Pavletić u časopisu »Republika«

Uz časopis »Kolo« Matice hrvatske, pokrenut još davne 1842. godine, »Republika« je najdugovječniji hrvatski književni časopis s neprekinutim kontinuitetom izlaženja od 1945. godine. Ta mu pozicija omogućuje da uredno prati paradigmatske promjene u hrvatskoj, ali i svjetskoj književnosti i kulturi nakon završetka Drugog svjetskog rata. No, isto tako u svojoj heterogenosti i dijametralno razvedenim uređivačkim politikama u »Republici« se uredno mogu pratiti i suradnje istaknutih književnih djelatnika, kao i njihov razvoj i postupno pozicioniranje u domaćem kulturnom prostoru.

Vlatko Pavletić (čiji se motto »Neka bude živost!« iz programatskog eseja Umjetnost i sloboda u prvom broju »Krugova« tradicionalno predstavlja kao credo krugovaške poetike) svojim se autorskim prilozima u »Republici« pojavio relativno rano, još prije pokretanja »Krugova« 1952. godine. S obzirom na ključnu ulogu »Republike« (ne samo književnu, nego i političku) u okončanju sukoba na književnoj ljevici u njezinoj inicijalnoj fazi i osobito integraciji Miroslava Krleže u društveni život nove socijalističke države, anticipacija krugovaškog modernističkog mentaliteta uklopila se u ponovnu aktualizaciju Krležinih predratnih teza o umjetnosti kao donekle ahistoričnoj i apolitičnoj kategoriji. I to iako je Krležin stav prema krugovašima bio razmjerno distanciran, pa donekle i ravnodušan.

Nakon Rezolucije Informbiroa i Petog kongresa KPJ 1948. godine u »Republici« je bilo sve više i kvalitetnih književnih priloga iz suvremene domaće produkcije. U njezinom medijskom prostoru do 1952. koncentrirana su suradnička imena budućih »Krugova« (1952.-1958.), a krugovaši su uredno nastavili surađivati u »Republici« i nakon pokretanja vlastitoga generacijskoga časopisa. Glavna preokupacija i književnih i esejističkih priloga nakon političkog opravdavanja razlaza sa Staljinom nije više kako kroz književnost programatski ponuditi lekcije iz socijalizma, nego upravo poticanje na književne eksperimente te na traženje novih stilskih izraza i na autonomiju umjetničkoga stvaranja. Time je već tijekom 1948/49. u »Republici« najavljena krugovaška afirmacija umjetničkog pluralizma druge moderne što se vidi ne samo u objavljivanju njihovih priloga, već i u uredničkim imenima »Republike« od kojih su neka krugovaška (Ranko Marinković, Jure Kaštelan, Vlatko Pavletić). Vlatko Pavletić je u toj priči imao razmjerno kratku uredničku epizodu u »Republici« – uz Marina Franičevića i Ivana Dončevića »Republiku« je uređivao od rujna 1953. godine do listopada iduće godine.

Književni prilozi »Republike« između Rezolucije i početka izlaženja »Krugova« su raznorodni i estetski vidno kvalitetniji te se nedvojbeno razilaze s dotadašnjom politički angažiranom literaturom – između ‘45. i ‘52. Samo na primjeru pjesništva, uz pripadnike starijih generacija (primjerice Dobriše Cesarića, Dragutina Tadijanovića i Tina Ujevića), zamjetan je uredan protok imena koja njeguju novi poetski senzibilitet te najavljuju novu poetiku (primjerice Vesna Parun, Jure Kaštelan, Vladan Desnica, Slobodan Novak, Nikola Milićević, Zlatko Tomičić, Antun Šoljan, pa tako i Vlatko Pavletić). Drugim riječima, »Republika« je u navedenim godinama tipično modernističkog profila, a prije sâmog pokretanja »Krugova« doista je funkcionirala kao medijski poligon rane afirmacije njegovih budućih suradnika. Čak i nakon pokretanja »Krugova« 1952. suradnja krugovaša u časopisu »Republika« postaje stabilna, ne samo autorskim prilozima, nego i prema uredničkim participiranjima.

