Poezija kao slatko ludilo

Pjesnici su se odvajkada razlikovali kako svojom vanjštinom, načinom odijevanja, tako i ponašanjem.1) Njegovali su drukčijost, što namjerno, što nesvjesno. Jedni su zastupali prirodnost, puštajući da im kosmatost raste (brkovi i kosa) poput grmlja, drugi bi se olinjali kao biljarske kugle. Drukčijost su njegovali i u načinu života ‒ dok je ostali svijet ustajao, pjesnici su išli na spavanje. Dok su drugi spavali na mekanim perinama, zagledani u strop baldahina, oni bi nerijetko ležali na klupi u parku, zagledani u zvjezdani svod. Dok su drugi išli sredinom mosta, oni bi se kretali njegovim krajnjim rubom, izazivajući sudbinu i đavla da im šapne tekst koji ostali »smrtnici« nisu mogli čuti.

Dok je normalan svijet bio ono što jest, pjesnici su se vazda izdavali za nešto drugo. Jednom su bili divovi, drugi put patuljci. Jednom vrazi, drugi put anđeli. Jednom su rikali izdavajući se za tigrove, drugi put bi cijukali u mišjoj rupi. Ni svoje misli najčešće nisu bilježili u normalnom položaju kao drugi ljudi. Honoré de Balzac nije mogao pisati ako se nije odjenuo u kaluđerske halje. Friedrich Schiller je nadahnuće nalazio u mirisu trulih jabuka koje je redovito držao na radnom stolu. John Milton je bio u stanju pisati tek između jesenske i proljetne ravnodnevice.

Pjesnici su oduvijek nastojali biti nešto drugo i netko drugi. Tvrdili bi da je njihov duh u svima. Iz drugoga bi govorili o sebi prvome. Iz drugoga bi motrili sebe njegovim očima, motrili bi se s distance i sa svih strana, ali se nikada nisu uspjeli potpuno sagledati te im se činilo da u njima prebiva stranac koji ih uhodi iz nejasnih razloga, jer »radi« za nekog drugog. Pjesnici bi se spašavali od uhode u sebi tako da bi se pretvarali u oblak, u zvijezdu, u anđela, u žabu, u ribu, u nebo, u ženu koju bi zatim zavodili i obljubljivali do iznemoglosti.

Pisanje u krevetu – transcendentna pozicija pjesnika

Mnogi bi pisci (i autor ovoga teksta među njima) najčešće pisali u krevetu, jer njegova vodoravnost sadrži poziciju odra. Tada pisac može pisati kao onaj drugi iz pozicije nestanka i smrti, a to je transcendentna dimenzija koja pridonosi tenziji i začudnosti. Ali, kako je krevet i mjesto rađanja i nastanka života, mjesto na kojem se odvija predživot, pisac postaje dopisnik iz predvremena, što mu podiže tenziju do maksimuma. U svakom slučaju, krevet je rubno granično područje, nešto kao kraj svemira i svijeta. Iz te pozicije pjesnik se može vidjeti kao predembrijsko i predspermno biće, kad je egzistirao tek kao očev poljubac i mamin osmijeh.

Potreba za drukčijošću i iznalaženjem stimulativnog prostora imao je i autor ovih redaka, pa je jednu od svojih najmilijih pjesama koja nosi naslov Poslije takozvane smrti (objavljena u Knjizi sedmorice) napisao u pola noći, služeći se džepnom baterijom na vrhu jednog hrasta na zagrebačkom Tuškancu.

Drukčijost nalazimo kod mnogih autora, jedan od njih je i veliki Dante Alighieri, kojega je odluka da stvori značajna djela učinila razdražljivim, netrpeljivim, zajedljivim i provokativnim. Sa svojom ekstravagantnom naravi navukao je na sebe bijes moćnika koji su mu oduzeli imovinu i protjerali ga iz rodnoga grada. Nakon što se pokušao osvetiti i »povratiti« svoja prava prepadom i s oružjem u rukama, presuđeno mu je da bude živ spaljen na lomači. Na sreću, presuda nije izvedena. Nisu, dakle, bili ekscentrični samo umjetnici, u još većoj mjeri i s daleko većim posljedicama bili su to i silnici koji su vladali tuđim životima.

