećim pravom tu rjeku svojom nazivati može – nego što cjeli folianti od učenih raspravah dokazati mogu.

Time Kukuljević iznosi činjenicu nasuprot tvrdnjama da je epika dosljedno srpska dok bi Hrvatima bila svojstvena tek samo lirika a da svojih epskih pjesama zapravo i nemaju. Navodi također poteškoće oko izdavanja narodnoga blaga ali i vrijednosti koje takva izdanja pjesmama iz sva tri hrvatska narječja mogu imati, kako on navodi, slavjanskim književnikom i čitateljem. Kukuljević, dakle, hrvatsku baštinu iznosi kao zaseban dio slavističke građe, jedinstvena iako složena iz triju hrvatskih narječja:

Rado bi ja bio i ovu malu sbirku narodnih pjesamah harvatskih, koje sam tumarajući po svjetu21) od mila do nedraga sam slušao i prepisivao, drugomu komu sposobniemu za taj posao izdvatelju dao, da ju u svoju sbirku uplete (kao što sam to s njekojim većprie učinio bio, davši ih gg. Sreznjevskomu i Vrazu.) Nu, budući da dobro poznam okolnosti naše književne, koje sada rjedko komu dopuštaju narodno ovo blago tiskom izdavati; naumio sam narodne ove pjesme priobćiti svjetu, koje će može biti ososobito slavjanskim književnikom i čitateljem tim povoljnie biti, što su uzete iz svih narječjah porjekla harvatskoga.

Nakon prvoga objavljivanja Pitanja na sve prijatelje .... Kukuljević je poziv na prikupljanje građe objavio još i 1863. kao i 1875. godine. Matici hrvatskoj darovao je svoju zbirku hrvatskih narodnih pjesama u kojoj se su se nalazile i pjesme koje je po Dalmaciji sakupio Nikola Tomasseo (1802-1874) znameniti Šibenčanin. Don Mihovil Pavlinović (1831-1997), hrvatski narodnjak iz Dalmacije, do danas jedan od najplodnijih naših sabirača usmenih narodnih pjesama, predstavljajući Kukuljeviću svoju veliku zbirku koju je sabrao po Dalmaciji, Hercegovini i Bosni potaknuo je Kukuljevića i Maticu hrvatsku da 1877. godine objavi Poziv na sabiranje hrvatskih narodnih pjesama. Zbog svega neprijeporan je Kukuljevićev značaj među hrvatskim piscima o našoj staroj, pretkršćanskoj vjeri i njenoj povijesnoj sudbini. Jer upravo u narodnom pjesništvu očuvalo se ponajviše građe u kojoj se prepoznaju ostatci svetoga pjeva stare vjere. Zbog svega može se Kukuljevića, kako je to naznačio i Katičić, uzeti kao nedvojbenog utemeljitelja kroatistike, našeg zasebnog narodnog okvira u širem slavističkom. A tu svakako pripada i proučavanje naše stare, slavenske poganske vjere. Zasluga je to koja niti se može zaobići niti može proći. Ipak, bez obzira na nedvojbene zasluge, moglo bi se postaviti i pitanje – čemu u pregledu istraživanja o staroj vjeri navoditi pojedinosti o prikupljanju građe ili o građi samoj. Građa (čime se bave sakupljači) je jedno a njene interpretacije (čime se bave znanstvenici) je drugo. To bi se pitanje osobito dalo postaviti zbog navođenja nekih od autora navedenih u ovome pregledu, posebno onih koji su više prikupljali građu nego što su je tumačili.

No, upravo kod Kukuljevića najbolje je vidljiva ta neodvojivost građe i tumačenja. Tek malo ili ni malo znanja bismo imali o staroj vjeri da nije bila prikupljena građa na temelju koje je taj svjetonazor i vjera proučavana. Iako sva građa nije prikupljana samo s namjerom da se iz nje proučava stara, pretkršćanska vjera, iz onoga što je prikupljao i objavljivao Kukuljević, iz pitanja koja je sakupljačima veoma ciljano postavljao, vidljivo je da je on usmjeravao prikupljanje građe na način da se iz te građe pokušava doznati više o staroj vjeri, pojedinim likovima i njihovu značenju u toj vjeri. Očito da je teško moguće istraživati sveto stare vjere, ako i bilo koje druge, bez tekstova u kojima je sadržana i kojima se prenosi ta svetost. Mit ne opstaje izvan svetoga teksta. Nemoguće je pisati teologiju bez teksta u kojemu živi svetost koju objašnjava teologija. Bez teksta ne postoji i nije moguć sveti čin. Stoga usmeno-književna građa odnosno tekst kojim se izriče neka vjera zapravo je ta sama vjera. U mnogim tzv. mitologijama, od kojih se neke navode i u ovome pregledu, u kojima se donosi samo prepričana rekonstrukcija, upravo ono što nedostaje jest sveti tekst koji sam po sebi objašnjava i jest sveti čin vjere. Nasuprot takvima, rasprave u kojima se sveti tekst iznosi zajedno s objašnjenjima, nije samo dokazno navođenje građe, premda u znanstvenoj raspravi jest i to, mnogo životnije predstavljaju vjerski sveti sadržaj, njegov smisao i značenje.

U tom smislu, na neki način metodološkome, Kukuljeviću pripada važno mjesto u povijesti hrvatskih istraživanja stare vjere. Kolika je važnost takvog pristupa, kako ga je započeo i usmjerio Kukuljević, pokazuju i ovdje navedene rasprave. Kao egzemplarne može se istaknuti priloge Nikole Andrića o sabiračima hrvatskih narodnih pjesama koje je objavljivao u spomenutoj seriji u Glasu Matice hrvatske, te posebno rasprava Stjepana Banovića o nekim likovima iz naših narodnih pjesama.22)

Ono što je s pozicioniranjem kroatistike u slavistici započeo Kukuljević, na neki način dovršio je Franjo Rački (1828-1894). Kolike god da su bile razlike među njima, promatra li se njihove doprinose izgradnji naše znanosti s dovoljne povijesne distance, onda se vidi bolje no se moglo vidjeti neposredno, da su, čak i onda kada se u nekim stvarima nisu slagali, u znanstvenim su prinosima radili u korist očuvanja i izgradnje istoga nacionalnoga identiteta.

Što je Kukuljević započeo, kao začetak samostalnog hrvatskog identiteta u slavističkom okružju, moglo bi se reći da je redaktorskim i publicističkim radom dovršio Rački. Na slavističkoj pozornici kroatistika više nije samo najava novoga identiteta, različita od onoga u kojega je do tada često bila svrstavana, nego je jedna od slavističkih grana. Ova ocjena može se možda činiti i presmionom. Ipak činjenice ukazuju da ovaj istaknuti hrvatski historičar i na polju hrvatskoga bajoslovlja zaslužuje svoje viđeno mjesto. Iako mu istraživanja stare vjere nisu bila u središtu pozornosti, važan je njegov doprinos na izdavačkom planu, čime je hrvatskoj slavistici i kroatistici u njenim tadašnjim okvirima, bitno pomogao uspostaviti vlastiti identitet i samosvijest nasuprot dotadašnjih svrstavanja, svojatanja ili prešućivanja hrvatskoga jezika i tradicijske kulture, pa i onih među Hrvatima tada izraženih dvojbi o pripadanju koje je Ante Starčević 1867. slikovito iskazao u naslovu svoje dijaloške rasprave Bi-li k Slavenstvu ili ka Hrvatstvu? Rački je, naime, priredio hrvatsko izdanje popularnoga češkoga djela koje u svemu uvažava hrvatsku sastavnicu među svim ostalima koje tvore Slovensko pleme, upravo onako kako je Kukuljević iznio postavke o hrvatskom jeziku i tradicijama kao jednoj od sastavnica slavistike.

Tridesetak godina ranije bila je to tek najavljena mogućnost i potreba istraživanja hrvatskoga narodnoga pjesništva kao zasebne i samosvojne cjeline u ukupnoj slavistici, a sada Rački pred hrvatsku publiku donosi rezultate upravo takva znanstvenog pristupa. U češkome djelu koje je Rački priredio za objavljivanje u Zagrebu navode se i kroatističke sastavnice (povijest, jezik, tradicije, građa) kao samosvojan dio ukupnoga slavenstva. U povijesnom razvitku slavenskih kultura i jezika prikazana je hrvatska kao povijest među povijestima, jezik među jezicima, kultura među kulturama. Riječ je o djelu češkog slavističkog i povjesničarskog autorskog trojca kojega su tvorili Jan Erazim (Wotzel) Vocel (1802-1871), Karel Jaromir Erben (1811-1870) i Josef Perwolf (1841-1891). Njihov je sintetički pregled svih područja, razdoblja i grana slavenskih jezika, kultura i povijesti objavljen 1869. godine u Pragu.

Najmlađi od trojice, Perwolf, glavni je autor djela naslovljenog Slovane: historicky nastin, u koje je uvrstio i poglavlja dvojice starijih autora, Vocela i Erbena. Vrlo brzo, po češkom izdanju, već 1870. zaslugom Račkoga objavljeno je u Zagrebu prvo hrvatsko izdanje a potom 1886. i drugo.23) U uvodnom predstavljanju izdanja navodi se da knjiga sadrži sve što je vriedno znati o slovenskom plemenu u obće, o prvom pojavljenju njegovu na pozor ištu svjetskom, o njegovu nabožnom, družtvenom i državnom životu, o njegovu jeziku i o uzajamnosti izmedju različitih mu grana, sve će to naći čitalac u ovoj slici. Ovaj će nacrt s korišću čitati osobito hrvatska omladina, kojoj ponajviše namjenjujemo ovaj prievod, jer će iz njega naučiti, kakav je položaj u prošlosti zauzimao slovenski ogranak, kojemu ona (tj. hrvatska omladina, op. autor) pripada, te odanle nagovieštati kakovo ga čeka u budućnosti mjesto u velikomu plemenu slavenskome.... Premda su imena spomenutih učenjaka dovoljna, da u svakome prijatelju Slovenstva zanimanje prema ovomu poduhvatu probude: to će ga, nadamo se osobito kod svakoga i u svih kruzih što toplije preporučiti i pouzdanje mu pribaviti ime našeg učenjaka i povjestnika g. dr. Franje Račkog koji je prievod, izveden mladjimi književnici, nadzirao i dao ga za štampu prirediti.

U odjeljku, poglavlju o povijesti Slavena, pod naslovom Slovensko bajoslovlje, iznijeta je ocjena da slovensko bajoslovlje jest jedna od najtežih grana slovenske znanosti; prem je bilo mnogo o njemu pisano, to izuzam njekoliko dobrih članaka o pojedinih čestih očekuje ono u cjelini svoga temeljitoga radnika (str. 36). Potom se donosi pregled dotadašnjih poznavanja slavenskih vjerovanja, počevši od podataka iz klasičnih izvora do recentnih spoznaja iz slavenske folkloristike. Zašto je ova knjiga, i redaktorski rad Franje Račkoga na njoj, bila značajna u odnosu na dotadašnja različita svojatanja i gledanja na hrvatsku građu, zorno ukazuje i osmi odjeljak – Slovensko narodno pjesništvo i njegova književnost. Naime, kada se navode značajnije zbirke narodnih pjesama slovenskih, ne nalazi se ni traga onoga, inače tako tipičnoga onovremenoga glorificiranja zbirki Vuka Stefanovića Karadžića već se dapače, nakon navođenja niza ruskih, poljskih, čeških, lužičkosrpskih i drugih, kao jedna od zbirki, među drugim zbirkama, navodi i ona Karadžićeva zbirka i to kao Narodne hrvatske i srpske pjesme. Također se spominju i zbirke drugih južnoslavenskih naroda, pa tako bugarske narodne pjesme tiskane 1861. u Zagrebu (za koje se kaže da su od nesretne braće Miladinov) potom Vrazove narodne pjesme Slovenaca, makedonske pjesme (Verkovićeve) te hrvatske pjesme – Kukuljevićeve Narodne pjesme puka harvatskoga iz 1847. te zbirka N. Topalovića Tamburaši ilirski, tiskana 1842. u Osijeku.

Tako je, ovim nakladničkim poduhvatom, redakturom i dvostrukim izdanjem češke slavističke sinteze, Rački na neki način dovršio ono što je počeo Kukuljević – o hrvatskoj građi i identitetu govori se kao o narodu među narodima, o hrvatskoj povijesnoj tradiciji kao jednoj od niza slavenskih, bez prešućivanja ili svrstavanja u ono što ona nije a neki su svojatajući je htjeli da bude. Rački nije je bježao u nepostojeće, imaginarne zajedničke identitete ali nije se niti uzmicao od povijesnoga pripadanja hrvatskoga ogranka južnoslavenskoj grani slavenskoga stabla, odnosno Slovenskoga plemena kako su tada govorili.

Tako se, barem u Hrvatskoj, i zaslugama Račkoga proširio i učvrstio onaj slavistički okvir, u kojemu je slavensko bajoslovlje čekalo svojega temeljitoga radnika a hrvatska je tradicijska kultura prihvaćena kao samosvojni dio južnoslavenskih i slavenskih tradicija. Rački, ne samo da je zaslužan samo zato što je u hrvatsku znanstvenu nomenklaturu prema njemačkom uzoru Volkskunde uveo pojam narodoznanstva (što je, doduše, posve od­govaralo Jukićevom pojmu narodoslovnost, a koji se u nas – za razliku od Slovenaca – nije održao osim kao arhaizam) nego je osobito važan i stoga što je na znanstveno utemeljen a istovremeno nepolemičan način, objavljujući slavističko djelo s uravnoteženim pogledima prema hrvatskoj slavističkoj sastavnici, bitno doprinio sazrijevanju kroatističke samosvijesti i identiteta a također i etnološke znanosti (narodoznanstva) koja se tim identitetom bavi.

Svečanim slovom u Akademiji 1889. bitno je usmjerio hrvatsko narodoznanstvo odnosno u širokom smislu shvaćeno – etnologiju. Onu njenu sastavnicu koju bismo danas zvali fizičkom antropologijom, Rački je privremeno ostavljao po strani, budući Akademija nije imala ni stručnjake te vrste, niti stasalih ustanova a niti dovoljno javne potpore. U cijelosti se usmjerio na psihologijski dio domaćega narodoslovlja, i to onaj mu dio koji smo donedavna nazivali duhovnom a sada uglavnom zovemo nematerijalnom kulturom. Prema onome što je Rački pobrojao kao istraživačke zadatke u taj dio domaćega narodoslovlja lako se prepoznaje – nacionalna etnologija:

Naša akademija neće moći, bar za sada, ni prema svojim silam, ni prema svojim sredstvom, obrađivati sve grane domaćega narodoslovlja; tako valja još fisiologijsku granu odložiti, dok se prirodne te vrsti struke usavrše; dok zavodi, na koje takva opažanja spadaju, postanu, i dok se javna vlast i kod nas, kano što drugdje, osjećala bude pozvanom ići na ruku takvim istraživanjem. S toga, imati će se za sada ograničiti više na psihologijski dio domaćega narodoslovlja, tj. na tvorine, koje se smatraju proizvodom duha, nutarnje sile jednoga naroda. U tu se skupinu, kako je poznato, ubrajaju uz jezik, brojne pjesme, pripovijetke ili priče, bajke, gatke, basne, podrugačice, poslovice, zagonetke, običaji ne samo pravni, nego glavno oni ‘koji prate razne zgode i miene pučkoga života; a u kojih su se upravo sačuvale uspomene pradavnih vremena. Tom se ponajviše skupinom, timi tvorinami nutarnje narodne sile zanima i bavi folklorna ili tzv. tradicionalna literatura, obuhvaćajući one spomenike narodne, koje, ne pismom, već ustmenom predajom prelazeći od jednoga koljena na drugo, ostaše u pameti naroda.24)

Osim toga, upravo u Akademiji koju je vodio Rački, hrvatska znanost na području bajoslovlja dočekala je onoga svoga temeljitoga radnika. Bio je to Natko Nodilo.

Natko Nodilo – europski domet folklorističkog pristupa

Za razliku od Kukuljevića, koji je, pojednostavljeno rečeno, mnogo više prikupljao i objavljivao građu no što ju je znanstveno tumačio, Natko Nodilo nije bio sakupljač nego je prikupljeno pokušavao objasniti. Iz objavljene građe, narodnoga pjesništva i vjerovanja, pri čemu je onim srpskima davao određenu prednost u izvornosti i očuvanosti, nastojao je Nodilo naći odgovore na pitanja koja je i kakva stara narodna vjera, odakle potječe i koji su njeni glavni likovi, odnosno komparativnom analizom građe nastojao je rekonstruirati staru vjeru Srba i Hrvata. Njegovi opsežni prilozi, objavljivani od 1885. do 1890. godine u Radu JAZU pod naslovom Stara religija Srba i Hrvata, na glavnoj osnovi pjesama, priča i govora narodnog, dotadašnji su a možda i za dugo godina nakon objavljivanja, najzreliji prinosi u povijesti hrvatskih mitologijskih istraživanja. Da je dotična tema, bez obzira na vrijednost, teško nalazila svoj put do agende akademske zajednice, pokazuje i činjenica da su Nodilove studije kao cjelina, prvi i za sada jedini puta objavljene tek 1981. godine, dakle, gotovo stoljeće nakon što su napisane i prvotno u nastavcima objavljene.