Također, iako je KPJ indirektno dala blagoslov za veću autonomiju književnoga stvaralaštva, krugovaše se prozivalo zbog njihova poetskog senzibiliteta koji zapravo nije uključivao povećani društveni angažman, već isključivo književne eksperimente. Taj se krugovaški senzibilitet prepoznaje u Pavletićevu eseju naslovljenom Sudbina automata – Silueta modernog čovjeka u sutonu građanskog društva (objavljenom u br. 4, VIII, 1952.), koji neizravno simbolizira upravo krugovaška nastojanja. U pitanju je poglavlje iz veće studije o literarnom egzistencijalizmu oprimjerenom u Duhamelovu liku Salavina i Camusovu liku Mersaulta. Na komparativnoj razini Pavletić povezuje krugovaški projekt s filozofijom egzistencije kroz osjećaje manje vrijednosti, težnje za slobodom te umora i zasićenosti.

Potencijalna opasnost za komunistički režim bila je ‒ da se ambivalentnost teza cjelokupnoga krugovaškog projekta može protumačiti kao ljevičarski intonirana poruka protiv buržoaskog društva koja ujedno zadovoljava i visoke estetske kriterije, ali isto tako i kao dekadentna desna kritika usmjerena protiv mladog socijalističkog poretka. Paradoks je tim veći što su pojedini partijski dužnosnici u »Krugovima« prepoznali takve antisocijalističke težnje, a KPJ je kao organizacija svojim Petim kongresom indirektno omogućila izlaženje »Krugova« i potencirala autonomniji razvoj umjetnosti, jer joj je ta greenblattovska integracija kulturno-političke subverzije išla u prilog u sukobu s političkim strukturama SSSR-a. No, neslužbeni politički pritisak ipak nije posustao i »Krugovi« su prestali izlaziti 1958. godine.

Kako se s godištem XII. (1956.) novo uredništvo »Republike« pod vodstvom Ivana Dončevića odlučuje na snažnu popularizaciju sadržaja, od te godine ipak ne posustaje književna suradnja s krugovašima koji su upali u izdavačke probleme. Dapače, nakon gašenja »Krugova«, većina njegovih glavnih suradnika prelazi upravo u »Republiku«. Iako se logično mogla očekivati i eventualna pojačana suradnja s razlogašima, zbog hermetičko-filozofičnog izričaja i razlika u poetikama, razlogaši u »Republici« ne surađuju odviše.

Budući da su razlogaši sudjelovali u pojačanoj autonomizaciji pjesničkog izričaja kroz njegovu filozofsko-egzistencijalnu intelektualizacijsku matricu, razlaz »Republike« s razlogaškom poetikom najbolje se vidi u izboru pjesničkih suradnika kasnih ‘50-ih i ‘60-ih. U najvećoj mjeri s novim pjesničkim prilozima surađuju upravo bivši krugovaši: Josip Pupačić, Čedo Prica, Miroslav Slavko Mađer, Vesna Krmpotić, Nikola Milićević, Slavko Mihalić, Jure Kaštelan, Vesna Parun, pa i Vlatko Pavletić. Uz njih u određenoj mjeri pjesme tih godina u »Republici»objavljivali su i pripadnici starijih generacija, npr. Dragutin Tadijanović, Dobriša Cesarić, Nikola Šop, Olinko Delorko, itd. Iako razlogaši nisu potpuno izostali (pjesme objavljuju npr. Tonči Petrasov Marović, Alojz Majetić, Nikica Petrak, Zvonimir Majdak), veći je naglasak stavljen na pjesničko stvaralaštvo pjesnika još mlađih generacija, npr. Irene Vrkljan, Branislava Glumca ili Dubravke Oraić [Tolić]. U paradigmi suvremene hrvatske književnosti nastala je i stalna rubrika Hrvatski pjesnici između dva svjetska rata od br. 1, XIX. (1963.) do br. 4, XX. (1964.). Iako implicitno politički intonirana, Vlatko Pavletić je ovu rubriku, poučen po književno-kritičkom iskustvu u donedavno ugašenim »Krugovima«, vodio po zavidno visokim estetskim kriterijima te je popratnim člancima prezentirao izabrane stihove Tina Ujevića, Ljube Wiesnera, Antuna Branka Šimića, Miroslava Krleže, Gustava Krkleca, Dragutina Tadijanovića, itd.

