Vlatko Pavletić – disciplina strasna čitanja1)

1.

Za života cijenjeno ime hrvatske književnosti i kulture, deset godina poslije smrti Vlatka Pavletića gotovo da se ne spominje. Njegovo djelo i knjige, među kojima mnogima pripada osobito mjesto u razumijevanju tema i fenomena hrvatske književnosti, rijetko se spominju čak i među znalcima književne struke. Teško se stoga oteti dojmu zaborava i pisca i njegova djela, nekritički gurnuta na margine ili u fusnote književnih priručnika; gotovo da se može kako hrvatska književnost i književna znanost prešućuju Pavletića, baš kao što je bio prešućivan i u vrijeme i nakon Hrvatskoga proljeća! Iako će cinici reći kako to i nije čudno, poglavito u kulturi u kojoj je kategorija akademika već odavno mjesto ustupila kulturi proste ili najviše proširene rečenice, Pavletićev ‘slučaj’ znakovit je za društvenu praksu koja gubitak kriterija legitimira svojim identitetskim znakom. Pavletićev ‘nestanak’ iz našeg književnog života stoga sugerira (porazno) stanje duha čijih posljedica za kulturni razvoj sredine i društva (i) nismo svjesni. Tim više jer je, kako s pravom i razlogom kaže Prosperov Novak u Povijesti hrvatske književnosti, »Pavletić jedan od najvitalnijih hrvatskih književnih radnika u drugoj polovini dvadesetog stoljeća« (str. 159).

U svoju književnu biografiju Pavletić je upisao pozamašan broj značajnih i utjecajnih knjiga, studija, kompendija, članaka, interpretacija i literarnih medaljona, kritika, osvrta, komentara. Iako je započeo kao pjesnik, ponajviše je zapamćen kao vrsni interpret književnih pojava i djela, teoretičar književnosti i književni kritičar, ali i pokretač časopisa i pisac literarnih programa, urednik brojnih izdanja, pouzdani antologičar i sveučilišni profesor, a zacijelo bi mu se u životni portret moglo upisati još kulturoloških atribucija i konotacija koje njegov doprinos našoj kulturi i književnosti čine nadasve znakovitim. U svakom slučaju, riječ je o imenu koje nije moguće zaobići u razumijevanju brojnih činjenica i fenomena kulturne i književne topografije.

U Pavletićevu biografiju/bibliografiju upisano je mnoštvo naslova. Premda njihova vrijednost nije podjednaka, posebnu pozornost zavrjeđuju knjige analitičkih eseja i monografija (Sudbina automata; Kako su stvarali književnici; Trenutak sadašnjosti; Hrvatski književni kritičari; Drame Ive Vojnovića; Analiza bez koje se ne može; Goran njim samim; Protivljenja; Djelo u zbilji; Ujević u raju svoga pakla; Obuzdani gnjev; Svjedok apokalipse; Ključ za modernu poeziju; Klopka za naraštaje; Zagonetka bez odgonetke; Kako čitati poeziju; Muški život; Bijesni kurlanski čvor) te antologije i kritičke panorame (Panorama hrvatske književnosti 20. stoljeća; Zlatna knjiga hrvatskog pjesništva; 100 djela književnosti jugoslavenskih naroda ...), kao i pozamašan niz studija, kritika, komentara i sličnih književnih intervenata.

Pišući o Pavletiću za ediciju hrvatske književnosti Pet stoljeća hrvatske književnosti, Ivo Frangeš zapisao je da »(...) interesi ovoga kritičara još nisu utaženi, knjige o kojima će izricati sud još nisu sve ni napisane; no u svakom slučaju, i sve što je pred nama, ova ‘retrospektiva’ kritičarova svjedoči o istini iz mladenačkog popisa«; i sposobnost uživanja i moć rasuđivanja o njemu« (...).

Dobro znajući da je (tada) još prerano za bilo kakav konačan sud o Pavletiću i da je on najmanje neprimjeren, u vrsnom opisu autorske mjere (i mjesta) Frangeš je najavio buduću autorovu plodotvornu žetvu. I doista, od 1982. godine kad su napisane riječi Frangešova proslova, Pavletić je gotovo iz godine u godinu publicirao knjige koje ne samo da su dodatno argumentirale težinu izrečenih ocjena, nego su ih znakovito krijepile i proširivale, a istovremeno i poticale na stalno propitivanje i prevrednovanje. Višekratno o njima pišući, a kasnije i s Pavletićem razgovarajući o nekim u tekstovima izrečenim ocjenama i poticajima, nerijetko sam bivao iznenađen i zatečen ne samo lakoćom pisanja i šarmom geste, nego ponajprije velikom obaviještenošću, zrelim utemeljenjem njegovih čitanja, interpretacija i sinteza. A njihov broj je relevantan i dostatan velike studije koju Pavletić još čeka, više nego što je to moguće obuhvatiti jednim prigodnim zapisom. Stoga, bez pretenzija na konačnu ocjenu, u našoj ćemo bilješki apostrofirati neke od ključnih naglasaka Pavletićevih čitanja i naslova za koje držimo da ponajbolje reprezentiraju njegovu spisateljsku poziciju.

