Zapisi o kavi

To što su mnogi već pisali – i šire i bolje ‒ o kavi, ne priječi me da se i ja raspišem, na svoj način. Jer i ja sam od malena pila sok iz tog srca tame. Kao i mnoge žene, kavu me naučila piti baka. Bijela lica, u vječitoj crnini za mužem, a britka i vedra baka Ana me potaknula za pripovjedanje uz kavu još za ljetnog ferija nakon šestog razreda. Čim bi prije mene ustala, skuhala bi u kužini tursku kavu, a onda bi dovikivala u mlaku sobu: »Diko moja, ustani, popij s bakom kavu«. Sad se ne mogu sjetiti kakav su okus imale te prve nevine kave, ali vjerujem puno drukčiji nego danas. Naprosto zato što ih više ne kuha ta baka, već zorom dupkom puna slatkih, duguljastih, šiljastih, račvastih, krckavih riječi i uzdaha.

Boje su duša tvari. I cimet i sol, papar, duhan i čaj izdišu boje svoje biti, tako i kava nameće svoje posebne boje. Prikazuje li se na platnu ili na fotografiji, čini se da kava najbolje pristaje uz crno-bijele fotografije. Ili u crno-bijele filmove, kao što je cijeli niz monokromnih radova; »Kava i cigarete« i »Kava u Berlinu«. Tako da dan dijelimo na jutarnje bijelo i kavino crno. Oni koji vole crnu kavu, i još pjevaju o njoj – kao Ella Fitzgerald – vjerojatno su dušu uvili u crno. Zbog ranjene ljubavi i tužnih nedjelja. Ta crna kava teče kao crna žuč, rastaljeni ahat. Iz nje sja malo crno sunce, čije nam zrake mirišu, a baklje nas razbuđuju. U nju utječe žuta rijeka naše pospanosti i postaje crni, bistar uspon u dan.

Ono bijelo kod kave je jutro, budnost. Ako se izuzme kasta radnika u večernjim satima, pomoću kave današnji se čovjek-stroj razbuđuje za jutarnji rad. Kako to o dizalici kavi pjeva Dolly Parton zapravo »od 9 to 5«. A ako je pak besposlen, kavom bježi od jalove dosade. Čovjek-putnik je voli piti na kolodvorima i aerodromima, njome polijeva vrijeme čekanja da dobije akceleraciju. Nema mi draže kave od one kratke na aerodromu, prije leta. Čovjek-dijete pak nad kavom brblja o tricama, tračevima s prijateljima, dokoličari, dangubi, što je nije daleko od prakse Čovjeka-predsjednika koji građane zove na Kavice s predsjednikom. (Ta udvorna institucija kavice s poglavicom, naravno, ima naivne, a jedva čujne konotacije utopijske familijarnosti i jednakosti.) A kad smo kod jednakosti, famozna kava u gradu bila je duže vrijeme rezervirana samo za muškarce. Srećom, to više nije tako; pogledamo li današnje kafiće, tko bi rekao da je ženama ikada bio zabranjen pristup kavicama u onim ‒ u otmjenom dekoru, finom drvu i plišu obloženim prostranim kavanama ‒ čak do 18. stoljeća. Bit će iz straha da ne bi možda srčući kavu ‒ zapalucale račvastim jezicima.

Dakle, dok su muškarci psovali, razračunavali se, grlili se i dokoličarili po bučnim kavanama, žene su kod kuće mućkale glavom – u toplom basu samoće – pjevušeći i kuhajući novu emancipatorsku strategiju. Iza velikih tamnih ormara i komoda, nizovi svjetloružičastih, oker i sivožutih lica, s podignutim šakama iskrzanih noktiju lupalo je o stol. Uz šalicu čaja izvikivale su se strategije prava na javnost, glas, ime. Tako je upravo ta nesretna zabranjena kava igrala važnu ulogu kretanja prema ženskoj borbi i autonomiji, posebno u Njemačkoj. Tamo su kavane dobile naziv Kaffe Klatsch, nešto kao ženske »tračionice«. Na tom se mjestu odvajaju rukavci mnogih mogućih povijesti kave. Zapravo, neki bi maštoviti kavopija, da si dade truda, mogao ispisati najrazličitije povijesti, pa i feminističke, samo prateći put zrnca kave svijetom, poput drevnog Puta svile. Mrko se zrnce dade slijediti kroz povijest filozofije opijanja, izmljeti u začudne silogizme i fantazije, sve od pastorala do urbanih legendi. Jedna od njih je da možeš počiniti ugodan suicid popivši 100 šalica kave...

