Mutno sada i jasno prošlo

Najnovija Malešova zbirka pjesama (Mutno, 2017.), na prvi pogled, otkriva nam »dvostruki«, pače trostruki pjev, da se tako uvjetno izrazim. Jedan je onaj koji nastavlja raniju zbirku pjesama, koja inače proizvodi pjesme namjernoga, jer je to poetika tih zbirki, »nereda«, kada je riječ o semantičkom nizu stihova. Taj tip pjesama je blizak, ili analogan, uvjetno rečeno, onoj knjiženopovijesnoj, paradigmatskoj liniji koja se pojavila između dva rata u francuskoj, postfuturističkoj, a jezgru su činili od Apollinairea do Cendrarsa, koji su neki kritici nazivali »otvorenim« pjesničkim strukturama. Ono »otvoreno« odnosilo se na književnu činjenicu da su se pjesme mogle nadopisivati, odnosno da nisu bile semantički dovršene, što će reći da im je manjkalo završno gnomsko ili kakvo drugo »poručno« dovršenje, a nije ih ni vodila uređena semantička »logika«.

Bilo bi možda točnije reći da su te pjesme nastajale po »nizanom« redu, »nizanom« stilu, pri čemu su stihovi figurirali kao samostalne jedinice, semantički otoci, koji nisu u sljedstvenosti sa slijedećim stihom nekom od uobičajenih strukturnih (»logičkih«) razvojnih govornih, pa dakle versifikacijskih ili semantičkih radnji. Maleš vjerojatno nije imao za uzore te pjesnike i te »škole«, a i njegov je »nizani« stil donekle modificiran u odnosu na taj francuski, što bi se dalo pokazati i većom semantičkom vezanošću stihova, koji najčešće samo na prvi pogled nemaju nekakve međusobne veze. Vidjet ćemo kako one u ovoj zbirci figuriraju.

Navedoh kako je to realizirano samo »na prvi pogled«, jer ako potražimo temeljni motiv ili temu oko koje se okupljaju »nizani« stihovi ubrzo ćemo razaznati da su oni uređeni nekom drugom logikom vezivanja. Toj je logici stalo da osvijetli određenu pojavu, određenu konstataciju, određeno stanje, određeno biće (subjekt), neko osjećanje, pače i sjećanje, a tih je gesta prisjećajnih upadljivo više, te one upućuju na određeni sentiment, dapače melankolično-nostalgični žal, na svijest kako o prolaznosti tako i poodmakloj dobi subjekta koji je unutar zbivanja, implicitni i/ili eksplicitni (»oh, kako je otišlo / sve tako predaleko!« ‒ str. 30.), gdje je manje riječ o ironičnom komentaru – »oh« i uskličnik ‒ a više o ideji prolaznosti.

Tako bi se moglo reći da je jedna od dominantnih Malešovih tema upravo nestajanje. To sa svoje strane dokazuju upravo na stišno-semantičkoj razini u nerijetkom broju pjesama završni stihovi koji figuriraju kao rezimei, zaključci, konstatacije. U pjesmi kada tražim (str. 23.) polovica stihova (drugi »dio« pjesme) gotovo eksplicitno to potvrđuje. Ti su zaključci češći, što nije nužno pravilo, u pjesmama koje su otisnute na donjem prostoru stranice, pomaknute na suprotan rub od one koja joj prethodi. I upravo takve pjesme čine treći tip pjesama koje bismo mogli motriti kao neku vrstu dopune, komentara one pjesme koju slijede, tako da se čini kako ih prozračuju, ne ostavljajući dvojbe glede njihova značenja.

Dakle, ako ćemo potražiti jedan primjer »nerazumljive« pjesme može nam poslužiti pjesma naslovljena tražim boju (str. 9. ‒ u Maleša je naslovljenih pjesama manji broj), i upravo su uglavnom te one »nerazumljivije« s »nizanim« stilom. Pjesma ima motiv Supermana, koji bi trebao funkcijski figurirati kao nositelj pravde. I ovdje se on kao takav pojavljuje, ali u vreći nosi braću, pa isticanje subjekta kao crnca, ali paradoksalno »bez boje«, asocira na jednakost i rasnu nediskriminiranost (kako je bez boje ne posjeduje ikonični znak mogućega rasizma).