2.

Iako nije prva Pavletićeva knjiga, već je Sudbina automata (1955.) naznačila prostore širokih Pavletićevih interesa. Pisana u godinama kada krugovaški naraštaj, kojemu je bio glasnogovornik, hrvatsku književnost nastoji otrgnuti socrealističkim/ždanovskim konceptima i priključkom na europska duhovna strujanja raditi na vlastitoj umjetničkoj emancipaciji, Pavletić je književnost doživljavao prostorom slobode po mjeri umjetnikove slobodne kreativnosti. I premda je diktat ‘nadzirane književnosti’ i tada kao i u godinama koje dolaze još uvijek bio ‘poželjan’ način književnog izražavanja, Pavletić je u tumačenim djelima pronalazio znakove umjetnosti, a ne društvenu svrhu i utilitarnost, istovremeno pokazujući intuitivnost i »ljubav za književnost te kritičku sposobnost da toj ljubavi dade racionalnu, ocjenjivačku svrhu«. Tu osobinu, koja rasnog čitača, tumača i kritičara književnosti razlikuje od feljtonista i novinskog informatora, naći će mjeru i u temama i djelima/imenima kojima će se baviti kasnije. Ponajprije u knjizi Kako su stvarali književnici u kojoj će, pomoću primjera iz domaće književnosti, pokušati odgovoriti na često postavljano pitanje ‒ kako pjesnici pišu i kako se postaje piscem. Svjestan, naravno, da nema recepta koji bi netko mogao upotrijebiti da bi postao piscem, interpretacijom književnih djela Mažuranića, Kumičića, Kranjčevića, Cesarića, Stankovića, Šantića, Novaka, Matavulja, Kolara, Tadijanovića i drugih, Pavletić upozorava na slojeve riječi koji nose umjetnost pojedinog imena, dakako svakoga sa svojim specifičnostima i kreativnim/umjetničkim kapitalom. Pri tome je svoja čitanja snažio i mnoštvom izvaknjiževnih podataka i detalja, sugerirajući da je književnost istovremeno na osebujan umjetnički način posredovana i društvena činjenica. Frangeš će naglasiti kako do Pavletićeve knjige ni »đaci ni nastavnici na takozvana široka čitalačka publika nije imala prilike čitati, na jednome mjestu, toliko zanimljivih i toliko relevantnih obavijesti i sustavnih razmišljanja o ljepoti, muci i obvezi umjetničkog stvaranja« (PSHK, st.13.).

U takvom okružju nastaju i Hrvatski književni kritičari, dvije knjige, u kojima obuhvaća portrete hrvatskih književnih kritičara. Osim kratkog opisa, spomenuto je da je Pavletić ponudio i nekoliko orijentira kojih se kritičar po njemu trebao držati. Uz književni talent i sposobnost uživanja u djelu, ‘idealni bi čitač’/kritičar trebao posjedovati i intuiciju, bogato životno iskustvo, svestrano obrazovanje, etičke, kulturne i humane odlike ličnosti te smjelost, prodornost i upornost, kao i niz s njima povezanih osobina. Iako je riječ o kriterijima kojima su u našoj književnoj praksi i tada i danas udovoljavala tek rijetka kritičarska pera, otuda i Pavletićeva misao da »imamo više pjesnika nego sudaca i tumača poezije«(PSHK, str.11.). Navedene odlike legitimirao je Pavletić u svojim čitanjima, na što je u književnoj javnosti upozoreno, ali i u studijama koje su potom slijedile, onoj o Goranu (1963.) i Ujeviću (1966.), dvama imenima kojima se često navraćao, kao i u polemički intoniranim osvrtima Protivljenja (1970.) i Protiv barbarokracije (1971.), a pokazat će to i u apostrofiranju Ladanove kritičke i Frangešove esejističko-znanstvene pozicije. Pavletićeve riječi da je Frangeš »nervom i vervom esejist, po pozivu prvenstveno pisac, a tek po dužnosti i zanimanju znanstvenik«, tek je jedna u nizu varijacija na temu Frangeša i njegove osebujne pojave u hrvatskoj književnosti.