U odnosu politike i književnosti u Jugoslaviji, unatoč implicitnim i eksplicitnim ideološkim pritiscima na časopise »Krugovi« i »Razlog«, medijska projekcija »Republike« prenosi potpunu političku integraciju donedavnih kulturalnih subverzija. Još su uvijek uobičajeni tematski prilozi o piscima čiji je socijalistički angažman i u doba socrealizma bio nedvojben. Tako je primjerice neprijeporan angažman Ivana Gorana Kovačića u NOB-u, i to upravo u člancima Vlatka Pavletića Trideset godina i još nešto... – Kronologija Ivana Gorana Kovačića u br. 6-7, XVIII. (1962.) i Zavičaj u pjesniku – pjesnik u zavičaju – U povodu 50. godišnjice rođenja Ivana Gorana Kovačića u br. 2-3, XIX. (1963.). Međutim, izdvojeni članci Pavletiću nisu prilika za bezuvjetnu adoraciju socijalističkog režima, nego zapravo politički alibi za duboku književnu valorizaciju Goranova opusa.

Osnaženi trenutnim političkim događajima, tj. postupnom jačanju federalističkih struja u povijesno-političkom kontekstu druge Jugoslavije, skup hrvatskih kulturnih institucija predvođenih Maticom hrvatskom i Društvom književnika Hrvatske 17. ožujka 1967. u »Telegramu« objavio je znamenitu Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika. U pripremi i izglasavanju teksta Deklaracije te u pozadini njezinog kolektivnog institucionalnog potpisivanja sudjelovala je većina onodobne hrvatske inteligencije (Slavko Mihalić, Slobodan Novak, Petar Šegedin, Josip Pupačić, Vlatko Pavletić, Ivo Frangeš, Dalibor Brozović, Ljudevit Jonke itd.). Deklaracijom su se htjela jasno učvrstiti federalistička nastojanja, ovaj put kroz javno propitivanje odredbi Novosadskog dogovora iz 1954. godine, diskutabilnog izjednačavanja hrvatskoga i srpskoga jezika te političkih opasnosti uzrokovanih neravnopravnim položajem hrvatskoga jezika i kulture, a koji je saveznim Ustavom bio nominalno osiguran. Ne ulazeći u detalje prijepora, Deklaracija je de facto bila uvertira u Hrvatsko proljeće 1971. i njegov nesretni slom.

U ključnim mjesecima gušenja Hrvatskog proljeća, od br. 9 do br. 12, XXVII. (1971.), Danilo Pejović je kao glavni i odgovorni urednik »Republike« oprezan u bilo kakvom političkom izjašnjavanju. Birani kritički i književni prilozi u navedenim brojevima Pejovićeve uredničke dionice ne otvaraju aktualne političke teme. Nakon sloma studentskog štrajka »Republika« kao srednjostrujaški časopis s respektabilnom tradicijom nije ugašena ni zabranjena, no Pejović je u kontekstu poslijeproljećarskih čistki ipak izašao iz uredništva. Znakovito je da s početkom 1972. časopis mijenja i dizajn – krajem 1971. ugašena je naime i DKH-ova »Kritika«, a budući da je s »Republikom« dijelila gotovo identičan vanjski izgled, jamačno je postojala opasnost da će površni birokrati kroz vizualni identitet izjednačiti sadržaj »Republike« sa sadržajem zabranjene »Kritike«. Realna opasnost za »Republiku« bila je tim veća jer je Pejović, kao glavni i odgovorni urednik »Republike«, sudjelovao i u uređivačkom timu zabranjene »Kritike« (zajedno s Daliborom Cvitanom, Branimirom Donatom, Petrom Selemom, te upravo s Vlatkom Pavletićem kao glavnim i odgovornim urednikom).

Većina domaćih književnoteorijskih priloga u »Republici« krajem 80-ih godina na tragu je strukturalističke struje. To najbolje pokazuje studija Ključ za modernu poeziju krugovaškog veterana Vlatka Pavletića, objavljivana s prekidima u trinaest nastavaka od br. 1-2, XXXV. (1979.) do br. 9-10, XXXVII. (1981.), kasnije objavljena kao i samostalna knjiga (1986. godine).

