Tegobnost emigrantskog iskustva

Rade Jarak vrlo je produktivan autor čiji bogat književni opus obuhvaća već više od dvadeset knjiga, pri čemu se radi o vrlo raznovrsnom stvaralaštvu koje uključuje više zbirki poezije i kratke proze, cijeli niz romana, ali i knjige eseja i autobiografskih i dnevničkih zapisa. Pritom je to opus vrlo ujednačene, mahom visoke kvalitete, s tek rijetkim otkliznućima u ispodprosječnost (knjiga poezije Kaja i zbirka priča Sutra). Promatrajući romaneskni odjeljak tog opusa, primjećuje se da prevladava nežanrovska proza; gotovo sve su to atmosferični, intimistički, kontemplativni romani garnirani autobiografskim segmentima i elementima socijalno-društvene analize. Osim toga, u dva slučaja kad je autor posezao za žanrom (romani Strašni i Žuto) uvijek se radilo o svojevrsnim poigravanjima ‒ u slučaju prvospomenute knjige Rade Jarak je parodirao žanr znanstvene fantastike, a iskorak izvan okvira kriminalističkog žanra apostrofiran je već i u podnaslovljenju njegove knjige Žuto odrednicom antikrimić.

Iz spomenutih razloga autorov novi roman Emigranti, objavljen u sklopu edicije trilera i krimića Balkan noir, izaziva dodatnu znatiželju, jer čitatelj unaprijed sumnja da je Jarak napisao klasični krimić ili triler i pita se za kojim je načinom iznevjerivanja očekivanja pisac ovajput posegnuo. Naposljetku se sumnja potvrdila, ali se ovoga puta ipak ne radi o parodiji niti ikakvoj sličnoj vrsti pomjeranja granica žanra; iako i tu ima ubojstava, i nasilja, i različitih vrsta kriminala, Emigranti nisu tzv. whodunit, to nije ni roman detekcije ili dedukcije, ni akcijski krimić, ni »igra mačke i miša« između policijskog detektiva ili privatnog istražitelja i zločinca.

Rade Jarak je svjestan da je svaki dobar krimić ili triler prvenstveno snažna i slojevita drama s uvjerljivo oslikanim, kompleksnim likovima i njihovim suodnosima i on je žanr uzeo tek kao okvir za tematizaciju pojma sadržanog u naslovu romana. No stanovit, uvjetno rečeno, otklon od očekivanja s time u vezi i ovdje je prisutan, jer se Jarak u romanu ne bavi onime što bi možda bilo očekivano, on se ne bavi suvremenim emigrantima, brojnim nesretnicima koji zbog političke i ekonomske situacije u svojim prekomorskim zemljama riskiraju živote prelazeći more u nesigurnim čamcima i potom pješače tisućama kilometara u smjeru zapadne Europe, da bi ih na koncu dočekale tzv. žilet žice i zatvorene granice, nego se autor u romanu Emigranti vraća u nekoliko desetljeća staru prošlost tematizirajući jugoslavenske tzv. gastarbajtere.

Kao strastveni čitač i odličan poznavatelj i svjetske i europske, ali i bivše jugoslavenske književnosti, a što je dokazao utemeljenjem brojnih svojih knjiga na pročitanoj lektiri i na djelima drugih pisaca, Jarak je vjerojatno uočio da je, unatoč brojnosti tadašnje gastarbajterske populacije, ta tema bila u nedovoljnoj mjeri književno obrađena. Njegov vrlo dobar roman taj mršav korpus popunjuje, ali se i nadaje bitnom sastavnicom oblikovanja i nadogradnje ukupna njegova opusa, koji i inače ostavlja dojam intencije stvaranja kompaktne cjeline, opusa koji ne želi biti tek svojevrsno skladište raznovrsne i međusobno nepovezane književne građe.

Atmosferom i načinom na koji Jarak roman gradi, Emigranti su posve srodni njegovim ostalim nežanrovskim romanima, no taj se rukopis skladno naslanja i na njegov prethodni roman Yu puzzle, ali i na neke druge njegove proze koje su djelomično ili u cijelosti bile ambijentirane u vrijeme sedamdesetih ili osamdesetih godina 20. stoljeća. Tako se cijeli jedan korpus njegovih djela može promatrati kao konstantno novim rukopisima nadograđivana cjelina kojoj je intencija dočaravanje uvjerljive i autentične slike životne stvarnosti i socijalno-društvene, ali i političke atmosfere u bivšoj Jugoslaviji, zrcaljenih kroz sudbine psihološki dobro iznijansiranih likova i njihovih suodnosa, ali i njihovih odnosa sa društveno-političkim sistemom.