Sokrat, Platon, Aristotel: pjesnici su proroci bez razuma

Sokrat je držao da pjesnici »stvaraju svoja djela nagonski i na isti način kao proroci, lišeni svijesti o onome što govore«. Ovo može biti kompliment, ali i ruganje. Najprije, ako pjesnik piše a da nije svjestan što čini, tada ne može biti riječi o stvaranju, u tom slučaju pjesma mu se događa. No, tko tim činom upravlja? Pod čijim je nadzorom? Ukoliko bi čin bio bez nadzora, tada bi pjesma bila automatizam, trabunjanje, halucinacija. Sokrat očito nije mislio da je tako. Prije će biti da je računao s vidovitošću, čim pjesnika uspoređuje s prorokom. Kad ne bi mislio tako, njegovo mišljenje bilo bi porazno po pjesnika, jer ako je pjesnik »lišen svijesti«, nije li tada kao nesvjesno biće lišen i pameti? Vjerojatno je njegovo razmišljanje na istoj liniji na kojoj je bio i njegov učenik Platon koji je tvrdio kako je pjesnik »tankoćutno, nepostojano i sveto biće; on nikada ne pjeva bez udjela božanskoga zanosa, bez slatke mahnitosti«.

Dakako, on, kao i njegov učitelj Sokrat, tvrdi kako je razum od pjesnika daleko. Čim bi se pjesnik podvrgao razumu, misli Platon, »nestali bi stihovi, nestalo bi proricanje. Pjesnici ne stvaraju svoja djela, jer Bog, onaj koji podčinjava sebi duh, uzima pjesnike za svoje sluge. On hoće, oduzimajući im pamet, reći da su oni tvorci tih čudesnih djela; slični Sibilinim svećenicama koje nikada ne plešu kad su prisebne, pjesnici ne mogu stvoriti ništa čudesno i uzvišeno kad im je duša smirena i kad su u vlasti razuma«.

Po Platonu čudesno i uzvišeno s one su strane razuma. Ukoliko je to točno, tada možemo slobodno reći da je doba u kojem živimo vrlo čudesno i maksimalno uzvišeno.

Treći filozof koji je u velikoj mjeri utjecao na razvoj ljudskog duha i misli, Aristotel, također je došao do zaključka da otkvačeni, ćaknuti, kojima fale neke daske i kojima nisu sve ovce na broju, »postaju pjesnici i proroci«. Među njih je komotno mogao uvrstiti i dugačak popis državnika, generala, inih državotvoraca i moćnika.

Aristotel otkriva znakove neuravnoteženosti ne samo kod pjesnika, nego i kod drugih umjetnika. Po njemu tri čiste nemaju ni političari. »Zapaženo je da su znameniti pjesnici, umjetnici i političari bili pomalo melankolični, pomalo duševno bolesni, a pomalo i mizantropi kao Belerofont«. Tu pojavu Aristotel uočava i kod filozofa Empedokla i još nekih. Zapaža je i kod istaknutih filozofa koji su druge proglašavali munjenima, čak i kod Sokrata i Platona. Međutim, ta Aristotelova procjena ne zvuči uvredljivo, naprotiv, djeluje kao kompliment. Jer Aristotel će reći: »Ljudi s hladnom krvlju plašljivi su i osrednje su pameti, a ljudi vrele krvi su plahoviti, oštroumni i slatkorječivi«.

Nije, međutim, jasno kako netko tko nije sasvim razuman, dakle, uman, može biti oštrouman, prije je za očekivati da će taj kome fali razum biti tupouman, a ne oštrouman. Istina je valjda ipak nešto drugačija, a istina je da kao što pjesnici vole pretjerivati, isto tako vole pretjerivati i njihovi kritičari koji su ponekad slijepi kao Dalton ili gluhi kao Beethowen. Jednom su skloni pretjeranom hvaljenju, proglašavajući pjesnike kraljevima, božanstvima i bogovima, drugi put neopravdano kude, nazivajući ih praznoglavim idiotima. Istina je, kao i uvijek, u sredini koju, doduše, nije uvijek lako utvrditi bez valjanih orijentira. Orijentira doduše ima, ali svaki puta pokazuju drugi smjer.

