Od Mažuranića do Pavletića

Dobro je znano da je Vlatko Pavletić (1930.-2007.) golemim opusom i aktivnim sudjelovanjem u suvremenoj hrvatskoj književnosti jedan od njezinih najznačajnijih protagonista druge polovice 20. stoljeća. Još za života klasik koji je svojim perom učvršćivao i obnavljao tradicijske vrijednosti na suvremenim znanstvenim načelima i teorijskim prosudbama. Suradnik i suputnik onog naraštaja hrvatskih pisca koji su obilježili hrvatsku književnost šestog desetljeća 20. stoljeća pod imenom »krugovaši« Pavletić je lucidnošću kritičara i erudicijom teoretičara doprinosio njihovu promicanju na književnoj sceni, oblikovao njihov identitet, ostavljajući i vlastiti duboki trag. Štoviše, inicirao ga je i determinirao pokretanjem istoimenog časopisa oko kojega su se okupljali i u kojemu su objavljivali prve tekstove, kako to saznajemo iz njegova autobiografskog zapisa: »Za vrijeme studija pokrenuo sam časopis ‘Krugovi’, kojeg smo uređivali bez stalnog mjesta uredništva, ali s administracijom u tadašnjem ‘Novom pokoljenju’ (budućoj ‘Mladosti’) u Ilici na broju 7«. U »neizgubljenoj generaciji« s Vlatkom Pavletićem u znamenitoj »književnoj klapi« još su bili i Antun Šoljan, Ivan Slamnig, Slavko Mihalić, Josip Pupačić, Slobodan Novak, Irena Vrkljan, Vlado Gotovac, Slavko Mađer, Nikola Miličević, Zvonimir Golob, Dubravko Ivančanin, Milivoj Slaviček i drugi.

U tom razdoblju Vlatko Pavletić objavljuje i jedan od najznačajnijih eseja u hrvatskoj književnosti druge polovice 20. stoljeća. Naime, piše kultni tekst pod naslovom »Neka bude živost« koji će imati golem odjek u akademskoj zajednici i kulturnoj javnosti, jer je problematizirao temu slobode u književnom i umjetničkom stvaralaštvu, kao i slobodu pojedinca u tadašnjem ideološki indoktriniranom i politički limitiranom društvenom kontekstu. Iznimnom lucidnošću Pavletić zasijeca camusovskom snagom u samu bit umjetničkog čina, to jest, zalaže se za slobodu ljudske osobe jer je sloboda stvaralačka energija kojom oblikuje svoj ljudski i umjetnički identitet. Upravo u ovom eseju Pavletić razmiče te granice stvaralačke slobode inaugurirajući je gotovo manifestnom snagom i kao svoje stvaralačko i humanističko načelo.

Pavletićev esej »Neka bude živost« objavljen u časopisu »Krugovi« 1952. godine bio je i programsko geslo cijelom naraštaju pisaca i prihvaćen je u širokoj kulturnoj javnosti kao nagovještaj promjena u shvaćanju samog stvaralačkog čina, kao vidljivi znak odmaka od ideologijskog poimanja umjetničkog djela. Stoga je ovaj esej, uz onaj Petra Šegedina iz 1949. i ljubljanski govor Miroslava Krleže 1952. godine, jedan od najznačajnijih u novijoj povijesti hrvatske književnosti. Međutim, ovdje valja skrenuti pozornost i na činjenicu da je Pavletićev esej proizveo prvorazredni događaj i na društvenoj sceni, jer je pokrenuo prijelomne promjene u stvaralaštvu i njegovoj političkoj percepciji u društvu. Ovome domećemo u prilog njegove iznimne zauzetosti za slobodu stvaralaštva i u tekstu iz 1953. godine pod naslovom »Put zvan tolerancija« u kojemu također problematizira istu temu slobode. Ta se njegova temeljna odrednica pisca slobodarskoga habitusa prepoznaje kao konstanta njegova cjelokupnog stvaralaštva u svakom mediju i u svakoj djelatnosti koju je obnašao.

Od naročitoga je značenja napomenuti da je Pavletić kao teoretičar, kritičar i znanstvenik svojim znanstvenim interpretacijama učvršćivao i tradicijske vrijednosti u suvremenom kontekstu, novim i osebujnim pristupom produbljivao značenjske vrijednosti hrvatskih i svjetskih klasika, a time i obnavljao kritički i čitateljski interes za njihova djela. Iz ovih je činjenica razvidan zaključak da je Pavletić zasebno poglavlje hrvatske književnosti po plodnoj produkciji i iznimno dinamičnoj književnoj aktivnosti u različitim djelatnostima. Dostatno je spomenuti neke od njih: sveučilišni profesor, urednik u časopisima, novinama i, što nam je posebno naglasiti i – bibliotekama, od koje su pojedine među najuspješnijim u povijesti hrvatskog nakladništva, kako po samoj književnoj vrijednosti djela tako i po likovnom oblikovanju knjige i tiskarskoj grafičkoj kulturi. Tu zasebnost Pavletićeva poglavlja u hrvatskoj književnost tek treba sagledati u cjelovitosti i kritički iščitati u slojevitoj vrijednosti i bogatoj raznovrsnosti, u dijakronijskom kontekstu i u povijesnom valoriziranju.