Godine 1971. u studenome Pavletić objavljuje knjigu Djelo u zbilji. S motom preuzetim iz Camusa, po kojemu je »umjetnost kretanje koje istodobno uznosi i niječe. ‘Nijedan umjetnik ne podnosi zbiljsko’, kaže Nietzche. To je istina; ali nijedan umjetnik ne može biti bez zbiljskoga«, Pavletić na mnoštvu tema i imena kako hrvatske (i jugoslavenske), tako i svjetske književnosti tematizira kompleksan odnos društvene i književne zbilje. Polazeći od pretpostavke da je književna zbilja autentičan i autonoman umjetnički svijet za kojega vrijede zakoni umjetničkoga oblikovanja, analizom djela Sartrea, Ujevića, Desnice, Peića, Dedića i Goloba, Kaleba i Mihailovića te Ladana i Frangeša, otkriva i pokazuje načine na koje djela funkcioniraju i u čemu je tajna njihove umjetnosti i dijaloga sa svojim čitateljem. Na mnoge od misli izrečenih u Pavletićevim čitanjima kasnija će se književna kritika i znanost umnogome referirati.

Godina 1971. i ‘Hrvatsko proljeće’ nije samo prijelomnica u Pavletićevu životu i djelovanju, nego i u djelovanju mnogih aktera tadanjega društvenoga i književnog života. ‘Zimski solsticij’, kako će navedeno vrijeme opisati Donat, studeni i šutnjom ispunio je atmosferu hrvatskih sedamdesetih; neki su zatvoreni, neki su pobjegli, a pojedina su imena izabrala ‘vlastito progonstvo’ čekajući ‘otapanje leda’ i bolje dane. Kao istaknutiji dionik navedenog vremena i Pavletić je na svojoj koži osjetio svu težinu sudbine hrvatskoga pisca; sloboda kojoj je u zanosnom proslovu ‘krugovaškom’/svojem književnom naraštaju pisao apoteozu, voljom ideoloških moćnika pretvorila se u kreaturu po mjeri svojih partijskih protagonista. Kao ‘neprijatelju’ najboljeg od svih društvenih sustava, kako su o socijalizmu tepali njegovi ideološki arbitri, Pavletiću je sužen prostor djelovanja.

Iako nije mogao djelovati u javnosti, a i pisanje mu je bilo pod prismotrom tumača društvenog pravovjerja, nastavio je književno djelovanje, ne računajući odveć na odjek u javnosti. Književna spisateljska strast, obaviještenost i upućenost u najšira književna događanja te izniman radni kapacitet, u godinama nametnute ‘šutnje’ i kasnije urodit će mnoštvom naslova čiji odjek nije uvijek bio i primjeren vrijednosti. U tom vremenu pojavit će se Klopka za naraštaje i velika monografska studija o Ujeviću (1978.), pisana za vrijeme progona, Glasnik apokalipse (1984.), Ključ za modernu poeziju (1986.), Muški život, Zagonetka bez odgonetke, O poeziji Veselka Koromana i razgovor s njim (1987.), zatim Kako čitati poeziju (1988.), a potom Poetizacija životnih običnosti (1991.), Baudelairovi cvjetovi zla (1993.), Kako razumjeti poeziju, Tajna radne sobe i Misaono osjećanje mjesta (1995.) te Kritički medaljoni (1996.), Ujević u raju svoga pakla (1997.), Obuzdani gnjev (1998.), Otvorena poetika Tina Ujevića (1998.) i dr.

3.

Zacijelo nećemo pogriješiti ako kažemo da je svaka Pavletićeva knjiga tek dionica u strasnoj stvaralačkoj avanturi čitanja i otkrivanja književnosti. U Klopki za naraštaje Pavletić tako tematizira pjesništvo i književnost Slavka Mihalića kao zasigurno najznačajnijega našeg poslijeratnog pjesnika. Pripisujući mu ulogu »pjesnika vrhunskih dometa i postojano visoke razine izražajnog standarda«, minucioznim čitanjem njegovih sastavaka Pavletić apostrofira dominantne dimenzije njegova djela, od početnih stihova Komorne muzike do pjesništva sredine 80-ih. Pri tome, temeljeći svoju analizu na odabranim, antologijskim stihovima pjesnika – a njih je, suglasna je kritika, pozamašan broj, i doista je rijedak broj naših pjesničkih suvremenika koji se po broju vrsnih, kanonskih tvorevina s Mihalićem umije usporediti – Pavletić apostrofira tematske naglaske i motive od ‘neispunjene egzistencije’ i strahova, smrti, opasnosti, tjeskoba, neuspjeha i poraza do traženja uporišta u stihu kao jedinom prostoru smisla u obesmišljenom svijetu. U izražavanju pjesmom ovjerene drame pojedinca u drami kolektivnog/nacionalnog vremena, odnosno ‘graničnih situacija’ egzistencije, Pavletić propituje čvrstoću pjesničkih temelja, bavi se slojevitim odnosom pjesničkog subjekta i kolektivnog iskustva u procesu univerzalizacije, interpretira složeni odnos tradicije i individualnog talenta u znakovima moderniteta pjesničkog iskustva, nastoji istražiti organizaciju, modele, ključne arhetipove i forme pjesama, njihov semantički, asocijativni, sugestivni i stilematski kapital, ‘mantiku i semantiku’ pjesama, utjecaje i filozofsku podlogu, a sve na podlozi izabranih pjesničkih primjera. U Pavletićevim čitanjima i interpretaciji tako su u središtu Komorna muzika, Prognana balada, Strah, Posljednja pjesma, Metamorfoza, Posljednji grad, Posljednja noć, Ne nadaj se, Romanca o djevojci i dr., riječju – jedna iznimna antologija pjesničkih vrhunaca. U svakom promišljanju Mihalića i njegova pjesništva u slici hrvatske književnosti, mnoge Pavletićeve sugestije i čitanja bez sumnje imaju snagu poticajnih orijentira, što se ogleda i u činjenici da će mu se i kasnije vraćati!

