Deklaracija i Predlog za razmišljanje

Lako je razumjeti da je monografija Srbija i jezički sukob u Jugoslaviji 1967. važno djelo, a autor joj je Slobodan P. Selinić, djelatnik Instituta za noviju istoriju Srbije. Riječ je, dakle, o povijesnom djelu koje se bavi glasovitim tekstovima, Deklaracijom o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika te Predlogom za razmišljanje. To su napisi nastali u ožujku 1967. godine, najprije Deklaracija a ubrzo i Predlog.

U predgovoru autor podsjeća na Bečki književni dogovor iz 1850. te na Novosadski dogovor iz 1954., pa kazuje i to da su neki jugoslavenski idealisti (Miroslav Krleža, Tin Ujević) pisali ekavski. Hrvatskih pisaca koji su pisali ekavski bilo je puno (Antun Barac, August Cesarec, Dobriša Cesarić, Josip Kosor, Gustav Krklec, Vjekoslav Majer, Đuro Sudeta, Antun Branko Šimić), a među njima bio je i Kruno Krstić, koautor važne knjige Razlike između hrvatskoga i srpskoga književnog jezika (1940). Slobodan Selinić spominje Rudolfa Horvata koji da je, po njegovim riječima, 1922. počeo rat s ciljem čišćenja hrvatskoga jezika od srbizama. Ne spominje, međutim, Đorđa A. Čokorila, koji je u sarajevskom listu Srpska zora već prije Horvata pisao o hrvatskom jeziku kao o izopačenosti srpskoga jezika i dosljedno zagovarao velikosrpstvo. Dakako, ne spominje ni Nikolu Stojanovića ni njegove riječi o istrazi iz 1902. godine.

Mnogi Hrvati odustali su od ekavice tek nakon smrti Stjepana Radića 1928. Naročito autoru smeta spominjanje zapadne i istočne varijante standardne novoštokavštine tijekom šezdesetih godina prošloga stoljeća. Varijante nisu nešto što su lingvisti izmislili, to je nešto što je postojalo, jedino su vlasti prisiljavale jezikoslovce i pisce na dogovaranje i dogovore, na udaljavanje od istine i od pravih rješenja. Selinić se osvrće i na svjetske reakcije na hrvatske i srpske sporove oko jezika, ali pri tome ne uzima u obzir istraživanja Ante Batovića koji je o tom pouzdano pisao (Časopis za suvremenu povijest, 42, 2010, br. 3), naknadno i u inozemstvu. Selinić u velikoj mjeri poriče postojanje unitarizma u Jugoslaviji nakon 1945. i ističe maksimalni federalizam. Stoga podsjećam na Titove riječi izrečene potkraj 1952. pred stranim novinarima. Rekao je da je njegova najveća želja Jugoslavija u kojoj će biti samo jedna, jugoslavenska nacija. Trebalo bi ipak reći kako su izdavane direktive o zabrani niza hrvatskih riječi, kako su se pedesetih godina svaku večer emitirale vijesti ekavicom, kako su se dubrovačka književna djela nazivala srpskima. Kad je već riječ o Dubrovniku, pogledajmo što je Miroslav Krleža govorio u listopadu 1977. Enesu Čengiću i Čedi Kisiću:

»Već prvih godina poslije rata bilo mi je sasvim jasno da sve to zajedno, usprkos dobrim željama i parolama, neće kod nas tako dobro i brzo ići. Negdje u pedesetim godinama predložio sam da se organizira zajednički historiografski institut Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti i Srpske akademije nauka.

Na prvom radnom sastanku na čelu srpske grupe bio je predsjednik Akademije dr Aleksandar Belić, u ime Jugoslavenske akademije, ja. Naša je delegacija imala dva-tri člana, a srpska je bila vrlo brojna.

Redali su se govornici sa svojim tezama, a ja sam bilježio. Vidjeli su da bilježim i bilo im je čudno. Sve te spise imam i danas, a kad bih to objavio, izbio bi pravi skandal, jer ništa drugo u svojim tezama nisu iznosili nego argumente o srpskom porijeklu Dubrovnika na takav način da je to jednostavno neshvatljivo. Kad je sastanak bio završen, pitam Belića:

Jeste li Vi slušali izlaganja Vaših suradnika?

Slušao sam.

I što kažete?

Ne slažem se s njima, ali ja sam u manjini, oni imaju demokratsku većinu.

A znate li Vi da sam sve bilježio i da to sutra u obliku izvještaja mogu podnijeti partijskom Politbirou i sve ove Vaše profesore dati pozvati na red, i to na osnovi pozitivnih zakona, jer ono što su oni iznosili to su kriminalni delikti.

Nećete to valjda učiniti?

Učiniti neću i to je moja greška, a najveća je greška, gospodine predsjedniče, što ste Vi predsjednik Srpske akademije nauka.

