Ne može se što se ne može

Pripovijeda: Zdena Schafranik, rođena Butorac1)

Kad je ono Vjeko prvi put uveo Mija u kuću, one jedne subote, neđe odma nakon svršetka onoga prvoga svjetskoga rata, osjećala sam se kao da je neko kuče donio doma i oće ga uvalit meni da ga ranim i čistim. Nijesam ga htjela pravo ni pogledati, ljuta na Vjeka, ali ništa nijesam rekla. Moja mati Mariola Butorac, rođena Milošević, iz Dobrote pokraj Kotora, u familiji slavnih pomoraca, učila me da je muževa vazda prva i zadnja, a moja da se čuje jedino ako je treba čut! Nijesam nikada pitala majku zašto je toliko bila podložna muškarcima kada je moj otac, Ilija Butorac, i on iz slavne, ali peraštanske porodice, napustio i nju i mene i odperjao s onom mlađahnom Ankom iz Škaljara, neđe u Sarajevo i nikada se više nije pojavio u Boki. Niti ja ga nikada više nijesam ni čula ni viđela. Kotor je nekoliko mjeseci brujao o tomu, i cijela je Boka kundurala, a onda je sve odjednom prestalo i zaboravilo se. Ostale smo bez ikakvijeh prihoda pa se majka zaposlila u ubožnici, kao nabavljačica i kuharica, tako smo preživljavale.

Sve nas je to zadesilo kada sam ja bila negdje tek u četrnaestoj, koliko je i Mijo imao kad je došao u nas, ali ja sam – za razliku od njega – s trinaest godina već bila đevojka, rano sam se razvila.

Majka me odgajala kako je znala i mogla, no ubrzo sam se otrgnula s njezina lanca. Učila sam za šnajdericu kod gospođe Mandaljene Petrović, ali nijesam završila; naišao je onaj Vladislav, Srbljenović se prezivao, zgodan mangup, a ja – još balavica. Iako sam izgledom bila žena. Obećao je oženit me i čim je završio vojnu obavezu, otišla sam s njim u Beograd. »U Beograd ću da te odvedem!«, ali nije to bio Beograd, nego neko selo prema Smederevu. Od Beograda sam vidjela samo željezničku stanicu. Tandrkali smo se željeznicom, prvo ovim ćirom, od Herceg Novoga na Sarajevo, onda opet tamo... Meni je cijelim putom bilo zlo, nijesam ni znala da sam u drugom stanju. Pobacila sam čim smo tamo došli, u kući njegovih roditelja... Zvali su nekakvu seosku babu. Katastrofa! Baš ih je bilo briga čujem li ili ne čujem kako glasno prekoravaju sina koga im je to doveo u kuću, neku latinku, katolkinju, belosvetsku kurvu »ko zna s čijim detetom?!«, jer on je njima preda mnom rekao da ne zna je li mi baš on napravio dijete, da se ne sjeća kad je to učinio, da smo više puta bili zajedno, a ne zna jesam li bila još s nekim... Nijesam! Ni s kim!

Već śutri dan njegov mi otac dođe do postelje, još sam bila slaba: »Evo, ovde imaš novac, idi natrag u taj Kotor, mnogo je to daleko da znaš, mnogo dinara me koštaš, ali idi s milim Bogom i ne vraćaj se!« »A gdje je Vladislav?«, pitala sam zaprepaštena. »Vlada je kod mojega brata u Smederevu i neće da ga bude celu nedelju i duže! Zbogom i srećan ti put! Milica će da te odprati!«

Ta Milica riječi sa mnom nije progovorila, kao da sam kužna, pokazala mi je rukom gdje ću kupiti voznu kartu, »onde«, stala podalje i motrila me. Otišla je tek nakon što sam ušla u voz.

Mariola samo što nije pljunula na me kada sam se vratila. »Koju sramotu si mi učinila! Ista si ko i tvoj otac!« Bilo me baš briga! Doma sam dolazila prespavati, u ubožnicu jesti, ako nijesam već neđe drugo nešto jela. Izišla sam na zao glas kao laka žena. Ali nijesam bila kurva. Nikada nijesam uzimala novac. Častili me jesu, kupovali mi jesu, putovala jesam, ali ne više da se udam u neko selo u Srbiji, nego u Dubrovnik, u Opatiju, u Veneciju... da živim, da se provedem. Svjesna sam bila da ne mogu cijeli život tako, doći će godine, a kako onda?!