Ali krenimo s kavogenezom, ili odakle prvo zrno? Njezina službeno poznata povijest počinje u 9. stoljeću na tlu današnje Etiopije. Grm kave je otkrio, naravno, nepismeni pastir. Nevin joj je i životinjski početak, lišen svih mogućih pristranosti i sumnjičavih svojatanja. Dakle, crni je pastir imenom Kaldi primijetio da su mu ovce cijelonoćno tancale nakon što su se nakusale crvenih plodova s vitkog stabalca. Kao da su se opile maslom vrućih afričkih zvijezda. Nakon kušanja plodova, Kaldi je i sam osjetio popajevsku snagu, pa je sav znojav i izgreban jurio s tim otkrićem do koptskih redovnika u obližnji samostan. U trenu optočivši jezgre zrnja njihovih brojalica, ponoćna se kava svidjela isposnicima. Počeli su sušiti plodove i raspačavati ih po obližnjim samostanima. Naljepnica: oštri koncentraciju pri molitvi. Od onih što se u životu oslanjaju na koljena, ubrzo se u afričkom narodu pročulo da je nađena biljka koja osvježava. Brzo je taj reklamni krik skupa s kavom preplivao Crveno more. Možemo zamisliti prašni prizor brodskog potpalublja u kojem se sudaraju prve, eskperimentalne bačve pune zrnja buduće tekućine nemira, crnje od rastopljenog katrana. Sa sitnim ožiljcima od dugih putovanja, kava je doputovala i u Arabiju odakle, navodno, potječe ovaj napitak kakvoga danas srčemo do besvijesti. Munjevita joj je evolucija ‒ od usta koze do usta papa i predsjednika.

No priča nije tako glatka. S kavom nije sve jednoznačno, nedvojbeno. U njoj, možda na dnu taloga, čuči nešto svadljivo. Neka tvar što muti međuljudske odnose. I koja tjera neke besposličare da iz tog blatnog taloga proriču i gataju, iz mikro-slikarija sa stijenki šalice navještaju krađe, razvode, klevete i smrti. Svađa, jer za kavu se dugo ozbiljno svađalo i krvca se ozbiljno lila. Kava je, osim trgovačkih uspjeha, ostavila za sobom bolne mrljice na povijesnom atlasu; ne samo opečene, već i odrezane jezike. Naime, protiv te opskurne stimulatorice sveto se ratovalo i u kršćanskom i u muslimanskom svijetu. Niz je to grotesknih zgoda; u Istanbulu je 1475. otvorena prva kavana na svijetu, Kiva Han, pa je bio red da s tog tla počnu i kontroverze.