No, Rade Jarak se u romanu ne ograničava samo na jugoslavenske gastarbajtere. Osim što se npr. bavi sudbinama sitnih i krupnih kriminalaca, žigola, agenata Udbe ili plaćenih ubojica koji ordiniraju njemačkim podzemljem, a tamo su pristigli s »ovih naših strana«, autor roman napučuje i brojnim drugim ljudima koji su u Njemačku stigli iz raznih drugih zemalja, ili su pak tamo rođeni kao potomci prijašnjih emigranata i »dođoša«. Priču gradi mozaično, iz poglavlja u poglavlje uvodeći nove likove koji se na ulicama njemačkih gradova sredine 1980-ih susreću, mimoilaze, sudaraju i spotiču jedni o druge, mijenjajući jedni drugima smjerove životnih putanja. Na taj način Jarak oblikuje svojevrstan romaneskni »labirint sudbina«, kako je roman i podnaslovio.

Jarak vrlo uvjerljivo dočarava atmosferu društva i vremena u koje je radnju smjestio, a širenjem priče u više smjerova, osim za već spomenute kategorije likova u romanu mjesta pronalazi i za studente sklone lijevim političkim pokretima i nasilnim akcijama, dokone njemačke bogatašice, boksače, prostitutke, striptizete, policijske istražitelje i doušnike. Atmosfera je opora, ljudi hladni, emocije se susprežu i ne iskazuju te se neprestano osjeća ozračje nepovjerenja, i kad se u fokusu nalazi gastarbajter iz Jugoslavije, ali i kad događaje pratimo iz perspektive policijskog istražitelja. Obojica su pritom prikazani kao ljudi lišeni prisnosti s bilo kim u životu, a koji za time žude i to im fali; međutim, žuđenu bliskost ne uspijevaju ni sa kime ostvariti. Približe joj se, nakratko ih oplahne i osjete je, ali ih vrlo brzo i napusti, ostavljajući ih samotne i sve bliže ogorčenosti.

Smjestivši radnju u München sredinom 1980-ih Rade Jarak zapravo detektira zametke naše ovdašnje današnje društvene klime, rastuću socijalnu raslojenost, otuđenje, ljude što poput zombija rutinski i bez emocija i želje za promjenom pokreću mehanizam nezasitne kapitalističke mašinerije. Iako iz poglavlja u poglavlje do sredine romana u radnju ubacuje sve veći broj likova, oni se svi skladno uklapaju u tijek priče. I premda tek skicozno oslikani, oni ipak postaju prepoznatljivi i pamtljivi, zahvaljujući autorovoj vještini funkcionalnog pripovijedanja, lišenog praznog hoda i viškova. Riječ je o rukopisu bez stilskih finesa i rafiniranosti, a što je krasilo ponajbolje Jarkove prethodne proze (npr. priče iz zbirke Crna svila i romane Pustinja i Enciklopedija očaja). Može se reći da se radi o stanovitoj pripovijednoj pragmatičnosti, a što je zapravo u analogiji s likovima, njihovim ponašanjem i karakternim osobinama.

Roman Emigranti odiše atmosferom tzv. roto-romana i čini se da ga Jarak intencionalno na momente dovodi do ruba šunda, a fabulu gradi od smjese sastojaka tzv. tvrdokuhanog noira i špijunskih trilera. Stječe se dojam da diskurs svjesno prilagođava sadržaju pa se neke stilističke nezgrapnosti i nemar na razini pojedinih kvrgavih rečenica, što bi inače kod načitanog, iskusnog i stilistički verziranog autora poput Jarka bio prigovor, u kontekstu inkorporacije klišejiziranih situacija (u okvirima žanra), ovdje čini kao posljedica namjere, a ne propust.

Iako je priča autentično politički i socijalno kontekstualizirana, Rade Jarak ne zauzima strane, njegov prikaz nije crno-bijeli niti iz bilo kojeg ugla političkog spektra ideološki ostrašćen, već se radi o zrelom pristupu iskusnog i mudrog autora koji ne piše iz pozicije naknadne pameti niti svoj narativ opterećuje ideološkim bremenom. Uvjerljivo dočaravajući intimne pozicije većeg broja ljudi ambijentiranih u sasvim određeno vrijeme i podneblje Jarak oslikava kompleksnost društvene situacije i socijalnog ambijenta, ali i kompleksnost životnih okolnosti ljudi toga podneblja i vremena. Jer, čovjek s njegovim kontradiktornostima i moralnim dvojbama uvijek mu je u središtu pozornosti, no bez klizanja u melodramatičnost i patetiku.