Nodilo je bio prvi profesor opće povijesti na Sveučilištu u Zagrebu, kojemu je bio i rektor, dakle ugledan i važan član akademske zajednice, no, njegovi prilozi s područja stare vjere ostali su ipak nedovoljno poznati. Pa i nakon objave pretiskanog niza studija prikupljenih u jednu knjigu, bez ikakvih kritičkih navoda ili pojašnjenja, tek uz kratku bilješku priređivača Svemira Pavića, Nodilovim mitološkim prilozima u stručnim krugovima nije dat onaj značaj koji im je trebalo pripasti. Jedina i hvalevrijedna iznimka opširan je prikaz Krešimira Čvrljaka.25) Ali ni ta zapravo vrlo dobra rasprava na tragu Nodilovih rekonstrukcija hrvatskog i srpskog pravovjerja, nije bila dovoljna da se novim vrednovanjima potaknu širi znanstveni krugovi na obnovu zanimanja za Nodila i njegov rad na polju istraživanja stare vjere. Tek dvadeset godina kasnije na Nodilov doprinos poznavanju naše poganske starine i kritičku ocjenu Nodilovih priloga dao je Radoslav Katičić. Navodi on da su u drugih slavenskih naroda takve knjige iz onoga vremena ostavile trajan trag, ali u nas, s Nodilovim prilozima, kaže kao da nismo znali što bismo počeli. Njegovo je izlaganje previše razvedeno i zapleteno, a stil, vrlo njegovan, previše je osebujan da bi te studije lako utjecale na književnike i naobraženo čitateljstvo.

Prema Katičiću, niti znanstvenici nisu prihvaćali Nodilovu maštovitu kreativnost, pa stoga se ni njegove rezultate nisu usudili prihvatiti ... kao uvjerljive i pouzdane. Nisu ih stoga usvajali niti su se usudili raspravljati o njima. Zato je Jaroslav Šidak, navodi Katičić, u enciklopedijskoj natuknici 1965. godine za Nodilovu raspravu o staroj vjeri naveo tek da je opsežna, iako po svojim rezultatima vrlo sporna. Posljedica te ocjene jest da Hrvatski leksikon 1997. uopće ne spominje to područje Nodilova rada. Vrednovanja tog segmenta Nodilova opusa prihvatio se Katičić, koji je temeljem kritičke raščlambe triju primjera iz Nodilove rasprave stekao predodžbu o cjelini pa, kako navodi, i razmatranje ostalog dovelo bi do jednake prosudbe. Zaključno, međutim, zaključio je Katičić: Ipak Nodilova studija predstavlja veliku kulturnu vrijednost. Već sama po sebi, jer njome i Hrvati sudjeluju u mitološkom istraživanju druge polovice 19. stoljeća, u brazdi koju je zacrtao Jakob Grimm, i to sudjeluju na doista visokoj razini. I tu prate u stopu europski kulturni razvoj... pri čemu Nodilove sposobnosti, navodi Katičić, nismo do sada umjeli oploditi. Ostao je to mrtvi kapital. Hoće li oni što dolaze za nama naći poticaja da nadoknade propušteno, to će se tek vidjeti. No svakako valja biti svjestan svojega bogatstva. Natko Nodilo, istraživač »stare vjere«, neopravdano je zapušten i uvelike zaboravljen.

Kao da su znanstveni rezultati Nodilovih mitoloških studija plaćali danak Nodilovu idejno-političkom opredjeljenju, netko bi mogao reći. Bilo je navlačenja i u tom smjeru i pripisivanja takve teze, bez argumenata, Kerubinu Šegviću. Ako je tko, uz neke kritike Nodilovih nekih tumačenja, zapravo pohvalio pa i divio se Nodilovim raspravama, bio je to Kerubin Segvić koji je nakon noviskih osvrta objavio i knjigu o Nodilovim raspravama.26) Doslovce je napisao da je Nodilo sazdao divan hram našeg starog bogoštovlja, otkrio njegove arhitektonične osnove. Osim što je bio Grimmov sljedbenik, oslanjao se Nodilo i na zamisao V. Jagića koji je još 1867. u Historiji književnosti naroda hrvatskoga i srbskoga, naveo da je već kod starih Hrvata i Srba cvao mitologijski epos, te na tumačenja Ilariona Ruvarca (1832-1905) srpskog arhimandrita, začetnika kritičkog pristupa srpskoj epici (u knjizi Prilog k ispitivanju srpskih junačkih pesama, 1884) koji je držao da mitski bogovi govore iz junačkih i ženskih pjesama. Mit hoće da se uzdrži, hoće da živi; zguren u jezgru svoju, ima otpornu snagu, što je gotovo neucjenjiva, navodio je Nodilo oslanjajući se na Ruvarca. Njegova građa, narodna epika u kojoj se skriva pradavni mit, jest pjesništvo i srpsko i hrvatsko. Ali Nodilov cilj nije ono pjesništvo koje bi, očekivano, bilo pjesništvo i jednih i drugih dok su, duboko u povijesti, i jedni i drugi pripadali istoj narodnosnoj i jezičnoj slavenskoj skupini. On iz recentnog pjesništva traži stari mit koji sam po sebi može biti opći slavenski dok usmeno-književnu građu prihvaća kao i srpsku i hrvatsku:

Naše biti će ono, što je srpsko i hrvatsko. U ovoj radnji Srbi jesu što i Hrvati, a Hrvati što i Srbi. Sinonimija jednih sa drugima za nas je potpuna. Po mnogom znaku neki, dašto, drže, da kad se amo doseliše, Srbi i Hrvati bijahu dva odjelita naroda, svaki sa donekud vlastitim jezikom, običajima i religijom. Srbi, zar štokavci, može biti da ponikoše od roda nepomiješanih zgoljnih Anta, dok Hrvati, čakavci u početku, kano da bijahu polučeškoga porjekla. Nego, bilo što mu drago, bili, iz prva Hrvati i Srbi dva naroda, ili bili oni narod cigli, uz dva suznačna imena, i uz svoju stariju čakavštinu, a noviju organično poodraslu štokavštinu, hrvatstvo i srpstvo, već poizodavna, tako se preplelo i sraslo te poizjednačilo, da je nauci sad preteško u etničnom pogledu lučiti, što je hrvatsko, što li srpsko.... Ako se pak ovdje, obično Srbi prvi redom spominju, to visi jedino o glavnome našem izvoru, pjesmama i pričama narodnim, koje ponajviše od Srba potekoše. »Srbi svi i svuda« ili »Hrvati svi i svuda«, i jedno i drugo meni je po isti način pravo, kao što je ono i jedna logična lozinka. Oboje opravdava zajednička sućut.27)

Stavove o ishodištima, porijeklu i pripadajućim idiomima, na kraju svojih rasprava Nodilo je pojednostavnio: Srbi zar štokavci, a Hrvati zar čakavci. Nedostaju samo ono da su kajkavci Slovenci pa da Miklošić-Karadžićeva jezično-narodna maksima bude potpuna! To što se Nodilo opredjeljivao za političku atribuciju građe na kojoj je radio, ne umanjuje domete njegovih zaključivanja o povijesnim dimenzijama stare slavenske vjere, kako ih se moglo protumačiti na temelju srpske i hrvatske usmeno-književne i etnografske građe na kojoj je Nodilo radio. Jasno da je Nodilovo opredjeljenje, uz sve sljedbenike, nalazilo i one koji ga nisu prihvaćali. U Hrvatskoj su prestajala lutanja romantičarskim slavjanstvom i ilirstvom, svijest o hrvatskoj posebnosti čak i kod južnoslavenski orijentiranih hrvatskih znanstvenika sve je čvršća i izraženija. Matica ilirska 1874. preuzima hrvatsko ime, tri godine potom objavljuje Poziv za sabiranje a koncem stoljeća i počinje objavljivati hrvatske narodnie pjesame. I među Srbima odvijali su se procesi diferenciranja. Matica srpska dosljedno je promicala srpstvo, a Karadžićeva integracija štokavskih narodnih i etničkih zajednica, različitih vjerskih i jezičnih pripadanja imala je i svoje naličje, poticala je i na odupiranje. Potpuna sinonimija, u koju je vjerovao i Nodilo imala je, kako piše Nataša Bašić28) i svoje nečasno političko naličje:

Karadžić je promicao komadanje dijelova povijesnoga hrvatskoga teritorija (Bačka, Srijem) i proizvodio umjetno srpstvo na prostoru od Vukovara, preko Vojne krajine do Dubrovnika, tvrdeći da su Hrvati Srbi rimskoga zakona i ako se ne će priznati Srbima da »oni nemaju nikakvog narodnog imena«. No s terena su dolazile posve druge vijesti i Karadžićev naum »još samo da je Šokce dotle dovesti da reknu da su Srbi i da prime naša slova, a neka veruju šta im drago« nije se ostvarivao, pa mu je vukovarski agent Justin Mihajlović 1849. javljao u Beč da u posrbljivanju Vukovara slabo napreduje jer su »Šokci« tvrd orah: »baš naš neprijatelj koji se nigda s nama oprijateljiti neće«.

Takva nastojanja, osim djelomičnoga odaziva i prihvaćanja, s hrvatske su strane sve više poticali jačanje uvjerenja o potrebi održanja hrvatske samosvjesti i identiteta. Nasuprot identiteta koji se imao temeljiti na integracijskim zamislima bilo ilirskim, slavjanskim ili južnoslavenskim, bilo onima hrvatskim i srpskim, razvijala se hrvatska narodna posebnost.

I sam Jagić podupirući Nodilova glediša o srpskom i hrvatskom, u svojem berlinskom Archivu Nodilov rad ocijenio je pozitivno dok je, nasuprot tomu, Matici zamjerio što je svoja izdanja hrvatskih narodnih pjesama naslovila kao hrvatske a ne kao hrvatske i srpske narodne pjesme. Ali i uz tu potporu, ona Nodilova logična lozinka nije otvarala svoj prolaz u budućnost. Dapače, kako to zaključuje i Katičić, ostao je Nodilo i njegov rad na polju stare vjere, uvelike zapušten i zaboravljen. Nije sasvim jednostavno odgovoriti što je uzrok tomu ali dijelom je sigurno i u tome što su se na pitanja nacionalnih razlika i posebnosti s obje strane gledalo raznoliko i s različitim lupama, od kojih su dobar dio godina one političke bile osobito izoštrene.

Nama danas, opredjeljenja oko takvih prijepora mogu se činiti jednostavnima i samorazumljivim, ali to uvijek nije bio slučaj a posebno ne u drugoj polovici XIX. stoljeća. Već i letimičan pogled na terminologiju u djelima onoga vremena pokazuje svu složenost u pristupu i razgraničenjima. Zorno to pokazuju već spomenuti navodi Klaićeve ili Nodilove sinonimije imena. Neupućenijem promatraču danas bi moglo zvučati nevjerojatno da navod kako su Hrvat i Srbin dva imena za jedan te isti narod a posebno da je to napisao Vjekoslav Klaić, suradnik Starčevićevih pravaških glasila. Knjigu o zemljopisu i povijesti Bosne i Hercegovine pisao je zapravo na temelju rada Ivana Franje Jukića, dopunjujući ga podatcima iz novijih djela. No, Jukić, kojemu Klaić posvećuje knjigu kao prvome budiocu narodne svjesti, u spomenutoj knjizi izričito govori o Bošnjacima triju konfesija a ne o Srbima i Hrvatima. Kada se mnogo zbrke nađe u malo vremena, zbunjenost je zajamčena.

Daljnji razvitak istraživanja i otkrića na polju stare slavenske vjere, međutim, manje je priječila ta nedosljednost u određivanju korpusa i pripadnosti građe. Zapravo, samome istraživanju pradavnih vjerovanja preplitanje u svrstavanju građe teško da je i moglo smetati – istraživač je nužno usmjeren na komparativni materijal. Prije se radilo o tome da je terminološka nedosljednost za posljedicu imala povrijeđenost osjećaja pripadanja i identiteta. Mnogo je gora posljedica na samu znanost bio tvrdokoran stav pojedinih akademskih autoriteta koji su svojim stavovima, nakon Nodila, mitologijska istraživanja na temelju usmeno-književne građe i narodnoga pjesništva – jednostavno smatrali nemogućima. U tom smislu najčešće se ističe Vatroslava Jagića a također i Lubora Niederlea. Treba međutim naglasiti ništa manje tvrdo i odrješito nije istupao niti Tomo Maretić (1854-1938). On je jedan od onih koji su itekako utjecali, pa možda i presudno, na desetljetni zastoj u daljnjim istraživanjima i objavljivanju mitologijskih tema.

Iako ga se najčešće prikazuje uglavnom samo kao jezikoslovca, tzv. hrvatskog vukovca, treba reći da je Maretić bio upućen i u slavističke teme ali i narodno pjesništvo, napose epsko. Među njegovim djelima, znatan je broj radova29) što mu ih je objavljivala Akademija a i Matica hrvatska, to potvrđuje. Sudeći samo po tim njegovim djelima, koje je objavljivao kroz pola stojeća svoje djelatnosti, od osamdesetih godina XIX. st. do smrti, puštajući po strani sva druga njegova jezikoslovna djela iz područja gramatičkog, leksičkog, akcentološkog ili stilističkog područja, može se reći da je Maretić bio jedan od najupućenijih u građu, očuvanu u narodnoj epici i predaji. Treba međutim reći da je Maretić, kako je to pisao Olinko Delorko, očaran Vukom pa je čak izražavao žaljenje što su nakon Karadžićevih srpskih narodnih pjesama, uopće objavljivane druge zbirke, držeći da su rđave i bez veće vrijednosti. Smatrao je da u njima nema vrijednosti, jer da ih je bilo, učena Europa bi pojedine pjesme prihvatila kako je prihvaćala neke od onih koje su objavljene u kasnijim zbirkama. Razlog tomu, kako je mislio Delorko, bio je u tome što je, uz nesumnjive vrijednosti, Karadžić svoju zbirku objavljivao u vrijeme romantizma, kada je diljem Europe cvao interes za narodnu epiku. Zbirke koje su izlazile potkraj XIX. stoljeća i poslije dolazile su u vrijeme racionalizma i naturalizma koji nisu pokazivali osobit interes za narodno pjesništvo pa ni njihov prijem nije mogao biti osobito povoljan, bez obzira na to što su stručnjaci u njima nalazili primjera koji opovrgavaju Maretićeve stavove.30)

Iako Maretić, kako to primjećuje K. Čvrljak,31) pomalo duhovito uspoređuje komparativnu mitologiju i komparativnu filologiju kao »dvoje bliznadi rođenih u isto vrijeme«, ipak je ostao pri čvrstom stavu da se iz narodne epike ne može dobiti nikakve korisne podatke za upoznavanje mitologije, kako je iznio u Predgovoru svoje knjige Naša narodna epika iz 1909. godine. Tu on doslovno kaže: Što se napokon tiče mitologije, o kojoj nigdje ništa nema u mojoj knjizi, imam reći, da ja u našoj narodnoj epici nijesam našao ni malo podataka za kakvu mitologiju, a potpuno sam uvjeren, da ih nitko drugi ne će naći, tko u narodnijem pjesmama samo ono traži i nalazi, što u njima jest, a ne ono, čega u njima nema. Tko u njima nalazi mitologičke građe, taj ju je sam silom i fantazijom u njih unio, pa takvi mu onda moraju biti i rezultati, tj. siloviti i fantastični. Za takav posao, koji je bez ikakve realne osnove, nemam ja ni smisla ni volje.

Ocjenjujući stogodišnji značaj, pa, može se reći, time i utjecaj te knjige iz 1909. godine, Stipe Botica također je potvrdio takvo Maretićevo uvjerenje, ukazujući na to doslovnim navođenjem Maretićevih rečenica, dodajući da se time Maretić potpuno udaljio od Nodila.32)Time je Maretić, početkom XX. st. postavio čvrstu granicu i branu koju akademska zajednica desetljećima nije dovodila u pitanje, pa se čini da su time prethodni rezultati i stoljeće i pol tradicije mitologijskih istraživanja folklorističke škole, proučavanja na temelju građe iz narodnog pjesništva i tradicijske kulture, u Hrvatskoj izgurana s akademske pozornice. Iako je bilo dosta autora koji su u međuvremenu pisali o temi stare slavenske vjere, veći značaj postizao je malo koji – praznina, barem u hrvatskoj akademskoj zajednici opstajala je dugo. Tek tridesetih godina prošloga stoljeća značajan iskorak poduzeo je Ivo Pilar, dok je šezdesetih i sedamdesetih godina vrijednih priloga, doslovno ih naslovljujući kao zanemareno blago, objavljivao je Olinko Delorko. Ipak, sve do Katičića i njegovih zagrebačkih predavanja koncem osamdesetih prošloga stoljeća opstojala je istraživačka praznina, ispunjavana, kako to i Katičić navodi, općim kretanjima na području istraživanja mitologija i komparativnih religija. Ta naša spomenuta praznina, u smislu recepcije onih naših autora koji su dosezali europsku razinu, na neki način traje i danas.