Da je Pavletić uistinu zahvalan čitač i tumač književne prakse jednako bjelodani i monografija o Dragi Ivaniševiću, jednom od ‘prvaka našega modernizma’. Pjesnik i pisac mnogih razloga, u kojemu je europsko pjesničko/književno vrijeme odjeknulo samosvojnim rezonancama, a Ivanišević je upravo takav pisac, u Pavletiću je dobio književnog tumača i kritičara koji je pokazao i dokazao relevantnost njegove ‘inokosne’ pojave. Za Pavletića je Ivaniševićevo pjesništvo ‘antiformativno’ u svojoj pjesničkoj projekciji. Najpodatnije je u sferi složenih odnosa suvremenog (apokaliptičnog) svijeta, ali i na razini poetičkih načela u kojima Pavletić apostrofira uzorke avangardističkih tendencija i preobrazbi. Pavletić Ivaniševićevu pjesništvu pristupa iz perspektive aktualnih književnih i kritičkih spoznaja; koristeći se i strukturalizmom i semiotikom i teorijom recepcije, dakako u skladnom omjeru vlastite književne perspektive, u slojevima Ivaniševićeve umjetnosti nalazi izdašnu značenjsku rešetku (smisla) potvrđenu ne samo uzornim čitanjem, već i mnoštvom informacija i obavijesti recentne književne znanosti. Moglo bi se reći da je Ivanišević u Pavletiću dobio tumača po mjeri svojih najdubljih umjetničkih značenja!

Pavletićevi interesi gotovo su podjednako usmjereni na sve književne žanrove i oblike. Ipak, a to se dade zaključiti pročitavanjem njegovih knjiga, najviše ih je usmjereno na pjesništvo. Zagonetka bez odgonetke, kako bi se pjesništvo metaforički moglo prispodobiti, provocirala ga je cijeloga života u čitalačkom, ali i u interpretacijskom i književnom i teorijskom smislu. Strasnom disciplinom čitanja i disciplinom strasnog čitanja, kako sam jednom apostrofirao njegovu književnu avanturu, Pavletić je biranim ukusom, spisateljskim erosom i ‘gipkom riječju’ znanstvene akribije čitao/provjeravao slojeve pjesničke arheologije i fenomenologije pronalazeći nedokučena, još nepoznata i neotkrivena značenja i poruke. I kod pjesnika za koje se mislilo da je o njima sve poznato i rečeno, svojim je uvidima otkrivao sadržaje i dimenzije koji su tražili drukčije književne dioptrije i poticajno nukali na prevrednovanje književne slike.