Mahnitost pjesnika kroz povijest

Ciceron se pitao: »Zar vjerujete da je pjesnik Pakuvije stvarao svoja djela u ‘prisebnom stanju’?«

Kako vidimo, ni rimski pjesnici nisu bili sasvim pri sebi, ili su bili, a da toga nisu bili svjesni. Tko i što ih je vodilo kad su bili u stanju niti sna niti budnosti?

Mišljenja kako to s pjesnicima nisu čista posla, provlače se kroz različita vremena, izgovarali su ih razni misleći ljudi, različitih intencija i profila. Filozof Michel de Montaigne ističe malu razliku između suludog i njegove suprotnosti. »Treba samo jedan poluokret na zavrtnju učiniti pa da se prijeđe iz jednog stanja u drugo. Tko ne zna koliko je neprimjetno susjedstvo između ludila i vedrih uzvišenosti slobodnog duha? Ljudi visokog duha uništavaju se vlastitom snagom i veličinom. Hoćete li zdravog čovjeka? Zamotajte ga u tamu, besposlicu i tromost: trebamo se zaglupiti da bismo se umudrili.«

Dakako, i s ovim stavom mogli bismo polemizirati i filozofirati. Montaigne misli da bismo se trebali zaglupiti kako bismo došli do mudrosti. Slažem se da put do mudrosti može voditi preko zemlje Dembelije, preko tuposti, ali jedno mi nije jasno. Naime, zaglupiti se ne može ono što je već glupo. Ukoliko se nešto može zaglupiti, znači da se nalazi u stanju suprotnom od glupog, a suprotno od glupog je pametno, mudro. Zašto bi, dakle, mudro trebalo zaglupiti da bi ponovno postalo mudro? Opravdanja ima samo ukoliko bi mudro nakon zaglupljivanja postalo još mudrije. Sličan primjer, doduše, postoji u fiziologiji – kažu da kost na mjestu na kojem je načinjen prijelom postaje čvršća. Postaje li budala pametnija nakon što iznova pobudali?

Isto tako mogli bismo polemizirati s Voltaireom kada tvrdi kako je sve što proizvode geniji rezultat nagona. Sam nagon nije u stanju proizvoditi suvislo. Nagonu nedostaje kritički nadzor. Ukoliko nadzor postoji, a da ga nismo svjesni, tada više nije riječ o nagonu ‒ pitanje je tko ili što se u njega uplelo. Budući da to ni filozofi ne znaju, kao što još štošta ne znaju, stvorena je izreka koja se pripisuje Ciceronu: »Svi su filozofi tužni«.

»Genijalnost graniči s ludilom, i ludilo je toliko rašireno među genijalnim ljudima da bi čovjek zdravoga razuma bio upravo nenormalan među genijalnima«, mišljenja je Blaise Pascal. U ovoj sentenci nailazimo na dva sporna mjesta. Prvo je tvrdnja da »genijalnost graniči s ludilom«. Pa što ako graniči? I Albanija na moru graniči s Italijom, pa nije Italija. Da jedno s drugim graniči, na to smo navikli u ovom kauzalnom svijetu. To da »genijalnost graniči s ludilom« činjenica je kao što je činjenica da bolest graniči sa zdravljem. Jedino nisam siguran je li pjesnicima bolest poticajnija od zdravlja i jesu li oni zdravi samo kada su bolesni, a bolesni kada su zdravi, kada ih ništa ne žulja, ne peče, kada ih nitko ne progoni, ne sumnjiči, kada ih nije strah visine, dubine, širine, blizine nevidljivih sila, vlastita lika u kojem se krije bezbroj tajni i zagonetki, kada imaju slobodnog vremena napretek i ne znaju što bi s njim.