Osim već spomenutog Hrvatskog leksikona u kojem je propušteno navesti Nodilov rad i na temi stare vjere Srba i Hrvata, može se dodati da ni suvremena Hrvatska enciklopedija u natuknici o Nodilu ne navodi da se on bavio i mitološkim temama pa ni to da je objavio seriju priloga o tome, naknadno sabranima u jedinstvenu knjigu, osim ako se općeniti navod – objavljivao je u Radu JAZU – ne bi odnosio na njegove priloge o staroj vjeri, koje je tamo objavljivao. Kao značajnija djela navode se tek Postanje svjetovne papinske vlasti ili pedeset godina talijanske historije (724–774) iz 1878. godine, te Historija srednjega vijeka za narod hrvatski i srpski, I-III, objavljeno 1898-1905 godine.

Još za života nailazio je Nodilo na različita osporavanja svojega rada. Osobito je njegove rasprave o papinstvu osporavao Antun Franki (Franchi) profesor sjemeništarcima u Zadru a potom i profesor crkvene povijesti na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu i rektor Sveučilišta 1888.-1889. što će uostalom svega dvije godine kasnije, nakon Luke Marjanovića, postati i Nodilo. Da su historiografske polemike imale i svoju, doduše slabo objašnjenu ali ipak vidljivu političku pozadinu, pokazuje i velika afera u kojoj se našao Franchi. On je naime bio optužen od jednoga grko-katoličkog klerika (iako je Franchi bio u izvrsnim odnosima s grko-katolicima pa čak i i rektor njihova sjemeništa a i kandidat za njihova biskupa u Križevcima) da je iznio lažne optužbe nunciju u Beču protiv nadbiskupa Posilovića i kruga njegovih najbližih suradnika a također i protiv Hedervarijeve banske vlasti. Bila je to dovoljno teška optužba da je rector Franchi osao bez profesure i plaće kao i bez mogućnosti drugoga namještenja. U prvi mah pomagao mu je Tadija Smičiklas a potom i Strossmayer, koji ga je simpatizirao ali mu u konačnici nije uspio pomoći niti za namještenje u Zadru a ni u Rimu.

Takav rasplet disciplinskog postupka jednom profesoru i rektoru Sveučilišta teško da bi se mogao dogoditi bez političke podloge i nečijega utjecanja. Franchi je djelovao politički i politika mu je uzvratila. Njegova polemička osporavanja Nodilova historiografskog rada, međutim, uz navođenje određenih argumenata bila su impregnirana moralističkim čuđenjima kako je Nodilo, nakon svega što je za njega učinjeno (misleći na njegovo bogoslovno školovanje), mogao tako napustiti crkveni poziv i zapravo se okrenuti protiv svojih dobrotvora. Bilo kako bilo, Nodilo je ostao postojan u svojim stavovima, oduševljen za temu s kojom ga je povezao, kako se čini, don Mihovil Pavlinović, također hrvatski narodnjak iz Dalmacije. Nodilo po završetku bogoslovnih studija u Zadru nastavlja djelovati narodnjački, tražeći sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom i Slavonijom a upravo ga Pavlinović upoznaje s djelima Vuka S. Karadžića. No, za razliku od Nodila koji se opredjeljuje za ideju narodnoga jedinstva Srba i Hrvata (u kojima je vidio jedan narod) Pavlinović se ohladio od vukovskih zamisli i priklonio se zamislima koje je promicala Matica hrvatska. Dapače, moglo bi se reći da je upravo Pavlinović, poklanjajući Matici svoju zbirku narodnih pjesama, među ostalima, znatno doprinio da se reformirana Matica od ilirstva okrene hrvatstvu. Neposredno potom slijedio je Matičin poziv na sabiranje hrvatskih narodnih pjesama a ne ilirskih ili slavjanskih ili jugoslavenskih ili srpskih i hrvatskih narodnih pjesama.

Nodilove rasprave, objavljivane u Akademijinu Radu izazivale su priličnu pozornost kada su izišle na svjetlo dana. Svjedoči o tome niz kritičkih osvrta. Sam Nodilo neke je od svojih kritičara u jednoj od rasprava na kraju niza spomenuo i očitovao se o njima. Tako je raspravio o nekim osporavanjima njegove metode koje je iznio Stojan Novaković u Jagićevu Archivu. Opširno je raspravio i o primjedbama koje je iznio neki Lj., kojemu Nodilo, inače u odgovoru vrlo odmjeren pa ponekad i prema sebi kritičan, ipak nije želio navesti puno ime već samo to da je kritika objavljena u biogradskom Kolu?33) Nodilo se inače nije libio priznati da nešto ne može objasniti ili da nije pouzdano siguran u neka svoja tumačenja.34) Tvrdio je samo ono što je pouzdano mogao protumačiti i to dokazati. Tijekom objavljivanja niza nastavaka svojih rasprava mijenjala se čak i njegova temeljna terminologija pa se tema rasprava određivala pojmovima religije odnosno mitologije da bi na koncu, shvaćajući da ni jedan ni drugi pojam dovoljno dobro ne opisuju sam sadržaj teme, opredijelio se za pojam stara vjera. Nodilov rad, našao je odjeka i u književnoj kritici. Tako je pjesnik Tin Ujević objavio 1912. u Bosanskoj vili svoj kritički osvrt o Nodilu. Hvalio je njegovo istovremeno europejstvo i narodnjaštvo, uzvišenu učenost, otvorenost, inteligenciju i njegovan stil ali mu, uz ogradu da za to nema ni vremena ni kompetencije, ipak predbacuje da je u znanosti na krivom putu, zabludio, prebrz itd. Premda mu priznaje i napor i talent, veliki naš pjesnik ipak zaključuje da je Nodilo posebno zastranio u svom naučno najlošijem radu – Staroj vjeri Srba i Hrvata, jer da je u tom djelu pjesnik prevladao i bacio znanstvenika u pozadinu.35)

Nodilova mitologijska istraživanja opširno je prikazao i njegov splitski sumještanin i zagrebački kolega, književnik i povjesničar Kerubin (Cherubin) Šegvić. No, Šegvićeva kritika podijelila je i njegovu nesretnu životnu sudbinu. Šegvićev prikaz, objavljivan kao novinski podlistak a potom i u jedinstvenoj knjizi, zapravo je sukus Nodilovih rekonstrukcija koje Šegvić objedinjuje, kao Vidovu vjeru. Ta je rekonstrukcija pročišćena od Nodilova dokaznog materijala i obrazlaganja, obilne građe, zapletenih tumačenja i objašnjenja ali i s dodanim Šegvićevim uzvišenim riječima o temi, otkrićima, autoru i njegovu stilu. Šegvić nije ostao, ako je ikada i bio, na istim ideološko-političkim pozicijama kao Nodilo, dapače etiketiran je kao pripadnik ekstremnog političkog uvjerenja. Iako je takvo Šegvićevo svrstavanje bilo neosnovano, glavom ga je platio 1945.

Splitski priređivači knjige Splićanina Nodila, vraćajući svoga sugrađanina iz znanstvene izolacije i kulturnog zaborava, propustili su na isti način rehabilitirati i Šegvića, također Splićanina. Ostalo je previđeno da je Šegvić bio jedan od ozbiljnijih kritičara (ne i kritizera!) Nodilova rada, ali ga je zapravo hvalio i bio oduševljen njegovim radom. Dapače Krešimir Čvrljak, pišući sredinom osamdesetih prošloga stoljeća o napokon objavljenoj Nodilovoj knjizi, dajući iscrpan pregled Nodilova mitološkog rada ali i kritike istoga, navodi i Šegvića iako, za razliku od mnogih ostalih izvora, ne citira ni jedan Šegvićev rad kao izvor svojih zaključaka u kojima Čvrljak stručnu ocjenu Šegvićeva rada o Nodilu udružuje sa svojim moralnim prijekorom Šegvića:

Negativno je Nodila ocijenio i Kerubin Šegvić, službeni historiograf pravaštva, uspoređujući Nodila s lijepim i nijemim kipom od kararskog mramora, ali koji ništa ne znači, budući da osim Stare vjere i Historije srednjeg vijeka te svog uzorna i karakterna života ništa nije za sobom ostavio. Ovo se sve skupa doima tim čudnije što je fra Kerubin Šegvić bio čest gost Nodilova doma, gdje je i te kako mogao upoznati i uočiti veće Nodilove vrijednosti negoli mu ih je pripisao.36)

Istini za volju, međutim, Šegvić je jedan od onih kritičara Nodilovih koji je vrlo pohvalno izrazio o Nodilovoj Staroj vjeri. Šegvić je objavio 1898. knjigu Vjera Vidova ili religija Srba i Hrvata po osnovi Nadka Nodila, sveučilišnog profesora i člana jugoslavenske akademije. Razumljivo je da je Šegvić imao i neke svoje poglede na temu, koje je s mjerom primjerenoj činjenici da se radi o njegovu prikazu Nodilove rekonstrukcije, iznio na nekoliko mjesta u svojoj knjizi, dodajući uz to da područje pod imenom Folklore, postade izvorom svakovrsnih mitova. Na tom su se polju razvila najtanja istraživanja uz najoprečnije teorije. Stoga prije samoga prikaza Nodilovih rezultata Šegvić o glavnoj njegovoj osnovi drži da je primjereno krenuti iz nešto podalje, te nanizati historijski razne mitologične sisteme do najnovijih vremena. Bilo bi neobično kada u tako zapletenom području ne bi bilo razlika u mišljenjima i objašnjenima pa bi se prije trebalo prije čuditi kada razlika ne bi bilo nego što ih u tumačenjima nalazimo. Šegvić nije tek uzgred mimoilazio pored nekih Nodilovih zaključaka, dapače, nasuprot njima iznio je neke svoje. Ali on je zapravo hvalio a nikako omalovažavao Nodila i odjek njegova rada u Hrvatskoj, stavljajući ga uz bok Franji Markoviću i Arminu Paviću:

Pa kao što je proučavanje homerskoga pitanja dalo u nas rasprave Pavića i D.ra Markovića o kompoziciji Gundulićeva Osmana, tako je ftlologično lingvistički sistem, uveden u mitologiju i proučavanje starih vjera, dao »Religiju Srba i Hrvata“.37)

Zaključno, za Nodilove rasprave, uz sve dvojbe, koje je uostalom i sam Nodilo nerijetko navodio, Šegvić je napisao:

Ako pak osnova Vjere Vidove ne dade se historijski dokazati, ne dade se ni pobiti, ako tu nije istina apsolutna, a ono je prilična, koju može samo napredak arheologijskih istraživana utvrditi ili oslabiti. Pisac je sazdao divan hram našeg starog bogoštovlja, otkrio njegove arhitektonične krasote. Taj hram ne zaostaje za ostalim hramovima arijskih naroda, jedino bi mu mogla biti mana, što im je valjda sličniji nego bi morao biti. U tom hramu je osvježio sliku naših kumira, naših bogova, koji se natječu sa kumirima ostalih naroda, š njima se natječu u borbama i pobjedama, u patnjama i u nasladama. Znanosti je pružio gradivo da ga obragjiva, a umjetnosti da se njime nadahne.38)

Iako se o Nodilu i u međuvremenu pisalo, proći će puno stoljeće od Šegvića da se o Nodlovoj Staroj vjeri... netko tako pohvalno izjasni. U međuvremenu i nekoliko je drugih autora isticalo Nodilov rad i njegov značaj. Tako Janko Koharić (1877-1905) u Splitu 1901. objavljuje ogled jednostavno naslovljen Natko Nodilo. Ističe ga i Josip Horvat (1898-1968) u knjizi Kultura Hrvata kroz 1000 godina iz 1939. godine. Napose pohvalno o njemu je pisao Ferdo Šišić (1869-1940) u nekrologu objavljenom u Akademijinu Ljetopisu 1919. godine, dok je Viktor Novak (1889-1977) u povodu stote obljetnice Nodilova rođenja priredio monografiju o njemu.39) U dva potonja djela, uočljivo je više pohvala nego sustavnije kritike, što je vjerojatno plod činjenice da su i Šišić i Novak pripadali istim svjetonazorskim krugovima kao i Nodilo. Novak zaključuje da je i poslije pedeset godina Nodilovo djelo ostalo nezapaženo i neocijenjeno, a posebno čudi da Lubor Niederle (1865-1944) u svom monumentalnom djelu (1921) Slovanske starozitnosti, Život Starych Slovanu (srpsko izdanje Slovenske starine 1954) nije uzeo u obzir, pa čak niti spomenuo Nodilovo djelo, premda bi upravo tu, misli Novak, našao više korisnih pobuda nego ih nalazi u kronikama ili u arheologiji. Ostat će neodgovoreno pitanje što bi Niderleu više koristilo ali je istinita tvrdnja, odnosno Novakova ocjena o polustoljetnoj zapostavljenosti Nodila.

Štoviše, nastavit će se ta zapostavljenost još pola stoljeća, sve do spomenute objave Nodilovih niza pojedinačnih rasprava u jedinstvenoj knjizi, u Splitu 1981. godine. Napokon, nakon pojave te knjige, Nodilov rad i značaj vrednovati će tek Katičić u svoj raspravi, objavljenoj najprije 2005. godine, pa opet kao uvodno poglavlje Katičićeve knjige Božanski boj, prve iz serije tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine, 2008. godine.40) Temeljem tri odabrana primjera iz opsežne Nodilove rasprave Katičić, ocjenjujući ih, donosi sud o cjelini: Vrlo je teško reći po istini koliko vrijede rezultati Nodilova mitološkog istraživanja. Njegova rekonstrukcija, kako god gledali na nju, ne može opstati, ne možemo ju uvrstiti u svoj fond povijesnoga znanja. To što se na nju danas nitko ne osvrće u tom je smislu potpuno opravdano. Kad treba da nešto kažemo o tome kakva nam je bila »stara vjera«, ne možemo to učiniti po Nodilu.41)

Katičić utvrđuje da je Nodilovo raspravljanje o tragovima drevnoga mita u usmenoj književnosti ... tek kaleidoskopsko svjetlucanje mitskih ugođaja u njem, ali ipak zaključuje: Nodilova studija predstavlja veliku kulturnu vrijednost, jer preko Nodila i Hrvati sudjeluju u mitološkom istraživanju druge polovice 19. stoljeća, u brazdi koju je zacrtao Jakob Grimm, i to sudjeluju na dosta visokoj razini. I tu prate u stopu europski kulturni razvoj. Nodilo pak pri tom poslu pokazuje veliku književnu osjetljivost, britko i prodorno oštroumlje, te zavidnu erudiciju. Bio je pravi učenjak, sasvim na visini svojega vremena, i pri tome živa duha i gipka shvaćanja. Svime time namro nam je bogatstvo. Nismo ga do sada umjeli oploditi. Ostao je to mrtvi kapital.

Egzemplarna je sudbina Nodilovih rasprava. Bez sumnje značajan, u okvirima onovremenih europskih dometa ali, svejedno, desetljećima zaboravljen i bez značajnijeg odjeka u znanosti, nepotpuno ocijenjen i nedovoljno cijenjen. Nakon objave Nodilovih studija, potkraj XIX. stoljeća, nekih suvremenih ocjena među kojima i Šegvićeva i Ujevićeva, pa posmrtnih Šišićevih i Novakovih lauda, Nodilovo djelo objavljeno je kao jedinstvena knjiga gotovo jedno stoljeće nakon što je nastalo i popraćeno je tek jednim ozbiljnim prikazom, onim Krešimira Čvrljaka. Nodilov značaj u povijesti znanosti i kritičko vrednovanje njegova doprinosa istraživanjima i poznavanju naše stare vjere dao je tek Radoslav Katičić u ovdje spomenutoj raspravi.

Nikola Gržetić – komparativno širenje folklorističkih motrišta

Na početku XX. stoljeća objavljena je knjiga koja i naslovom i sadržajem pokazuje ambiciju pisca da ide korak dalje od Nodila. S namjerom komparativnog objašnjenja slavenske stare vjere, pokušalo se objasniti slavenski sloj prema vjeri Arijaca i Prasemita. Pri tomu se nastojalo koristiti izvorima širokog raspona od starih povijesnih kronika, preko narodnih običaja, pa onda i narodnih pjesama i etimologija rodbinskoga nazivlja. Iako su svi vodeći etnološki i slavistički časopisi, u Berlinu, Beču, Beogradu i St. Petersburgu, objavili kraće informacije o njenom izlasku, ova knjiga ostala je slabo zamijećena. Autor je bio Nikola vitez Gržetić Gašpićev (1838-1907), visoki časnik i liječnik Austro-ugarske vojske. Rođen je na otoku Krku, služio diljem Austro-ugarske carevine i kraljevine a zadnje mjesto službe, prije konačnog preseljenja u Zagreb, bilo mu je u Mostaru. Tu je, u Hrvatskoj dioničkoj tiskari 1900. i objavio knjigu opširnog i kićenog naslova o vjeri starih Slavena.42)

Gržetić je svoju rekonstrukciju i objašnjenja pokušavao izvesti na temeljima široko obuhvaćene građe. Nije se oslanjao jedino na folklorističku građu, samo na narodno lirsko i epsko pjesništvo, nego je svoje teze i zaključke pokušavao izgraditi i dokazati uspoređivanjem slavenske građe prema, kako je navodio, pravjeri Arijaca i Prasemita. Uz to, važno je, uočiti da se Gržetić oslanjao i na toponimiju, mjesno, osobno i obiteljsko nazivlje što je metodološka novost u odnosu na dotadašnje dominantno oslanjanje na usmeno-književnu građu. Time je zapravo proširio osnovu raspoložive građe folklorističke škole, kojoj je i sam pripadao ali je i doveo do ruba s kojega se ona, jer nije postizala uvjerljivih rezultata, više nije mogla vratiti. Na neki način upravo je ta građa na rubovima folklorističke – nazivlje mjesta, toponimija, poslužilo, barem u potonjoj češko-hrvatskoj kombinaciji Peiskera i Pilara, kao polazna osnova za novi smjer. Stoga i Gržetiću pripada mjesto u povijesti hrvatskih mitoloških istraživanja premda je on u svakome pogledu u Hrvatskoj nepravedno zaboravljen. Knjiga je naznačena kao prva, dakle u planu su bile i druge, no ostalo je na prvoj.

