Ulomci, sjećanja

Prastari je običaj da se značajnih događaja, kao i značajnih i nama dragih osoba kojih više nema, sjećamo u danima različitih obljetnica, vezanih uz njihov život i rad. Ali ima i događaja i osoba koji trajno, permanentno i kontinuirano žive s nama i u nama, u našim mislima i uspomenama, i nisu nam potrebne obljetnice da bismo ih se sjetili.

Vlatko Pavletić je, meni, jedna od takvih osoba. Ne bih mogao reći koliko sam puta u ovih deset godina pomislio na njega, a teško bih mogao navesti i sve situacije kada se to događalo i sve razloge koji su te misli i pomisli pobudili u meni. Jedino što sigurno znam, to je da su bile spontane a ne predviđane i hotimične. Od samih početaka, i njegovih i svojih, a to je prva polovina pedesetih godina XX. stoljeća, pratio sam njegov rad, pisao o njemu, o njegovim knjigama prikaze, komentare i prosudbe, iznosio uvijek svoja vlastita mišljenja, ne pozivajući se i ne oslanjajući na tuđa, i sada, temeljem našega više nego 50-godišnjega poznanstva, ispunjenoga raznovrsnom suradnjom i prijateljstvom, ne mislim o njemu ništa ni više ni manje nego ono isto, što sam i dosad mislio.

A što sam to mislio i što to mislim i sada? Citirat ću ulomak iz rukopisa svoje knjige u nastajanju Život (ni)je san:

»Bio je jedan od najsposobnijih i najautoritativnijih naših književnih kritičara druge polovine XX. stoljeća, a mogao je biti i jedan od najsvestranijih naših književnika toga vremena, da nije sam, preferirajući kritiku i opredijelivši se za nju, zanemario svoju pjesničku i pripovjedačku darovitost. Imamo li pravo kada danas, govoreći i pišući o njemu, zaboravljamo njegovu poeziju? Riječ je dakako o ciklusu Zvekir u ruci, tiskanu u zajedničkoj zbirci s Nikolom Miličevićem i Slobodanom Novakom (Pjesme, Mala biblioteka, knj. 153, urednik Gustav Krklec, »Zora«, Zagreb 1953.). Rekao bih da nemamo, kao što ne bismo imali pravo ni kad bismo govoreći o njegovoj kritici zaboravili da je bio kompletan kritičar: od samih početaka pisao je i tekuću, dnevnu, žurnalističku, impresionističku kritiku, koju je on nazivao i pjesničkom, a istodobno i znanstvenu, istraživačku ne samo oblikom nego i metodom, a one su ga logično dovele i do složenijih struktura, pa su tako nastale studije i monografije o Goranu Kovačiću (Goran njim samim, 1963. i Obuzdani gnjev, 1978.), Tinu Ujeviću (Ujević u raju svoga pakla, 1976. i Otvorena poetika Tina Ujevića, 2008.), Slavku Mihaliću (Klopka za naraštaje, 1987.), koje se, svaka na svoj, sebi primjereni način, odlikuju rijetkom inventivnošću i erudicijom. Poznavao je sve minule i aktualne književne teorije, njihove pristupe i metode, ali ni jednu nije apsolutizirao. Ispravno je smatrao da književnoteorijska načela i kriteriji nisu i ne smiju biti a priorni, ne smiju biti formula za stvaranje nego samo a posteriorni vodič znanstveno-kritičke prosudbe književnog djela, pa se često i sam služio instrumentima strukturalizma, hermeneutike i psihokritike.

Raspolagao je neiscrpnom stvaralačkom energijom, koja mu je omogućavala da bude pokretač mnogih književnih projekata i organizator značajnih zbivanja, inspirator književnog života uopće. Da će on pokrenuti nešto novo, suprotno onome što postoji i na što smo navikli, moglo se naslutiti već po prvim njegovim nastupima, a te slutnje je i ostvario s prvim brojem ‘Krugova’ (1952.), časopisa koji je osmislio, pokrenuo i uređivao. Svoj program i program časopisa definirao je i deklarirao ključnom rečenicom iz njegova uvodnog eseja, a ona glasi: Neka bude živost! Aluzija je bila više nego jasna. Živost, a ne mrtvilo, a ne jednoličnost, kreativnost a ne dogmatično oponašanje stranog, nama neprimjerenog, ideologijom kondicioniranog importa iz Sovjetskog Saveza. Opredijelivši se za stilski pluralizam književnog stvaranja u vrijeme svestranog političkog monopolizma, on je, možda i ohrabren Šegedinovim govorom na Drugom (zagrebačkom) kongresu književnika Jugoslavije 1949., prvi u Hrvatskoj otklonio ideologijom nametnuti estetski monopol ‘socijalističkog realizma’ u hrvatskoj književnosti, što se postupno prenijelo i na cjelokupnu hrvatsku umjetnost.«

