Piloti futurizma ‒ neuhvatljivi poput zraka

Dinamička struktura futurističkog slikara Enza Benedetta (slika »Finiš biciklističke utrke« upotrebljena je za naslovnicu zbirke Biciklisti Borisa Vrge) – kinetička je tvorevina slikara koji je spajao brzinu i pokret, figuru i primjeren pokret biciklističkog kotača. Slično piše Vrga svoje stihove ovisne o vječnom motivu, i prisutnoj a promjenljivoj kinetici.

Borisa Vrgu kao pisca i likovnjaka očito fasciniraju pokret i kotač, u brzini i osvajanju prostora, a minimalni pomaci te sportsko-dinamične funkcije kao i uobičajene dnevne radnje čine tematsko-motivski mali pomak u ovoj knjizi pjesama. Pjesme u Vrginoj dobroj i zanimljivoj knjizi svoj središnji motiv donose u varijaciji uspjele vizualne, pa i filozofske podloge:

neuhvatljivi poput zraka
nadiru u dvadeset i prvi vijek
posljednji piloti futurizma.

Autor se služi duhovno-vizualnim relevantnim materijalom kako bi obogatio osnovnu futurističku ideju pokreta u brzini koji se motiv dakako uporno ponavlja. Slika u gustim stihovima ispovijeda osnovnu ideju bicikla u vječnom pokretu i u futurističkoj melodiji. U rješenju zagonetke: »vrijeme koje nadire / i vrijeme koje ističe« piščeve uspjele slike vizualno dočaravaju autorov pokret i brzinu u osvajanju prostora. Vizualno-duhovna respektabilna tvorevina samo podupire osnovnu futurističku ideju ‒ motiv i brzinu: »Obuzeti daljinom / sustižu me te vječno plave duljine / koje ne mogu sustići«, a »bježe pred vremenom kojemu / ne mogu umaći«.

O biciklistima o kojima se »ništa novo ne može reći«, autor dragovoljno priznaje da je i on jedan »od njih«:

»bajker/ omamljen/ brzinom/ kao srebrom.«

Autor je, naime, apsurdistički ali i emotivno vezan uz tu poznatu radnju pogonjenja pedala i proizvodnje brzine: »što brže vozim / to ih teže pratim«.

Boris Vrga u svojoj novoj zbirci donosi opsesivne teme i iskrene simpatije za osvajanje daljine putem pogona na pedalno-nožni napor, evocira poetsko-apsurdistički čin koji je u području bježanja i mirovanja istodobno. Stoga je i podložan poetskoj intervenciji u čijoj osnovi leži apsurd, ali i čarolija. Autor na to zapravo stalno upozorava vlastitim tužno-lijepim stihovima:

Nošeni kotačima
sve su dalji oku

ševrdaju i vrludaju
kroz vrijeme
rastavljeno
na sijaset spirala
i zlatnih zamašnjaka

Vrgini biciklisti love daljinu koju ne mogu stići. I to je poznati elejski sindrom. Elejska filozofska škola 5. i 6. stoljeća prije Krista imala je istaknute predstavnike u likovima Ksenofana, Parmenida i Zenona... a naučava razliku između biti stvari i njezine pojave, tj. mišljenja i osjetilne pojave kao privida. Elejski filozofi izražavaju tako proturječnost između, kako se kaže, pojma kretanja, vremena i prostora.

Ksenofan i ostali naučavaju o dvama tipovima zbilje: osjetilna predodžba je uobičajen privid, a druga sfera zbilje temelji se na duhovno-misaonom objašnjenju same pojave. A oba tipa zbilje čine sveobuhvatni istinski bitak, a spajaju se samo mišljenjem.

Iz pojma sveobuhvatnoga bitka Elejci su izveli nepostojanje praznoga prostora, a zbog proturječnosti pojave kretanja poricali su i samo kretanje. Elejsko učenje razlikuje se od Heraklitovog u tumačenju kretanja. Razlog što Elejci tako dosljedno negiraju kretanje leži u tome što su potpuno odvojili pojavno, čulno, od racionalnog, spoznajnoga. Ksenofan polazeći od stava da je stvarnost onakva kakva nam se prikazuje, promjenljiva... zaključio je da bitak u sebi mora biti jedinstven, vječan i nepromjenljiv. To savršenstvo bitka izrazio je Ksenofan stavom da je Sve – Jedno, ograničeno, nepokretno i oblika kugle.

Osjetilna nas spoznaja vara, ali lažno kretanje u vremenu ima svakako dobre predispozicije da gotovo vječno vrijedi i traje u svojoj vidljivoj spoznaji i poznatom liku. Elejci međutim govore protiv kretanja, a Vrga barem u zbirci to prihvaća, i stvara prije svega dobre stihove na uvijek zanimljivom paradoksu koji se koristi.

Lažno kretanje u prostoru biciklistu znači prevaliti udaljenost i biti prvi. I to bez obzira što se slušajući elejski nauk nikamo ne stiže a kretanje se ne događa. Ahilej i kornjača zaslužuju dakako poznatu turobnu opasku, i u slučaju Vrge – vrsne pjesme o sjajnoj uzaludnosti.

Boris Vrga proizvodi prividno neambiciozne stihove o uzaludnom naporu da se pobijedi paradoks: kretanje i prostor, i ostane pritom čovjek koji čezne u vlastitoj solidnoj iluziji, koja mami i ograničava; u slučaju pjesnika proizvodi dobre stihove.