Osim spomenutih objava o izlasku knjige i nekih sporadičnih osporavanja u nekim našim klerikalnim novinama, nije bilo ozbiljnije stručne kritike o knjizi koju je napisao vojni liječnik. Gržetić nekoliko godina potom umire u Zagrebu, gdje je proveo posljednje godine umirovljeničkog života baveći se dobrotvornim radom. Iako je bio časnik i liječnik, treba reći da je pokazao zavidno dobro poznavanje različite literature. Glavna mu je zamisao bila osloniti se na filologiju, etnologiju, antropologiju, mitologiju, muzikologiju itd, za koje navodi da su pomagateljice drugim zanostima u njihovim zadatcima. Gržetićeve (re)konstrukcije su zgusnute, kadšto fantastično jednostavne pa opet složene i teško ih je razumjeti kao organiziranu cjelinu. Ali svakako ga se niti treba, niti može zaobići, prvenstveno stoga jer je dio povijesti ali i stoga jer se neka od njegovih tumačenja još uvijek moraju uzimati u obzir. Gržetić je važan i po tome što navodeći svoje izvore, uz češke autore (počevši od Jirečeka) preko Litavskih i njemačkih (naročito s područja etimologije) zapravo je dao svoju genezu mitologijskoga rada u Hrvata. Također se može kazati da je njegov pregled jedan od prvih naših cjelovitijih pregleda hrvatskoga bajoslovlja, sličan kratkom uvodu odnosno pregledu koji je dao Vraz u svojoj već spominjanoj zbirci slovenskih narodnih pjesama iz 1839. Ako i nije prvi, ovaj Gržetićev pregled hrvatskoga bajoslovlja svakako je jedan od rijetkih u nas.

Kao prvoga Gržetić spominje rad Davorina Trstenjaka, objavljen u jednom zagrebačkom časopisu 1863. godine pod naslovom Mythologična crtica o staroslovjenskom božanstvu Homanu. Potom navodi Nodilove rasprave iz Rada, pa niz priloga iz Akademijina Zbornika za narodni život i običaje i Jagićeva Archiva. Citirajući danas inače često spominjano djelo Systema Brahmanicum, liturgicum, mythologicum, civile ... ilustravit Fr. Paulinus a St. Bartholomaeo (Rim, 1791) uz objašnjenje da je ime autora zapravo redovničko ime našemu Vezdinu, rodom iz Dvora na Lajti (umjesto negdašnjeg hrvatskog imena Vezdinovog rodnog mjesta danas se uglavnom koristi njemačko Hof am Leithberge ili rjeđe Cimof) – Gržetić je bio valjda prvi u nas koji je skrenuo pozornost na znamenitog gradišćanskoga Hrvata, misionara i jednoga od začetnika indologije, bosonogog karmelićanina Filipa Vezdina. Također bio je Gržetić u doticaju sa Tadijom Smičiklasom i Ivanom Trnskim a surađivao je i s Franjom S. Kuhačom, na čije neke navode se pozivao i u svojoj knjizi. U časopisu Matice hrvatske Hrvatsko kolo Kuhač je 1906. objavio prilog Žetalačke popievke plavi Hrvata iz Hrvatskog Zagorja. Nekoliko navoda iz toga Kuhačeva priloga dobro oslikavaju tadašnji odnos prema Gržetićevoj knjizi. Kuhač je naime naveo da tekstove tih popijevaka komentirao na njegovu molbu poznati i zaslužni naš slavenski mitolog, Nikola Gržetić Gašpićev, dodajući da je Gržetić štampom 1900. izdao u Mostaru znamenito svoje djelo: »O vjeri starih Slovjena«, na što je dodana urednička opaska: Komentar dra. Gržetića priobćujemo na naročitu želju g. Kuhača43). Iz toga navoda lako je zaključiti da bez te naročite Kuhačeve želje, koju je uredništvo posebno naglasilo, ne bi bilo ni objavljeni Gržetićevi komentari.

Značaj ove knjige ostao je daleko ispod razine autorovih ambicija pa i ispod razine koju knjiga, posebno za ono vrijeme, svakako ima. Folklorističkoj školi, kojoj je začetnik bio J. Grimm a koju je u nas, preko Slovenca Kreka, nastavio Nodilo, glavnina građe za mitologijska istraživanja ležala je u narodnome pjesništvu. Odatle tolika, djelomice i ovdje naglašena, važnost sakupljanja narodnoga pjesništva i drugih usmeno-književnih oblika. Tu osnovu Gržetić je nazivljem mjesta i osoba pokušao nešto proširiti. No, time staroj, folklorističkoj školi nije produžio život, niti dao nove mogućnosti, nego je naznačio putokaz novome pravcu koji se umjesto na usmeno-književnu građu više oslanjao na nazive mjesta i njihov raspored u prostoru.

Jan Peisker i Ivo Pilar, dualizam u vjeri starih Slavena

Tridesetak godina nakon Nodila, istraživanja o staroj slavenskoj vjeri obogaćena su novim pogledima. Doprinos tomu najprije je dao češki povjesničar i etnolog, profesor socijalne i gospodarske povijesti u Pragu Jan Peisker (1851-1933) raspravom Koje su vjere bili stari Slaveni prije krštenja? Slijedio ga je naš pisac geopolitičkih rasprava i povjesničar Ivo Pilar, inače odvjetnik iz Zagreba, koji je Peiskerovu raspravu iz rukopisa preveo i objavio u Starohrvatskoj prosvjeti44).

Na temelju istraživanja posebnog prostornog rasporeda naziva pojedinih mjesta, koji se prepoznaju kao imena slavenskih starih bogova, došao je Peisker do spoznaje o dualističkoj naravi stare slavenske vjere. Teoforni toponimi humaka, brda ili visova, na temelju njihova karakteristična rasporeda, ukazivali su na dualistički karakter starih vjerovanja. Trag tih vjerovanja prepoznavao se u nazivima visova, brda i humaka s jedne strane, nasuprot nazivima s druge stane posred kojih se nalazila voda, jezero ili kakav vodotok. U nazivima Swarozna gora, Tvarozna gora. Gora Belbog, Gora Radhošt, Gora Gostibog i drugima, koji se nalaze s lijeve strane vode, Peisker prepoznaje imena slavenskih bogova i to onih ili onoga u inačicama, koji svojim karakteristikama spadaju u sferu neba, sunca, svjetlosti, dana i dobrog. Na suprotnoj strani pak, s druge strane vode, nalazio je toponime poput Gornji bog, Cerni, Vražje vreteno. Vražji mlin, Grombaba, Nehošt, Strašidla i druge, a koje se može povezati s imenima slavenskih bogova donje sfere, tame, zla.

Potvrdu svoje teze o dualističkom, zoroastrističkom, karakteru stare slavenske vjere Peisker je nalazio na lokalitetima zapadno-slavenskih te alpskih a manjim dijelom i s naših rubnih područja. Od ukupno 32 primjera, koliko ih je Peisker donio, ovdje, kao ilustracija, može se navesti njih nekoliko: na gori Tremšin kod Rožmitala nalazi se dvoguba glavica s lijeve strane potočića, koja se zove Hengst (Pastuh) i Kobyli hlava (Kobilja glava) dok se na suprotnoj strani, desno od potočića nalazi pećina Certovo (vražje) vreteno. Kod Budyšina u Gornjoj Lužici nalazi se gora Beli boh kojoj se nasuprot, desno od potoka nalazi pećina Corni boh. Kod Kožlanya u Češkoj, nalazi se gora Belbog lijevo od potoka, dok je s desna potoka Cornak, vražja pećina. Teoforni toponim, vrh gore s lijeve strane vode, mjesto Belboga (ili slične izvedenice u nekom od slavenskih jezika koje odgovaraju značenju – bijeli bog) prijestolje je Svarozića, dobroga boga. S desne strane vode je brlog zloduha Čornjeg boga – ili nekog sličnog imena – u značenju crnoga boga. To je onaj slavenski bog kojega je još u XII. stoljeću zabilježio Helmond u svojoj Kronici (Chronica Slavorum I, 52) gdje, opisujući polapske Slavene, kaže da su izricali kletve vjerujući da, kako navodi Peisker, sve dobro dolazi od dobroga boga, a sve zlo od zloga; te da su svojim jezikom tog zloga nazivali Zcernebochom.

Tako je Peisker, u raporedu teofornih topinima u prostoru, prepoznao ostatke staroga dualističkog zoroastrizma, temeljem čega je došao do zaključka da je slavenska Centralna Europa od Istočnoga mora do Jadrana neposredno prije pokrštenja bila dualistička, zoroastrovska... Povijesna Europa primila je ovo dualističko vjerovanje, okosnicu stare slavenske vjere, preko migranata, poljodjelskih naroda koji su u povijesno poznatim i dokazivim seobama istisnuti iz srednje Azije. Ovu je Peiskerovu (re)konstrukciju odmah oduševljeno prihvatio Milan Šufflay koji je u afirmativnom prikazu pisao da je to otkriće velike tajne Slavenskog poganstva. Također i Josip Horvat u svojoj povijesnoj sintezi Kultura Hrvata ... prihvatio je Peiskerov i Pilarov dualizam, ne samo kao na povijesnu epizodu starih vjerovanja nego je o dualizmu pisao kao o još uvijek prisutnome u nekim elementima hrvatske tradicijske kulture.

Posebno zaslužan za širenje Peiskerovih spoznaja u Hrvatsku bio je Ivo Pilar. Daljnjim istraživanjima, istom metodom kao i Peisker, donoseći opise još 36 lokaliteta s teofornim toponimima karakteristična rasporeda s područja Hrvatske i Bosne i Hercegovine, Pilar je dopunio i učvrstio Peiskerovu studiju i njegove tvrdnje. Pilarova rasprava 0 dualizmu u vjeri starih Slovjena i o njegovu podrijetlu i značenju45) ne samo da je potvrda prethodne Peiskerove, nego postaje i jedan od oslonaca tzv. iranske teorije o hrvatskom porijeklu, što se, kako to u nas zna biti, s historiografske pozornice ponekad prenosilo i u političku arenu. No, osim pobornika bilo je i onih koji za Peiskerovu (i Pilarovu) tezu nisu pokazivali razumijevanja. Odmah nakon što je Peisker 1910. iznio neke svoje poglede o starim Slavenima46) reagirao je Jagić.47) Također, čim je 1921. u Pragu objavio Peisker raspravu Kdo byli naši predkove a cojsme po nich v sobe zdedili? odmah se o toj knjizi nepovoljno izjasnio Niederle,48) osporavajući Peiskerove zaključke zbog tobožnjeg nedovoljnog poznavanja izvora i njihova malog broja uzetog s uskog područja, gotovo rugajući se da je ta knjiga skromna izgleda (d’apperance modeste) jer je opsegom nevelika.

Bez obzira na kritike Pilar je nastavio Peiskerova istraživanja o čemu je 1931. godine u Zborniku za narodni život i običaje objavio svoju opsežnu već spomenutu raspravu o dualizmu u vjeri starih Slavena. Šest godina ranije, čak dakle i prije no što je objavljena Peiskerova studija, Pilar je u jednom svom manjem prilogu49) iznio zamisli koje će kasnije, nakon Peiskera, opsežnije razraditi. I prije, dakle, nego li je u Hrvatskoj objavio Peiskerov rad, a također prije no što je, nastavljajući Peiskera, objavio 1931. svoju glavnu raspravu o vjeri starih Slavenu, Pilar je iznosio svoje tvrdnje o dualističkom karakteru stare slavenske vjere čiji povijesni tragovi su opstali i u Crkvi bosanskoj. Predavao je 1927. pa opet 1929. u zagrebačkom Sociološkom društvu govoreći o bogumilstvu kao o religioznom i povijesnom te kao političkom problemu. Također je objavio manji prilog o dualističkom karakteru Crkve bosanske naslovljen Bosansko bogumilstvo i Grgur Ninski?50)

Prije nego li je prešao na izlaganje svojih nalaza i mišljenja, Pilar je ocijenio dotadašnje poznavanje slavenske davnine, osobito mitologije tvrdeći da uza sav trud odličnih slovjenskih i svjetskih naučenjaka nije pošlo za rukom dovesti u pravi sklad ono malo, što znamo o mitologiji pojedinih slovjenskih naroda, a ni cjelu slovjensku mitologiju dovesti u jedan sustav i u organsku vezu sa mitologijama drugih grana velikoga stabla indoeuropskih naroda. Slavjanske patriote osobito boli, što slovjenska mitologija u svakom pogledu daleko zaostaje za mitologijama Grka, Rimljana, Kelta i Germana. Obrazlažući zašto je to tako, Pilar u najkraćem objašnjava genezu glavnih istraživačkih teza i rezultata, počevši od Gregora Kreka, L. Niederlea, do Louisa Legera, N. Nodila i Aleksandera Brucknera. Najprije Pilar ističe nepovjerenje Niederleovo koji iako je priznavao da o slovjenskom bogoštovlju imamo doduše podosta starih vjesti, nije vjerovao da je temeljem njih moguće upoznati čitav sustav slavenskoga starog bogoštovalja pa je tvrdio da mjesto toga razabiramo samo ulomke, vidimo nekoliko istaknutih božanstava, a da ne spoznajemo njihova značenja. Čujemo nešto o njihovu kultu, ali ti ulomci ostaju bez unutarnje veze i izvanjskoga okvira, s jednom riječi, bez sustava, koji moramo tek mučno i naporno izrađivati.

Sličnu skepsu iznosio je i francuski slavist Louis Leger u svojoj (i u nas prevođenoj) knjizi La Mythologie Slave, rezignirano tvrdeći da su podaci preoskudni, i ni na koji način ne će se tekstovi i spomenici moći nadoknaditi hipotezama. Ništa manji pesimizam nije pokazao ni Jagićev učenik, poljski lingvist Bruckner, koji se u pristupu slavenskoj mitologiji naslanjao na utemeljitelja slavistike J. Dobrowskog, koji je tvrdio da ničemu od slavenskih starina nije potrebna tolika kritička revizija kao što je treba mitologija. Razumljivo je stoga što nije bilo ključnoga rezultata, već dapače u tom pogledu prožimala je nevjerica i Nodila, kojega Pilar spominje kao našega najznatnijeg domaćeg pregaoca na tom polju, zaslužnog historika. U pogledu karaktera slavenskih bogova Nodilo se oslanjao na Legera koji je tvrdio da su slavenski bogovi od grčkoga antropomorfizma posve različiti... niti imaju porodice niti genealogije, pa je zato mislio i Nodilo, da naš je Olimp sav oprašen, sav otrunjen, pa pravi svetitelji njegovi više nisu nama na pogledu. Iako je bila slaba perspektiva da se razbistri ta mutna slika, na kojoj su se razabirali samo pojedini vrhovi i malo što drugoga, naš odlični historik Nodilo ipak se prihvatio tog pokušaja, navodi Pilar, s nadom da će uspjeti u svojoj velikoj radnji Religija Srba i Hrvata na glavnoj osnovi pjesama, priča i govora narodnoga, izvršiti Krekov program da bi iscrpljujući bogati folklor Slovenaca, Hrvata i Srba našao nove putove za upotpunjenje slovjenske mitologije i razjašnjenje svih njezinih tama i nejasnoća. Pilar misli da Nodilo nije uspio pronaći te nove putove ali zato tvrdi da je upravo Nodilo svojim neuspjehom uspio produbiti Legerov pesimizam a kroz njega i Brucknerovu averziju prema mogućnostima koje bi davala folklorna građa, pa je zato trebalo opreza da se ne pomiješa činjenice antikne i poganske s novim i polukršćanskim.

Slovenac Gregor Krek51) (1840-1905) bio je prvi koji je upozorio na folklornu građu kao mogući izvor za istraživanje stare vjere. Tvrdio je da su se u folklornoj građi u najširem smislu (u božićnim i uskrsnim običajima, badnjaku, koledi, kresovima, u narodnim pjesmama, pričama, bajkama i basnama, poslovicama, čarolijama, blagoslovnim i proročkim formulama) sačuvali jasno vidljivi i obilni tragovi pretkršćanskoga vjerovanja starih Slovjena. Tim smjerom nastavio je i Nodilo, no za njegovo djelo Pilar kaže da je bez objektivna naučna rezultata. Priznaje tek da mu je samo u tome uspjeh da je pokopalo lijepu nadu, da bi se putem naznačenim od Gregora Kreka moglo doći do obogaćenja i sistematizovanja slovjenske mitologije, a da je nakupilo neku množinu kulturno-historičkoga i folklorističkoga materijala, koji će jedared netko moći uportrebiti sretnije od Natka Nodila.