Prava bespoštedna borba protiv kave započeta u 16. stoljeću za Selima II. (smatralo se da je kava dangubljenje za sultanove podanike) i završila je naredbom Murata IV. o zatvaranju i rušenju kavana u Carigradu. Iza carskih svjetlećih kruna vukle su se tamne smeđe ruševine. Jer kava se bila premjestila s tupog ruba nedopuštene vjerske prakse u samo središte. Naime, zbog cjelodnevnog ispijanja kafica dramatično je opala posjećenost džamija. Usput, zar nisu puni kafići i danas neobično blizu vjerskim objektima? Automatizmom prihvaćanja ljudskih strasti i slabosti, stroga je zabrana s vremenom ukinuta, pa se opće pijuckanje nastavilo. Burne su bile plime i oseke kave, i grozničavi ciklusi dozvola i zabrana. Do očito neuspjelih pokušaja da se kava zabrani došlo je i u Engleskoj za Karla II. Kako je to pokušavanje izgledalo, ne znamo. U Francuskoj se 1679. vodila oprekama ošamućena javna rasprava protiv kave. Stisnutih usnica, Fridrich Veliki pokušao je zabraniti kavu u Njemačkoj. U mračnim sutonima, potaknuti iracionalnim napadima intuicije, ljudi bi šaputali da su to mljevena zrnca propasti. Zbog navodne ukletosti kave čak je 1511. održana crkvena sinoda. Tko zna zbog kakvog poštivanja robe, trgovine i strasnosti, ipak je presuđeno u korist crnog taloga. Meč kave sa strahom, ali i uvidima.

S druge strane, neki su Arapi tako grčevito čuvali svoju tajnu spravljanja kave, a za svaki pokušaj krijumčarenja biljke bila je pripremljena čak i smrtna kazna! U sjeni zanjihanih čempresa na uljeza vrebao je mrki bodež. Između dubokih pogleda, lukavih namigivanja, čuvari kahve bdjeli su nad njenom tamnom nečitljivošću, nad opojnošću koja bistri um, ali suši vodu i slabi bubrege. U ručnome mlinu za kahvu melje se ‒ vino. Ne zaboravimo, kod kave se radi o vrsti vina. Istočnjaci pjevaju o »arapskom vinu« , jer njezin današnji naziv kava dolazi od arapske riječi za vino i uzbuđenje. Nedugo nakon doseljenja u Europu tako je i nazvana, jer je otkriveno da plodovi kave mogu fermentirati i da se na taj »alkoholni« način kava u početku i spravljala. Vidimo da je sve je oko tog napitka moralo biti čudnovato, teatralno, puno izlazaka i neočekivanih ulazaka u ljudsku povijest. Pa i navisoko podignut ulaz uma, logosa, ideje.

Ovdje to ne možemo, no bilo bi zanimljivo pomnije istražiti intelektulanu povijest kavana. Bio bi to zabavan sat kulturološke arheologije, vijugava šetnja periferijama povijesti. Uroniti u fenomen kavana, između ostalog, kao zadimljenih malih sveučilišta (Penny universites) gdje se za novčić ili dva moglo satima sudjelovati u idejama vremena značilo bi izaći iz povijesnih apstrakcija. U dimu i žagoru, silno izoštrena fokusa i nadraženih živaca tada se moglo pronicati dalekosežna značenja bremenitih riječi, zvučnih sintagmi. Nešto je manje to danas budući da pružaju wi fi, ali kroz stoljeća kavane su bile jezičave i uzbuđene hot spots, mjesta društvenog razbuđivanja, pisanja pisama i romana, kovačnice romantičnih revolucija i avangardnih ideja. Ali možda više minhauzenštine, sanjarija i pseudopolitičkog trabunjanja. Šankerskih i đanerskih analiza. A tko će se latiti velikoga posla i proučiti ulogu kave u povijesti znanosti i umjetnosti?

Kao da im nikad od hiper kafenisanja nije pozlilo, mnogi se ovjereni genijalci kunu da ne bi ništa napravili u znanosti i pisanju da im mozgovi nisu plivali u juhi kave. Spregu znanosti, točnije matematike i kave skromno je izrazio mađarski matematičar P. Erdos rečenicom: Matematičar je sredstvo za pretvaranje kave u teoreme. A što se ima novoga reći o povijesti bezbrojnih kofeinskih agonija i ekstaza u filozofa i umjetnika? Baš kao i ambasadorica kave aromatična lica, kanadska spisateljica Margaret Atwood, i suludi fantast David Lynch ima svoju liniju kave jer je znan kao notorni kavopija, s normom od dvadeset šalica dnevno. Kava je ipak benzin svih neurotičnih i britkih filmskih policajaca i čudnih detektiva, ne samo zahvaljujući onoj kultnoj sceni samotnog detektivskog ispijanja kave iz »Twin Peaksa«. (Usput, čini se nemoguće pobrojiti sve dobre knjige i filmove koji u naslovu imaju riječ coffee ili cafe. U moru aromatičnih naslova, meni su najdraži »Coffee Terapy«, »A Coffee in Berlin« te »Bagdad Cafe«.)

