Lika i Velebitsko primorje u hrvatskoj književnosti

Uvodne napomene

Prostor Like, Gacke i Velebitskog primorja često se u književnim pregledima neopravdano zaobilazio, pa je zaista bilo nepravedno taj kraj na kulturnom zemljovidu Hrvatske proglašavati bijelim mjestom i primjerom kulturne zapuštenosti.1) Knjiga Ane Lemić i Jasminke Brale Mudrovčić, Lika i Velebitsko primorje u hrvatskoj književnosti, znatno pridonosi ispravljanju te dugogodišnje nepravde. Autorice u njoj nastoje inventarizirati sve ono čega su se u ovom trenutku mogle prisjetiti kada je pitanju književni život Like.

Na prvi pogled ova svojevrsna hrestomatija jest pomalo razbarušena, budući da su se u koricama knjige našla mnoga imena s raznih strana, književni uradci različite provenijencije, autori različitih književnih vrijednosti, svi okupljeni na jednome mjestu. No, oni ipak donose novu dimenziju cijeloj naslovljenoj temi, potvrđujući da je i kvantiteta uz kvalitetu i relacije vjerodostojna i nezaobilazna kategorija prepoznavanja kulturnog života jednog prostora kao što je Lika i Velebitsko primorje.

Sjetimo se znamenite Barčeve knjige Veličina malenih, pa ćemo razumjeti da je u mnoštvu pisaca iz tog područja moguće izdvojiti i ona čija su djela dio najboljeg književnog korpusa hrvatske kulture, koja opet i ne bi imala ostvarenu kvalitetu da nisu izrasla iz humusa marljivih poslenika književne riječi čiji su najbolji dio. Posebno je u tom smislu značajno spomeniti one antologijske pisce vezane uz Liku iz razdoblja hrvatskog realizma, kao što su to Jure Turić i Josip Draženović, ili one iz međuratnog razdoblja među kojima je najistaknutiji Mile Budak, ili pak one poslije posljednjega svjetskog rata među kojima se najviše uzdigao Pero Budak, a napose one pisce što ih životno povezuje grad Senj i Velebitsko primorje: Vjenceslava Novaka, Silvija Strahimira Kranjčevića, Milana Ogrizovića, Milutina Cihlara Nehajeva te mnoge druge. Ne manje važna je odluka priređivačicâ ove knjige da u nju uvrste i sva djela hrvatske književnosti u kojima se, na ovaj ili onaj način, obrađuje Lika ili ju se tek spominje, kroz ljude i događaje s njom u svezi, ili su to djela u kojima se slavi ljepota velebitskog i ličkog krajobraza, opisuju pojedini događaji i život ljudi toga kraja.

Autorice ove opsežne ličke književne hrestomatije Ana Lemić i Jasminka Brala Mudrovčić zaorale su važnu brazdu u njivi naše književnosti te nam je njihov, zoranićevski rečeno, »konjic po stazi netlačenoj« podastro niz imena i djela što su bila zastrta koprenom zaborava. Kako sam se i sâm, u svom književnopovijesnom i kazališnom historiografskom radu, susretao sa zaboravljenim književim i kazališnim dijelom hrvatske kulturne povjesnice ostvarene na ličkom području, ovom ću prigodom samo podsjetiti na dvije donedavno manje poznate kulturološki vrijedne činjenice, prva je iz tzv. starije kulturne, a druga iz novije kulturne povijesti, što sam ih sam istraživao, a zanimljive su za Liku i Gacku.

Prve drame na hrvatskom jeziku

Autorice su prostor Like nastojale retrospektivno sagledati od onog davnog i slavnog vremena kada je Lika bila mjestom nastanka naših prvih i najljepših glagoljskih spomenika, sve do dana kada Turci nalegoše na jazik hrvacki, kako to slikovito napisa Pop Martinac u XV. stoljeću. Već na Bašćanskoj ploči, tom kako joj vole tepati neki naši kulturni povjesnici »rodnom listu hrvatske kulturne povijesti«, izrijekom se spominju Krbava, Lika i Otočac. Mnogi naši glagoljski kodeksi, brevijari i crkveni spisi nastali su na tom području u doba prije osmanlijskih provala. Ni danas ne znamo gdje se sve nalaze glagoljaški skriptoriji, ali na temelju paleografskih i jezičnopovijesnih analiza moguće je zaključiti da su neki od njih bili u Lici. Nastavno, kultura glagoljaške pismenosti nastavljena je djelovanjem i glagoljskih tiskara od kojih je, prema predaji, jedna od najstarijih djelovala u Kosinju.