U odnosu na prethodnike na Krekovu putu Pilar ipak daje određeno priznanje Nikoli Gržetiću i njegovoj raspravi iz 1900. i to stoga jer je Gržetić htio ... osnažiti svoju situaciju, što je folklorističku metodu Nodilovu još pojačao komparativnom metodom sa religijama indoevropskih i prasemitskih naroda, zatim obilnom upotrebom mjesnoga, ličnoga i obiteljskoga nazivlja. Ipak i rezultate Gržetićeve, Pilar smješta uz Nodilove tvrdeći da na žalost uspjeh Gržetićev nije mnogo bolji od onoga, što ga je postigao Nodilo, te da svi njegovi rezultati vrlo su labilni; sve su to više ili manje nagađanja ili problematične konjunkture. Ipak Pilar priznaje Gržetiću neki napredak, kojega da ima zahvaliti obilnoj upotrebi topografskog, ličnog i obiteljskog nazivlja, jer nam ova imena, koja imadu veliku tendenciju ustrajnosti, daju vezu s govorom, mišljenjem i vjerovanjem izumrlih naših predačkih pokoljenja.

Pilar je temeljito koristio raspoložive povijesne izvore, potom i nazivlje za koje je pohvalio Gržetića a potom dodao i svoje terenske nalaze iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Time ne samo da je dodatno učvrstio Peiskerovu tvrdnju o dualističkom karakteru stare vjere, nego je također otvorio novi smjer i mogućnosti za buduća istraživanja staroga slavenskog svjetonazora i vjere. Nodilovo objašnjenje o vjeri u Vida kao hijerarhijski vrhovnog slavenskog boga Pilar sada zamjenjuje novom okosnicom stare vjere Slavena – oprekom dvojnosti, odnosom suprotnika – dobrog boga i zla boga.

Odjeci, kompilacije i manji prinosi

U međuvremenu, osim velikih poduhvata Nodila, Gržetića i Pilara, tih godina s kraja XIX. i prve polovice XX. stoljeća nema drugih ozbiljnijih hrvatskih autora. Ono što su oni postigli, preuzimali su drugi autori, često mnogo manje upućeni u građu, jednostavno kompilirajući njihove i druge radove. Mnogo je tekstova kojima se populariziralo zanimanje za slavensku i staru hrvatsku vjeru pa tako stvarana zamisao o mitologičkom ishodištu povijesti naroda. Hrvatski povjesničari redovito su u svojim pregledima hrvatske povijesti donosili i kraće prikaze drevne slavenske kulture, s glavnim odrednicama i obrisima stare, pretkršćanske vjere Slavena odnosno starih Hrvata. Tako je slavenska mitologija u svom elementarnom prikazu, na neki način postala polazna osnova etničke povijesti gotovo svim historiografskim pregledima. U posljednjih stotinu godina gotovo da nema ozbiljnijeg historiografskog djela o povijesti Hrvata a da u njemu nema i prikaza stare slavenske i hrvatske vjere, odnosno njenih glavnih obilježja. Istovremeno objavljen je priličan broj popularno pisanih prikaza, opisa i tumačenja stare vjere. Tako Ivan Radetić (1835-1914) u knjizi Pregled hrvatske tradicionalne književnosti (‘Senj 1879) navodi širi, slavenski i arijevski kontekst hrvatskih pučkih vjerovanja:

Po svjedočanstvu svekolikih tradicija prva vjera Slavena sastojala se kao i kod ostalih arijskih naroda u obožavanju prirode. Ovoga boga nazivali su Rusi i Polabjani Svaroh, to jest svod nebeski (sanskrtski svar, starosl. svor). Kod Ceha zvao se Sveboh ili Svojboh. Posebno ga zvahu Bielbogom: Češka, Galička, Lužica, baltičko Pomorje, kao protubog (zlebogu) Crnobogu,
Z/obohu ili Ljutbogu. Iza Svaroga je Sunce koje se zave Svarožić. Z/uali ga i Daždbogom, kao i naszivima Hrs, Chrs, Chors, Kries tj. Sjajn.

Par godina potom Tadija Smičiklas, tadašnji predsjednik Matice hrvatske, u knjizi Povijest hrvatska (1882) navodi:

U pričama svih azijskih naroda pokazuje se, da začetnika mitologijskih pojmova treba tražiti u svijetlom nebu, jer je u njemu izvor svega što je između neba i zemlje i na zemlji. Sunčano nebo dalo je život svemu u prirodi i čovjek osjećajući dah života svoga, prodahnuo je maštom svojom da je svjetlo sunca božanstvo koje omogućuje opstanak čovjeka, bilinstva i životinjstva. Po mišljenju većine mitologa slavenskih zvalo bi se to božanstvo Svarog.

Poznati naš povjesničar Ferdo Šišić, nasljednik Nodilov na sveučilišnoj katedri, a prema mišljenju K. Čvrljka i učenik Nodilov, u znamenitoj knjizi Povijest Hrvata u vrijeme narodnih vladara a potom slično i u knjizi Pregled povijesti Hrvatskoga naroda, ne pozivajući se na Nodilove rasprave nego na Kreka, Jagića i Niederlea kratko navodi:

Stari su Južni Slaveni vjerovali, da cijelim svijetom upravljaju božanstva za koja su držali, da imadu ljudsku priliku i ljudske osobine. Uglavnom im je vjera bila obožavanje prirodnih sila.

Kao ni Smičiklas, pa ni drugi historičari, tako ni Šišić ne ulazi u detaljnija objašnjavanja. Dovoljno mu je nekoliko općenitih objašnjenja, koja preuzima od drugih autora, osim gromovnika Peruna, spominjući još i blagotvornog, sunčanog boga Dajboga (Svarog), kao izvor svjetla, topline i dobra. Josip Horvat, u svojoj sintezi Kultura Hrvata kroz 1000 godina (1939) nešto se opširnije dotiče starih vjerovanja i opstojanja pojedinih elemenata stare vjere u donedavnim tradicijama naroda. On prihvaća tvrdnje dvojca Peisker i Pilar o dualističkom karakteru stare vjere, kako su ga oni prepoznavali prvenstveno temeljem karakteristična rasporeda teofornih toponima kao tragova i preživjelih ostatke zoroastroanskoga dualizma. U tom dualizmu nalazio je Horvat, i ne samo on, jednu od potvrda teze o iranskom porijeklu Hrvata.

Mitološke teme, rekonstrukcije i prikazi stare vjere osobito su cvale u popularnim djelima. Ovdje ih treba spomenuti ne zbog njihove osobite vrijednosti nego jer su dio povijesti. Osim što u tim pregledima uglavnom nije navođeno na kojim izvorima i građi se temelje, pa su zapravo unosili više zbrke nego znanja, treba priznati da su poticali zanimanje za temu. Evo nekih od tih autora i njihovih djela. Ante Messner Sporčić u djelu Priroda i ljudi (1938) navodi da po ruskoj je predaji najviši bog bio Perun koji izbavlja zemlju od suše gromovima. On se nazivao u starije doba također Svarog tj. svjetli bog, svjetlost. Polapski su Slaveni štovali kao pogani i Sunce i Dažboga.

U nešto ambicioznijem pregledu Vida Balenovića (1883-1970) naslovljenom Narodoznanstvo (1941) također se, među ostalim, donosi i navod o staroj vjeri: Staro hrvatsko vjerovanje jednako je vjerovanju starome slavenskom, kakvo je bilo, dok su Hrvati još živjeli u zajedničkoj pradomovini. Stari Slaveni, a time i Hrvati, i ostali južnoslavenski narodi imaju mitologiju, koja iako nije toliko obrađena i poznata kao grčka i rimska, ipak sadržava mnogo toga lijepoga i zanimljivoga. Tijekom vremena izmijenilo se dosta pod utjecajem kršćanstva. Stari slavenski obredi i običaji izmiješali su se sa kršćanskim. Narod je spojio svoje staro vjerovanje s novim. Stari su Slaveni vjerovali u jedno najviše biće, koje je izvor svemu. Jedni su ga nazivali Svarog, a personificirano je u njegovu sinu Svarožiću.

Prikaz stare vjere naslovljen Hrvatska narodna mitologija (1943) objavio je Nikola Sučić (1890-1960 ?) inače psihijatar. Tu, među ostalim, donosi i sažet prikaz božanske hijerarhije: Svjetlo bog i Dobri bog. To su u jezgri nazori pradavnih Hrvata. Prema drevnim pričama, Hrvati su znali za jednog Sveboga, koji je stvorio svijet i ljude na njemu. Ime tog boga sačuvalo se u svih slavenskih naroda. Taj bog je većini Svarog, ili kako ga još nazivaju Svarun, Prabog, Stariboh ili Višnjibog. On je Praotac svega, djeca su mu Svarozići, tj. božanstva sunca i mjeseca, groma, kiše i bljeska.

Uz navedene, bilo je još mnogo pisaca različitih manjih priloga. Nekako se dade zaključiti da je raznovrsnih fantaziranja i nagađanja ili rekonstrukcija bez navođenja činjeničnih oslonaca, bivalo to više što je o temi stare vjere bilo manje znanstvenih rasprava i priloga. Bilo je i velikih imena naše znanosti, poput Antuna Radića, koji je za temu stare vjere pokazivao zanimanje no ipak nije ostavio uočljiva ozbiljnijeg rezultata na tom polju.

Zasluga mu je međutim što je svojim radom u Matici hrvatskoj i Akademiji znatno doprinio nastavku prikupljanja folklorne građe. Tako očuvano usmeno-književno stvaralaštvo ostaje trajan izvor građe za daljnja proučavanja stare slavenske vjere i svjetonazora.

Kako god razumijevali naše narodno (epsko) pjesništvo, bilo kao refleksiju nekih povijesnih događaja ili kao odraz starih vjerovanja, u kom se još uvijek kriju i neki tragovi tih vjerovanja, ono ostaje prvorazredan izvor obavijesti, kad skrovitih i zagonetnih, kad očitijih, o našoj slavenskoj starini. Da nije prikupljena ta građa, zasigurno bi, prije ili kasnije, bila nepovratno izgubljena. U tom pogledu posebnu važnost ima znamenita rukopisna građa Matice hrvatske, nakon Drugoga rata povjerena HAZU na čuvanje, kao tek manji, probrani dio te građe objavljen u znamenitoj Matičinoj ediciji – Hrvatske narodne pjesme. Golema je to građa, prikupljena ne samo trudom i troškom Matice hrvatske nego i brojnih zapisivača52) diljem Hrvatske te po mnogim područjima Bosne i Hercegovine. Također, osobitu svoju vrijednost ima Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu Antuna Radića (1869-1919) iz 1897. godine, koja je nakon nove objave Kukuljevićevog Pisma .... 1871. godine i Poziva za sabiranje hrvatskih narodnih pjesama iz 1877. godine, dala novi zamah prikupljanju građe.

Radić je svojim pitanjima ali i brojnim prikazima europske etnološke literature, o čemu je raspravljao na stranicama Zbornika ..., pokazivao ne samo zanimanje nego i upućenost, no ipak nije se upuštao ni bavio temama stare slavenske i hrvatske vjere. Međutim, upravo je na građi prikupljenoj temeljem Osnove ... stasala hrvatska etnologija, koja, koliko god se, prvenstveno pod nedvojbenim Niederleovim utjecajem, skanjivala istraživanja stare vjere, ipak na tom polju ima niz značajnih prinosa i autora, što bi u svakom smislu bilo nužno potrebno više obrađivati i objavljivati. Iste godine, kada Radić objavljuje Osnovu, fra Lujo Marun (1857-1939) u kninskoj Starohrvatskoj prosvjeti širi znanstvenu osnovu teme prema rezultatima arheoloških istraživanja. Nadu da bi upravo arheologija mogla dokazati (ili možda osporiti) neke od teza stvorenih na temelju filologično lingvističnog sistema iznio je prethodno Kerubin Šegvić, u svojemu prikazu Nodilovih rasprava. Marunov prilog Arkeologički prilozi o religiji poganskih Hrvata posve je na tomu tragu.53) Svoj je rad Marun popratio posebnom uvodnom bilješkom o tome kako je svjestan kakva je i koja zadaća časopisa ali da se nada da bi se raspravama koju je on objavio, opisujući tri lokaliteta uputnoga imena: Sutvid Tučepski, Sitvid Zivogoštski i Sevid Vaćanski. moglo nešto saznati i o najstarijim razdobljima hrvatske povijesti, odnosno, kako on kaže, o vremenu poganskog doba Hrvata.

Nije stoga čudno da je upravo ovaj arheološki časopis otvorio svoje stranice Ivi Pilaru kada je preveo raspravu Jana Peiskera o pretkršćanskoj vjeri starih Slavena. Iako je u našim bajoslovnim istraživanjima bilo autora koji su bili na europskoj razini, ipak je nakon Pilara zamrlo istraživanje stare slavenske i hrvatske vjere u nas. Ni povjesničari ni etnolozi niti arheolozi nisu se njime bavili. Manje je važno je li svojim stavovima tome više pridonio Jagić ili Niederle. Potonji je slavenska vjerovanja, uz malo pojednostavljenja ali ne manje točno, moglo bi se reći, svodio na puki animizam te je svojim autoritetom i naše etnologe zadržao po strani od ozbiljnijeg uključivanja slavenske vjere u etnološka istraživanja. Katičić pak ističe da je u Hrvatskoj zapravo Jagić bio taj koji je presudno usmjerio hrvatsku znanost nas polju istraživanja stare slavenske vjere. Budući je držao da se na temelju pučkih usmenih predaja ne može doći do pouzdanih rezultata na polju slavenske mitologije, Jagić, kao nedvojbeno zaslužan i autoritet, inzistirao je na držanju povijesnoga a ne mitologijskoga pristupa.

To samo po sebi ne mora biti ni nešto posebno krivo niti loše. Dapače, to je pouzdana metoda da ono za ono što utvrdimo temeljem takvoga pristupa možemo reći da pouzdano znamo. Samo tako dobivamo čvrst oslonac za dublja istraživanja u području bez pismene tradicijske misaonosti, izražene ponajviše u pjesništvu. Zapravo, može se reći, to je metoda koju prakticira i Radoslav Katičić koji s poznatih područja, s čvrstoga terena činjenica, kreće se u istraživanja manje poznatoga i nepoznatoga. Sučeljavanje s duboko nepoznatim, samo mitološkim, bez historijskoga, mnoge je autore, pa i neke od ovdje spominjanih, odvodilo u fantaziju i zbrku. Hrvatska etnologija, koju su od tridesetih godina pa do potkraj XX. stoljeća predvodili profesori Milovan Gavazzi (1895-1992) i Branimir Bratanić (1910-1986), obojica više naslonjeni na Niederlea nego na Jagića, nije pokazivala neko osobito zanimanje za slavenske mitološke teme iako je raspolagala ogromnom građom, koju je dijelom i sama prikupila a koja se u tom pogledu mogla istraživati.

Upravo je Gavazzijev Etnološki seminar 1957. objavio knjigu Višnje Huzjak Zeleni Juraj54). Za etnologiju onoga vremena ta knjižica nije bila nešto više nego zbirka folklornih pjevanih predaja turopoljskoga zavičaja iako je bilo pokušaja, pa i same autorice, da se ukaže na dublja značenja koja se kriju u pjesmama u Zelenom Juri. Nije se išlo dalje. Iskorak je došao par desetljeća kasnije, kada je Radoslav Katičić zamijetio da su znameniti ruski lingvisti Ivanov i Toporov, u svojoj strukturalnoj analizi slavenskih svetih mitskih pjesama, iz knjige Višnje Huzjak navodili i neke pjesme o Zelenom Jurju. Da nije bilo tog zapažanja, kako ruskih strukturalnih lingvista tako i našega filologa Katičića, ta bi zbirka turopoljskih narodnih pjesama proljetnoga ciklusa podijelila sudbinu nekadašnjih Nodilovih rasprava – ostala bi, riječima Račkoga, čekajući svoga temeljitoga radnika. Slično kao što ga još uvijek čeka knjiga Ante Škobalja Obredne gomile, koja, bez obzira na nužnu kritičnost prema nekim autorovim zaključcima, ima svoju vrijednost i značaj. Svejedno autor nije mogao naći službenog izdavača, budući da je u znanstvenim krugovima držana diletantskom raspravom i nakon što ju je autor u vlastitoj, samizdat, nakladi objavio 1970. godine.

Bilo je to vrijeme kada znanstvena javnost nije bila sklona temi stare vjere, slično kao kada je, nasuprot romantičarskog oduševljenja Europe na koncu XVIII. i početku XIX. stoljeća morlakizmom i južnoslavenskom epikom, koncem XIX. stoljeća prevladao pozitivistički i naturalistički interes, nesklon novim narodnim temama. Zato ni kapitalni poduhvat izdavanja hrvatskih narodnih pjesama nije nailazio na ono oduševljenje kakvo je u romantičarskom vremenu doživio Karadžić sa svojim srpskim narodnim pjesmama. U nedostatku ozbiljnoga proučavanja vlastite stare vjere, u Hrvatskoj su objavljivane brojne knjige o drugim svjetskim mitologijama, teorijske i poredbeno religijske rasprave autora sa svjetske scene dok je o staroj slavenskoj vjeri bio samo jedan i to nepotpun prijevod starijeg (1901) izdanja La Mythologe Slave, francuskog slavista Louisa Legera (1843-1923). Od naših vrijedno je spomenuti tek nekoliko izdanja Franje55) Ledića (1892 – ?). I on je, slično kao i spomenuti Škobalj, svoje knjige, koje su kompilacija prethodno spominjanih izdanja, objavljivao također kao svoju vlastitu nakladu.

