Poetika kuće: arhitektura boli i sporih umiranja

Proze Mihaele Gašpar (romani Bez iznenadnih radosti molim, Mitohondrijska Eva, O čajnicima i ženama; zbirka priča Slatkiš, duhan, britva) već su otprije poznate kritici i uglavnom su nailazile samo na pozitivne ocjene. Uporišne točke pisanja ove autorice koncentriraju se na uvjerljivu i slojevitu psihologizaciju likova, uglavnom zahvaćenih u njihovom obiteljskom kontekstu, na kompleksno nijansiranje stanja otuđenosti od vlastitog života i dojmljiv, istodobno izbrušen i raskošan, poetski stil. Sve su to odrednice koje možemo pratiti i u ovom, tematski dojmljivom i potresnom, a izvedbeno vrhunski, gotovo arhitektonski izvedenom romanu.

Spori odron roman je simptomatičnoga naslova koji asocijativno i simbolički zahvaća obje ključne semantičke osi romana – onu koja u slijedu od šest priča prikazuje različite ljudske sudbine sa zajedničkim mjestom polaganog i postepenog odronjavanja, umiranja, izmicanja svemu onome što bi život u svojoj punini trebao podrazumijevati – radosti i smislenosti prije svega – ali isto tako, budući da su sve priče koje pratimo u njihovoj pojedinačnosti ujedinjene toposom iste kuće u kojoj su se predočeni životi odvijali, spori odron izravno podvlači starenje i transformacije te kuće koja, jasno je u konačnici, postaje mnogo više od mjesta radnje. U romanu Mihaele Gašpar kuća je i sama lik (štoviše, glavni i ključni lik), pa i više od toga – ona je ideja o životu samom, o nekima od njegovih mogućih lica uslijed neizbježne nestalnosti, krhkosti i propadljivosti.

Poetika prostora, dobro poznata književnim teorijama, sržno je mjesto romana Mihaele Gašpar. Uzimajući kuću kao centralni element ljudskoga prostora za lajtmotiv svojih priča, povezujuću jednu, istu kuću, s prirodom ljudskih života koji su se u njoj odvijali, spajajući upravo kuću – kao topos i ideju – sa svim pričama koje niže, autorica sva poglavlja indirektno međusobno prožima, uvezuje finim, lacanovskim jezikom rečeno, prošivnim bodom u univerzum tekstualne cjeline, u dobro promišljenu arhitekturu romana. U svom temeljnom tlocrtu ta je arhitektura kružna jer se početak i kraj romana dodiruju u istom liku i pogledu reprezentiranom rečenicom: »Na izlazu je još jednom pogledom obuhvatila onoliko kuće koliko je u njega moglo stati, duboko uzdahnula i tresnula vratima«. Navedena rečenica izrečena je u trenutku kada je kuću već duboko zahvatio njezin odron i rasap i kada ljudski život u njoj, takvoj, više nije bio moguć – ostavljena je vlazi i moljcima, najavljivačima smrti: »Umiranje i let za moljce su posve izjednačeni, kao da let ne znači život, a smrt njegov kraj, iako se konačan kraj moljaca može protegnuti sve do trećeg dana otkako je umiranje započelo, a da je riječ o agoniji, može se naslutiti samo po rijetkom trzaju krila«.

Kuća kao centralna figura Sporog odrona velika je i prostrana kuća kojoj je upravo drvenarija zaštitni znak – to je kuća prostranih stepenica i raskošne ograde, drvenih podova i parketa, ormara izrezbarenih krila i kreveta s ugraviranim motivima na drvenim stranicama. Ujedno, to je kuća posebnih, gotovo začudnih detalja, poput ogromne drvene žabe na ogradi stepenica. Nije čudno što se kuća doima živom, jer upravo zahvaljujući drvu, ‘živoj’ materiji, pratimo mijene koje se s njom događaju – kvrckanja i bušenja koje mali stvorovi proizvode u drvenariji, pucketanja i trošenja parketa, sudbinu drvenog sata s kukavicom čiji mehanizam nakon nekog vremena više nije bio u funkciji.