Kada je riječ o knjigama u kojima se bavi pjesništvom nekoliko ih zavrjeđuje osvrt. Godine 1986. Pavletić je objavio Ključ za modernu poeziju i njome se uputio u potragu za skrivenim značenjima moderne poezije. Kao dobar poznavalac pjesničkih zakonitosti i tajni, uzornim je čitanjem po/nudio putove i oblike razumijevanja kompleksne pjesničke topografije, pronalazeći u brojnim primjerima domaće i svjetske baštine elemente, stileme i postupke pomoću kojih moderna poezija gradi svoju sliku, posebno inzistirajući na elementima pjesničkoga jezika kojima se postiže napetost, na figurama začuđivanja, mitogeno-bajkovitim postupcima, Rimbaudovim postupcima i sl. Tragajući uvijek i na nov način za pjesnički novim i nepotrošenim, Pavletića nije mogla zavesti privlačnosti tradicionalne ‘lirske navike’, perceptivnih automatizama i poetske istrošenosti. Među pjesnicima na čijim je ishodištima provjeravao čvrstoću modernog pjesničkog govora ‒ utemeljenog na recentnoj francuskoj i svjetskoj teorijskoj misli ‒ ali i svojih interpretacijskih i kritičko-teorijskih postulata, jesu Rimbaud, Baudelaire, Vallery, E. Pound, Witman, Neruda, Claudel, Elliot, Ginsberg i mnogi drugi ‘prvaci modernizma i avangardizma’, a od domaćih pjesnika Slamnig, Pupačić, Cesarić, Tadijanović, Golob, Krleža, Matoš, Mihalić, Šoljan, Paljetak, Balog, Gudelj, Gotovac, Horvatić, Dragojević i drugi. Može se reći da gotovo nema pjesničkog imena kojemu Pavletić nije posvetio djelić svojeg interesa i čiji mu doprinos pjesničkoj fenomenologiji nije poznat. Štoviše, u Pavletićevim čitanjima nije na djelu samo vrsno poznavanje pjesničke prakse, nego i njezino uzorno i nadasve poticajno kritičko čitanje i teorijsko utemeljenje.

Da navedena misao nije puka retorička poštapalica bjelodani knjiga O poeziji Veselka Koromana i razgovor s njim o poeziji (1987.). Do danas zacijelo ponajbolja studija o djelu ovog pjesničkog velikana, Pavletićeva studija, dopunjena razgovorom s pjesnikom, ponajmanje je čitljiva kao sintezna interpretacija jednog vrijednosno iznimnog rukopisa, već i kao jedno zrelo, pjesničkom iskustvu primjereno čitanje moderne lirske topografije kojoj je Koroman jedan od reprezentanata. Stoga vrijedi apostrofirati Pavletićeve riječi upisane u pjesnikov portret: »Koromanove nas pjesme ne oduševljavaju nakon prvog čitanja, ali zahvaljujući slojevitosti i tekstualnoj istančanosti osvajaju nas postepeno, pri svakom novom pročitavanju, otkrivajući svejednako nešto novo, svježe, neočekivano – u detalju, ali i u cjelini. Različite od rasnih, sirovih, napadnih krasotica u koje se namah zagledamo, Koromanove su pjesme poput neupadljivo skladnih, odnjegovanih žena čija nas unutrašnja ljepota ozaruje pri svakom ponovnom susretu, otkrivajući se našem pogledu uvijek u drugom svjetlu, u dopadljivu stavu i položaju, pružajući našim osjetilima svejednako jak poticaj, nov razloga za uživanje u usklađenosti svakog dijela s drugim dijelovima i osmišljenosti njihovih odnosa u cjelini – tijela koje se sve više potvrđuje kao vjerno zrcalo zreloće i dobrote naravi te sadržajne, duboke duševnosti kojoj ništa nije strano osim kinđurenja.
(...sve je u njima međusobno organski sraslo, smisaono i psihološki motivirano – često i onda kad se čini artificijelno ishitrenim i besmislenim, namjerno ispremetanim« (str. 112).

Knjizi Ključ za modernu poeziju komplementarna je knjiga Kako čitati poeziju (1988.). Posrijedi je instruktivan vodič arheologijom i fenomenologijom pjesničkog znakovlja, promišljena i proumljena, ali i podjednako čitalački strasna i znanstveno/teorijski utemeljena avantura koja je poeziju izabrala i kao svoj tekst i svoj kontekst i u njoj našla obilje povoda i razloga da je osvijetli bljeskom zavodljiva autorskog čitanja. Pavletić poeziju čita, pročitava i prečitava, objašnjava, interpretira i komentira uvijek iz drukčije perspektive i novog doživljajnog uvida. Poznato i otprije o pojedinom pjesniku rečeno, stoga u novom osvjetljenju dobiva nove dimenzije. Istina, ponekad je teško dokraja prihvatiti neke Pavletićeve ocjene, refleksije ili asocijativne sklopove, što ne znači da im manjka utemeljenja i smislenosti, poglavito kada dekonstruira ono pjesnički ‘iza’ i kada ‘prisustvom odsutnog’ legitimira pjesnički doprinos.