I što da Vam pričam, od Belića do danas što se izmijenilo?« (Enes Čengić, Trubač u pustinji duha, Zagreb, 1986., str. 268.)

Sad se u svojoj knjizi Selinić pomalo čudi kako se Krleža ni najmanje nije ogradio od Deklaracije (str. str. 347), a bio je, kako se zna, njezin važan potpisnik. Bili su također dogovori u Novom Sadu, iako je i jedan Miroslav Krleža bio zapravo protiv njih. Mnogi su Hrvati zatvarani zbog ove ili one riječi, Srbi nisu. Osobito autoru smetaju gledišta Ljudevita Jonkea i Dalibora Brozovića o unitarističkoj opasnosti za hrvatski jezik. Dakako, u središtu su pozornosti Deklaracija i Predlog za razmišljanje. Općenito se može reći da Selinić misli kako su hrvatski političari znali za Deklaraciju, a da joj u tisku nije pružen pravi otpor. Želi biti objektivan, ali puno više razumijevanja ima za Predlog nego za Deklaraciju, mnogo više za srpsku nego za hrvatsku stranu.

Trebalo bi pogledati kako su mnogi Hrvati doživljavali Jugoslaviju. Možemo ovdje npr. navesti riječi Blaža Jurišića, koji nije bio nikako ekstremni Hrvat, ali je Vasi Bogdanovu, povjesničaru i čovjeku srpske nacionalnosti, u lipnju 1965. rekao:

»Čudno mi je, rekoh, kako se Beograd nije ništa naučio iz sudbine bivše Jugoslavije, nego vodi još goru politiku nego onda. Vidjeli su, kako se je ‘silna’ vojska bivše Jugoslavije raspala za dva tri dana zbog hrvatskog nezadovoljstva, i oni u Beogradu ništa ne razumiju. Centralizam, nasilje i pljačka sada je veća nego onda, pa bi se stoga dogodilo, da bi za slučaj ponovnog rata u Zagrebu još srdačnije bili pozdravljeni njemački tenkovi nego što su bili dočekani godine 1941. na Jelačićevu trgu. Hrvatima je sve oduzeto, i oni nemaju za što se boriti. Možda bi se još dala spasiti situacija, kad bi se mjesto sadašnje tobožnje federacije uredila naša državna zajednica kao konfederacija, i to tako, da bi se predstavnici svih republika sastali i sporazumjeli, koliko će svaka republika davati zajednici za održavanje najprečih potreba, a u svemu ostalom i u svim poslovima svaka republika da bude posve samostalna. Kad bi svaka republika osjećala, da joj je u interesu biti u savezu, onda bi taj savez bio čvrst, a ovako će se prvom prilikom raspasti. Ja to ne govorim iz neprijateljskih pobuda, ja sam još u Austro-Ugarskoj javno zagovarao i pisao za Jugoslaviju, nego govorim jer sam živeći u Jugoslaviji došao do uvjerenja, da Srbi – ne svi, ne narod, nego oni koji vode politiku, beogradska čaršija – nemaju sposobnosti da žive u bratskoj zajednici. Oni svojim ponašanjem zadaju toj zajednici smrtne udarce« (Dnevnik Blaža Jurišića, str. 368).

Dodajem da je akademik Vaso Bogdanov nastojao oko uključivanja Blaža Jurišića u Jugoslavensku akademiju znanosti i umjetnosti. Razgovarao je i s Ljudevitom Jonkeom u travnju 1965. godine: »Prigovorio sam, što naši slavisti i naše filološko društvo ne nastupaju energičnije protiv sablažnjivom kvarenju hrvatskoga jezika sa strane Beograda. Jonke se brani, da su oni davali javnu ogradu i glede mjeseci januar, februar mj. siječanj, veljača itd. i glede ekavice, ali to nije ništa pomoglo« (Dnevnik Blaža Jurišića, str. 350). Tako je onda došlo do Deklaracije, a Stjepanu Babiću je u svibnju 1967. Jurišić rekao: »...rekoh da nije ništa, blijeda, trebala je biti energičnija, agresivnija, vrijednost je dobila tek po onom ratu u štampi, mnogo je razbudila nacionalnu svijest, zato je dobra; ona je otkrila bijedu partije, proti njenu pravcu ustali svi intelektualci – partijci i nepartijci« (Dnevnik Blaža Jurišića, str. 459). To je, dakle, mišljenje o onome što Selinić naziva maksimalnim federalizmom.

Dakako, u Selinićevoj knjizi ima i mnogo točnoga i istinitoga, ali i mnogo površnoga, osobito u kazalu imena. Potrebno je stoga da ju upoznaju hrvatski političari, povjesničari, jezikoslovci i pisci. Brojna mjesta vrlo su zanimljiva, osobito npr. riječi Antonija Isakovića koji je nakon potpisivanja Predloga za razmišljanje 1967. isključen iz CK SK Srbije (Selinić, str. 440-446). Svakako tu knjigu treba poznavati.