U srednjovjekovlju Lika je bila prostor kulture i umjetnosti. Kao obrazovani humanist modruški biskup Šime Kožičić Benja (1460.-1536.) posjedovao je jednu od najvećih zbirki knjiga među europskim humanističkim intelektualcima onoga doba; danas se zbirka čuva u knjižnici Angelica u Rimu. Godine 1509. papa Julije II. imenovao je Kožičića biskupom u Modruši – gradiću koji je pod knezom Bernardinom Frankopanom imao visoke kulturne ambicije, ali je nažalost bio pod neposrednim udarima Turaka, od kojih je već godine 1493., odmah poslije Krbavske bitke, užasno postradao, da bi poslije bitke kod Mohača i poslije pada Jajca, dospio u turske ruke, a sam se Kožičić povukao u bolje zaštićenu Rijeku.

Ivan Kukuljević Sakcinski, čijim se citatom otvara ova knjiga, pronašao je u knjižnici benediktinskog samostana u Tkonu na otoku Pašmanu glagoljski zbornik, nazvan po mjestu nalaska Tkonski zbornik. Taj glagoljski rukopis ima 1.892 stiha, a nedvojbeno je nastao na modruškom području u doba vladanja modruškog kneza Bernardina Frankopana (1481.-1529.), upravo u doba kad je tamošnji biskup bio Zadranin Šimun Kožičić. Sadrži dva prikazanja ‒ Uskrsnuće Isukrstovo i Muke spasitelja našega, najstarije crkvene drame pisane hrvatskim jezikom, koje svojim postankom idu, kako je još Franjo Fancev zaključio, svakako u XV. stoljeće.

Šimun Kožić Benja bio je jedan od najzaslužnijih i najplodnijih glagoljaških pisaca, osobito zaslužan za izdavanje knjiga namijenjenih glagoljašima. Prisiljen povući se pred najezdom Osmanlija on odlazi u Rijeku gdje, odmah poslije senjskih svećenika Baronića i Bedričića, osniva godine 1529. tiskaru za glagoljaške knjige. Hrvatsku kulturu zadužio je promicanjem hrvatskog jezika i pisma, a značajan je i Kožičićev historiografski rad pod naslovom Knjižice od žitja rimskih arhijereov i cesarov u kojem, u zanimljivoj posveti trogirskom biskupu Tomi Nigeru, prijatelju Marka Marulića, objašnjava svoje napore oko glagoljaških izdanja, moleći ga da svrši neki, sigurno na latinskom pisan, spis »od hrvacke zemlje i od hvali njeje«, koji bi on preveo na hrvatski i potom tiskao i poslao u svijet da kršćanski svijet čuje za tešku povijesnu sudbinu Hrvata izloženih nesmiljenim zulumima osmanlijskih osvajača. Nije dakle slučajno da je baš u Modrušu, u Lici, u ozračju naročite brige za prošlost, jezik i pismo hrvatskog naroda, cvjetalo i crkveno kazalište na narodnom jeziku, kao što to nedvojbeno pokazuju prikazanja iz glagoljaškog Tkonskog zbornika napisanog u tom dijelu Hrvatske.

Pogled na kulturni i duhovni život u Lici prije turskih provala lijepo se uočava i na primjeru nedavno otkrivenog arheološkog nalazišta na položaju Karija ili Korija (Biškupija) u Udbini gdje se nalaze ostatci katedrale sv. Jakova Starijeg iz XIII. i XIV. stoljeća. Tijekom hrvatskoga obrambenoga Domovinskog rata položaj je otkriven, budući da su pobunjeni Srbi 1994. na tom položaju iskopali dva velika zaklona za višecijevne bacače raketa (VBR). Tim barbarskim činom otkriveni su i na vidjelo izišli zidovi kamene katedrale, zlatni i srebrni grobni nakit, neobično skladni dijelovi romaničke i gotičke arhitektonske dekoracije i dr., što sve dokazuje visoki kulturološki status toga kraja u predtursko doba. U knjizi Lika u hrvatskoj književnosti objavljen je i tekst biskupa Mile Bogovića o Krbavskom križu iz udbinske katedrale kojeg su svećenici, da bi ga zaštitili od osmanlijskih pljački, prenijeli u Bribir u Vinodolu. To je jedan od rijetkih sačuvanih umjetničkih dragulja srednjovjekovne Like, Krbave i Gacke, zapravo središnje Hrvatske.

