Ludilo kao put u vjeru

Kad čovjek govori ili piše o sebi, uvijek postoji sumnja u objektivnost. Nitko nije bolji i gorljiviji odvjetnik neke osobe od same te osobe. Je li autoru uopće moguće biti nepristran? Koliko god je to važno pitanje u ocjenjivanju neke autobiografije, odgovor neće biti odveć presudan, jer umjetnička vrijednost nekog teksta nadilazi racionalna mjerila.

Pred nama je knjiga Josipa Sanka Rabara Ludilo i obraćenje, pozamašna knjiga od četiristotinjak stranica. Sin proslavljenog šahovskog velemajstora Braslava Rabara, Sanko Rabar, nakon svega što je upornim radom i talentom u životu postigao (pjesnik, esejist, filozof, kritičar, scenarist, publicist) odlučio je progovoriti otvoreno i kojiput do šokantnosti iskreno o sebi, o svojim fizičkim i psihičkim nevoljama koje drži ludostima, a koje su ga dovele do vjere u Boga. Psihičke bolesti u našem su društvu u popriličnoj mjeri tabu tema, a tražiti psihijatrijsku pomoć gotovo uvijek znači steći doživotnu stigmu. No i to se pomalo mijenja, jer psihičke su smetnje danas sve češće i o njima se sve više govori.

Svjedočenja Sanka Rabara imaju svoju vrijednost ne samo zbog svojeg neočekivanog sadržaja nego i zbog umjetničke snage kojom su izrečena. Naravno da se postavlja pitanje ‒ kako mu je to uspjelo. Zar duševni bolesnik može o svojoj bolesti tako majstorski izvijestiti? Ako može, onda zasigurno nije duševni bolesnik. Doduše, nije nam najvažnije da na svako pitanje koje iskrsne čitanjem ove knjige dobijemo odgovor. Pitanja su često dragocjenija od odgovora.

Svi dijelovi knjige nisu kronološki povezani, ali upravo stanovita rascjepkanost koja iz toga proizlazi pridonosi dinamici pa i logici Rabarova prisjećanja. Negdje samo nabraja činjenice, a negdje u detalje upravo raspjevano opisuje prirodu i ambijent. Opis spilje Veternice i šetnja Horvatovcem mogu potaknuti čitatelja da i sam pođe na ta mjesta, jer ih je autor možda i nehotice učinio privlačnima. Ponekad donosi samo šture podatke o osobama koje je susretao, ali svakome navodi njegovo pravo ime i prezime. Rabar jednom rečenicom može o osobi reći ono najvažnije za što bi drugi autor utrošio stranice. Neki psihijatri, koje spominje, neće se osjećati počašćeno.

Likovi oca i majke (sestre mnogo manje) pokazuju one najvažnije ljudske crte upravo u svojim reakcijama na Sankov psihički pakao. Otac će šetati sa sinom noću da podijeli s njim muku nesanice, a majka će brižno pratiti učinak lijekova i pritom, ako treba, žrtvovati vlastiti san. Sažetost opisa njihovih reakcija razmjerna je veličini njihove patnje. Kao da se autor držao onog stilističkog pravila: što manje riječi, to više emocija. Na taj je način uspješno izbjegao svaku sentimentalnost koja bi razvodnila njegovo kazivanje. To vrijedi i za likove djevojaka i momaka s kojima se družio. Čak i oni koje samo ovlaš spominje, imaju značenje u njegovu životu jer ih nije zaboravio u kontekstu najobičnijih zbivanja.

Tako npr. bratić Krešo, čija duhovita pisma navodi, lik je o kojem bismo željeli još više saznati. On nam se čini autorovim velikim osloncem. Zaključujemo da je Rabar imao dobar društveni život i da nije bio neki osobenjak koji bi zbog svoje izoliranosti trebao duševno patiti. Njegova »ludila«, tako se barem čini, odraz su traženja sebe i dramatičnog izlaženja iz društvenih prisila jednog naoko normalnog građanskog života. Nije on bio pripadnik neke marginalizirane klase s društvenog dna. Njegov obiteljski život s roditeljima i sestrom imao je lijepe trenutke, primjerice, zajedničko bicikliranje kao jedna pojedinost koja o tome bez sumnje svjedoči. U knjizi su dotaknuta i mnoga politička zbivanja druge polovice 20. stoljeća. Očito su dnevničke bilješke pripomogle autorovom zavidnom pamćenju.

Autorov susret s Bogom daleko je od svih konvencija i možda će šokirati neke teologe i vjernike, ali i tu je Rabar umjetnički vješt. Za Rabara je vjera, koja mu je neočekivano darovana, svakodnevno druženje s Bogom, čitanje njegovih poruka u svemu što ga snalazi i okružuje. Bog nije na prijestolju nego stoji uz Sanka i gotovo ga drži za ruku. Frapantni su znakovi njegove prisutnosti koje autor iščitava posvuda, a posebno u riječima koje svakodnevno čuje. Tu bi teolozi mogli naći obilje materijala za svoja proučavanja.

Rabarova autobiografija, kako sam kaže, u neku je ruku znanstveno-fantastični roman ili velika fantastika i istodobno zbiljska činjenica. Možda je ipak na nekim mjestima trebao poštivati pravila diskrecije jer nije fer punim imenom i prezimenom navoditi poneku osobu kad je s uobičajenog moralnog stanovišta u nezgodnoj situaciji. Inače, mnogo toga u ovoj autobiografiji izmiče stvarnosti da bi upravo potvrdilo tu stvarnost. Sanko je postao Josip i odsada će ime Josip stajati ispred imena Sanko.

Želeći progovoriti o paradoksu svojeg života bez nekih misionarskih pretenzija, Rabar je majstorski stvorio moderno djelo kojim nadmašuje mnoge današnje razvikane strane i domaće autore. Nije mi poznato da je itko na taj način u našoj literaturi opisao sebe i svoje druženje s Bogom, svu dramatičnost te čovjekove avanture, pa i stoga ovaj uzbudljiv roman Josipa Sanka Rabara preporučujemo čitateljskoj javnosti.