Samo letimičan pogled na impresivan književni opus od gotovo četrdeset objavljenih autorskih knjiga otkriva nam na jedinstvenu biblioteku s potpisom Vlatka Pavletića. K ovome portretiranju njegove osobe domećemo i onu humanističku sastavnicu koja ga je oblikovala u ljudskoj punini smionim zauzimanjem ne samo za stvaralačku slobodu u umjetnosti već i za slobodu svojega hrvatskoga naroda u legitimnom nacionalnom državnom prostoru markiranom povijesnim granicama, te, nadasve, za slobodu i samobitnost hrvatskoga književnog jezika. I koliko god bio fragmentaran prikaz njegova života ova će činjenica upućivati na zaključak da nam je govoriti i o jednoj od najznačajnijih političkih osobnosti u Hrvatskoj druge polovice 20. stoljeća.

* * *

Vrsni književnik i političar Vlatko Pavletić ostavio nam je u nasljedstvo bogato djelo prožeto specifičnim pleterom književnosti i politike. Kad govorimo o jedinstvenom tkanju književnosti i politike kojima mu bijaše ispleten životni put, vjerujemo da je dovoljno podsjetiti na autorove brojne knjige što u impresivnom nizu tvore malu knjižnicu. Ovaj zaista vrijedan projekt objavljivanja gotovo svih rukopisa uspješno je vodio piščev sin, Goran Pavletić, filmski redatelj i umjetnički fotograf zapažen i na svjetskoj likovnoj sceni koji je veliki dio opusa ukoričio u Pavletićeva Sabrana djela. A njegovo političko djelovanje bilo je obilježeno dosljednim promicanjem načela osobne i nacionalne slobode što je rezultiralo posljedicama s dramatičnim obratima, od političkog uznika u jugokomunističkoj tamnici do državnog dužnosnika na najodgovornijim funkcijama u slobodnoj Hrvatskoj: potpredsjednik HAZU, predsjednik Sabora od 1995. do 1999. i dva mjeseca Predsjednik Republike Hrvatske (poslije smrti prvoga predsjednika, dr. Franje Tuđmana).

U brojnim svojim tekstovima potvrdio se Vlatko Pavletić kao majstor pisane riječi, obilježivši osebujni književni izraz ne samo nedvojbenom intuicijom i erudicijom kritičara i teoretičara već i zamjetnom vještinom svojega pera. Djelo Vlatka Pavletića, i književno i političko, međutim, još nije sagledano u cjelini, nije ni kritički valorizirano, pa shodno tome nije ni adekvatno valorizirano u kontekstu hrvatske književne i političke suvremene misli. To djelo ipak nije, makar i tako nezaštićeno, ostalo otvoreno samo novinarskoj nedorečenosti, a često i površnim komentarima, već nadasve književnoj kritici i znanstvenoj prosudbi koje će precizirati obje komponente Pavletićeva stvaralaštva kao nezaobilazne vrijednosti u korpusu novije hrvatske povjesnice.

Treba također primjijetiti da to djelo otvara i jednu intrigantnu temu o književnosti i politici ‒ eksplicirajući tezu o odgovornosti intelektualca prema temeljnim humanističkim načelima koja bi trebalo zagovarati, rekao bi Camus »perom ili mačem« kao univerzalne i općeljudske vrijednosti. I Vlatko Pavletić je promicao te vrijednosti kao zalog ljudskoj slobodi po načelima pravednosti naše civilizacije koju baštine svi narodi, a među njima i hrvatski narod, dajući svoj prilog toj respektabilnoj tradiciji europskih književnika i političara, od Malrauxa do Havela.

Naime, dostatan je tek letimičan pogled na dugu i bremenitu povijest pa će se »izlistati« imena hrvatskih književnika čiji se prilog u književnosti i politici pokazuje od iznimne važnosti, počevši od Smičiklasa i Mažuranića do Nazora i Pavletića. No, prije nego kažemo koju o tim značajkama naše povijesti, pretpostavljamo da je dobro znano da su i drugdje, u drugim sredinama i u različitim vremenima, upravo te značajke često naglašavane kao osobita vrijednost, dok mi svoje prešućujemo i zanemarujemo. A nisu li nam te vrijednosti zajedničke s europskom uljudbom i kulturom kroz cijelu našu povijest po kojoj i jesmo njezini dionici, a danas se tako kastorski trudimo biti njezini suvremenici? Te su vrijednosti u temeljnim humanističkim načelima pravednosti i prava svake osobe i svakoga naroda na svoju slobodu. Na takvim je načekima građena i zajednička europska duhovna Domovina, kroz niz stoljeća prožeta velikim antičkim nasljeđem, te, nadasve bogatom i živom kršćanskom kulturom.