Odavna otrcani stih I have measured out my life with coffee spoons, rekao je na rezignirana usta svoga lirskoga subjekta T.S. Elliot. Žličice, musave žličice, kakva mjerna jedinica za životna iskustva! U tom su se smislu izmiješala u džezvici vremena zrnca slavnih imena desetljećima trovanih kavom, pa je možda onaj višak u umjetnosti nastao iz »pozadinskog zračenja« kofeinom. Zamislimo samo užurbana noćna gutanja mljevene arabice iz žlice kao hitnu pomoć u zapelom skladanju ili pisanju; žvrljajući po papiru uzmucanih, suhih usta nove genijalne misli, padaju u slatke nesvjestice, ne obazirući se na naticanje trbuha i tamnjenje pigmenta, trešnju ruku, sepse i lupanje srca. Prenadraženih čula, u velikoj džezvi zajedno se kuhaju u rečenice i glazbu izmljeveni Balzac, Bach, Goethe, Jean Paul, Voltaire, Alexandar Pope, Kemal Monteno i tako dalje... Navodno je rekorder Voltaire pio pedeset šalica kave dnevno, pa njegovim žilama nije tekla krv već čista, racionalistička kava. Ne, prosvjetitelj svakako ne bi prošao kao dobrovoljni davatelj krvi. A i krv današnjega svijeta je dobrano posmeđila; danas se u međunarodnoj trgovini kava kao proizvod nalazi odmah iza nafte, donosi vrtoglavi profit. Starbucks je fast-coffee kraljevina biznismena i hipstera s računalima u krilu; i općenito je već duže hit obavljati poslove u omiljenom kafiću. Naravno da se na vrhu kavopijske ljestvice stvorila crème de la creme coffee snobova. U Melbourneu, primjerice, jedan takav kafić poslužuje »dekonstruiranu« kavu. Skupa i dekonstruirana kava, pa i ona od cibetkina izmeta, traži naše tromo, pospano tijelo za svoj dom. Možda baš zato oni uvik kontra, punk band Quincy Punx u žestokoj stvari I hate coffee, sebe nazivaju vojnicima protiv kave. Prelijepa, nadlijepa i svelijepa kineska glumica Fan Bing Bing željezno je izjavila za javnost da ne voli kavu, ni išta kafeinizirano. Kao da je kava jedna velika suvišnost ružnoće, crna bradavica na nosu svijeta...

Ipak, većina kavu patetično i opsesivno voli, osobito na radnom stolu i opasno blizu računala. Postavlja se pitanje: Odakle baš toliko obožavanje kave? Možda je za tu histeriju presudan njen fatalni miris, gusti zemljani kâd koji su probrani aromatolozi i oflaktolozi proglasili najljepšim na svijetu. Ili je to utjecaj ako ne moćnih i slavnih kavoholičara, papa i careva, onda ona obična pospanost koja je pomogla kavi da sleti i na Mjesec s L. Amstrongom i posadom Apola 11. Jer, znamo, i čaj razbuđuje, čak i jače, ali nema takav smolast, gust eros, tamnosjajni glamur oko sebe. Ruku na srce, i sama sam pokušala prijeći na crni čaj, ali nije išlo dulje od godine. Iz nekog su tajnog uvida, još prije nekoliko stoljeća talijanski vjernici – možda zbog tog tamnog erosa ‒ tražili od pape Klementa VIII. da kavu zabrani. Ne znam kako, ali dokazivali su da se radi o »đavoljem napitku«, no bezuspješno. I njegova se navodna papinska nezabludivost zaljubila u njezinu aromu te ju je pokrstio u kršćansko piće! Jedan od najvećih poklonika kave ikad, a daleko najzaslužniji za njezinu svjetsku ekspanziju bio je francuski kralj Luj XIV. U njoj kao da je našao sam izvor mirisa najrjeđih tijela i zlata, pa je iz ljubavi prema delikatnom drvcu kave koje su mu darovali nizozemski moreplovci dao podići prve staklenike na svijetu. Tako je postao prijenosnikom posebne vrste zaraze. (Simptom su uvijek smeđi zubi.)