Udbina je bilo sjedište biskupije (nekad se zvalo Krbava), značajno u hrvatskoj povijesti jer obuhvaća teritorij na kojem se 9. rujna 1493. odigrala važna bitka, tzv. Bitka na Krbavskom polju, u kojoj je hrvatska vojska izgubila bitku od Turaka što je za posljedicu imalo svekoliko opustošenje tih prostora. Osim ljudskog egzodusa nestalo je svih spomenika hrvatske katoličke kulturne baštine, kako onih kamenih tako i onih pisanih. Danas valja sakupiti njihove krhotine, znanstveno ih obraditi i protumačiti kako bismo u svijest vratili činjenice svog identiteta.

Kazališni život 1844. u Otočcu

Svekolika hrvatska umjetnička i kulturna povijest jedno od svojih temeljnih obilježja nalazi u vlastitoj disperzivnosti u brojne destinacije diljem cjelokupnoga hrvatskog teritorija. U tom je smislu i hrvatska kazališna povijest paradigmatična, osobito kada se navodi u kulturološkom diskursu. Nu, hrvatski kazališni zemljovid još sadrži »bijela mjesta« koja takvima ne čini nedostatak glumišne događajnice, već nedostatna kazališnopovijesna istraživanja. Povjesničare hrvatskoga kazališta stoga čeka još mnogo posla.

Hrvatski kazališni život sredinom XIX. stoljeća karakterizira višejezičnost. U gradovima u unutrašnjosti postoji bogat kazališni život na njemačkom jeziku (Zagreb, Osijek, Varaždin, Karlovac, Sisak), a u primorskim sredinama (Pula, Rijeka, Zadar, Šibenik, Split, Dubrovnik, Kotor) na kazališnoj sceni prevladava talijanski jezik. S druge pak strane, predstave na hrvatskom jeziku postaju u razdoblju hrvatskoga narodnog preporoda dio sve snažnijih nastojanja u svekolikoj afirmaciji nacionalnog političkog i kulturnog bića. Jačanje umjetničkih kvaliteta i brojnost prikazbi na hrvatskom jeziku u posljednjim desetljećima XX. stoljeća dovodi do postupne marginalizacije stranih jezika na hrvatskim pozornicama. Pri tom valja istaknuti da svaki kazališnopovijesni prikaz ili pak osvrt kulturološke naravi, koji razmatra navedeno razdoblje, mora polaziti o činjenice da su sve kazališne predstave nastale na hrvatskom povijesnom prostoru, bez obzira na kojem su jeziku ostvarene, punopravni dio hrvatske kazališne povijesti i važan dio hrvatske kulturne povjesnice. Uostalom, ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog kazališne publike bez koje nema kazališta, a ona je u pravilu uvijek bila hrvatska.

Događaj o kojem želim nešto reći vezan je uz Otočac u koji godine 1843. stiže iz Beča pukovnik Nikola Maštrović (1791.-1851.) pošto je sam, u skladu sa svojim hrvatskim domoljubnim osjećajima, tražio da ga Dvorsko ratno vijeće premjesti iz prijestolnice u jednu od hrvatskih pukovnija na Vojnoj granici. Razlikujući se umnogome od svojih prethodnika po zauzimanju za svekoliki duhovni i gospodarski napredak pučanstva Otočke pukovnije, priskrbio je sebi naziv »otac kraja«. To ne iznenađuje znamo li da je baš njegovom zaslugom na tom prostoru obnovljeno čak 36 crkava i kapela, da je svojim novcem dao izgraditi novu katoličku crkvu u selu Priboj uz Plitvička jezera, mjestu gdje prije nije postojala niti jedna crkva, da je gradio ceste, škole, zdravstvene i upravne objekte, provodio hidrotehničku melioraciju Krbavskoga polja i zemljišta oko rijeke Gacke, zauzimao se za socijalnu skrb i humanitarnu pomoć u godinama gladi i neimaštine, organizirao zdravstvenu zaštitu i osnovao prvu bolnicu na tom području, te, napokon, u Otočcu godine 1844. pokrenuo kazališni život utemeljivši malo kazalište s predstavama na hrvatskom i na njemačkom jeziku.