Unatoč dozi neurednosti i neizglancanosti rukopisna tkiva, ovaj roman potvrđuje da je Rade Jarak upravo u svom stvaralačkom zenitu; Emigranti odražavaju njegovu staloženost, pripovijednu opuštenost koja se dostiže zrelošću, te svojevrsnu osviještenost; jer Jarak ostavlja dojam autora koji je proniknuo u najdublje tajne ljudske psihe i razumijevanja ljudskog karaktera i motivacije postupaka, ali je istovremeno lišen potrebe za osuđivanjem, te lišen potrebe za privlačenjem pažnje, za razbacivanjem velikim gestama i šepurenje stilom ili dubokoumnim zaključcima. Nego, ono što ima reći govori kroz postupke likova i njihove međusobne odnose, ne ismijavajući ih zbog njihovih zabluda niti ih osuđujući zbog pogrešaka.

I u Emigrantima se prepoznaje autorova sklonost marginalcima, individualcima, ljudima koji se ćute otpadnicima, neuklopljenim pojedincima kojima ne prija užurban svijet planova, zacrtanih ciljeva, lažnih nada i iluzija, koji žive u izdvojenosti i u askezi, a iskustvo im govori da je trud usmjeren promjeni bilo koje vrste najčešće uzaludan i da se rijetko koji plan na kraju ostvari s ishodom kakav se priželjkuje. Ispunjenost radnje takvim likovima i melankoličan ton pripovijedanja sugeriraju autorovu poziciju deziluzioniranosti, ali bez skretanja u smjeru cinizma, već je to dojam o svojevrsnoj pomirenosti, rezigniranosti, svijesti o nepopravljivosti društva i svijeta. Upravo se dionica romana o ljevičarskoj terorističkoj frakciji Crvene armije, osim s ciljem oslikavanja kompleksnosti toga vremena, čini uvrštenom u roman zbog apostrofiranja ovog prethodno rečenog, u kontekstu autorove implikacije tragične naivnosti tih mladaca. Pritom se to može povezati s današnjicom i čitati kao pacifizmom motivirano kritičko upozorenje zbog sve češćih i brojnijih aktualnih iskaza potrebe za sličnim, nasilnim djelovanjem.

Iako ambijentiran u Njemačku sredinom 1980-ih, roman zapravo upućuje i upozorenje je današnjem vremenu u kontekstu odnosa prema ovodobnim prekomorskim emigrantima. Jer, u Jarkovom fokusu su emigranti koji su u Njemačku primljeni, ali ne i integrirani, jer su zapravo društveno marginalizirani; uslijed političkih i ekonomskih prilika u svojim zemljama bili su natjerani na napuštanje domova i dolazak u Njemačku, u tu zemlju obilja i navodnih sloboda, ali u kojoj obilje njima nije dostupno zbog potplaćenosti, a sloboda im je u uvjetima teškog rada i izrabljivanja također uskraćena, zbog čega se mnogi od njih uključuju u kriminal. Štoviše, čak i lik policijskog inspektora Koltovskog, koji, dakle, obavlja odgovoran posao, na jednome mjestu kaže da se ne osjeća prihvaćenim od kolega upravo zbog svojeg slavenskog podrijetla.

Kod Jarka fabula je redovito, pa tako i u ovom slučaju, manje važna, ona je tek okvir, pozornica kojom defiliraju ljudi sa slijepih kolosijeka života, ljudske sjene, sablasti njemačkih ulica pritisnuti teretom samoće i nečiste savjesti. Sve su to ljudi koji su došli u tuđinu u kojoj se ne mogu othrvati osjećaju skrajnutosti, gdje su uvijek percipirani kao stranci, kao došljaci, i iako im to nitko izravno ne govori, sugerirano im je da su uljezi kojima je pružena milost toleriranja, ali onkraj stvarne dobrodošlice i istinskog prihvaćanja. A istom sudbinom autor kažnjava i par studenata, terorista koji nisu emigrantskoga podrijetla nego su Nijemci, a koji nakon svog nasilnog terorističkog čina utočište pronalaze u Peruu, naposljetku također iskusivši emigrantsko iskustvo...

Time se Rade Jarak vraća na latinskoamerički teren svog romana-prvijenca Kiša, i tako je nakon gotovo dvadeset godina i isto toliko knjiga napravio puni krug, u središtu kojega sve vrijeme ostaju melankolija, odmetništvo, samotnjaštvo i individualitet kao konstanta, usud, ali i kao nužnost, potreba. A to je također u analogiji s cikličnošću strukture njegovih Emigranata, romana u kojem se spajajući kraj s početkom zatvara krug sudbine Milana Markovića, ispunjene razočaranjem, nepravdama, pogreškama i zločinom.