Neuroza potiče napredak

Sve je to na neki način poluistina i poluznanost koja valjda dopušta i postojanje polupjesnika (nešto kao polucipele za ples u odnosu na visoke cipele za štrapac).

I austrijski psihijatar Wilhelm Stekel (1868.-1938.) u pomaknutosti vidi izvor nadahnuća i kreativnosti. »Neuroza je osnovica«, tvrdi, »svakog napretka. Ona nagoni filozofa na mudrovanje, pronalazače na rješavanje važnih tehničkih problema, pjesnika na najviše tvorevine duha. Nervoza u takvom smislu zapravo je cvijet na drvetu čovječanstva. Bez neuropata mi bismo bili danas na abecedi kulture.«

Ni s neuropatima, ni s onima koji o njima sude, nismo se maknuli dalje od bee. Još uvijek ne znamo gotovo pa ništa o tajnama života, kako je nastao, otkuda materijal, kamo smjera, s kojom svrhom, što je materija, što je duh. A što se tiče poezije, ne »zija« poezija u svoje glupo »p«, nego glupi ljud bulji u svoje zamagljeno »lj« i ne vidi ništa. Slika se ukosila, uzalud ljud lupa šakama po kaloti svojoj i kaloti bližnjega. Ne pomaže ni to što je lud. No on ne odustaje, da bi se slika izravnala, on dalje istražuje, izmišlja pravila, ugođuje optiku, uspoređuje, izražava se u simbolima, stranputice proglašava stranama sunca, ponosi se time što je lud.

Neki su proricali da će civilizacija propasti kada više ne bude poluludih. Ludovi nikada neće nestati kao ni stidne i lisnate uši, kao ni komarci, i što će se ludovi više prskati antiludinom, to će biti otporniji, imat će snažniji apetit, smijeh ludova doprijet će do najudaljenijih zvijezda, udaljenih milijardama svjetlosnih ne godina, nego stoljeća. Zvijezde već sada od toga drhte i žmirkaju.

Ali, što je to poezija? Gdje je treba tražiti? U duši? U snu? U porazu? U ljubavi? U jeziku? U ludilu njime izraženom?

Henri Saint Simon kaže: »Ludilo nije ništa drugo do krajnja egzaltacija duše, i ta krajnja egzaltacija je neophodna za stvaranje velikih djela. U hram slave ulaze samo bjegunci iz duševnih bolnica«.

Ne znači li to da uspijevaju na koncu ipak samo oni koji se uspiju obraniti, spasiti od ludila? Teoretičari, u nemoći, spas ne traže toliko u ustraju duše koliko u jeziku (slično čini i Ludwig Wittgenstein), stvarajući dozlaboga zamorne, sintetičke, apstraktne sheme, šablone i teoriju pomoću koje se živo tijelo poezije pretvara u masu za neprobavljive, bljutave ražnjiće.

Francuski poeta Charles Lamb objavljuje engleskom kolegi S. T. Coleridgeu: »Nemojte misliti da ste iskusili svu veličinu duha i sav zanos fantazije ako niste ludi«. Kao da je htio reći: Lud sam ja, a to je najviši čin koji se može postići u poeziji, i u teoriji o tom fenomenu.

Pa kad se i sami pjesnici toliko hvale ludošću i ističu ludnicu kao treći stupanj studija poetike, ispada onda da je poezija izvještaj iz ludnice što ga pjesniku diktira u kompjuter sam dragi Bog. No, s obzirom na mnoga stihovana bogohuljenja, može se pomisliti da pjesniku tekst šapće božja kontraobavještajna služba ‒ Sotona. No, uzmimo da je poezija uistinu izvještaj iz ludnice, u nekim slučajevima i iz pakla, još uvijek nismo došli u posjed definicije. Nedostaje mnoštvo detalja koji bi decidirano precizirali o kakvom se izvještaju radi, koliko u njemu ima čega i kako je to »čega« transponirano, pa da i djetetu bude jasno kako napisati pjesmu. Kakvi sastojci u nju idu, koja količina, u kakvom stanju ‒ frigano, dimljeno, kuhano, tlačeno, mljeveno, drobljeno, pečeno...koliko dugo, na kojoj temperaturi, s kakvim začinima. Ne znamo, poezija ostaje i dalje misterij.