Ne utječe kava baš na sve svoje žrtve jednako dobro, znam ljude koji se povremeno ‒ u drhtanju prenadraženosti ‒ mogu prepoznati u onoj klonuloj izjavi pjesnikinjeAnne Sexton koja se požalila: »Ovo ja radim: spravim kavu i potpadnem pod suicidalni nihilizam. Ali ne brinite: poezija je prva«. Je li doista tako, draga Anne, s obzirom na tvoj tragični kraj? Neki tankokošci ne bi smjeli piti kavu, ukjljučujući i mene. Možda je i Kierkegaardova egzistencijalna tjeskoba bila pojačana onim njegovim svakodnevnim brdom šećera prelivenim vrućom kavom. Tahikardija, anksioznost, znojni dlanovi koji ispisuju »ili-ili«...

Zanimljivo, »vražjim napitkom« su kavu nazvali i neki svjetovnjaci, i to pokojni trgovci limunadama iz Italije. Nakon najstarije evropske kavane Florian, oko 1760. godine u Veneciji je niklo čak dvjesto kavana, pa bi se za nju moglo reći da je grad na kavi. Je su li taj rogati nadimak trgovci zalijepili kavi samo zbog konkurencije svojoj limunadi ‒ tajna je koja je zakopana s njihovim kostima s okusom limuna. No, čini se da će njihove kosti doći na svoje, jer su britanski znanstvenici iz Kraljevskih botaničkih vrtova na temelju istraživanja najavali da će do 2080. godine nestati gotovo sve plantaže biljke arabice zbog posljedica globalnog zatopljenja, rasta temperature za čak pet stupnjeva.

I ne samo arabice. Na toj će temperaturi nestajati vjerojatno mnoge meteoropatične životinje i biljke, topiti se ruževi, i razlijevat će se maljava prsa jutarnjih radnika, a bijelo će jutro iz kave nestati. Tako ćemo uskoro ‒ bilo s predsjednicima, bilo bez njih – srkati u uredima, na klupama i kolodvorima samo žućkaste prozirne limunade, u boji vjetra, i to smrzle, ledene. I bit ćemo, poraženi veličinom gubitka, budni.

P.S.

Slavko Mihalić: KANTATA O KAVI

Molim te, kavo, ti ostani
samo ono sto jesi: prva jutarnja nježnost.
Tako ti nenadmašivosti tvoje boje
i plemenitosti otrova kojim me osvješćuješ,
ni ubuduće ne spominji mi svoje časno
podrijetlo, tegobe puta do mojih usana,
tajne namjere. Ionako sve što bi mogao
dokučiti razum, blijedi pred ravnotežom
koju, s jednim gutljajem, uspostavljaš
u mojoj sobi. Sve je u pokretu oko jednog
središta, i sve je središte, svjetlucavo, zvučno,
nepopustljivo. Nikada vrijeme ne bude toliko
poistovjećeno s voljom kao kad ti strugneš,
mala crna životinjice, preko ruba
moje utrobe. Iz vlastita sluha, tada,
ja upravljam šumom krošanja pod
prozorima. Ali krošanja kojih više nema,
i to je ono što ne bih htio izgubiti stalnim
ponavljanjem povijesti, obavljenih uzroka;
sposobnost da se bude tamo gdje se nije,
potpunu prevlast stvari bez značenja. S kavom
pred usnama ostarimo za svu ludost svijeta
i osjećamo kako slatko žežu korijeni.