Ipak, ključno mjesto kuće, jasno je već od prve priče, jest jedna njezina soba, drugačija od drugih. To je soba koja, čini se, ne stari paralelno s kućom i jedina koja je na kraju (koji se narativno sljubljuje s početkom) i od propadanja »ostala pošteđena, kao da ima neki privilegij u ovoj kući, kao da je odijeljena od svih ostalih prostorija«. Upravo u toj prostoriji, koju su njezini tadašnji vlasnici zvali zelenom sobom, izgorio je lik prve priče, nakon što je godinama samovao u njoj, iza zaključanih vrata, odvojivši se svojevoljno od žene i sina: »Kada se soba ohladila dovoljno da se u nju može ući, na spaljenom krevetu našli su pougljenjeno očevo tijelo. Sličilo je nagorenom hrastovom panju, s podignutim rukama kao posječenim korijenom«. Stravičnost toga prizora gotovo da korespondira s misterioznim i mračnim atmosferama gotskog romana iz razdoblja romantizma, primjerice, iz pera Edgara Allana Poea kod kojeg u Padu kuće Usher također nalazimo kuću/dvorac kao centralni topos, ali i simbol.

Fon na kojem vibrira naracija, međutim, mijenja se od poglavlja do poglavlja i autorica je upravo navedenim transformacijama – koje su mnogo više od transformacije protagonista i kuće kao kulise životnih zbivanja – dočarala različitost individua i njihovih praktičnih i svjetonazorskih habitusa. U drugom poglavlju npr. više nema zelene sobe, ali ima male žute kupaonice u kojoj, sanjareći, baš kao kakva Ema Bovary, sate i dane provodi nesretna i romantična Marija, zanemarujući muža i djecu: »Taj je prostor izgledao posve drugačije, vedro i toplo, prozračno i djevojački, i u njoj se tako i osjećala – kao mlada djevojka«. Dekadentnu romantiku Marijina poglavlja zamjenjuje realizam trećega poglavlja, u kojem pratimo Vladimira, neobičnog, autističnog dječaka koji je ospjednut brojenjem, i njegovu majku, psihičku i fizičku žrtvu starijeg muškarca imenovanog simboličkim imenom Ujak, o kojem je finacijski ovisna.

Posljednja tri poglavlja, jasno je iz simptomatike motiva, smještena su u novije doba i podložna upravo njegovim devijantnostima i specifičnim neurozama, što je posebno uvjerljivo izvedeno u predzadnjem poglavlju ispripovijedanom vizurom i glasom 15-godišnje Marte, ostavljene kćeri glavne protagonistice iz prethodnoga poglavlja. Ne samo da je ovo jedino poglavlje koje je u potpunosti ispripovijedno unutarnjom fokalizacijom lika, nego je cijelo poglavlje – formalno izvedeno kao jedna jedina odugačka rečenica – izravan unutarnji monolog inteligentne, ali krhke Marte, djevojčice koja svojevoljno gladuje i planira suicid. Uvjerljivost glasa anoreksične djevojčice, osim stilskom izvedbom rečenice, postignuta je i motivima za koje je jasno da evociraju suvremeni društveni kontekst, onaj kojega smo i sami dio. U njezinoj ćemo podugačkoj rečenici stoga naći spominjenje bolesti koju su joj dijagnosticirali, »depresije F93«, svemira koji »ima ugodan miris metala« ili »velikoga hlađenja«, smrti od hipotermije koju je za sebe izabrala.

