Svestrana analiza Bagićeve složene poetike

Pjesnički tekst u toj je mjeri složena jezičnoumjetnička zbiljnost da je u – idealnome smislu – zapravo i ne bismo mogli analizirati jer se segment koji se analizira, kako bi se uopće mogao raščlaniti, mora izdvojiti iz cjeline i mnogostrukosti odnosa u kojima simultano sudjeluje. Zato su sve analize i interpretacije poetskoga teksta nužno parcijalne, iz određene perspektive motre i segmente i cjelinu, ako ona uopće i postoji, a ta se njihova perspektiva na neki način upisuje i u samu hermeneutičku metodologiju. I ta metodologija uvijek ovisi o vrsti teorije književnosti, ali i neke šire misaone struje koja joj stoji u pozadini. Pa se tako vrlo različito doživljavala sama narav književnoga djela, odnosno u – u kasnije vrijeme ‒ teksta, kao i mogućnost njegove interpretacije, čak i svojevrsne njegove teorijske i semantičke rekonstrukcije.

Dok je strukturalizam, kao što znamo, neko vrijeme bio optimističan u pogledu mogućnosti da otkrijemo i opišemo ustroj književnoga, ali i svakoga drugog teksta, postrukturalizam i dekonstrukcija posve su dovele u pitanje mogućnost fiksiranja značenja, ali i širih strukturâ kao što su diskurs, kompozicija i svijet književnoga djela. Dovodeći u pitanje jezik kao instrument spoznaje i književno djelo kao smisleno artikuliranu strukturu, zapravo se dovelo u pitanje mogućnost ikakvog znanstvenog razmatranja književnosti, a posvemašnji teorijski i metodološki subjektivizam često je onemogućavao bilo kakve čvršće i konkretnije spoznaje i zaključke o nekom književnom tekstu.

Čini mi se da je najproduktivnija oporba ovakvom posvemašnjem znanstvenom skepticizmu i subjektivizmu u proučavanju poezije upravo u promjeni perspektive i kretanju od onoga što se ipak koliko-toliko sigurno može utvrditi u pjesničkom tekstu i što je nekom znanstveničkom, ali i općeljudskom zdravom razumu itekako vidljivo i dohvatljivo, primjerice, u nekoj pjesmi. U tome su prednjačile i još uvijek prednjače discipline kao što su stilistika, teorija diskursa, hermeneutika, semantika, semiotika. Mnoge su, dakle, tekstualne instance i razine očigledne te se njihovim opisom i tumačenjem može u interpretaciju književnoga djela ipak krenuti s razmjerno čvrstoga tla. Čak se i ti opisi pa i metodologije tumačenja mogu u većoj mjeri objektivizirati, čime zapravo i mogu postati dio znanstvenog diskursa teorije književnosti. Time se uvelike izbjegava književnokritički subjektivizam, čak i neargumentirani impresionizam koji je itekako prisutan u deskripciji i vrednovanju pojedinih pjesnika i njihovih knjiga.

Od, dakle, detaljnih opisa nekih vrlo konkretnih obilježja pjesničkih tekstova i njihova tumačenja polazi i doktorica znanosti Đurđica Garvanović Porobija u svojoj knjizi Svijet u amfori, podnaslovljenoj Sedam eseja o poeziji Krešimira Bagića. Ta knjiga uistinu nastoji vidjeti što sadrži sam tekst i čime on izaziva na tumačenje koje se malo-pomalo može protegnuti na čitavu poetiku pojedine zbirke pjesama Krešimira Bagića ili čak čitavog njegovog opusa, na intenzivne veze koje tekst ima s drugim tekstovima i izvanknjiževnom zbiljom. Autorica tako analizira sedam Bagićevih zbirki pjesama i to, kao što je to već inaugurirano u zadnje vrijeme, primjerice u Izabranim pjesmama Branka Čegeca, obrnutim kronološkim redom – od najrecentnije (Plaši li te moja boja iz 2013.) do prve pjesnikove samostalne zbirke (Između dva snažna dima iz 1989. godine).