Autorice Ana Lemić i Jasminka Brala Mudrovčić u svojoj ličkoj hrestomatiji navode i Knjigu Nikole Maštrovića objavljenu na hrvatskom jeziku 1845. u Beču. Nastojeći, dakle, u svom uljudbenom djelovanju biti što učinkovitiji, autor osobito u skladu s europskim kršćanskim moralnim načelima, primjećuje da su laž i kriva prisega kao oblici nećudorednog ponašanja kod ljudi uzeli maha, te da bi te loše običaje valjalo iskorijeniti među pučanstvom Otočke pukovnije.

Istražujući život i djelo tog zaboravljenog hrvatskog časnika u bečkim arhivima pronašao sam brojne dokumente koji su važni za kulturnu povijest Otočca i cijele Like. Bez dvojbe najvažniji je i ravan senzaciji podatak da je početkom 1844. Nikola Maštrović u Otočcu organizirao kazališni život. Nedvojbena svjedočanstva o tome kriju upravo njegova pisma članovima Kongregacije mehitarista u Beču. Tako nadbiskupu Azarijanu 12. ožujka piše iz Otočca da je »kao čarobnim štapićem u šest dana ovdje osnovao malo kazalište kojega se ne bi stidjeli ni drugi oblasni gradovi, skupio diletantsku družinu i već upriličio dvije komične predstave«. Iz pisama doznajemo i s kojim je predstavama započela svoje djelovanje mala Otočka kazališna družina. Bila je to »vesela igra u jednom činu« popularnog austrijskog dramatičara Augusta Kotzebuea Tri otca na jedan put na njemačkom, te predstava Drvodjelja iz Petrograda iliti Kočijaš Petra Velikoga na hrvatskom jeziku (pismo Azarijanu od 30. travnja 1844.).

Da bi se mogle odrediti kazališnopovijesne relacije, valja napomenuti da je otočki kazališni prvijenac, Kotzebueova »vesela igra u jednom činu« Tri otca na jedan put, na hrvatskom jeziku u Zagrebu izvedena tek godine 1855. Tako je Zagreb, buduća hrvatska kazališna metropola, barem kada je u pitanju spomenuta Kotzebueova vesela igra, za Otočcem zakasnio punih 11 godina. Uistinu taj podatak govori već za sebe, osobito znamo li da su Kotzebueove komedije sredinom XIX. stoljeća iznimno omiljene u Beču, uzoru tadašnjega kazališnog Zagreba.

Troškove prvih predstava (dekor, kostimi, itd.) u Otočcu snosio je utemeljitelj Otočkog hrvatskog kazališta pukovnik Nikola Maštrović, a u budućem djelovanju kazališta predviđeno je da se oni podmiruju od ulaznine. Prije početka prve kazališne predstave publici je pročitan za tu prigodu posebno sastavljen Prolog, a na kraju izvedbe izrečen je Završni govor. Prva je predstava, kako svjedoči otočki Oberstar, i kod izvođača i kod publike primljena s velikim entuzijazmom. No, kako bilo, odluka Otočana da među prvim kazališnim komadima svoga repertoara izvedu i jednu Kotzebueovu veselu igru, pokazuje njihovo korespondiranje s onodobnim kazališnim ukusom, određujući ujedno urbani karakter Otočca i njegovih stanovnika.

O izvedbi Kotzebueove drame na njemačkom jeziku, ostvarenoj u predstavi otočkih kazalištaraca, na žalost nije moguće ništa podrobnije kazati, jer koliko nam je dosad poznato, nisu ostala, osim nekoliko riječi u pismima Nikole Maštrovića, nikakva svjedočanstva ni memoarske bilješke nekoga od sudionika scenskih izvedbi toga djela u Otočcu, niti su gdje, koliko su dosadašnja kazališnopovijesna i uopće arhivska israživanja pokazala, sačuvane u rukopisu ili pak tiskane kazališne kritike. Stoga o uspjehu predstave možemo tek nagađati. No, nije to tako samo u tom otočkom slučaju, posvuda je to sudbina Talijine umjetnosti.

O dramskoj jednočinki Drvodjelja iz Petrograda iliti Kočijaš Petra Velikoga, što je 9. ožujka 1844. u Otočcu izvedena na hrvatskom jeziku, nažalost također ništa pobliže nismo uspjeli saznati. Međutim, već sam podatak da su se u Otočcu daleke 1844. godine održavale predstave i na hrvatskom jeziku, kada npr. u nekim razvikanim hrvatskim kazališnim sredinama ne bilježimo niti jednu predstavu na hrvatskom jeziku, uistinu je od osobitog značenja za našu kulturnu povjesnicu.