Malo me se viđalo u Kotoru, većinu dana i nijesam bila tamo, ali jedne večeri jesam, bila je ona siva i vlažna kotorska južina, ne znaš je li kiša ili samo magla, ali sve je mokro, osjećaš vlagu i u kostima...

Upravo taj dan prekinula sam s jednim iz Rijeke, inžinjerom, nekim poslom u Tivtu, u vojnom arsenalu, u remontu. Proveli smo sedam dana u Dubrovniku, u Hotelu Argentina, ja sam se u jednomu trenutku ponadala onomu čemu se inače nijesam nadala – da ću mu postati žena, ali po povratku u Boku obavijestio me da śutra mora na brod za Rijeku. »Koliko ostaješ, kad se vraćaš?« »Hvala ti za svaki trenutak s tobom! Bilo mi je predivno. Ali... Ne vraćam se. Oprosti!« – okrenu se i ode. Valjda je bio oženjen?!

Nije bio prvi koji me napustio niti je meni bilo prvi put da sam napuštena, ali bilo je prvom da sam konačno shvatila kako sam izgubljena i poražena, bez ikoga i bez ičega. Na majku nijesam mogla računat, uostalom ‒ još dok sam bila djevojčica – poštar se sve duže zadržavao u našu kuću, i kada nije bilo nikakva pisma za nju, a župnik, kojega su, da on ne čuje, po Kotoru svi zvali »don Jebo«, sve je češće pozivao moju majku u župni dvor, da obavi nešto njemu važno... I mene je jednom pozvao, ali... Nijesam otišla! Da mi se svidio, ili da nije imao i moju majku, možda i bi!

Sada nijesam znala ni kamo ni kuda ni komu. Kući, u bijedni majčin i moj stančić, jer onaj raniji nijesmo mogle zadržati, nijesam ni htjela ni mogla.

Brod s inžinjerom je odplovio, ja sam hodala rivom i došla do pod zid oko staroga grada, blizu place; navečer tu nema nikoga, po ovakvu vremenu pogotovu. Naslonila sam se na zid, plač je iz mene provaljivao kao dubinsko ridanje. Da se ubijem – nemam čime, da se objesim – nemam ni čime ni o što, da se otrujem ‒ ni otrova nemam, da skočim u more – znam plivat, isplivat ću, da vežem kakav kamen oko vrata – nemam kamena, svi su ugrađeni u zid iza mene. Okrenula sam se prema tomu zidu, kao da će se potrebni mi kamen odjednom pojaviti, i naslonila na nj čelo. Zatvorila sam oči: »Bože, daj mi da sada umrem, molim te, Bože, da umrem! Neka se smočim, neka dobijem upalu pluća!« Počela sam skidati sa sebe odjeću, da se prehladim, ostala sam samo u korpiću, sve sam pobacala uz noge na kameni pločnik. Tada me stala štipati hladnoća, a vlaga je bila toliko neugodna da sam zastala, grudnjak nijesam cijeli skinula, stajala sam tako, čekajući ne znam što, ne otvarajući oči...

Ruka koja mi je dodirnula rame bila je ugodno topla, a ja sam se u strahu okrenula, spontano kriknula i navukla grudnjak preko sisa. Preda mnom je stajao slabo osvijetljen, ali blago nasmiješen čovjek, vrlo zgodan. »Nijesam na prodaju! Krivo ste shvatili! Prođite!« Saginjala sam se, dizala i navlačila odjeću...

»Morate poći sa mnom! Da spriječimo prehladu!« »Ništa ja ne moram! Pasájte me se!« Gledao me nekoliko trenutaka, dok sam se obukla, a onda podviknuo: »Dosta priče! Idemo!« ‒ istovremeno me uhvatio pod ruku da krenemo. U glasu mu se osjetila odlučnost, muževnost; to me uvijek iznova zavede. Krenili smo. »Đe idemo?« »U radionicu!« Kakvu radionicu, što ovaj hoće od mene, ali – u radionici me natjerao da popijem rakiju, skuhao mi čaj, ulio u nj ruma; u dnu prostorije je imao malo plinsko kuhalo i nešto priručna suđa. Zagrnuo me svojim kaputom.