Garvanović-Porobija u predgovoru ističe da »zbirka eseja o poetskim zbirkama Krešimira Bagića idejno je nastala tijekom pisanja mog doktorskog rada, jer moj je mentor bio istodobno i pjesnik. Izazov da reagiram na tu činjenicu preoblikovao se u neodoljivu intelektualnu kušnju«. Dakle, Bagić mentor, profesor stilistike, književni znanstvenik i kritičar; Bagić pjesnik, istodobno svijest koja stvara pjesmu i lirski subjekt u njoj, i to uvelike blizak samome pjesniku – to su činjenice koje u velikoj mjeri potiču autoričinu interpretaciju. Pa s vremenom i iznalazi da je taj subjekt, između ostalog, autoreferencijalan, autobiografski, »kreator i kreirano«, da je teoretski, stilistički i književnopovijesno iznimno osviješten pa njegova poetika i nastaje na svojevrsnoj postmodernističkoj reciklaži, kako autorica voli reći, »kompostiranju« književne prošlosti, kako hrvatske tako i svjetske.

Kakva je autoričina metodologija, kakav je karakter, ovaj put, njezina teksta? Sama ističe: »Tekstove koje sam napisala smjestila sam na rubno područje između znanstvenoga članka i eseja, čuvajući i disciplinu znanstvenoga diskurza i stanovitu stvaralačku slobodu i intuiciju. Možda bi se moj metodološki pristup mogao nazvati i ‘stilističkom kritikom’ (Krunoslav Pranjić, 1986.)«. Meni se pak čini da je uglavnom riječ o čisto znanstvenom diskurzu s metodologijom koja u velikoj mjeri uvažava interdisciplinarnost, i to ne samo na razini podataka i interpretacije, već i na razini samog znanstvenog postupka. U ono što autorica vidi kao »stvaralačku slobodu i intuiciju«, »esejizam«, »antimetodu«, ubrajaju se npr. »neočekivani analitički potezi« uokvirivanja Bagićeve poezije u različite kontekste, otkrivanja biblijske matrice rajskoga svijeta u Bagićevu poetskom diskursu te pjesnikovo kontekstualiziranje unutar ekopoetike. No i ti potezi itekako ostaju na razini znanstvenog diskursa i unutar njegova okvira, ali se u njega, uz stilistička, književnoteorijska i književnopovijesna, uključuju i znanja pa i metodologije filozofije, teologije, biblicistike, hermeneutike, kulturologije, slikarstva i geometrije.

Ipak, u fokusu Đurđice Garvanović Porobija u knjizi Svijet u amfori neprestance su slojevi i instance pjesničkog teksta – od fonetske, odnosno fonološke, gramatičke, stilističke, oblikovne, kompozicijske, diskursne, žanrovske, sve do uloge i karaktera subjekta i objekta, odnosno predmetno-tematskog aspekta. Zanimljivo je da se autorica u svojih sedam eseja, u kojima, dakle, interpretira svih sedam dosadašnjih Bagićevih samostalnih zbirki pjesama, usredotočuje na različite aspekte književne strukture, već prema tome što joj se čini dominantnim u nekoj knjizi. No, kao što konstatira Bagićevu poetičku i stilističku autocitatnost, a zatim i autointegraciju, odnosno organski rast njegove poezije koja iz knjige u knjigu zadobiva nove aspekte, ali i nadograđuje već iskušane, ona i sama uvezuje svoje znanstvene spoznaje o tome pjesništvu te različite fokuse i aspekte nastoji povezati u razmjerno cjelovito, holističko, viđenje Bagićeve poetike. Zbog svega toga knjiga Svijet u amfori dosad najsvestranije analizira složenu i osebujnu poetiku Krešimira Bagića kao važnog suvremenog hrvatskog pjesnika, nadopunjujući, ispravljajući i ucjelovljujući spoznaje dosadašnjih kritičara i analitičara toga opusa.

Kako to konkretno izgleda? U prvome eseju o Bagićevoj knjizi Plaši li te moja boja? autorica u strukturi pjesničkog teksta i svijeta ističe sljedeće fokuse: »rafinirano poetsko gledište, koje minimalističkim detaljem pruža široku perspektivu i iz tame izvodi svjetlost, zatim dinamika istaknuta provodnim motivom koraci, potom geometrijsko-matematička shema matrice koja stoji u zaleđu intelektualne aktivnosti za stvaranje i poezije i matematike, te najposlije autocitatnošću postupaka ostvarena autointegracija cjelovitog Bagićeva pjesničkog diskurza«. U drugome pak eseju u kojemu se interpretira knjiga Trebalo bi srušiti zidove, u središtu autoričine pozornosti je precesija, odnosno gibanje u odnosima subjekta i recipijenta, i to raznovrsnim signalima u tekstu kojima se subjekt primiče ili odmiče od recipijenta. Autorica zaključuje »da je subjekt u odnosu na recipijenta angažiran i heterogen, da ga magično privlači te mu postaje osobni prijatelj koji ga dotiče sasvim nježno i tankoćutno da bi se na kraju od njega udaljio«.