Usporedimo li njegove knjige jednu s drugom, vidjet ćemo da su one međusobno povezane jer su proistekle iz istog izvora i usmjerene istom cilju – i premda je svaka drukčija, svaka samostalna i samosvojna, sve zajedno tvore čvrstu cjelinu jedinstvenog djela. Već u knjizi Kako su stvarali književnici (1956.) otkrio je novi, dotad neuočeni kut istraživanja, a definirao ga je tezom da ambijent u kome živimo oblikuje nas, kao što i mi oblikujemo taj isti ambijent u kome živimo. Reverzibilnost toga procesa uzrokuje i obostranost utjecaja, koji nam pomaže da bolje razumijemo specifičnosti »unutarnjeg laboratorija« svakog pisca napose. Teza o uzročno-posljedičnoj povezanosti pisca i njegova ambijenta objedinjuje cjelokupni Pavletićev književno-kritički i znanstveno-istraživači opus. »Jer upravo ambijenti, koje pisac u nekom djelu priziva uz neku osobu, prostori u kojima oni žive, djeluju, razmišljaju, na različite načine reflektiraju njihovu narav i njihove karaktere.« 1)

Davno sam već napisao, a sada i to moram ponoviti, da se širom svoga djela pozivao na mnoge i najsuvremenije književnoteorijske misli, na dostignuća semiotičke, psihoanalitičke i strukturalističke kritike, ali nikada ni jednu od njih nije apsolutizirao i dogmatizirao, nego ih je u svojim znanstvenokritičkim prosudbama primjenjivao kad je i koliko je bilo koja od njih bila primjenjiva, svjestan da je umjetničko djelo apriorno i superiorno, iznad svih teorija, autonomno i unikatno. Kritičar i teoretičar u istoj osobi, kritičar koji uvijek prethodi teoretičaru i teoretičar kako i koliko to zahtijeva suvremeni kritički pristup književnom djelu, Pavletić nije pisao manirom i rutinom iskusnog pisca. Njegovi su tekstovi uvijek bili prepoznatljivi, iako su bili uvijek drukčiji od prethodnih. Tako je stvorio svoj model teorijski i teoretičarski polivalentne kritike. Poznavao je, prizivao i citirao mnoge starije i novije teoretičare, od Ferdinanda de Saussurea i Jana Mukarovskog do Northropa Fryea i Umberta Ecca, ali ni je bio slijepi sljedbenik, a još manje oponašatelj nijednoga od njih. Prvi je u našoj književnoj kritici i znanosti o književnosti upozorio na epifaniju, osjećaj uzvišenosti koji predanom i senzibilnom čitatelju nude umjetnički velika djela književnosti.

O njoj ni riječi nema ni u Petre-Škrebovom Uvodu u književnost (1961.), ni u njegovom drugom, dopunjenom izdanju (1969.), ni u trećem, Škreb-Stamaćevu »prerađenom izdanju« (1983.), kao ni u četvrtom, »poboljšanom izdanju« (1986.); ni riječi o epifaniji nema ni u Solarovoj Teoriji književnosti (iz 1977.). A upravo krajem sedamdesetih godina prošloga stoljeća, znam pouzdano, Pavletić se intenzivno bavio tom temom. Na našim, u to doba čestim i redovitim svakotjednim popodnevnim i predvečernjim šetnjama vrlo mi je opširno govorio o tim svojim istraživanjima i spoznajama, pa me nisu iznenadile njegove studije što ih je 1980. objavio u zagrebačkom »Forumu« i sarajevskom »Izrazu«: čitao sam u njima ono što mi je na našim šetnjama govorio. Ali ni nakon tih studija epifanija nije zanimala naše teoretičare književnosti: o njoj ništa ne kaže ni Vladimir Biti u Pojmovniku suvremene književne teorije (1997.). Vlatko Pavletić u knjizi Trenutak vječnosti (2008.) zavidnom pronicavošću navodi epifanijske trenutke, traga za njima u mnogim više ili manje poznatim djelima književnih velikana svjetskih i hrvatskih, nalazeći ih na stranicama Dostojevskoga i Joycea, Prousta i haiku poezije, nalazi ih i u stihovima Cesarićevim, u radovima Marinkovića, Božića, Kaleba, Peića, Krleže... i desetak drugih, širom poznatih kao i gotovo nepoznatih naših i stranih pjesnika i pripovjedača.