Za razliku od Hrvatske, tih godina u Srbiji su objavljivana brojna djela srpskih prvenstveno etnologa koja su se bavila starom srpskom i slavenskom vjerom i mitom u tradicijskom vjerovanju Srba.56)

U pregledu hrvatskih istraživanja stare slavenske vjere svakako treba spomenuti također i Josipa Matasovića te Petra Bulata. Doduše, za Matasovića se drži da je prilozima iz društvene povijesti znatno unaprijedio našu povijesnu znanost, dok ga se na polju istraživanja stare vjere gotovo niti ne spominje pa se čak malo zna da je u svojim znanstvenim početcima objavio knjižicu Čini od uroka, primjeri iz historijske i savremene folklore (1918) gdje je naveo različite načine i oblike bajanja, uroka, zaklinjanja i drugih čini, kao i načine borbe protiv njih, te ishodišta im, bilo mitološka bilo povijesna. Mnogo važniji je njegov urednički i nakladnički rad. Matasović je naime bio vlasnik i urednik časopisa Narodna starina, koji je od 1922. do 1935. godine objavljen u 35 svezaka.

Među suradnicima bio je i nestor hrvatske etnologije XX. stoljeća profesor Milovan Gavazzi koji je dosta objavljivao, a može se reći da je i stasao na stranicama Matasovićevog časopisa. S Božidarom Širolom, objavio je Gavazzi opsežan prikaz muzikološkoga rada Etnografskog muzeja u Zagrebu.57) Donijeli su tu niz obrednih pjesama i opisa ophoda, koledarskih te naročito jurjevskih i ivanjskih ophoda i pjesama koje su općenito nazvali – obrednima. Opisane su prigode i način izvođenja i izvođači, donijeti su notni primjeri i tekstovi, dakle vanjština ali ne i značenje pojedinih tekstova i obreda. Gavazzi se držao striktno formalnog opisa, traženja ishodišta i porijekla uz navođenje različitih slojeva i utjecaja iz drugih kultura, ponekada donoseći i društvenu funkciju pojedinoga običaja. No, dalje od toga nije išao čak ni kod opisa onih običaja i pjesama koje je nazivao obrednima, iako svrstavajući ih tako jasno ukazuje da potječu iz svjetonazorskog okvira stare vjere.

Prikaz obrednih pjesama i ophoda na kojima se izvode, najčešće u proljetnom ciklusu običaja (Jurjevo, Ivanje) kojega je objavio zajedno sa Širolom, Gavazzi je uvrstio i u svoju knjigu – koja je do danas ostala najpopularnija hrvatska etnološka knjiga – Godina dana hrvatskih narodnih običaja (I i II, Matica hrvatska 1939). No, ni u toj knjizi, za koju kaže da je djelce koje nema čiste znanstvene svrhe, nije se upuštao u objašnjenja obreda i njegova značenja. Može se reći da je više objašnjenja bilo u manjem prilogu Ferde Hefellera, koji je ponukan Gavazzijevim i Širolinim opisima objavio crticu u kojoj se prisjetio pjesama koje mu je kazivala majka ili ih je i sam čuo u okolici Karlovca gdje su ih o Ivanju pjevale djevojke zvane Krisnice; među ostalim pjesmama i one o Zelenom Juri u kojima se navode stihovi Prošel je prošel. Pisani Vuzam, došal je došal. Zeleni Juraj, iz crne gore, u ravno polje, po zelenom lugu i po prostom putu58), veoma slični onima koji su profesoru Katičiću zapeli za oko u knjizi V. Huzjak (1931) pa ih je podrobno analizirao u jednom od svojih prvih zagrebačkih predavanja u osvit devedesetih godina prošloga stoljeća.

U Narodnoj starini objavljivao je i kontroverzni Petar (Kristof) Bulat. Ovaj rođeni Hvaranin, nakon kratkotrajne sveučilišne epizode u Zagrebu, gdje je bio prvi profesor etnologije na tadašnjem Filozofskom fakultetu (uz Aleksandra Gahsa koji je predavao na Bogoslovnom fakultetu) karijeru je nastavio u Beogradu i to kao profesor Vojne akademije. Naime, zbog Radićeva i haesesovskog protivljenja unitarizaciji hrvatskoga jezika i kulture razriješen profesure a na katedru je došao Gavazzi. Neopravdano je međutim da se o Bulatu u pregledima etnološke djelatnosti u Hrvatskoj uglavnom piše samo zbog te njegove političke afere, dok ga malo ili ni malo ističe kao jednoga od važnijih pisaca o mitološkim temama onoga vremena. Njegove rasprave, objavljene u Matasovićevoj Narodnoj starini, bez obzira na jezičnu nedosljednost ili njegovu neskrivenu političku opredijeljenost, trebaju imati svoje mjesto u svakom povijesnom pregledu hrvatskih istraživanja stare vjere odnosno mitologije.59)

Bulat je svoje rasprave, isprva pisane ijekavicom a potom ekavicom, gotovo uvijek pisao prema istom modelu. Najprije bi sagledao jezično-povijesni aspekt ključnih pojmova teme od svog suvremenog jezika, preko slavenskih, klasičnih grčkoga i latinskoga te jezika indoevropske vedske starine. Zatim se rado pozivao na autoritete, slavističke i etnološke poput Aleksandra Afanasjeva (1826-1871), Aleksandra Veselovskoga (1838-1906), L. Legera, G. Kreka, V. Jagića, L. Niederla i drugih. Na jednom mjestu naveo je da ne smijemo zaboraviti ni Nodila, no kasnije se na njega uopće nije pozivao. Oslanjao se više na rusku građu nego li na južnoslavensku a napose je težio da sve što nastoji objasniti najprije sagleda i dokumentira prema djelima antičkih pisaca pa tek potom i prema građi prikupljenoj u narodu. Njegov Pogled u botaničku mitologiju u neku je ruku u naše vrijeme nastavio pok. kolega Tomo Vinšćak (Vjerovanja o drveću kod Hrvata u kontekstu slavističkih istraživanja, 2002) koji za razliku od Bulata koji se više oslanjao komparativni povijesni materijal, donosi više etnografske građe i vjerovanja u narodu te objašnjenja simbolizma. Najzreliji Bulatov rad, uz Pogled, svakako je rasprava Kukavica, u kojoj sa svih aspekata, cjelovito obrađuje vjerovanja i znanja o toj u folkloru i mitologiji važnoj ptici.

Katičić na tragovima svetih tekstova naše pretkršćanske starine

Put prema novim istraživanjima naše stare vjere otvorio je filolog Radoslav Katičić koji se ovim istraživanjima sustavno bavi još od 1974. godine otkako je doznao da je ruski autorski dvojac V. V. Ivanov i V. N. Toporov, u svojim rekonstrukcijama praslavenskih tekstova (još od šezdesetih godina XX. stoljeća) uvrstio i neke navode iz pjesmama o našem Juri Zelenom, Zelenom Jurju, iz knjige V. Huzjak. Višegodišnji interes i istraživanja temeljem prvenstveno usmeno-književne, hrvatske građe i njeno uspoređivanje s baltičkom i slavenskim narodnim pjesništvom i predajama okrunio je prof. Katičić knjigom Naša stara vjera koja je peta njegova knjiga iz ciklusa – tragovima svetih tekstova naše pretkršćanske starine.

Prve je priloge iz toga područja, rekonstruirajući fragmente slavenskoga obrednog teksta o plodnosti (hoditi–roditi) Katičić objavio u Wiener slawistisches Jahrbuch (1988) a potom (1989) i u zagrebačkoj Studia Ethnologica (Croatica), istovremeno držeći u Zagrebu svoja znamenita predavanja o toj temi. Potaklo je to tada (možda i oslobodilo) Gavazzijeva (i još strožeg prof. B. Bratanića) učenika, profesora Vitomira Belaja, također i, na žalost, pokojnog Tomu Vinšćaka (1951-2013) da krenu na to, za hrvatsku etnologiju, novo ali plodonosno područje, što je ubrzo dalo niz zanimljivih i vrijednih rezultata.

Čini se paradoksalnim i može zvučati čudno, no Katičić zapravo nije donio nikakav novi materijal odnosno građu. Sve o čemu je on pisao bilo je već objavljeno i poznato. On sam dakle nije tražio novu građu niti neki novi svijet, nego je, kako to obično i biva s velikim otkrićima, ovaj postojeći svijet i već poznatu i dostupnu građu pogledao drugim očima, na nov način. Na stare poznate činjenice, ranije prikupljenu građu usmjerio je novo, drugačije svjetlo. Stare je činjenice gledao novim očima. I dobio je novu sliku staroga slavenskog svijeta, do tada često mutnu i tek u naznakama, krivo i nepotpuno shvaćenu. S Katičićevim knjigama iz ciklusa tragovima svetih tekstova naše pretkršćanske sredine, jasnim čitanjem i razumijevanjem teksta do razine prepoznatljivosti budu iskazane ključne sastavnice naše stare vjere, slavenskoga, pretkršćanskoga svetog imaginarija, dotično hrvatska redakcija mitološkog svjetonazora naroda slavenskoga jezika. A tu izoštrenost slike postigao je Katičić čvrstom privrženošću tekstualnim činjenima iz kojih je izvodio svoje zaključke.

Za razliku od svojih prethodnika, i Nodila, i Gržetića pa i Pilara, koji su u nedostatku činjenica posezali za spekulacijom, Katičić tumači činjenice i njima samima daje priliku da govore i o svom obrednom značenju. Stoga je Katičićev postupak lakše razumljiv kada se kaže da je on, uz sve drugo, prvenstveno – filolog. Mlađi naraštaji etnologa, poput već spomenute S. Marjanić, pokazuju i nove interpretativne mogućnosti folklorne odnosno etnografske građe, odnosno tradicijskih običaja i obreda. Novim razumijevanjima narodnih tradicija u svim svojim povijesnim oblicima, onima duhovne tvorbe i onim tvarnim, upravo Katičićevim filološkim istraživanjima svetih tekstova stare vjere otvorene su nove mogućnosti i vidici s kojih se naziru, do sada malo ili ni malo poznata značenja i spoznaje.

Naše veliko usmeno-književno blago tradicijskih predaja, pjesama i pripovijedanja, prikupljano naročito intenzivno od sredine XIX. do sredine XX. stoljeća, nakon vremena u kojemu je ostalo izvan interesa mitologijskih istraživanja, sada napokon može biti izvorom novih značenja i potpunijih znanja o svjetonazoru slavenskih naroda i kultura, posebice našega hrvatskog naroda. Od svojih početaka pa sve do Katičićevih knjiga, na različite načine i s nizom pristupa bavila se naša znanost o usmenoj književnosti. Riječima Tadije Smičiklasa, povjesničara i predsjednika Matice hrvatske s konca XIX. stoljeća, na narodno pjesništvo više-manje gledalo se kao na izvor estetičkoga užitka u lirskim pjesmama ili se u epskim pjesmama tražio posredni povijesni izvor. Držala se akademska zajednica davno prije uspostavljenog pozitivističkog gledanja znamenitog Jagića koji, kako kaže Maja Bošković-Stulli, iako je isprva u narodnim pjesmama i pripovijetkama vidio odzvuke stare slavenske mitologije, ipak se priklonio tzv. migracijskoj teoriji njemačkog filologa Theodora Benfeya, prema kojoj je svo usmeno-književno nasljeđe zapravo plod uzajmljivanja, a prema kojoj su pripovijetke putovale od naroda do naroda, a po Benfeyu je izvor gotovo svima u Indiji. I u nekim osvrtima A. Radića, koje je pisao u Zborniku ... može se prepoznati utjecaj Benfeyeve teorije. Na neki način i Jagić se divio narodnom pjesništvu koje je oblikovano snagom narodnoga duha, kao povijesni dar od uzajmljene građe tvorio onako divne umotvorine. A te umotvorine, po Jagiću bile su mogući izvor za otkrića povijesnih ishodišta.

Katičić, međutim, ne traži samo ishodišta i raširenost – on otkriva značenja i smisao koji proizlaze iz rekonstruiranih ulomaka svetog teksta. Jednom prepoznate, te Jagićeve divne umotvorine kod Katičića se rekonstruiraju kao ulomci davnog obrednog, svetog pjesništva. Time Katičić na svjetlo dana dovodi jednu davno i duboko potonulu granu bez-pismene književnosti, slavensku svetu književnost koja je zapravo svjetska na isti način kako su svjetske i ona indijska ili ona antička ili koja druga – osim što stoljeća nije preživjela kao sačuvan i zapisan sveti, obredni tekst, nego je u tragovima opstajala u usmeno-književnim folklornim tradicijama naroda, koji su ih prenosili mlađim naraštajima mnogo više kao nasljedovanje svoje baštine i dobrih običaja koje je vrijedno sačuvati kao vlastitu starinu a mnogo manje kao dio staroga vjerskoga obreda. Uz svoje kršćansko pravovjerje, ostatke svetoga pjeva stare vjere narod je prenosio kao dio svoje tradicije a ne kao dio svoje nekadašnje vjere. Iako, ima primjera, malobrojnih doduše, da se staro-vjerska praksa, tvrdokorno čuvala sve do nedavno, značenja su bila odavno zaboravljena ili posve kristijanizirana. Stoga je staru svetu slavensku književnost mnogo teže istraživati i otkrivati nego one s drugih grana indoeuropskoga stabla.

Prva knjiga iz Katičićeva ciklusa o našoj staroj vjeri, Božanski boj, posvećena je suprotstavljenim bogovima Perunu i Velesu. Prvi je gromovnik, nebesnik, on je gore na nebu, na suhoj grani, udara gromom. Drugi, Perunov suprotnik Veles je skotji bog, on je dolje u donjem svijetu, pod vlažnom dupljom drveta, bog blaga i proljetne obnove prirode. Njihovi bojevi, u kojima Perun (u)bije Velesa zapravo su bogotvorni izvori života prirode.

Druga knjiga, Zeleni lug, posvećena je Perunovoj djeci Jarilu i Morani (kasnije pod utjecajem kršćanskoga imaginarija preoblikovani u Juru i Maru), koji su brat i sestra, ali i sveti mladenci koji svojom vezom u zelenom lugu svakoga proljeća, kada Jura stigne iz daleka, obnavljaju rodnost prirode. Kud Jura hodi tud polje rodi, plodonosna je rečenica, hrvatska inačica slavenskog obrednog pjeva o plodnosti.

Treća knjiga, Gazdarica na vratima, posvećena je Mokoši. Ona je Mati Zemlja, supruga Perunova vlažna je, dio godine provodi kod Velesa. Ona, nevjernica kako to zna biti i u životima ljudi, uzrok je i razlog zašto Perun udara, tj. zašto bije svog protivnika Velesa. Ova Katičićeva knjiga objavljena je i na njemačkom,60) dok su dijelovi prvih dviju knjiga objavljivani kao zasebne studije u slavističkoj, etnološkoj ili filološkoj periodici, našoj i inozemnoj.61) Iako je Katičić sam naveo da je s trećom knjigom njegov cijeli naum time ostvaren, da je zaokružio svoja višegodišnja istraživanja, slijedila je i četvrta knjiga Vilinska vrata u kojoj su sabrani tekstovi koji su nastali naknadno, nakon treće knjige, a u kojima je autor iznosio nove spoznaje, ponajprije one vezane za ostatke starih vjerovanja u prostoru, prepoznatima u pojedinim toponimima, njihovu međusobnom odnosu i prostornom rasporedu.

U povijesnom nasljeđu (kadšto i kroz arheološke ostatke) i toponimiji pojedinih područja, koje je professor sa suradnicima marljivo obilazio, na širokom hrvatskom prostoru mogu se prepoznati ostaci staro-vjerskog svjetonazorskog imaginarija, bez obzira što je sada često zagrnut nanosima vremena, nasljeđa kršćanske kulture koja je s vremenom posjedala prostor staroga svjetonazora i nadomještala ga svojim interpretacijama svetosti života. Kao što je folklorni tekst do nas dopro tek kao zapis pučke tradicije koja je opstala kao dio zavičajnoga nasljeđa, identiteta zajednice koja je tradiciju prihvaćala bez žive svijesti o tome što je negdašnje stvarno značenje pojedinih tekstova i obreda, tako je i u prostoru a i u pojedinim toponimima sačuvana (kadšto blijeda ali ipak) slika svetog prostora stare slavenske vjere.