Kao tumač pjesništva i veliki zaljubljenik njegove tajne, poeziji kao svojoj životnoj/stvaralačkoj preokupaciji Pavletić se vratio i nekoliko godina kasnije, u knjizi Poetizacija životnih običnosti (1991.). Svakom rečenicom dokazujući da je i zašto je poezija/književnost jednostavno važna ‒ gotovo da bi se moglo reći da ju je zbog njega vrijedilo i pisati ‒ s naslovom posuđenim iz Tadijanovića, Pavletić u knjizi tematizira jedan reljefan odvojak pjesničke prakse čiji su autori u svakodnevici i iskustvu zbilje našli vrelo svojih lirskih nadahnuća i pjesničkih suglasja. Svejedno piše li Pavletić o ‘zaboravljenom’ Čerini, Tadijanoviću, Slavičeku, Ivančanu, ili pak o Mallarmeu, Yeatsu ili F. Pongeu, on strasno razotkriva načine i postupke pomoću kojih ‘banalna životnost’ prerasta u ‘poetsku realnost zadivljujućih dometa’. I dok u Tadijanovića nalazi ‘postupak preuzimanja surovih i slučajnih slika’ koje govore jezikom ‘objektivnih korelativa’, za Slavičeka će ustvrditi da je moderni pjesnik ‘poslijeratnih desetljeća’ i ‘melanholično ironični tumač i kroničar urbanih tema i nadahnuća’. Kada je pak riječ o Ivančanu, osporavanom i nepravedno zaboravljenom pjesniku, Pavletić će napisati kako je njegovo utjecanje haiku-formi rezultat stvaralačkog traganja »za najprimjerenijom formom njegova ‘izricanja’ svijeta« i njegove pjesničke posebnosti, koja još nije dočekala svoju istinsku verifikaciju.

U kritičkoj je recepciji kazano da Pavletić pripada krugu pisaca koji stalno pišu i dopisuju jednu istu knjigu. Naime, ista spisateljska strast i akribija u podlozi je i knjige Kako razumjeti poeziju (1995.), koja i nije do li prerađeno i značajno dopunjeno/prošireno izdanje prethodnih knjiga. U njoj Pavletić opet, ali iz druge pozicije razmatra komplekse pjesme, njezin fonološki, ritmički, metrički, gramatički, semantički, melodički i svaki drugi ustroj, a osobitu pozornost posvećuje recepciji pjesme. Pri tome važan naglasak u poticajnim razmatranjima usmjerava na čitatelja, njegove književne kompetencije, učinak iznevjerenog čitanja, na čitateljevu memoriju, brzinu asociranja, zapažanja i imaginaciju. Svjestan kako je teško definirati pjesništvo, i u ovoj knjizi Pavletić kroz su-stvaralačke odgovore na pitanje ‘kako razumjeti poeziju’ posredno odgovara na pitanje što je to poezija. I premda čitatelj nužno ne mora prihvatiti svaki Pavletićev odgovor i determinaciju, teško je osporiti argumentaciju kojom objašnjava neobjašnjivo i kojom ‘zagonetku bez odgonetke’ osvjetljava novim kritičkim i interpretacijskim svjetlom.

4.

Vlatko Pavletić svakako pripada prvima među našim književnim autoritetima koji su govor o književnosti nastojali objasniti i produbiti razgovorima s pojedinim imenima. Iako za razumijevanje književnosti čitateljev doživljaj ima snagu aksioma, Pavletić je iskustvo djela nastojao proširiti svjetlom piščevih refleksija i sugestija i tako umnogome pripomoći njegovom dubljem razumijevanju. Iako je već u uzornom razgovoru s Koromanom pokazao kako se svjetlom autorovih refleksija pred čitateljem rastvara jedan književni svijet u začudnom mnoštvu slojeva i dimenzija, Pavletić je razgovorima s hrvatskim piscima proširio okvir ne samo slike pojedinog imena, nego i hrvatske književnosti općenito. U knjigama Tajna radne sobe i Razgovori o književnom stvaranju (MH, 1996.) Pavletić je objavio razgovore s Božićem, Cesarićem, Dončevićem, Desnicom, Frangešom, Franičevićem, Jeličićem, Kolarom, Novakom, Pavlovskim, Simićem, Šegedinom, Šoljanom, Tadijanovićem, Gotovcem, Ivančanom i Raosom. Posrijedi su ‘birana’ imena hrvatske književnosti i pisci različitih generacijskih, stilskih i drugih opredjeljenja, s više ili manje priznatim mjestom u našoj književnosti. Može se reći, posrijedi su klasici i kanonska imena naše literature.