U trećemu eseju, onom o knjizi U polutami predgrađa, analizira se tematski sloj knjige koji se usko korelira sa samim karakterom subjekta pa se ističe kako je dominantna tema odnos subjekta i jezika, a subjekt se tumači kao autoreferencijalan i autobiografičan, i to kao umjetnik riječi, subjekt sklon obiteljskim vrijednostima i subjekt-graditelj. U četvrtom eseju Đurđica Garvanović Porobija polazi od interpretacije naslova zbirke Jezik za svaku udaljenost, koji je, prema njoj, »ne samo poetski i nogometni već prvenstveno per definitionem jezik što stvara svijet čiste svjetlosti ‒ čiste radosti, jezik lakoće u kojemu je ‘sve moguće’, u kojemu se sjedinjuju udaljenosti, a ljudski se duh kupa u svjetlosti i moći stvaranja riječju i gestom«. U svjetlu tako viđenog naslova i karaktera cijele zbirke autorica se usredotočuje na metaforizaciju i demetaforizaciju sunca, odnosno svjetlosti u smislu »metafora stvaralaštva, znanja, radosti, čistote (u estetskom i moralnom smislu)« te lirskog subjekta koji se predočuje metaforama vjeverice, ptice, poezije, vrtlara, lista, drva i vjetra, lopte. Također, ističe »remetaforizaciju svjetlosti mimetički u odnosu na podtekst drugih pjesnika« te da se takvom intertekstualnošću »ostvaruje snažna polifoničnost, kolektivitet koji se dade usporediti, u glazbi, s velikim zborom koji izvodi oratorij«.

U petom eseju, onom o knjizi Bršljan, autorica se bavi značenjskim razinama simbola ruže kao najčešće isticanoga u spomenutoj knjizi i bršljana kao onoga po kojemu je knjiga dobila naslov. Zaključuje da je diskurs zbirke »značajno obilježen polivalentnim simbolima ruže i bršljana te njihovom gotovo ljubavnom igrom međusobna privlačenja, pri čemu simbol ruže upućuje na ezoterizam, a simbol bršljana na egzoteričnu sferu, u kojoj je smješten i subjekt (pjesnik koji želi dosegnuti poetsku savršenost, muškarac koji želi osvojiti idealnu djevojku-ružu; ljudsko biće koje želi ostvariti rajske estetske i etičke vrijednosti te istinski život u svijetu moralnog propadanja, tjelesne destrukcije i umiranja)«. U šestome eseju, onom o zbirci Krošnja, u središtu pozornosti je način na koji se pseudoformama, primjerice, silogizma, dnevnika, pisma dolazi do takozvanih poetskih istina. Autorica ističe da su ta subjektivna iskustva »neporecive subjektivne činjenice i ako ih recipijenti prepoznaju kao rezonanciju svojih iskustava ili kao poticaj na traganje za takvim sličnim subjektivnim činjenicama, doživjet će ih kao poetsku istinu, uvjerljiv poetski argument«.

U sedmome i završnom eseju, onom o prvoj samostalnoj Bagićevoj zbirci Između dva snažna dima, zaključuje se da je pjesnik već u njoj »manifestno upisao svoj program pokretanja novoga poetskog ciklusa na temelju reciklirane poetske tradicije, koji se dâ usporediti s novim ekosustavom. Bagićev je poetski sustav inkluzivan i teži cjelovitosti i zatvorenosti u konstrukciji subjekta, motivsko-tematskog sloja i stilskoga kompleksa; no istodobno on se otvara i za poetiku ‘ekscesa’, koja dopušta iznenadne, neočekivane poteze, akcije i prekoračenja zaradi rafinirane promjene i inovacije, čineći ga s pozicije čitatelja dinamičnim, živim poetskim događajem«. Tu istodobnu zatvorenost i otvorenost Bagićeva poetičkog sustava autorica u naslovu knjige prispodobljuje amfori koju, kako kaže, »komentira Derrida: ‘Amfora je jedno sa sobom premda se otvara prema van – i ta otvorenost otvara Jedno, omogućuje ga i prijeći njegovu totalnost«.