»Gospođe Jele nema doma, gore ja imam kamaru u koju ponekada prespávam, idemo!« Ha, prvo me opio, utoplio, onda će me gore povalit! Prasac, a pravi se fin. Svinja, kao i svi ostali. Briga me...

Ušli smo i ja sam se stala svlačiti. »Tu ti je krevet, a nužnik je u dnu hodnika lijevo.« »A ti? Gdje ćeš ti spavat?« »Kod ujne, ja ovdje samo ponekada prespávam. Odkako nema pokòjnoga majstora, i gospođa Jele spava više kod svoje sestre nego ovđe. Njezina je spavaća soba tu desno, sad prazna. Vidimo se ujutro! Ne boj se, sigurno dolazim!«

Bio je prvi koji me nije poželio povaliti od prve!

Sutradan smo gotovo cijeli dan pričali. Zna on nekakve tračeve o meni, ne mnogo, načuo je, ne i slušao. Ja sam mu sve rekla, iskreno kao na ispovijedi. Njegov profesor latinskog i filozofije u gimnaziju upoznao ih je jednom zgodom, onako usputno, kakav je drevni kineski pogled na ljubav i brak. Treba oženit onu ženu koja je već imala iskustva, što više to bolje, takva ne teži više za novim iskušenjima. Posveti se mužu i obitelji. Naprotiv, ona neiskusna kadli-tadli poželi iskusiti kako je to s nekim drugim... »Ne smeta me i baš me briga s kim si bila prije mene. I ako djece ne budeš mogla imàti zbog te nepromišljenosti u ranim godinama, hvala Bogu; djeca su ionako razočaranje za roditelje, bolje ih je ne imàti! I ja sam svojemu ocu ‘sramota u grad’ kao i ti svojoj majci. Maknimo se odovle! Bježmo iz Kotòra! Zavolio sam te čim sam te vidio naslonjenu na oni zid i čuo kako plačeš. Već za mjesec dana imat ću u Herceg Novi kuću i u njoj svoju radionicu!«

Već i za manje od mjesec dana bila sam gospođa Schafranik. Potvrđivala sam staru kinesku mudrost. Sretna što sam konačno udata. Kuhala, prala, utijavala... Ponekada plela, slušala radio... Čitala nekada neke ljubavne romane, same laži! Ali, zgodno je maštati! Poznatih nijesam imala, s vremenom gospođu Jasnu, ženu Josefa Hauptfelda, ili kod nje ili kod mene znale smo skuhati kavu i potračati, jednom dvaputa sedmično. Poneku drugu poznavala sam samo površno, sa susjedama se nijesam družila. Nedjeljom s Vjekom na misu, pokazati novi šešir ili prošetati novu haljinu... Sve obično. Imala sam puno slobodna vremena kao i mnoge druge novljanske gospođe, i počesto mi je bilo dosadno. Radila sam ponekada malo u vrtu, uzgajala sam ruže tamo ispod sjevernog zidića, aranžirala cvijeće u dnevni boravak, no to Vjeko nije zamjećivao. Poštivala sam ga, silno sam ga poštivala. Bila sam ponosna na njega. Voljèla? Moguće, ne znam, ali moguće, svakako da! Može biti da sam ga i voljela!

Znala sam izići u šetnju, dolje uz more, po rivi. Isprva s Vjekom, ali on je imao i previše posla, i do kasna navečer... Kada bih izišla sama, počeo me salijetati, presretati me, neki Vaso Tomašević, pomoćnik načelnika policije. Da mi pruži »policijsku zaštitu«, da je friško udovac, da svratim na kavu, da sam ja »najljepša u cijeli Novi»...»Ja nijesam udovica! Udata sam!«, odbrusila sam mu, a on odgovorio bezobrazno, tipično za sve one koji su jučer šljegli s brda: »Čim budeš udovica, evo mene!«

S Vjekom je isprva bilo predivno, svaki dan smo svršavali u postèlju, prve sedmice ili dvije, pa dva-tri puta sedmično, pa jednom na setemanu, obično neđeljom ujutro, pa – najnovije – jednom na mjesec. Nedostajalo mi je to, priznajem. Bilo mi je malo. Pomagala sam se sama, svojom rukom, kao i mnoge druge žene. I Jasna mi se potužila da je i s njome slično!