Iako simbolizacijom kuće koja se mjestimice tretira gotovo antropomorfno (»Njezine debele drvene kapke što su je zlobno promatrali dok se šetala dvorištem i trijem nalik na isplažen jezik koji je spremno čekao da bez pobune uđe kroz širom otvorena vrata u drvenu utrobu«), kao i lirskim rečeničnim tonom, narativ Mihaele Gašpar pomalo priziva rekvizitarij bajke, na razini tekstualne cjeline, ali on je sve samo ne to. Većina predočenih sudbina završava nesretnim, nerijetko i groteskno-tragičnim krajem, a dubina i nijansiranost psiholoških zahvata toliko je uvjerljivo i precizno izvedena da je antipodna bilo kakvim plošnim prikazima. Roman je to u kojima pratimo osamljenike različitog profila i dobi, i ako je išta, onda je upravo osamljenost koja uzrokuje osjećaj beznadnosti i besmisla, koji pak generiraju još veću i strašniju neuklopljenost, lajtmotiv Sporoga odrona. Osamljeni, otuđeni pojedinci u nekim su poglavljima žene, u drugima muškarci, u nekima prikazani u zreloj, u drugima u mlađoj dobi. Ono što je fokus svih priča, međutim, jest njihovo nesnalaženje u kolektivu kojemu pripadaju, prije svega obiteljskoga predznaka.

Mihaelu Gašpar ne zanima širi društveno-socijalni kontekst, mijene i silnice društvenopovijesnog trenutka u kojem se pojedinac zatekao. Zanima je ona sržna mikrozajednica, nekolicina najbližih osoba na koje je pojedinac obiteljskim kontekstom upućen i u okviru koje bi trebao osjećati pripadnost i prihvaćenost. Oni, ti drugačiji, senzibilni pojedinci, međutim, osjećaju samo svoju izdvojenost i svoju različitost, sve ono što proizvodi osjećaj nerealiziranosti i što guši, vodeći ih nerijetko u izolaciju i propast. Iako je riječ o romanu čiji je mikroskopski pogled koncentriran na individuu i njezinu unutarnju, intimnu dimenziju, na ono što bi se pomalo trivijalno moglo podvesti pod pojam duše, jasno je da je riječ o simptomatici modernoga doba, o cijelom spektru simptoma kojima se bave i kojima su se bavili mnogi, počevši od psihologa i sociologa, do filozofa.

Koncepti otuđenja čovjeka od samoga sebe karakteristični su osobito za filozofiju 19. i 20. stoljeća, o njima su pisali, primjerice, Friedrich Nietzsche ili Karl Jaspers koji upravo ono što junacima ovoga romana nedostaje – integritet ljudske ličnosti – stavlja u prvi plan u svojim egzistencijalno orijentiranim razmatranjima. Govoreći u svom Uvodu u filozofiju o samozaboravu kao stanju koje »izvire iz mraka u kome se pojedinac nalazi, iz izgubljenosti, kad bez ljubavi tako reći bulji u prazninu«, »zbog prezauzetosti poslovima, kad se iznenada probudi, uplaši i sebe upita: što sam ja, što propuštam, što treba da činim?«, Jaspers možda i najbolje opisuje pojedince kakve imamo u Sporom odronu. Moderno doba čovjeka ponekad dovodi do ekstrema da se osjeća kao dio stroja koji se, Jaspersovim riječima »naizmjenično ubacuje čas tu čas tamo, a kada je slobodan, prazan je i ne zna što da radi«, odnosno, dovodi do »planktonizacije čovječanstva«, kako takvo stanje u pogovoru romana naziva Dario Grgić.

Grgiću je, tragom Hamvasa, planktonizacija zapravo oznaka onoga stanja u koje se pretvori čovjek koji je odustao od slobode, čovjek koji postaje depresivan, malen i slab, zatvoren u sebe i odijeljen od svijeta za koji osjeća da ga emotivno ranjava. Mihaela Gašpar majstorica je za prikaz upravo takvih stanja, vjerojatno više od bilo koga u suvremenoj hrvatskoj književnosti – stanja postupnog socijalnog i emotivnog umiranja – i takvih ljudi – mrtvih, a živih. Slijedeći metaforički jezik same autorice, mogli bismo reći da je riječ o ljudima-moljcima, ili o »larvama«, kako ih naziva Grgić, koje su posvuda oko nas, ako već nisu u nama. Put do njihova razumijevanja – koje je zapravo razumijevanje čovjeka današnjice zabravljenog u kutiji svakodnevice – omogućit će i ovaj roman Mihaele Gašpar, istodobno uvjerljiv, bolan i lijep.