Bolji poznavalac Pavletićeva kritičko-esejističkoga i teorijskog opusa lako će zapaziti da među njegovim knjigama, osobito teorijskima, postoji doduše neizravna, ali čvrsta povezanost. Krenuo je od primjerima potkrijepljenih uvida u stvaralački proces dvadesetorice starijih i novijih književnika, od Mažuranića do Tadijanovića (Kako su stvarali..., 1956.), da bi zatim dugi niz godina istraživao tajne i domete modernoga pjesničkog izraza (Ključ za modernu poeziju, 1986.). Primjenjujući svoja zapažanja na suvremene hrvatske pjesnike – Čerinu, Tadijanovića, Slavičeka i Ivančana, te na svjetske: Mallaermea, Yeatsa i Pongea – primjećuje jednu njihovu zajedničku crtu, koju sažima u naslov knjige o njima: Poetizacija životnih običnosti (1991.). Ali da bi se moderna poezija, pa i poezija uopće, mogla korisno čitati, valja nam buditi u sebi i razvijati osjećaj za njezinu višestruku slojevitost (Kako razumjeti poeziju, 1995.). Dvjema sljedećim knjigama (Tajna radne sobe i Misaono osjećanje svijeta, obje 1995.), Pavletić nam je omogućio da doznamo i što o sebi, svome stvaralaštvu i poticajima za nj kažu sami pisci. Audiatur et altera pars nije Pavletićevu teorijskom obzorju samo zanimljiva nego i nadasve korisna preporuka.

Razgovarajući s piscima, Pavletić je postavljenim pitanjima sintetizirao sva ta dosad u njegovim knjigama razmatrana teorijska pitanja s osobitostima – i osobitostima – pojedinih književnika. Poetika korelacija (2007.), osvjetljuje, kako se i u podnaslovu knjige kaže, »sveopću mrežu odnosâ« poetskih elemenata i poetoloških sastavnica koje književnom djelu pribavljaju umjetničku vrijednost. Posthumno tiskana knjiga Trenutak sadašnjosti (1960.) razvija autorove spoznaje o epifaniji, najskrivenijim, najtananijim i najprolaznijim od svih trenutaka u životu, koje samo umjetnost pretvara u trenutke vječnosti. Iste 2008. godine, također posthumno, izlazi i knjiga Soba-roba-osoba koja, uz ono što već znamo o tome iz prethodnih razgovora s piscima, povezuje osobu stvaraoca s ambijentom u kojem živi i u kojemu se razvija njegov stvaralački proces.

Tako se ovom knjigom Pavletićev književnokritički i znanstvenoteorijski pristup književnosti vraća svome početku i, gotovo bismo rekli, idealno zaokružuje.2)

Da je književnost bila Pavletićev životni poziv, zapravo smisao njegova života, to je zacijelo već prepoznao svaki imalo bolji poznavalac njegova djela. A politika? Što mu je bila politika? U jednom interviewu, koji je objelodanio u svojoj ispovjednoj knjizi Prisjećanja o sebi i drugima (2006.), izjavio je kategorično, »da je politika bila dio, čak presudni dio moje sudbine«. Iako neki mudraci danas zagovaraju mišljenje da književnost valja odvojiti i udaljiti od politike, a to znači da se književnici ne bi trebali baviti i politikom, Vlatko Pavletić slijedio je hrvatsku tradiciju i pozitivne primjere velikog broja i hrvatskih i svjetskih književnika, od davne prošlosti do naših dana, pa i onih najboljih, od Dantea i Dostojevskog ili Držića i Mažuranića, pa sve do Aralice, koji su bili i jesu ne samo dobri pisci nego i dobri političari.