Upravo zbog poštivanja svojega muža, nijesam više izlazila u šetnju, ni s Jasnom ni sama.

Rekla sam već, kad je u kuću ušao Mijo, to je bilo kao da smo nabavili kuče pa valja brinuti o njemu. I prihvatila sam se te brige kao obaveze, zbog poštivanja Vjeka. Mijo je Vjeku zapravo bio i sin i prijatelj, netko koga je odgajao, usmjeravao, brinuo o njemu, ispravljao očeve pogreške, kad već nijesmo imali vlastitoga sina. I mene je donekle obuzimalo takvo raspoloženje, bez nekih osjećaja, osim zadovoljstva što je izrastao pristao i pristojan mladić, vrijedan, uredan i nadaren, kako kaže Vjeko.

U našoj se kući ništa nije zaključavalo, ni kupaonica. Jednom sam neoprezno upala dok se Mijo kupao: stala sam iznenađena, u nesnalaženju. Isuse, koje tijelo, koji...!

Drugi put sam namjerno izvadila sve ručnike iz kupaonice, Mijo to nije primijetio prije nego se trebao obrisati. »Gospođo, nema šugamana u banji!« To sam čekala. »Evo, evo!«, upala sam s velikim ručnikom ispred sebe i bez riječi ga stala brisati. Bio je zaprepašten, zbunjen, nespreman. Stala sam ga lagano dodirivati, ljubiti... Tako je počelo.

Viktor je k nama dolazio bez najave i kad je htio; jednom nas je zatekao. Zaprepastio se, šutio. Minutu, vječnost!

Miju tada reče: »I u tomu hoćeš nadmašiti svoga meštra, a? Neću ovo reći prijatelju, to bi ga ubilo! Ali oću Idi. Raztužio si me!«

Meni nije rekao ništa, samo je pljuno na pod.

Mijo se ustrašio, povukao. Ucijenila sam ga; ja ću reći Vjeku, ako on prestane biti sa mnom... Nijesam više ni pazila, kao da sam željela nesreću. Vjeku je rekla Ida. I on nas je zatekao, gole u vlastitu postèlju. Vladao je situacijom, kao i vazda, bacio nam je odjeću u lice: »Obucite se! Mijo, zapamti! Stara kineska mudrost u nas ne valja ništa i ne važi. Oženi samo nevinu, koja ni s kim prije nije spavala!« Mene nije ni pogledao.

Spasa mi više nije bilo, ne od Vjeka, on mi je oprostio, ali ja sebi nijesam. Ni mogla ni htjela. Sedamnaest je godina razlike između Mija i mene; što se ne može, ne može se! Može, ali kako, ali dokle? Vjeko će radnju i cijeli alat ostaviti Miju. Ja bih dala život za još jedan dan s Mijom, ali ni to se ne može a da ne ubijem muža. Da ga postupno i svakidanje ne ubijam. Prije bi sebe ubila. Mija se ne mogu odreći, pogotovu dok je tu, uza me. Ne mogu ni živjeti ovako; svaki dan ga gledati, žudjeti ga do boli. I to pred Vjekom. Ne mogu jesti s njima obojicom za stolom.

Mijo mene niti voli niti treba. Ionako će ga prigrabit Ida, ta kučketina, i ona deset godina starija od njega.

Je li ona zaklana mačka nad Vjekovom radionicom samo vjerska mržnja i tjeranje nas katolika i Hrvata zbog zauzeća naše lijepe zemlje uz more po nalogu vlasti ili Vasovo maslo zbog mene? A Vaso je vlast!

Sutra se kreće u Dubrovnik, sve sam spakirala, kamion se utovaruje ujutro rano, a ja ću onda – dolje na rivu! Bojim se samo da Vasu nekad ne kažem »Mijo, mili moj...!« Ali, baš me briga! Napravit ću Vjeku što i moj otac mojoj majci: ostavit ga bez riječi.

Ipak jesam kurva, znam!

____________________

1) Odlomak (8. poglavlje) iz neobjavljenog romana Stijepe Mijovića Kočana Čoek zlatnije ruka, »u kojemu će se doznati što bi bilo bolje ne znati, a Mijo će se zaticati zbunjen i nespreman«. (Op. a.)