Na to se nadovezuje motiv mačke, čija funkcija i jest da budu »lijene i / ukras«, dakle sasvim denotativno, te nadalje motiv isusa (u Maleša pisano malim slovom, što je svedeno na pojavnost a ne na singularnost i jedinacatost Isusovu), a da je on »dalje / i bliže« sasvim je opet denotativno, jer se ta daljina ili blizina provjerava vjerom, čega u Maleša nema (naime motiva vjere), ali je u stanovitom smislu sinonimizirana »količinom podataka« koji je tražila »med u suzi«, slatkoću i gorčinu ovisno i blizini ili daljini. Moglo bi se reći da je riječ (tema) o nemetafizičkoj metafizici. Dakle, i ono na prvo pogled nepovezano, motivski, postaje razvidno povezano značenjski. Iz ovoga slijedi da bismo morali opovrgnuti raniju tezu o dvotrukom pjevu Malešove zbirke, no, istaknuli smo »na prvi pogled«, što samo po sebi implicira rezervu.

Drugi tip pjesama je mnogo uređeniji, što znači i versifikacijski, a navlastito semantički, znači motivski razvedeniji, logičniji. One su motivski, a navlastito tematski okupljene oko nekoliko žarišta. Uzmimo prvu pjesmu zbirke (prvi stih je »što znači«). Ona u prva tri stiha postavlja pitanje o značenju ljeta, i to ‒ valja posebno istaknuti – davnoga, grafički označena upitnikom. Ostalih sedam stihova su zapravo prilično denotativni komentar, kako je resentiment, koji cilja na značenje ljeta, poodmakloga, tužno poput (prispodoba) svega što je davno pa makar to bilo zavijeno u ugodnu toplinu poslijepodneva (čuvena siesta) poduprto spavanjem mačke, inače drage autorove životinje (baudelaireovske).

Nema tu dakle ničeg nejasnoga, samo resentiment nostalgično melankolične geste, prisjećajne radnje koje govore o subjektu koji ih izriče (i osjeća). Pa, sad jesu li to samo parodije i ironije na »prazno sada«, kako naglašava Ervin Jahić, ili posjeduju i ono na što smo uputili ‒ neka prosudi čitatelj. Jer, ako subjekta užasava to »prazno sada«, spram kojega je ironičan, tada jamačno druga strana jest određeni resentiment za »punim sada« koji nedostaje, jer se inače ne bi imalo o što »osloniti« i »provjeriti«.

Pa ipak, da ne ostanemo samo na detektiranju denotativnosti zbirke, valja nam reći nešto i o motivima te glavnoj temi (temama). Između »ja sam naivan!« (što znači dječji) i »sve je davno« smjestilo se polje ekološkog raja, dakle prvotne neposredovanosti svijeta života koji je punjen prirodnim resursima, biljem i životinjama, najčešće onima koji sinonimiziraju maleno, blisko, igrivo u životnoj čistoći, te bi se moglo reći da je riječ o takvim stanjima i doživljajima kakve vodi i vidi onakav subjekt koji za sebe veli da je »naivan«. Riječ je o žudnji za punim životom.

Međutim, kako se živi u sadašnjem vremenu brbljaonice, govorenja samo da se nešto kaže bez promišljanja zbiljnosti govora kao njegovanja brige za egzistenciju, dakle vremenu komu nedostaje zalog, vremenu »ništa«, (subjektu) ostaje svojevrstan žal za onim »davnim«, izgubljenim ekološkim rajem. U tom je smislu upravo egzemplarna pjesma sve je davno, koja, s obzirom na ono prethodno uočeno, može na kraju samo konstatirati »smrt se zove / kraće!«, pri čemu valja upozoriti i na češću uporabu uskličnika jamačno kao grafostilema (čuđenje, konstatacija, ushitnost).

Glavna bi Malešova tema, dakle, bila smještena u tom značenjskom polju, te ilustrira smisleno prošlosno, jalovo sadašnje (o jalovosti je već davno pjevao i Eliot), te geste utjehe, uz učestalu smrtnost koja čini obrise horizonta, što se u tom smislu stanjuje i sužava. Dakle, mutno je sada, što implicira još mutnije budućonosno, a jasno ono što je odhujalo. Riječ je o dva svijeta, sa svojim preferencijama, pa dakle nekorespondentna, osim po subjektu kao patiensu. Ipak, dopuštam si reći, za mene Malešov vrhunac je zbirka Praksa laži. No, reklo bi se da se o ukusima ne raspravlja. Naprotiv, o ukusima se se itekako govori.