Maupassant: pjesnici siluju sami sebe

Za sada znamo samo to da se predmet našeg istraživanja nalazi u ludnici. U tom smislu nastavljamo istraživanja bez pravog sustava. Pravi sustav jest ono što najviše muči i reproduktivce koji s katedre govore ono što dovoljno ne znaju, slušateljima koji nisu u stanju shvatiti.

Guy de Maupassant misli kako »umjetnici teže prodrijeti u neispitanu oblast mučeći i silujući svoju prirodu i iscrpljujući svoj misaoni aparat. Svi koji su poginuli od bolesti mozga, Heine, Baudelaire, Balzac, Byron – zar svi oni nisu poginuli od toga što su se naprezali da razbiju materijalne zidove koji stežu čovjekov um?«

Iz rečenoga proizlazi da pjesnici siluju sami sebe, da se ševe u zdrav mozak sve dok im mozak ne podivlja i uzvrati na najdrastičniji način, ne štedeći sebe ni pjesnikov život. U toj kazni kojom mozak kažnjava pjesnika, pjesnik mazohistički uživa. Kada mozak ne može izdržati torturu, nasilje i silovanje, čini samoubojstvo, oduzimajući život sebi i svome vlasniku. Zapravo, stvari nisu tako jednostavne ni sasvim jasne, kao i mnogi drugi misteriji. Pitanje je kako pjesnik može silovati mozak kad je mozak dispečer u kojemu se odlučuje što će pjesnik učiniti. Ispada da mozak koji upravlja svim organima i osjetilima i mislima siluje sam sebe, a da pjesnik biva krivo optužen i nevin, osuđen na gubitak svijesti i na smrt vješanjem, skakanjem kroz prozor, utapanjem, bacanjem pod vlak, rezanjem vena, pucanjem u sljepoočnicu. Mozak je taj koji, nezadovoljan tromošću pjesnikova tijela koje nije u stanju pratiti njegove misli, postaje razdražljiv, pa naređuje očima da puste krvavu suzu, naređuje zubima da škrguću, naređuje šakama da lupaju po stolu, naređuje jeziku da blebeće, da bunca, da izmišlja riječi, naređuje glavi da udara sobom o zid kako bi priču priveo kraju.

Za sve to vrijeme mozak naređuje pjesniku da vodi zapisnik o svome (mozgovom) uzvišenom krahu u obliku poezije, balade, poeme. Naređuje mu da drhtavom rukom krvlju iz razbijene lubanje piše scenarij za dramu života nakon što je život već odigrao svoje, slušajući neki nerazumni šapat redatelja skrivenog iza pozornice. Na kraju sve nalikuje na pedesetogodišnju agavu koja prvi i jedini put cvate tek u trenu umiranja. Cvijet je posljedica njezine agonije. U pjesnikovu slučaju scenarij se pretvara u cvijet, gdjekad u »cvjetove zla« koje njegovi ljubitelji proglašavaju cvjetovima dobra, jer daju izumiteljima ideju kako da svijet poprave, a filozofima šibicom podupiru vjeđe da bi bolje vidjeli postojeći svijet.

No valja naglasiti da svaki nervozni i razjareni mozak ne tjera svoga »vlasnika« (jer je mozak zapravo gazda tijela) da uzme u ruke kist ili pero te da piše pjesme, note, ili da pravi nacrte za impresivne katedrale, neizbježne stadione i atraktivne muzeje umjetnosti. Naprotiv, najčešće će svome paradoksnom vlasniku tutnuti u ruke toljagu, korbač, mač, eksploziv. Jedan francuski psihijatar će reći: »Može se imati neuroza Pascalova ili Rousseauova, a nemati njihova genijalnost, kao što se može imati veliki Cyranov nos, a nemati njegova duhovitost, ili može biti netko rohava lica kao Mirrabeau ili Danton, a nemati njihov dar rječitosti«.