Intervju koji sam netom spomenuo naslovio je Pavletić Sve moje afere, s podnaslovom u zagradama (Od borbe za slobodu mišljenja do zatvora). I doista: već prvi njegovi nastupi u književnosti, početkom pedesetih godina XX. stoljeća, u to doba ozakonjene neslobode, bili su obilježeni ne samo slobodarskim duhom nego i zahtjevom za nesputanim prakticiranjem slobode. Naziralo se to već povodom njegovih ranije spominjanih eseja o Desnici i Ujeviću, u kojima su agitpropovske oči vidjele »suradnike okupatora i njihovih pomagača«, da bi taj zahtjev kulminirao geslom Neka bude živost, kojim je otvoren prvi broj časopisa »Krugovi« (1952.), a s kojim se identificirao gotovo cijeli naraštaj tzv. »krugovaša«. Nije pretjerano reći, da je Pavletić već tada nastupio i od tada do posljednjeg dana paralelno djelovao kao književnik i kao političar. Književnik koji se nije trudio, kao većina književnika u to doba, da ugađa ukusu i kriterijima tadašnje vlasti, političar koji se trudio da njegove ideje budu prepoznatljive i kad su izražene aluzivno ili alegorijski.

Jedan je od autora povijesne Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, bio je predsjednik Društva književnika Hrvatske kad je ona, Deklaracija, 15.3.1967. jednoglasno prihvaćena na skupštini toga društva; bio je nekoliko godina i glavni urednik u Nakladnom zavodu Matice hrvatske, gdje je objavio znamenitu knjigu dr. Franje Tuđmana Velike ideje i mali narodi (1969.), kojom je ovaj znanstvenik najavio smjer svoje političke aktivnosti. U to doba, kad je to moglo biti i kažnjivo, Pavletić je u hrvatskoj političkoj emigraciji: tu su dvije knjige Meštrovićeve, memoari Uspomene na političke ljude i događaje, a godinu dana kasnije i njegove novele Ludi Mile, najzad tiskao je i Starčevićevu knjigu Misli i pogledi, koju je priredio Blaž Jurišić, istodobno kad sam i ja, 1971., u Nakladnom zavodu »Znanje«, objavio Starčevićeve Političke spise što ih je izabrao Tomislav Ladan. Tih godina tzv. »hrvatskog proljeća« pokrenuo je i časopis »Kritika«, uredio svih 20 brojeva s mnogim slobodoumnim prilozima nepoželjnih autora.

Stupivši 1990. godine na političku scenu obavljao je niz visokih dužnosti, sve do onih najviših, do predsjednika Hrvatskog državnog sabora i najzad privremenog predsjednika Republike Hrvatske, ali ni tada nije napustio književnu djelatnost. Sastajali smo se svakodnevno, razgovarali ne samo o književnim temama vezanim uz biblioteku Stoljeća hrvatske književnosti, koju smo pokrenuli i uređivali (s trećim članom akademikom Josipom Vončinom), nego i o političkim zbivanjima, koja su tih godina stvaranja i konsolidiranja neovisne hrvatske države bila složena, kadikad i kontroverzna. Ostavio je o tome mnogo zapisa u knjigama Prisjećanja o sebi i o drugima (1996.) i Tuđmanova doktrina i drugi članci (2007.), a najviše u priređenoj ali neobjavljenoj knjizi Hrvatski mazohizam, s podnaslovom Povijesna protežnost protuhrvatskoga sverušilaštva, koja je pohranjena na nekoliko CD-a, a jedan primjerak dao je 2006. i meni. Obuhvaća 372 kartice. Jasno je da sam je i pročitao i da ću o toj knjizi pisati u nekoj drugoj prilici.

Kad se razbolio, čuli smo se telefonom svaki dan. U bolnici sam ga i nazivao i posjećivao, a posljednji put čuli smo se 9. rujna 2007. U dnevnik sam zapisao: »Nazvao sam Vlatka. Bojim se. Jedva je govorio. Rekao mi je doslovno: Nikad nije bilo gore. Ne mogu ni mobitel držati u ruci, a teško mi je i govoriti. Svaka riječ je kao kamen. Ne mogu više. Oprosti. Hvala ti što si zvao«.

I danas čujem te riječi, čujem i glas koji ih je izgovorio.

____________________

1) D. Jelčić: Uz Pavletićevu knjigu »Soba-roba-osoba«, Vijenac, Zagreb, 6.11.2008., str. 13.

2) D. Jelčić: Predgovor u knjizi Vlatka Pavletića Umjetnošću do umjetnosti, Zagreb, 2008.