Peta knjiga Naša stara vjera, premda se djelimice može i tako razumjeti, ipak nije tek sintetički pregled četiriju prethodnih knjiga a ne bi se smjela shvatiti niti kao pregledni priručnik o našoj staroj vjeri. To jest knjiga koja kao kruna krasi cjelinu ali ne time što rezultate prethodnih sada donosi kao sažeti pregled, nego prvenstveno stoga što, kroz obradu niza tema iz područja staroslavenske mitologije, donosi metodološke i sadržajne upute te daje smjerove za daljnja istraživanja. Kada smo upoznali temeljnu strukturu, glavne likove i scenarije (okosnicu svetih tekstova) stare slavenske pa time i stare hrvatske vjere i obreda, kada u prostoru jasno raspoznajemo ostatke njihove povijesne prisutnosti, kada upoznajemo svjetonazorsko gledanje na život koji pripada prirodi i kružnom obnavljanju prirodnog, sada dakle, ukazuje Katičić na moguće nove smjerove i pravce daljnjih istraživanja. Ili, kako on u svojim porukama kaže, tek sada se otvorilo.

Katičićevim putom u istraživanje pretkršćanskoga slavenskoga svjetonazora, njegov smisao, značenje i izričajno oblikovanje, očuvano u mnogim tragovima naše tradicijske (bez-pismene ali na sreću zapisane!) baštine, u pjesmama, gatkama i pripovijedanju, općenito u usmeno-književnom nasljeđu hrvatskoga i drugih slavenskih naroda, kao i u toponimiji prostora te u pojedinim ostacima starina, sada se, nakon knjige Naša stara vjera, može nastaviti dalje i sadržajnije. Taj je put profesor Radoslav Katičić ne samo raskrčio i otvorio, nego ga je i obilježio dobro uočljivim i pouzdanim smjerokazima. Kao što je prvu knjigu započeo raspravom o Nodilu, o tomu što je uspio i dosegao visok domet, do toga gdje je ostao nedorečen i onoga u čemu je dugo bio neshvaćen, tako je četvrtu knjigu završio ogledom o Stipanu Verkoviću, hrvatskom ilircu iz Bosanske Posavine, čovjeku uzbudljive ali i tragične životne i znanstvene sudbine, koji je nakon mnogo uloženoga truda povjerovao da je pronašao Vedu Slavena. Time kao da je Katičić u cijelosti zaokružio svoj ciklus: počeo je s Mihanovićevim najavama novih znanja koja će nam upoznavanjem staroindijskih Veda otkrivati putove naše vlastite prošlosti i njena značenja, prikazao je neke od ključnih dometa hrvatskih istraživača, među kojima Nodila kao jedinoga u njegovu vremenu kojega možemo staviti uz bok tadašnjim europskim autorima. Na koncu, kao primjer velikih htijenja i tragičnih promašaja, Katičić navodi Verkovića, čovjeka koji je na neki način postao simbol tog – ćorsokaka u koji su upadali naši istraživači stare slavenske vjere.

Svodeći račun, iako je ciklus završen petom knjigom, mogli bismo se poslužiti Katičićevim, lapidarnim objašnjenjem prvih triju. Jer, što vrijedi za one tri, kako je Katičić naveo u Zaglavku treće knjige Gazdarica na vratima, vrijedi i za druge dvije, odnosno za svih pet, tj. da ove knjige ... sigurno nisu dovršene i zaokružene. One nisu dovršen i zaokružen prikaz vjere starih Slavena. One, naime, takav prikaz uopće nisu, kako god se iz njih o tome može saznati više nego iz mnogih pravih prikaza. Čitajući ih, može se doživjeti kako Slaveni samo govore o svojim vjerskim sadržajima, onoliko koliko je to uspostavljeno na temelju tragova očuvanih u kontinuitetu usmene tekstovne predaje. To su knjige o obrednim tekstovima, a ne knjige o sustavu vjerskih predodžbi i duhovnih sadržaja. A ti pak tekstovi sadrže obredno kazivanje mita, pa su to tek tako posredno i knjige o slavenskim mitskim sadržajima očuvanim u jeziku i s jezikom. Tako su te knjige svojevrsne zbirke novih do sada neiskorištenih vrela za proučavanje slavenske mitske slike svijeta.

Ovime je Radoslav Katičić ukazao da je mitski sadržaj vidljiv, shvatljiv i znanstveno objašnjiv (samo) onoliko koliko se uspijeva obnoviti (rekonstruirati) i razumjeti svetu tekstualnu predaju, obredni govor ili pjev. Bez ovoga čvrstog oslonca, vidljivo je i iz ovoga pregleda, znanstvena se nastojanja lako izgube u fantaziji.

____________________

1) RADOSLAV KATIČIĆ, Božanski boj, Zagreb/Mošćenička Draga 2008; Isti, Zeleni lug, Zagreb/Mošćenička Draga 2010; Isti, Gazdarica na vratima, Zagreb 2011; Isti, Vilinska vrata, Zagreb 2014; Isti, Naša stara vjera, Zagreb 2017.

2) Usp. D. HORVATIĆ, S. SUČIĆ, Dunav u hrvatskom pjesništvu od srednjovjekovlja do danas, Zagreb 2005. U narodnim pjesamama, s područja Dubrovnika, Makarske, Hvara, Zlarina, Cresa, Novog Vinodolskog, Praputnjaka, Istre, Banovine, BiH (Tešanj, Travnik, Rama) nedvojbeno proizlazi da je Dunaj (kadšto i Dunav hidronim za neku gorsku rijeku, vodu, pa čak i brijeg ili goru. U Ranjininom zborniku u jednom stihu kaže – Izrasla je vita jela na brijeg Dunaja, a u nizu drugih pjesama govori se, npr. igrali se vrani konji pod Dunajom, na obali, u Otoku u Slavoniji zaspala Ana na brig Dunava, kao i Novom Vinodolskom – na bregu na Dunaju. Taj Dunaj je voda ladna, nekada i mutna voda, a iz brojnih stihova se doznaje da je i opasan – Dunaj strašna voda (Rama).

3) J. i V. BELAJ, Sveti trokuti, Topografija hrvatske mitologije, Zagreb 2014.; VITOMIR BELAJ, Hod kroz godinu2, Zagreb 2007.; A. PLETERSKI i G.P. ŠANTEK, Baba Babnega polja, Studia mythologica Slavica, XV (2012) 63-77; G.P. ŠANTEK, Paški sveti prostor, prilog tumačenju, Studia ethnologica Croatica, 21 (2009)47-77; GEORG HOLZER, Koledanje i njegovi poganski elementi u Novom Selu i drugim gradišćanskohrvatskim selima, Studia ethnologica Croatica, 21 (2009) 101-131, te autori kao VLADIMIR GOSS, D. VIDOVIĆ, S. MARJANIĆ, L. BAJUK, I. KIPRE i, na žalost, sada pokojni TOMO VINŠĆAK.

4) O Verkoviću vidi: LJUBIŠA DOKLESTIĆ, Stjepan Verković, 1821-1894, život i djelo, Zagreb, 2007.

5) Dunav-Dunaj in der slavischen Volkspoesie, Archiv für slawische Philologie, I, 299-333; Isti, Die Christich-mythologische Schicht in der russischen Volksepik, Archiv..., I, 82-133. Preveo i na hrvatskom objavio MIHOVIL KOMBOL u V. JAGIĆ, Izabrani kraći spisi, Zagreb 1948, 103-149, 150-176; Isti, Archiv... 189/188, 12-427, 548; 166-167; Jagić je držao da je taj lik (na određen način srodan Negromantu, liku znanom iz starije dubrovačke književnosti) primjer utjecaja učene kuture, djelovanja odozgo na tradicijsku kulturu naroda, nasuprot onima koji su u tom liku tražili mitski sadržaj. O razumijevanju Grabancijaša gledaj LJILJANA MARKS, Legends about the Grabancijaš dijak in the 19th centery incontemporary writings, Acta Ethnographica Hungarica, Vol, 54, br. 2 (2009) 319-336; kao i interpretaciju (nasuprot Nodilovoj) istog, kod SUZANA MARJANIĆ, Dragon and Hero or How to Kill a Dragon on Example of the Legends of Međimurje about Grabancijaš and the Dragon, Studia mythologica Slavica, XIII (2010) 127-150.

6) Npr. u: R. KATIČIĆ, Uz početke hrvatskih početaka, Filološke studije o našem najranijem srednjovjekovlju, 1992; Isti, Na ishodištu, Književnost u hrvatskim zemljama od 7. do 12. stoljeća, 1994; Isti, Illyricum mythologicum, 1995; Isti, Literarum studia, Književnost i naobrazba ranoga hrvatskog srednjovjekovlja, 1998. Katičić se doticao pretkršćanske slike svijeta starih Hrvata, onako kako je proizlazila iz naše ranosrednjovjekovne pismenosti (zanimljivo je usp. S Jagićevim pristupom ćirilo-metodskoj baštini) objašnjujući povijest tekstovima nastalim u povijesti, a tekstove razumijevajući iz povijesti u kojoj su zapisani.

7) Specimen philologiae et geographiae Pannoniorum ..., 1795. M. P. Katančić, svega 12 god. nakon što je A. F. Kollar prvi skovao pojam etnologija, u hrvatsku znanstvenu nomenklaturu uvodi pojam i predmet etnologije (ethnologia, sive gentium ac populorum notitia; quae originem, fata, sedes, migrationis gentes pertracet odnosno etnologija ili znanje o narodima i plemenima, što istražuje izvore, sudbine, sjedišta i seobe naroda). Grgur Čevapović (1786 – 1830) u jednom zapisniku 1810. Katančićevo djelo naziva etnološkim, dajući i definiciju etnologa: onaj koji proučava stare narode, etničke odnose i pokušava otkriti kontinuitet. Usp. V. BELAJ, Čevapovićev doprinos etnologiji, Zbornik radova o fra Grguru Čevapoviću, Osijek 1990, 219-231; Isti, Počeci hrvatske etnološke znanosti u europskom kontekstu, Studia Athnologica Croatica, vol. VI (1994) 185-197.

8) De moribus vetustis ac prisca religione populi Insulae Muro-Dravanae, Natale solum ... preveo je MARKO RAŠIĆ, pod naslovom Knjiga o sv. Jeronimu, Iliriku i Međimurju, objavljena je 2017. u Čakovcu.

9) Memoria regum et banorum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavoniae, Jurja Ratkaja (Rattkay, 1612-1666), Beč 1652.

Stemmatographiae Illyricanae, Pavla Ritera Vitezovića (Pavao Ritter, 1652-1713), Zagreb 1702.

J. W. Valvasor (1641-1693) objavio je 1688. djelo Topographia Archiducatus Carinthiae antiquae & morenae completa.

10) Donosi navode Tita Livija, Flora, Pomponija Mela, Prokopija Cezarejskog, Paladija, Strabona i drugih.

11) Navedeno prema: KATIČIĆ, Božanski boj, 11-12 te, isti, Naša stara vjera, 1-2.

12) R. KATIČIĆ, Ivan Kukuljević Sakcinski i hrvatski studiji, Zbornik o I. K. Sakcinskom, Zagreb, 2011, str. 11-15.

13) Usp. V. BELAJ, Povijest etnološke misli u Hrvata, Etnografija, Svagdan i blagdan hrvatskoga puka, Zagreb, 1998, 337-357; JADRANKA GRBIĆ JAKOPOVIĆ, Etnoantropološki podaci u Kukuljevićevim putopisima, Kukuljevićevi dani u Varaždinskim Toplicama 1995-2000, Varaždinske Toplice 2002, 199-211.

14) Usp. I. F. JUKIĆ, Narodne pripoviedke, u Izabrani spisi (prir. D. LOVRENOVIĆ), Sarajevo-Zagreb, 2015, 125. Jukić kaže: Pripoviedke naše jesu mnoge mitologičke: o divah, vilah, it.d. koje se sad istina samo rad zabave pripoviedaju, al u stara vriemena to se je sve vierovalo.

15) Ta će se rasprava nastaviti nakon što je Matica hrvatska počela objavljivati svoju ediciju Hrvatske narodne pjesme. Već nakon prve knjige iz te serije negodovao je V. JAGIĆ u Archivu zbog toga što su pjesme navedene samo kao hrvatske a ne kao hrvatske i srpske. NIKOLA ANDRIĆ (1867-1942) urednik edicije, u Glasu Matice hrvatske (vidi br. 12, 1908. i dalje) kojega je (1906-1909) uređivao Albert Bazala, kritički je postavio pitanje – otkud Vuku Zidanje Skadra – odnosno o Karadžićevu preuzimanju nekih pjesama za koje Andrić tvrdi da su hrvatske a ne srpske, bez obzira na motiviku koja je dijelom vezana za srednjovjekovne srpske likove. Ili je Vuk dobio ili prepisao svoju pjesmu iz Alačevićeva rukopisa i obratio je u ijekavštinu, ili je Alačević prepisao i u ikavštinu obratio Vukov štampan primjerak. Tertium non datur! Tvrdio je da je Karadžić preuzeo tri pjesme (Pisma od zidanja kralja Vukašina, Smrt majke Jugovića, Bog nikom dužan ne ostaje) iz zbirke Ante Alačevića (1781-1856) iz Makarske, u kojoj su pjesme zapisane ikavicom i talijanskom grafijom, pri čemu, pored ostalih argumenata navodi se da je prezime Mrnjavčević zapisano na pet različitih načina dok se u Karadžićevim pjesmama sve tri pjesme navode na ijekavici a prezime Mrnjavčević se piše dosljedno, na jedan način. Znači to da je potonji ispravljao različita navođenja, jer da je Alačević prepisivao onda on ne bi jedno prezime pisao na pet različitih načina. Također Andrić tvrdi da je Fortis Hasanaginicu mogao čuti samo na ikavici, kako je kod Alačevića i zapisana dok je Karadžić tu pjesmu ijekavizirao prilagođujući slogove.

Na to je burno reagirao srpski književnik Jovan Skerlić (1877-1914) braneći Karadžića: Povodom ovoga preuhitrenoga članka Nikole Andrića prilika je da se osvrne na jednu stvar, koju treba otvoreno i na vreme kazati. Za svakoga koji ume da misli i koji zna za poslednje i nesumnjive rezultate nauke, jasno je da su Srbi i Hrvati jedan isti narod, da je ono što je srpsko u isto vreme i hrvatsko, i obratno: što je hrvatsko to je i srpsko, i da je sva naša i narodna i književna budućnost u što bržem i potpunijem međusobnom prožimanju i sajedinjavanju. I ako igde bedna i neinteligentna nacionalistička samohvalisanja, isključivosti i inaćenja nemaju mesta, to je u jednoj tako čistoj, ozbiljnoj i visokoj stvari kao što je književnost. Ali, kod izvesnih hrvatskih pisaca to se shvata da je ono što je hrvatsko samo hrvatsko, a ono što je srpsko u isti mah hrvatsko. Zanimljivo da Skerlić navodi i neke druge srpske zbirke iz kojih je možda Karadžić mogao preuzimati pjesme, pa time možda i Alačević (koji bi ih onda morao ikavizirati) za što ne navodi nikakva primjera niti pravda Karadžića što je i u tom slučaju zapravo – prepisivač bez navođenja izvora.

Andrić je inače bio zagovornik odustajanja od Karadžićeva normiranja jezika pa je 1911. objavio knjigu Branič jezika hrvatskoga u kojoj se razilazi s tzv. hrvatskim vukovcima. Ocjenjujući tu knjigu, V. Jagić (Archiv... 1912) nasuprot hrvatskoga imena jezika, koje mu sedamdesetih godina XIX. stoljeća nije bilo strano (nizao je priloge kao što su Primjeri strarohervatskoga jezika, Iz prošlosti hrvatskoga jezika, Podmladjena vokalizacija u hrvatskom jeziku, itd.) u naslovu svoga prikaza navodi serbokroatischen, što je i inače, kao sljedbenik Karadžićeve jezične reforme, najčešće i činio. I naš slavist Tomo Matić uključio se u raspravu upravo i u Archivu objavio opširnu raspravu o mistifikacijama (Prospera Merimea) hrvatskih narodnih pjesama za koje se po Karadžićevu određenju potom i u Europi pisalo da su srpske. Nakon što je 1942. postao predsjednikom tadašnje HAZU, po prevratu 1945. ipak nije lišen života (poput. npr Kerubina Šegvića, koji je glavom platio svoje povjesničarske rasprave) ali je isključen iz Akademije, možda baš i zbog takvih rasprava i stavova.

16) IVAN KUKULJEVIĆ, Različita djela, Pjesme s dodatkom narodnih pjesamah puka harvatskoga, Zagreb 1847.

17) MAJA BOŠKOVIĆ-STULI, Priče i pričanje, Zagreb 2006, str. 98-99.

18) Autograf Stojanovićeva pisma vidi kod: BOŽENA FILIPAN, Kukuljevićeva etnografska istraživanja u Varaždinskoj županiji i okolnim krajevima, Kukuljevićevi dani u Varaždinskim Toplicama 1995.-2000, Zbornik radova znanstveno-stručnih skupova Matice hrvatske 1995.-2000, Varaždinske Toplice 2002, 172.

19) VJEKOSLAV KLAIĆ, Bosna, podatci o zemljopisu i poviesti Bosne i Hercegovine, Zagreb 1878. U Predgovoru Klaić navodi: U ovoj knjizi rabim izključivo ime hrvatsko, i to s toga, što nevolim nazivu: hrvatsko-srbskomu. Uzčita li ovu knjigu koj Hrvat, kojemu je milije ime srbsko, neka pomisli, da su Hrvat i Srbin dva imena za jedan te isti narod i neka nimalo ne zazire, što je meni kano rodjenomu Hrvatu milije ime hrvatsko.