Poneki pjesnici, pa i na našem tlu, opijali su se poput Jesenjina glumeći velike pjesnike, ne shvaćajući da se ni sam Jesenjin nije dovoljno opijao da bi postigao pjesnički maksimum. Bilo je pojedinaca koji su glumili velike boeme, ne održavajući ni minimalnu higijenu, s kose im se cijedila mast dok su jeli nesnosno. No nisu boemiju provodili do kraja, jer su se na javnim skupovima i pred TV kamerama pojavljivali u kravatama, izazivajući podsmijeh. Njihov mozak nije imao pravoga razloga za zadovoljstvo i za nerviranje, ponašao se poput rječnika stranih riječi, koji masu toga zna, a ništa mu nije do kraja jasno. Takvim pjesnicima nećemo se baviti, jer analizirajući njihove u se zaljubljene pjesmuljke, nikada nećemo otkriti to što nas u ovom slučaju zanima.

Denis Diderot je u pravu kad kaže: »Kad priroda stvara genijalnog čovjeka, ona mu pripaljuje buktinju na glavi i ispraća ga u svijet riječima: ‘Idi, budi nesretan’!’«

I ne samo da imaju »buktinju na glavi« nego im često gori i pod petama.

Treba li odgovor na naše pitanje tražiti u nevoljama, u vječnom nezadovoljstvu i nesreći genijalaca koju proriče Diderot?

Činjenica je da je osobno nezadovoljstvo genijalnih kreativaca, pjesnika, duboko povezano s njihovim djelima. U nekoliko navrata smo istaknuli apsurdnu činjenicu da na razorenoj, izrovanoj, izdrljanoj duši rastu krupni plodovi. Što je duša pritisnutija, to je poezija šira, dublja, nedohvatljivija.

Pjesnikova patnja je nepobitan uvjet kreacije, patnja razbuđuje kreativnu snagu dok je hedonizam razara i rasplinjuje. Zašto je to tako? Zašto pjesnik mora nesrećom popločati svoje duhovne igračke?

Alfred de Musset je sjajno zapazio: »Ništa nas ne čini tako velikim kao stradavanje; jedino dobro koje mi ostaje od ovog svijeta je to što sam ponekad plakao«.

Plakati ne zna svatko, kao što svatko ne zna pisati poeziju. Plakanje, pogotovo plakanje bez »razloga«, privilegija je pjesnika. No, je li to baš plakanje bez »razloga«? Pjesnikove suze posljedice su hipersenzibilnosti, osjećaja Weltschmertza, tj. svjetske boli od koje se pjesnik spašava pjesmom. Nerijetko su i pjesnikove oči draguljarnica kojom pjesnik naplaćuje radost postojanja. Pjesma je pjesnikov gromobran koji ga čuva od unutarnjih gromova.

Stoga će Heinrich Heine reći: »Ako moja pjesma nije vesela, sačuvala me od moje muke«. Pjesnik začinje svojom boli divlje plodove iznimnog sadržaja, plače pun ushita što je uspio bol preboljeti pretvorivši je u radost.

Možemo reći da luđak predlaže, a mudrac raspolaže. Drugim riječima, luđak donosi građu, a mudrac vrši selekciju materijala i gradi. Ali što je to što su podigli, i otkuda im nadahnuće, nisu u stanju opisati do kraja.

Pjesnici su bili skloni tvrdnji da im je došlo »odozgo«, da su »nadahnuti višom silom« koju su opisivali kao »božansku«.

U svakom slučaju, riječ je o polusvjesnoj, nesvjesnoj automatici koja se događa bez veze i s našom voljom. Zato »umjetnik nije nikome odgovoran«, kaže Charles Baudelaire.