Na kraju knjige autorica u tri točke sumira svoje znanstvene rezultate u interpretaciji Bagićeve poezije. U vezi sa subjektom konstatira da je on »nedvojbeno autoreferencijalan, i uspijeva promatrati sebe odozgo i sa strane kao drugoga. Propituje svoje mjesto prvenstveno u odnosu na jezik i umjetnost riječi, potom i u odnosu na druge slijepe i kaotične sile koje ne uspijeva kontrolirati, kao što su bolest i smrt, klizeći od ‘iskustva jezika’ do ‘iskustva egzistencije’ i obratno«. Subjekt je, nadalje, ambigvitetan te »istodobno prihvaća i svoju nemoć i svoju moć«. Ambigvitetom je obilježen »u gotovo svim aspektima; on je u odnosu na recipijenta i realan, autorski subjekt i, s druge strane, fiktivan, poetski; on je misaon i racionalan, ali dopušta i reakcije amigdale«.

U odnosu subjekta i obilježja diskursa autorica zaključuje da »područje Bagićeva poetskoga diskurza obilježuju prvenstveno dinamičnost i procesualnost« te kako je temeljna misao subjekta »da se iz ruševina poznatih svjetova, koji su pohabani i u raspadu, treba graditi nov i holističan svijet, što upućuje na već zamijećenu svjetotvornu kvalitetu Bagićeva diskurza«. A u odnosu subjekta i Drugog ocjenjuje se kako je »težnja Bagićeva subjekta da u svoj (holističan) svijet što ga iznova stvara prihvati sve, od podzemlja preko tla, pijeska i mora, stabala, šuma, flore i faune do oblaka, zraka i sunca. Njegov je novi svijet, satkan svjetlošću poetskih prethodnika, upravo stoga intertekstualan jer uvažava druge pjesnike prije sebe, decentno se odmičući od njih ekscesnom inovacijom«.

U svim tim esejima do spomenutih zaključaka autorica dolazi uistinu stručnom i vještom stilističkom, diskursnom i semantičkom analizom Bagićevih pjesama. Kako to u recenziji knjige kaže dr. Branislav Oblučar, u tim je analizama u prvome planu »opis pozicije lirskoga subjekta kao instance koja u najvećoj mjeri uvjetuje oblikovanje pjesničkoga svijeta, a pažnja se također posvećuje motivima i temama oko kojih se oblikuju šira semantička polja Bagićevih zbirki, kao i analizi stilskih figura i jezične mikrorazine te kompozicije lirskoga teksta«. Autorica svoje analize svagda izvodi na konkretnim i brojnim tekstovnim primjerima i nikada se ne zadržava samo na gramatičkoj i stilističkoj razini, premda izvrsno vlada njihovom terminologijom i korištenjem pri deskripciji i interpretaciji, već joj svaki konkretni primjer na kraju služi za zaključke na razini cjelokupnog poetskog diskursa, odnosno tzv. svijeta književnog djela i cjelokupne Bagićeve poetičke zgrade.

Baš zbog tog posvemašnjeg prožimanja najkonkretnijih i najdetaljnijih uvida sa sretno izvedenim teorijskim sintezama knjiga Svijet iz amfore zapravo pokazuje u kojoj je mjeri ipak moguće protumačiti neku pjesmu, zbirku pjesama pa i cijeli opus nekog autora. Dakako da je to, čak i uz uzornu znanstvenu spoznaju, tek jedno od mogućih čitanja Bagićeve poezije, no toliko argumentirano i dosljedno da stječe interpretativni autoritet koji niti jedno buduće tumačenje neće moći zanemariti. Povrh toga, knjiga Đurđice Garvanović Porobija nudi visokoartikuliranu i znanstveno objektiviziranu metodologiju koja bi se zasigurno mogla primijeniti i na analize pjesama drugih autora, što također svjedoči o visokoj znanstvenoj razini na kojoj je pisana. Upravo nam takve knjige, inače kod nas vrlo rijetke, nude mogućnost istinskog razumijevanja poezije, koje se ne zaustavlja samo na njezinu intuitivnom prihvaćanju, već s vremenom sve konkretnije i detaljnije postaje svjesno i razloga toga prihvaćanja.