20) U zbirci Narodne pěsni ilirske, koje se pěvaju po Štajerskoj, Kranjskoj, Koruškoj i zapadnoj strani Ugarske (Zagreb, 1839) Vraz je područja Velike Ilirije dijelio na dolnjo-ilirski, gdje je jezik književni (a kao začetnike navodi A. Kačića Miošića, potom V. Stefanovića Karadžića i S. Milutinovića) te na gornjo-ilirski, gdje je jezik pučki a kao začetnika navodi B. Vodnika i njegovu objavu 1807. kranjske narodne pjesme Das Turnier zwischen den beiden Rittern Lamberg und Pegam, ali, tvrdio je, da je Vodnik potom zašao na stranputice.

21) Kukuljević je mnogo putovao i o tome pisao, pa tako: 1855, Izvjestje o putovanju po Dalmaciji u jeseni godine 1854; također i na njemačkom Bericht ...;1857, Izvjestje o putovanju kroz Dalmaciju u Napulj i Rim, s osobitim obzirom na slavensku književnost, umjetnost i starine; 1858, Putovanje po Bosni; 1873, Putne uspomene iz Hrvatske, Dalmacije, Arbanije, Krfa i Italije; itd.

22) STJEPAN BANOVIĆ, O nekim historičkim licima naših narodnih pjesama, Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slavena, XXV, Zagreb 1924, 61-63; NIKOLA ANDRIĆ, Sabirači »Matičinih« hrvatskih narodnih pjesama, Glas Matice hrvatske, god. III, IV (1908, 1909) pp.

23) Slovenski sviet: historičko-statističko-etnografičke razprave, I. Sloveni u obće, Poviestni nacrt iz naučnoga slovnika českoga. U Zagrebu, Nakladom Lav. Hartmanas knjižara, 1870.; 2. izd: Poviest slavenstva: historičke-etnografičke razprave, odnošaji, starine, staroslavenske uredbe i običaji, bajoslovlje, pjesništvo i književnost, Zagreb, Naklada akademijske knjižare Lav. Hartmana (Kugli i Deutsch) 1886.

24) F. RAČKI, Ljetopis Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti 4 (1889) str. 80-81.

25) KREŠIMIR ČVRLJAK, Natko Nodilo (1834-1912) i njegova rekonstrukcija hrvatskog i srpskog pravovjerovanja, stariji i noviji prosudbeni odjeci, Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine, sv. 10, br 1-2 (19-20) 1984.

26) KERUBIN ŠEGVIĆ, Vjera Vidova ili religija Srba i Hrvata po osnovi Nadka Nodila, sveučilišnog professora i člana jugoslavenske akademije, Split 1898.

27) N. NODILO, Stara vjera Srba i Hrvata, str. 44.

28) NATAŠA BAŠIĆ, Jezični identiteti nesrpskih naroda u velikosrpskom programu državnoga sjedinjenja, Hrvatska revija, 3 (2014) 28-37.

29) Tako npr. O narodnim imenima i prezimenima u Hrvata i Srba, 1886; Slaveni u davnini, 1889; Kosovski junaci i događaji u narodnoj epici, 1889; Metrika narodnih naših pjesama, 1907; Naša narodna epika, 1909; Metrika muslimanske narodne epike, 1936.

30) OLINKO DELORKO, Zanemareno blago, o hrvatskoj narodnoj poeziji, Zagreb 1979, str 41, 42; isto navodi Delorko i u prikazu ponovljenog izdanja Maretićeve knjig Naša narodna epika, koja je objavljena 1967. u Beogradu, u Narodna umjetnost, hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Vol. 5-6 (1967) br. 1, 579-582.

31) K. ČVRLJAK, n. dj. 101. Ovdje se Čvrljak poziva na Maretićeve Studije iz pučkog vjerovanja i pričanja u Hrvata i Srba, iz LX Rada JAZU, 118.

32) STIPE BOTICA, Sto godina od Maretićeve knjige Naša narodna epika, Croatica et Slavica Iadertina, Zadar 2010, 218, 219.

33) K. ČVRLJAK, n.dj. 119, navodi da se radilo o Hrvatskom Kolu, iako Nodilo govori da je kritika objavljena u biogradskom Kolu iz kojega citira navode pisane ekavicom. I u Beogradu je izlazio časopis Kolo, list za zabavu i književnost. Atribucija biogradski, ovdje nije hrvatska ikavica. Treba podsjetiti da je na izdanju srpskih narodnih pjesama V. Stefanovića Karadžića, knj V-IX, kao mjesto objavljivanja naveden (ćirilicom) Biograd.

34) Zanimljivo da je i Bedeković, n.dj., str. 221, pisao o onome što ne zna pa poziva svoje čitatelje da mu jave ono što znaju.

35) Navedeno prema ČVRLJAK, n.dj., str. 85.

36) ČVRLJAK, n.dj., str. 129.

37) ŠEGVIĆ, n.dj., str. 46.

38) ŠEGVIĆ, n.dj., str. 72.

39) Usp. VIKTOR NOVAK, Natko Nodilo, rodoljub, naučnik, propovednik slobodne misli, Novi Sad 1935. ćirilicom, prethodno objavljeno i u Letopisu Matice srpske.

40) R. KATIČIĆ, Mitovi naše poganske starine i Natko Nodilo, Filologija 44, 63-84.

41) R. KATIČIĆ, Božanski boj, str. 36. Osim Katičića, u novije vrijeme Nodilovim radom s područja slavenske mitologije, bavi se i u nizu rasprava kritički ga prikazuje i vrednuje suradnica zagrebačkog Instituta za etnologiju i folkloristiku Suzana Marjanić (npr. u disertaciji Mitsko u usmenoknjiževnom – tragom Nodilove (re)konstrukcije »stare vjere« Srba i Hrvata, Zagreb 2002; Ista, The Dyadic Goddess and Duotheism in Nodilo’s The Ancient Faith of the Serbs and the Croats, Studia mythologica Slavica, VI, 2003, 181-204; Ista, Uloga »mističnih priča« (bajki) u Nodilovoj re/konstrukciji »stare vjere«, u: O pričama i pričanju danas, ur. J. MARKOVIĆ i LJ. MARKS, Zagreb 2015, 11-135.

42) O vjeri starih Slovjena prema pravjeri Arijaca i Prasemita (Mithologia Comparativa Slavorum) na temelju starih hronista, narodnih običaja, starih pjesama, mjestnoga, ličnoga i obiteljskoga nazivlja. Autor knjigu posvećuje u slavu i uspomenu pedesetgodišnjice biskupovanja Dr J. J. Strossmayera, našega dičnoga narodnoga prvaka i velikog mecene, podupiratelja svih znanosti i umjetnosti, u Mostaru, tiskano piščevom nakladom u Hrvatskoj dion. tiskarni 1900. Pretisak, 2002. u ćiriličnom omotu, objavilo društvo Srpsko-srpsko prijeteljstvo u Beogradu.

43) F. Š. KUHAČ, Žetelačke popievke plavih Hrvata iz Hrvatskog Zagorja, Hrvatsko Kolo, naučno književni zbornik, knj. II Zagreb, 1906, 375-384, posebno 376.

44) NS, II, 1-2, 1928, 55-86.

45) Zbornik za narodni život i običaje, knj. XXXVIII, sv. 1, Zagreb 1931, 1-86. U svojoj raspravi Pilar podrobnije nego u prijevodu Peiskerove, navodi Helmondov opis izvorno ... nomine deorum boniscilicet atque mali ...malum deo sua lingua Diahol seu Czerneboh.

46) Neue Grundlagen der Slawischen Alterumskunde, ein Vorbericht von J. Peisker, Stuttgart, Berlin 1910.

47) Archiv für Slav. Phil. XXXI, 1910, 591-594.

48) Theories nouvelles de Jan Peisker sur les anciens Slaves, Revue des Etudes Slaves, Tome sec, Paris 1922, 20-37. Niederle se čak i u nekrologu Peiskerove radove ocijenio kao fantazije.

49) Osnovne misli za jednu hrvatsku etnografiju, Hrvat, Zagreb 1925 (1535) 9.

50) Nova Evropa, Zagreb 1929, br. 1-2, str. 3-9.

51) G. KREK, Über die Wichtigkeit der slavischen traditionellen Litteratur als Quelle der Mythologie, odnosno, O važnosti slavenske tradicionalne literature literature kao izvora za mitologiju, Beč, 1869.

52) Mihovio (Mihovil) Pavlinović, Ivan Zovko, Mato Duić, Nikola Tordinac, S. Bašagić, Vinko (Vice) Palunko, Andro Murat; Jakov Valčić, Mihovil Laginja, Baldo Glavić i mnogi drugi.

Od 1896. do 1942. objavljeno je deset knjiga a uređivali su ih Ivan Broz, knj. I, Stjepan Bosanac, I i II, Luka Marijanović III-IV te Nikola Andrić, V-X. Poslije rata objavljene su, uz niz drugih, Narodne lirske pjesme u seriji, 1963. U seriji Pet stoljeća hrvatske književnosti, knj. 23, te Narodne epske pjesme I i II, 1964. u istoj seriji kao knj. 24 i 25. Matičinu ediciju nastavio je V. Žganec knjigom Hrvatske narodne pjesme, kajkavske, 1950. Lirske i epske narodne pjesme zastupljene su i u ediciji Matice hrvatske Stoljeća hrvatske književnosti. Od neobjavljene građe objavljeno je: Narodne pjesme iz Luke na Šipanu, Andre Murata, prir. 1996. T. Perić-Polonijo; Narodne pjesme iz Hrvatskog primorja, Bakra, Novog Vinodolskog, Krasice, Frana Mikuličića, prir. 2007. Tanja Perić Polonijo; Narodne pjesme, pripoviedke, poslovice i zagonetke iz Vrhovca, 1878, Đure Kamenara, prir. 2013. Sanja Benković-Marković; Narodne pjesme iz Donjeg Doca, Srijana i Biska (Poljica) Filipa Banića, prir. 2016. T. Perić Polonijo. Osobito mnoga izdanja priredili su još Olinko Delorko, Tvrtko Čubelić, Josip Kekez, Maja Bošković Stulli, Stipe Botica, Marko Dragić i brojni drugi.

53) Vidi: Starohrvatska prosvjeta, II i III (1897), 78-83 i 141-144.

54) Publikacije Etnološkoga seminara Filozofskog fakulteta u Zagrebu, 2, Zagreb 1957.

55) F. LEDIĆ, Mitologija Slavena, tragom kultova i vjerovanja starih Slavena, I – II, Zagreb 1969. i 1970; Isti, Divovski svijet prahistorije, tragom postanka divovskog mita, Zagreb 1973.

56) Tako npr. VESELIN ČAJKANOVIĆ, Nekolike opšte pojave u staroj srpskoj religiji, 1932. Isti, O srpskom vrhovnom bogu, 1941; Isti, Mit i religija kod Srba, 1973; TIHOMIR ĐORĐEVIĆ, Priroda u verovanju i predanju našeg naroda, 1958; MILENKO FILIPOVIĆ, Tragovi Peruna kod Južnih Slavena, 1948, Isti, Trački konjanik u običajima i verovanjima savremenih balkanskih naroda, Isti, Jarilo kod Srba u Banatu, 1955; SLOBODAN ZEČEVIĆ, Mitska bića narodnih verovanja, 1969; ŠPIRO KULIŠIĆ, Stara slovenska religija u svjetlu novijih istraživanja posebno balkanoloških, 1979, kao i niz radova kasnijih autora, npr. S. Zečevića, D. Bandića, S. Petrovića itd.

Za razliku od Beograda, u Zagrebu je bilo zapostavljeno i zaboravljeno i ono malo autora koji su se bavili istraživanjima pretkršćanskih odnosno nekršćanskih vjera. Tako primjerice dvojica istaknutih etnologa, obojica rodom iz Požege, jedan s međunarodne scene a drugi s domaće: Fridrich Salomo Krauss (1859-1938) i profesor Aleksandar Gahs (1868-1960). Krauss je rođen u židovskoj obitelji, požeški đak i bečki student a potom znanstvenik Volkskunder, svojevrsni prethodnik bečke psihoanalitike. Pisao je i raspravljao o do tada tabuiziranim temema seksualnosti u epici južnih Slavena i to na temelju građe koju je skupljo po Slavoniji, Bosni, Hercegovini i Dalmaciji, te rukopisnih zbirki koju su mu slali M. Valjevac, N. Tordinac, V. Bogišić, Jelica Belović Bernadžikowska itd. Maja Bošković Stulli, n. dj. 109-115, prva je u nas upozorila na neopravdanu zapostavljenost Kraussovu u nas, ali kadšto i na nekritičko njegovo isticanje u inozemstvu.

Bez obzira na to, kaže Maja Bošković-Stulli, što se Kraussovi navodi kreću u rasponu od ozbiljnih rasprava do onoga što bi se u žargonu moglo zvati lascivnim svinjarijama, i njegova teškog karaktera i sklonosti svađama, što mu je priuštilo i sudske procese i osude od brojnih kolega (tako V. Jagić, V. Klaić, M. Murko, L. Marjanović i drugih ne samo hrvatski autori nego i europski) Kraussa se mora prikazivati i kod nas. Rođen je u Hrvatskoj i radio je, među oinim i na hrvatskoj građi. Iako je najviše objavljivao u Austriji i Njemačkoj, jedan rani naslov objavljen je i u Hrvatskoj (Pjesan naših Muhamedovaca, Dubrovnik, 1886). Jagić mu je zamjerao da građu zapisuje nepouzdano i da je samovoljno prepravlja. Pisao je i o pučkim vjerovanjima u mitska bića prema narodnim predajama. Inače, Krauss se nepovoljno izražavao o zamislima i folklorističkoj školi G. Kreka, a također i o Nodilu i njegovoj sunčanoj mitologiji Slavena.

Gahs je istraživač i autor međunarodno ugledan u komparatistici religija, osobito onih kolokvijalno zvanih prethistorijskih. Nije se bavio starom slavenskom vjerom nego tzv. primitivnim religijama. Nakon gimnazije u rodnoj Požegi, nastavio je sveučilišnu izobrazbu u Zagrebu i na nizu europskih sveučilišta, instituta i muzejskih ustanova u Francuskoj, Belgiji, te Njemačkoj i Austriji. Od 1923. pa gotovo do svoje smrti, predavao je na Bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je uspostavio prvu etnološku katedru u nas, prije no što je M. Gavazzi 1929. postavljen za profesora etnologije na Filozofskom fakultetu istoga Sveučilišta. Gahs je bio suradnik bečkog profesora Wilhema Schmidta, također svećenika kao što je bio i Gahs, a koji je u svoje vrijeme bio jedan od najpriznatijih svjetskih stručnjaka za povijest primitivnih religija i autor dvanaestsveščanog djela Der Ursprung der Gottesidee (1926-1955) te Handbuch der Methode der Kulturhistorichen Ethnologie (1937) koju su čvrsto sljedili i u Zagrebu.

Schmidtov učenik i suradnik Gahs ostavio je više djela od kojih je samo dio objavljen. Posebno su značajne njegove rasprave Kult lunaiziranog Praoca kod istočnih Paleosibiraca, objavljena 1929. u Godišnjaku Sveučilišta u Zagrebu, sv. I, 56-92; te Religija i magija u povijesti ljudskog roda, Zagreb 1946, 1-457, koju se tada zbog političkih prilika nije niti pokušalo objaviti nego je tek umnožena kao skripta za studente teologije. Glavno mu je djelo Studien über esoterische Kulte und über Menschenopher, koje je sam pred smrt tako naslovio, ostalo još uvijek neobjavljeno. Vidi MANDA SVIRAC, Aleksandar Gahs – drugi Požežanin, Studia ethnologica Croatica, vol. 18, Zagreb 2006, 299-311. Prikaz djelovanja i objavljenih radova vidi još i kod SILVIO BRAICA, Utemeljenje etnologije u Hrvatskoj, Ethnologia Dalmatica, vol XIV (2005) 22-28.

57) B. ŠIROLA i M. GAVAZZI, Obredne pjesme, etnografska građa, Narodna starina, vol. 1X, br. 25, 51-74.

58) FERDO HEFFELER, Krisnice i Zeleni Jure u Karlovačkoj okolici u XIX. stoljeću, Narodna starina, vol. X, br. 26, 278-280.

59) PETAR BULAT, Pučko praznovjerje i mitologija, Narodna starina, vol. I (1922) br. 1, -61; Isti, Mati zemlja, Narodna starina, vol. VIII (1929) br. 19, 91-100; Isti, Pogled u Slovensku botaničku mitologiju, vol XI (1932) br. 27, 1-26; Isti, Kukavica, Narodna starina, vol. XII (1933) br. 31, 81-112.

60) Die Hauswirtin am Tor, Auf den Spuren der grossen Gottin in Fragmenten slavischer und baltischer sakraler Dichtung, Frankfurt a/M, 2003.

61) Wiener Slavistische Jahrbuch, Slavica Slovaca, Folia onomastica Croatica, Filologija, Studia Ethnologica(Croatica) itd.