Na tim je vrijednostima i Dante pisao stihove, kao i brojni pjesnici poslije njega. Treba li reći da su ih izražavali i drugi umjetnici u drugačijim medijima ‒ likovnim, glazbenim, oblikujući i s tim vrijednostima svoja djela i našu povijest. Upravo je po tim vrijednostima Dante i hrvatski pjesnik, a Marulić talijanski, odnosno, kao što su oba po njima europski književnici. Naime, u zajedničkom europskom kulturnom kontekstu hrvatski je prilog znatan i prepoznatljiv i zato možemo govoriti, u zajedničkoj kući, osim tuđim i svojim jezikom o svojemu identitetu. Od osobita je značaja i linija kontinuiteta hrvatsko-europskoga prožimanja koju ovdje naglašavamo kao povijesnu činjenicu, jer nije bila prekinuta unatoč političkim trgovinama Beča i Venecije, Budimpešte i Beograda, kao ni u pokušajima njezina presijecanja od turske sablje i srpskoga noža, jer su je obranili, jučer Petar Zrinski a danas Franjo Tuđman.

Čvrsto vjerujemo da ta europska načela prava i slobode više nećemo morati braniti u zajedničkoj europskoj kući kao što ih je morao braniti Vlatko Pavletić s drugim književnicima i političarima 1967. godine pišući hrvatskim jezikom u Hrvatskoj »Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog jezika« u ondašnjoj »jugoslovenskoj kući«. Kao jedan od sastavljača i potpisnika teksta »Deklaracije o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika« uhićen je 1972. godine zajedno s drugim dužnosnicama Matice hrvatske (Tuđmanom, Đodanom, Gotovcem, Veselicom i dr.) i osuđen na godinu i pol strogog zatvora zbog »pokušaja rušenja i promjene državnog uređenja«. A nije li taj pleter književnosti i politike kojega smo prepoznali u čvrstom tkanju Pavletićeva djela od onih istih niti od kojih su tkani i Marulićevi stihovi o slobodi i čuvanju hrvatske riječi u hrvatskome književnom jeziku?!

I pera brojnih drugih hrvatskih književnika pisala su na istim zasadama najljepše stranice naše književne povijesti, u dugom nizu od Držića, Frankopana, Mažuranića; Gaja, Matoša, Krleže, Ujevića, Gorana Kovačića, Nazora, Kaštelana, Šegedina, Šoljana, Gotovca, Pavletića, Jelčića, Aralice, Zidića, Dragojevića, Maroevića, Selema, Stamaća, Pavličića, Horvatića, Paljetka, Fišera... Nikolića, Vide, Kušana... Svojim su perom promicali i humanistička načela među kojima je nedvojbeno jedno od najznačajnijih ono o pravu na slobodu riječi, kako izgovorene tako i pisane, a koje je kroz našu povijest bilo toliko puta osporavano i zabranjivano, a to su naši književnici najbolnije osjećali i najhrabrije branili kroz bremenitu povijest sve do Baščanske ploče 20. stoljeća – Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog jezika. Zato su i ulazili u prostor politike jer je u njemu jedino bilo moguće rješenje, odnosno u njemu se i vodila ta bitka za očuvanjem jezika, tj. prava da se zove svojim imenom ‒ hrvatski jezik, braneći time i svoj identitet i postojanje s očuvanim ljudskim dostojanstvom.

Na tim je premisama i Vlatko Pavletić gradio svoju koncepciju kao urednik u književnim časopisima, sudjelujući u stvaranju uredničke strategije na nacionalnoj razini u velikom izdavačkom pothvatu Matice hrvatske »Stoljeća hrvatske književnosti«. Inicirao je i uređivao biblioteku »Arion«, jedinstvenu po tome što je prvi puta u nas snimljen pjesnikov glas na gramofonskoj ploči kao integralan dio knjige pjesama. S golemim je odjekom u nakladničkoj djelatnosti prihvaćena i glasovita edicija »Zlatna knjiga« koja je, primjerice, kao ona hrvatskoga pjesništva »stvorila podlogu za svaki daljnji sličan posao«, kako piše Ante Stamać u predgovoru svoje antologije hrvatskog pjesništva. Upravo je Vlatko Pavletić stvorio urednički projekt kojemu je dao snažan pečat vlastite osobnosti, promičući u njemu, kao i perom u brojnim esejima i studijama, visoke estetske vrijednosti u književnosti i umjetnosti, te, nadasve, i humanistička načela slobode na kojima je izgradio svoj svjetonazor i političke stavove. Ova su načela promicali i hrvatski književnici kao humanističke i uljudbene zasade uzvisujući ih stoljećima kao vrhovne vrednote u hrvatskom narodu ‒ još od »bana pučanina« Ivana Mažuranića do književnika Vlatka Pavletića, koji je djelatno ‒ i perom i politikom ‒ oblikovao čovjekovu slobodu u vlastiti stvaralački postulat.