Za razgovor s navedenim imenima, nema nikakve sumnje, Pavletić se posebno pripremio, znajući da je u dijalogu, kao jedino mogućoj formi književnog kreativnog mišljenja, moguće tražiti odgovore na pitanja što ih djela navedenih autora impliciraju. Tako će ga kod Božića zanimati književnost kao ‘mogućnost rasplitanja čovjekove drame’, kod Cesarića ‘jednostavnost izraza’, kod Desnice ‘defabulativnost’ Zimskoga ljetovanja, kod Frangeša ‘odnos kreacije i interpretacije’, kod Jeličića ‘lica njegovih proza’, kod Novaka ‘autobiografizam’ i sl. U razgovoru s pojedinim imenima, npr. Raosom i Gotovcem, Pavletić će se kritički osvrnuti i na pojedina nekritička čitanja i tumačenja, potvrđujući uvijek da pravo pitanje počinje dobrim čitanjem/čitanjima. Kao pisac oboružan mnogim znanjima, teorijskim i književno-povijesnim, Pavletić svojim suvremenicima pristupa zainteresirano, zanimaju ga njihove tajne i poticaji, uvažava svekoliki njihov ljudski i književni svjetonazor, kreativno okružje, duhovni horizonti i tradicija. Njegova su pitanja uvijek usmjerena na bitno, a na njih podastrti odgovori nezaobilazni orijentiri u razumijevanju pojedinog djela i pojedinog književnog imena, pa stoga zanimljivi i književnim znalcima, ali i čitateljima koji u književnosti traže više od časovitog trošenja vremena.

Kao treća knjiga u istoj ediciji je i hermeneutičko čitanje Matka Peića. Pod naslovom Muški život Pavletić je u drugom izdanju, jer je izdanje iz 1987. bilo posve prešućeno, objavio vrsnu studiju o Peiću i u njoj, poticajnom književnom interpretacijom bogatih slojeva Peićeve umjetnosti pokazao i dokazao da je posrijedi »vrhunski majstor jezika« čiji je stil »upravo neodoljivo sugestivan u širokom rasponu između najtananije suptilnosti i najnapadnije krepčine, mek i jedar, razgranat a ipak jezgrovit, dovoljno razvidan usprkos eliptičnim umetcima, praskozorno vedar ali (prema potrebi) i sutonski stušten, gust« (str. 11). Najdublja odrednica i dominanta ‘Peićeva mita’ po Pavletiću utemeljena je u atribuciji »žestokog života, muškog pisanja«, odnosno na »autentičnom, otkrivalačkom i osvajačkom životu« opredmećenom u strasnoj gesti i ‘agresivnom muškom stilu’ njegovih rečenica, esejističkih sugestija i pjesničkih slika i kalambura, bilo da je riječ o Crnom zlatu, Skitnjama, slikarskim vinjetama i vedutama njegovih landranja i slično, na mnogim mjestima nedosegnutih umjetničkih vrhunaca.

Pavletić je autor i nekoliko monografskih studija. Uz već spomenutu o Ivaniševiću, posebno se spominju studije o Ujeviću (Ujević u raju svoga pakla, 1978.) i Obuzdani gnjev (1978.) o Ivanu Goranu Kovačiću u povodu 65. obljetnice rođenja i 35. obljetnice pjesnikove smrti. I jedna i druga na svoj način reprezentiraju Pavletića kao autoritativnog književnog znalca koji pouzdanim čitanjem i promišljanjem njihovih književnih djela, na podlozi recentnih književnih i teorijskih postavki, podastire sliku primjerenu njihovoj ulozi i značenju u našoj književnosti. Uz ključne odrednice djela, u navedenim studijama osvijetljeni su i brojni aspekti koji su utjecali na njihovo profiliranje, a o značenju npr. velikog Tina u prilog govori i činjenica da mu se vratio i knjigom Otvorena poetika Tina Ujevića (1998.). Slične se odrednice mogu vezati i uz monografsku studiju posvećenu Božiću (Kurlanski bijesni čvor, 2006.), baš kao što se Pavletićeva nesvakidašnja receptivnost i akribičnost iznova legitimiraju i u Kritičkim medaljonima (1996.).

5.

Neke od gore navedenih refleksija o Pavletićevim knjigama pisao sam u vrijeme njihova objavljivanja, a neki od osvrta su i jedini kada je njihov autor bio neželjena tema. Danas mogu reći da je to autor smatrao osobitom gestom, na kojoj mi je imao potrebu i zahvaliti. Premda pisani za novinski medij, neke od tada izrečenih atribucija imperativno su se nametale u promišljanju njihova sadržaja i poruka Pavletićevih knjiga. Ponajprije da je riječ o piscu znakovite otvorenosti za široki krug tema, problema i pojava svekolike književne prakse, o pouzdanosti i relevantnosti rezultata njegovih čitanja, o rijetkom spisateljskom radnom elanu, kritičkoj analitičnosti, teorijskoj upućenosti i obaviještenosti, ali i biranom ukusu, disciplini čitanja, stvaralačkom erosu i strasti, neupitnoj ljubavi za čitanjem, osjećaju za književnu mjeru i vrijednost. Premda nisu i jedne atribucije koje uokviruju Pavletićev portret, zaslužuju dodatni osvrt i pojašnjenje.