Paul Valéry: poezija je slast bez putokaza

Paul Valéry drži kako je »slast bez putokaza« načelo pa i prva svrha umjetnosti, odnosno pjesnika. Opet se nalazimo pred jednom apstraktnom deskripcijom, ali iz koje se ipak može iščitati kako je poezija uživanje koje nema pravila. Ako nema pravila, znači da ima slobodu koja je, pretpostavimo, i uzrok uživanja. Valéry ne bi bio pjesnik da istodobno nije i skeptik, koji sumnja u ostvarenje takvog djela. Ustvari, vjerojatno sumnja u mogućnost apsolutne slobode, unatoč tome što u stvaranju sudjeluje i svemogući. »Bogovi«, da citiramo pjesnika, »nam milostivo pružaju zabadava prvi stih; na nama je da izradimo drugi koji bi trebao biti na razini prvog.«

Jesu li pjesnici u tome uspjeli? Pjesnik je svjestan kako je tajna poezije duboko skrivena, kao uostalom i svaki dio univerzuma, pa i onaj u koji gledamo, koji možemo opipati, omirisati, ali ga ne možemo opojmiti. Čulo za pojmove nam je zakazalo, bolje nam funkcioniraju jagodice na prstima, nos, oči, uši, negoli mozak. Ali i da ga razvijemo, bojim se da bi bilo isto, jer što se više tajni približavamo, to ona više uzmiče, udaljava se i zakopava se, kao da nas provocira, izaziva, poziva na igru kojoj nismo u stanju vidjeti kraj, ni potpuni smisao. Kad Valéry kaže: »Sve što vrijedi dobro je skriveno«, tada primarno misli na poeziju i na užitak traženja, o kojemu teorija književnosti nema prevelikih spoznaja. »Tobožnje pouke iz povijesti književnosti gotovo i ne dodiruju tajnu postojanja pjesama«, kaže Valéry, sumnjajući i u ono što pojedina teorija apodiktički tvrdi da zna. »Sve što povijest ima za zapaziti beznačajno je.« Značajno je, dakle, tek ono što se krije u samom pjesniku i u pjesništvu, ali mi još, na žalost, nemamo oči kojima bismo to vidjeli. Imamo oči za gledanje na kraj svemira, za gledanje u strojarnicu atoma, ali ne i za gledanje u središte fenomena poezije, koji je skriveniji u ljudskom duhu od samog ruba univerzuma. Tu je, a dalek je. Ljudski duh širi je od beskraja, jer kad kažemo »beskraj«, on se proteže po duhu i još pored beskraja ostaje slobodnog prostora za drugo.

Valéry pisanje poezije naziva luđačkim zanimanjem, vjerojatno iz razloga što sami pjesnici nisu u stanju izreći što je to čemu su posvećeni. No imenicu »lud« ne koristi u pejorativnom smislu čim pjesnike naziva »sjajnim nesretnicima«. Valéry koristi riječ »ludilo« kao ublaženicu njezina pravog značenja. Tako i pod »nesretnicima« ne zamišlja očajnike pred samoubojstvom, premda su se mnogi i tako osjećali i oduzimali si život, nego se radi o proturječnoj riječi koja govori o »sretnom nesretniku«, što prije izaziva zavist negoli sažaljenje. Autor sam pojašnjava ublaženicu ludila, ističući kako tim atributom kiti sve »one čije je glavno oružje mišljenje koje se ima o sebi i čija je glavna sirovina mišljenje koje imaju drugi o nama«. Valéry je svoj duh smatrao jednim iz »najtamnije vrste«, koji koketira s riječi »ludilo«. Zapravo je riječ o tome da je duh jednako taman, kao i neprohodan, zato i kaže: »Ima dosta osoba, i obrazovanih i dobroćudnih, i dobro raspoloženih prema meni, koje čekaju da me se prevede na francuski da bi me mogle čitati«.

Valéry odgovara da je očajan što žalosti »ljubitelje jasnosti«. Istodobno im daje do znanja da jasnost ne nalazi »skoro nigdje«. Pa je tako ne nalazi ni u pjesmama svoga starijeg prijatelja i učitelja, Stephanéa Mallarméa, dapače drži da je »pojam teško razumljivog pisca«.