Što se stanja u tadašnjoj suvremenoj hrvatskoj književnoj kritici tiče, oko njezine stanovite petrificiranosti tijekom 1981. godine polemizirali su Branislav Glumac i Igor Mandić, a povod je bio Glumčev oštar istup Kritika hrvatske »književne kritike«, tiskan u »Republici« br. 12, XXXVI. (1980.), u kojem autor izdvaja upravo krugovaša Vlatka Pavletića kao posljednju kvalitetnu kritičarsku ličnost u domaćim okvirima. Paralelno s Mandićem, Glumac je u »Vjesniku« polemizirao s Veselkom Tenžerom, a povod je također bio spomenuti članak u »Republici«. Iako je tijek polemike bio poprilično personaliziran, neki su njezini argumenti indikativni.

Glumac, primjerice, u profesionalnoj kritici prepoznaje beamtere, »sveučilišne regrute Miroslava Šicela«, koji pišu po zadatku. U pitanju je, po Glumcu, oblik akademske sterilnosti iz kojeg implicitno možemo iščitati ovdje toliko puta spominjano nemiješanje u političke strukture. S druge strane, Mandić u ovoj polemici potencira postmodernističku medijsku heterogenost. Novi tip audio-vizaulne komunikacije izmijenio je tradicionalni tip kulture, pa tako i književnost i književnu kritiku. Posljedica je nemogućnost uspostave središnjih kritičkih autoriteta, tipičnih za dominaciju tiskanih medija.

Takvo taktiziranje primijećeno je i u kratkom autorskom članku Generacija Krugova i dezideologizacija hrvatske književne scene Branimara Bošnjaka, a do njega je jamačno došlo zbog toga što je u novoj HDZ-ovoj vlasti participirao i nekadašnji krugovaški veteran Vlatko Pavletić. Međutim, sâm govor o procesu postinformbiroovske dezideologizacije književnosti u kontekstu ‘90-ih ipak je bio politički subverzivan čin, jer je funkcionirao kao podsjetnik na potrebu autonomije estetike od politike u novoj konstelaciji političkih odnosa.

Što se Pavletićeva pojavljivanja u »Republici« ‘90-ih godina tiče, njegovih autorskih priloga tijekom tih godina više nije bilo, no slučaj je htio da se jedna književna (pa i politička) obljetnica poklopi sa sličnim događanjima u suvremenosti, a situacija je bila tim više delikatna zbog specifičnog modela tranzicije u zemljama bivše Jugoslavije. Konkretno, br. 9-10, XLVIII. (1992.) »Republike« prigodno je otvoren s nekoliko članaka u povodu 40. obljetnice početka izlaženja časopisa »Krugovi« . Uz opsežnu studiju Dunje Detoni Dujmić objavljeni su i govori s okruglog stola Krug oko »Krugova«, kojem su prisustvovali i nekadašnji njegovi suradnici (razgovoru su nazočili Dalibor Cvitan, Nikola Milićević, Zvonimir Mrkonjić, Vlatko Pavletić, Čedo Prica, Vjeran Zuppa, Branka Džebić te Velimir Visković kao aktualni urednik). Tijekom ‘90-ih u »Republici« objavljeno je još nekoliko eseja o krugovaškim poetičkim smjernicama. Zanimljivo je da se na tom okruglom stolu diskutiralo općenito o krugovaškom literarnom programu, a fenomen političke dezideologizacije doveden je u vezu isključivo s trenutkom njihova nastanka, tj. u odnosu s ondašnjom socijalističkom vlasti, a tim kritičkim smjerom kreću se i ostali članci uz simboličnu krugovašku obljetnicu.

Na potrebu autonomije estetike od politike, čak i u novoj konstelaciji političkih odnosa, neizravno se aludiralo i u »Republici« broj 5-6, LVIII. (2002.), u kojem je u povodu 50. godišnjice »Krugova« objavljeno Šoljanovo pismo Krleži i Viskovićev tekst Kako su se mimoišli krugovaši i Krleža. Drugim riječima, indirektno su u ‘90-im godinama ponovno otvoreni neki aspekti nekadašnjeg sukoba na književnoj ljevici, ovaj put i u ime idealističke projekcije književnosti nezavisne od političkih zahtjeva. U ovim procesima Vlatko Pavletić više nije sudjelovao, ali su oni indirektno doveli i do izlaska veće skupine članova iz Društva hrvatskih književnika 2002. godine, koji su i zbog ostvarivanja svojih osobnih interesa osnovali i paralelnu profesionalnu strukovnu udruge ‒ Hrvatsko društva pisaca.