O Pavletiću (kao) piscu otvorena duha najbolje govore teme, problemi i pojave svekolike književne prakse o kojima je pisao. Podjednako osjetljiv/receptivan kada je riječ o poeziji, prozi ili dramskoj književnosti ili pak hibridnim žanrovima, putopisu, eseju, dnevničkoj i memoarskoj književnosti, gotovo da nema imena i djela o kojemu nije ostavio svoj zapis, svejedno je li posrijedi sinteza, analitička studija ili interpretacija, ili pak književno-kritički zapis, medaljom i vinjeta. Pri tome je svejedno je li riječ o imenima starijih književnih razdoblja ili naših suvremenika, književnih velikana i kanonskih imena ili manje poznatih, književnih usputnika. Za Pavletića su oni (gotovo podjednako) vrijedni književnog i čitalačkog interesa, ovisno o snazi priloga koji su upisali ili upisuju u zajedničko književno i kulturno trajanje. Pavletić svima njima pristupa otvoreno i neopterećen ‘književnim nasljeđem’, poglavito ako ga drži nekritičkim i nepouzdanim. Stoga se kritički odnosi prema nekim izrečenim stavovima, problematizira ih i dovodi u pitanje, a sve kako bi vlastitim čitanjima, obaviještenošću i uvidom utjecao na prevrednovanje književne slike.

Pavletić nije pisac koji se povodi za mišljenjima drugih. Iako ih poznaje, najviše se oslanja na vlastito književno iskustvo i na teorijske postavke za koje drži da mogu doprijeti do tajne umjetnosti. Nastojeći svakoj umjetnini i imenu pristupiti iz njemu imanentne pozicije, u podlozi Pavletićevih teorijskih postavki razabrati je i elemente strukturalizma, imanentne, fenomenološke i psihokritike, ali i semiotike, psihoanalize, naratologije i zagrebačke stilističke kritike, uvijek podvrgnutih njegovoj osobnoj čitalačkoj/interpretacijskoj perspektivi. Izbjegavajući tako ograničenjima što ih pojedini književni i teorijski model nudi, Pavletić književnost promišlja u kompleksnosti njezinih znakova i poruka, pri čemu recentni kritički i teorijski instrumentarij služi da bi otkrio ljepotu književne umjetnosti i način na koji funkcionira. Svakako pri tome valja istaknuti da književna teorija nije pojela autentični doživljaj nego je skladno ugrađena u utemeljene zaključke na koje se može osloniti i na njima graditi vlastita čitanja i kritičke interpretacije.

Uza sve navedeno, Pavletić je podjednako pisac i kritičar, književni teoretičar i povjesničar, ali ponajprije nadasve discipliniran čitatelj birana ukusa i interpret strasne geste i erosa. Uz ljubav za književnost i neograničenu vjeru u njezinu moć u čovjekovu svijetu i životu, njegovi ga tekstovi legitimiraju nemirnim i znatiželjnim duhom koji je svoja čitanja i svoje knjige opskrbio dostatnom mjerom poticaja zbog kojih im se iznova treba vraćati. Zanimljivi kao i u vrijeme kada su pisani, brojni Pavletićevi prilozi i interventi bjelodane da prava književnost ne gubi na svojoj vrijednosti, neovisno o vremenskom odmaku i društvenim okolnostima. I za Pavletića vrijedi ona misao Veselka Tenžere da ‘preživljuje dobro pisanje’. Pavletićevo to izvan svake sumnje jest, što stranice spomenutih knjiga ‒ a one nisu i jedine upisane u piščev opus i našu književnu memoriju ‒ pokazuju, a na što smo željeli sugerirati niskom ovih refleksija i feljtonskih informacija, napisanih u vrijeme kada su se pojavljivale.

Kao nekadašnji ‘čitalac sa zadatkom’ i sadašnji povjesničar književnosti po profesiji, moram kazati da je Vlatko Pavletić jedno od najznakovitijih imena naše književnosti i njezine povijesti. Svejedno kojim se aspektom njegove polivalentne književne ličnosti bavili – kritikom, esejistikom, književnom teorijom, književnom poviješću, interpretacijama pojedinih djela, monografijama koje je pisao, usputnim osvrtima ili intervencijama na književne teme ili pojave – Pavletić je svojim knjigama (bio i ostao) dragocjen sugovornik, pouzdan tumač i interpret koji je našu kulturu i književnost obogatio iskustvima kojima pripada ne samo stranica u književnopovijesnom herbariju, nego i velika monografija. Desetak godina nakon smrti, vrijeme je da mu se hrvatska književna javnost oduži za zasluge koje je u nju upisao. Neka ovih nekoliko osobnih informacija o Pavletiću bude tome prilog!

__________________
1) Naslov je posuđen iz novinskog članka o Pavletićevoj knjizi Poetizacija životnih običnosti, objavljenog u Slobodnoj Dalmaciji 5. listopada 1991.