Da bi se pojedine pjesnike razumjelo, ne pomažu ni stručne analize. Stručnjacima Valéry mnogo i ne vjeruje: »Gotovo da su mi skoro uvijek nepodnošljivi stručni tumači, koji žele istaknuti značaj i tumačiti što je to pjesma«.

Prvi tko bi trebao znati što je poezija svakako je pjesnik. Međutim, i on je pun pitanja i sumnji. Stoga će i Mallarmé upitati svoga mlađeg kolegu (riječ je bila o prvom otisku pjesama koje je dobio na korekturu, a koje je tiskao nakladnik Cosmopolis): »Ne nalazite li da je to djelo ludila?«

Ne znamo što je Valéry odgovorio. Znamo jedino da poezija po Valéryju mora biti misaona, filozofska i da je za to potrebna duboka koncentracija. Nije vjerovao u inspiraciju, jer pjesnik ne može biti pjesnik samo u određenim trenucima egzaltacije i duhovne opijenosti, koja nerijetko graniči sa smušenošću. Tako pišu romantičarski dripci. Ono što sa sigurnošću znamo jest da je pjesništvo zanat zanesenjaka i da se njihov alat zove jezik, sve je drugo puko proizvoljno, subjektivno nagađanje, nerijetko na razini nemuštog trabunjanja. Mallarméovo pitanje svakako ne spada u tu kategoriju. Sumnja da poezija može biti proizvod ludila nije bez osnova. Pitanje je tek može li lud znati da je lud. Mallarmé očito u tom trenutku nije još bio s one strane tamne crte. No jedan dio, i to onih iz prve lige, ekvilibrirajući nad provalijom bivanja i vlastite svijesti, izgubio je ravnotežu i uronio u tamu ispuštajući krikove i zapomažući. Nisu li upravo ta zapomaganja osnovna nit oko koje se kristalizira poezija?

Za te ne uvijek sretne nesretnike kažemo da im nisu sve ovce na broju. Oni koji su svjesni svoje nesvijesti lunjaju, zaviruju u sve zakutke svijesti i podsvijesti ne bi li pronašli izgubljenu ovcu. Nije li taj »ble, ble«, pored prvog stiha što su ga pjesnicima poklonili bogovi, drugi važan stih, ravan prvome? Treći stih, autora iz prve postave, trebao bi biti čista duhovna alkemija koja je u stanju pad u provaliju pretvoriti u let prema obećanim zvijezdama, dalekom zavičaju, a krik i zapomaganja u pobjednički usklik i odu radosti. To je pravi prostor u kojem bi se trebali kretati analitičari, a nikako ne bi trebali secirati krik i otkrivati u njemu glazbu, arhitekturu i tehničke, postojeće i nepostojeće irelevancije. Na žalost, takvi analitičari u stanju su dotjerati do najviših društvenih počasti i priznanja, nerijetko ih se nagrađuje članstvom u raznim akademijama i doktoratima. Kulturološka povijest poslije ne zna što s njima i zašto su zaslužni pa ih stavlja na marginu.

O poeziji se, dakle, može govoriti kao o slasti i uživanju, uživanju u sjajnoći vlastita duha koji se prije svega u stanju inatiti, kako sebi, tako i okoseblju.

____________________

1) Ovo su fragmenti iz neobjavljene knjige eseja Pjesnici ludovi istaknutoga hrvatskoga književnika Zvonimira Baloga (1932.-2014.). Autor nije svoj rukopis podijelio u naslove i podnaslove ‒ to je učinila književnica Lada Žigo Španić, u dogovoru s autorovom suprugom Ljubicom Balog. Autor nije navodio izvore svojih citata. (Op. ur. ‒ Vidi tekst Lade Žigo Španić »Poezija kao duhovna alkemija«, objavljen u časopisu »Kolo«, god. XXVII., br. 4, Zagreb, 2017., str. 123-130.)