Za otvaranje kazališta u Otočcu pukovnik Nikola Maštrović je izabrao 9. ožujka 1844., kada je počela zapravo ne samo otočka kazališna povijest nego je već tada moderno hrvatsko kazalište (i) tom objavom, za koju do sada uopće nismo znali, potvrdilo svoju nazočnost u gotovo svakom zakutku hrvatske zemlje kojemu europska uljudba, u bogatoj raznolikosti svoga očitovanja, nije bila strana! Uostalom, na taj bi se dan u Otočcu mogao ubuduće redovito izvesti poneki kazališni komad, čime će se nastaviti s kazališnom praksom u gradu, ali ujedno i čuvati uspomena na prevažan nadnevak kada je u Otočcu započeo kazališni život: bilo je to, vrijedi zapamtiti: 9. ožujka 1844. godine.

Kako bi kazališne predstave, što su se održavale u za ono doba raskošno osvijetljenom kazalištu, po svemu bile što bliže kazališnim predstavama u razvijenijim urbanim sredinama, Nikola Maštrović je u Beču dao tiskati specijalne trobojne kazališne ulaznice. On također naručuje iz Beča nekoliko bakroreza u boji s određenim motivima za potrebe scenografskih rješenja, što je, naravno, pridonosilo da planirana kazališna predstava bude čim kvalitetnija. Sve su predstave očito bile dobro posjećene, jer je dio prihoda, nakon podmirenja svih troškova izvedbe, išao u humanitarne potrebe. Međutim, svih trideset forinti dobivenih od ulaznica prve kazališne izvedbe u Otočcu bilo je dodijeljeno brojnoj obitelji Pleša, kojoj je u požaru bila uništena sva imovina, čime je ublažena bijeda u kojoj su se njezini članovi neočekivano našli.

Nekoliko kazališnih predstava u Otočcu je održano i u mjesecu travnju 1844., u okviru osmodnevne svetkovine što se odigrala povodom rođendana cara Ferdinanda I. kada su, uz već spomenute dvije komedije Tri otca na jedan put na njemačkom i Drvodjelja iz Petrograda iliti Kočijaš Petra Velikoga na hrvatskom, na »velikom spektaklu u osvijetljenom kazalištu«, kadeti »do savršenstva« izveli Ples oružja, a čak dva zbora sudjelovala u glazbenom dijelu programa. Zanimljiv je i podatak o »osvijetljenom kazalištu«, što dakako upućuje na to da je otočko kazalište, uz oduševljenu, zainteresiranu i brojnu publiku, uz potreban scenski rekvizitarij, uz posebno izrađene scenografije, uz specijalno tiskane kazališne ulaznice, imalo i instaliranu rasvjetu, te da su se kazališne predstave, kao i koncerti, davali i u večernjim satima. Sve je to u gradu na Gacki stvaralo pravu kazališnu atmosferu, podižući uljudbeni okvir i kvalitetu življena te male gradske sredine.

Spomenuti kazališni podatci uistinu bitno obogaćuju hrvatsku kazališnu povjesnicu: dosad se naime nije znalo da je na tom dijelu Hrvatske bilo kazališnog života u XIX. stoljeću, a pogotovo ne već godine 1844. godine! Osobito pak fascinira činjenica da je Kazališna družina u Otočcu 1844. davala predstave (i) na hrvatskom jeziku, i to one davne godine kada se u Zagrebu i u drugim većim gradovima hrvatski kazališni život tek skromno i stidljivo razvija, a njegova se profesionalizacija još i ne naslućuje.

Hrvatskoj kazališnoj historiografiji nije dosad bilo poznato da je već godine 1844. u Otočcu postojao kazališni život, čime novootkriveni podatci postaju još važniji, i to ne samo za kazališnu, već za ukupnu hrvatsku kulturnu povijest. Činjenica da je sredinom XIX. stoljeća na prostoru između Karlovca i mora; na području Gacke, odnosno Like; u Otočcu; na prostoru insuficijentnom obiljem kulturnih događaja, postojalo kazalište, kao i to da su izvođene i hrvatske i njemačke kazališne predstave, bitno upotpunjava kazališnopovijesni zemljovid Hrvatske. Važnim kazališnopovijesnim otkrićem iznova je potvrđena činjenica da su područje Otočca i Gacke dragocjen biser hrvatskog uljudbenog nasljeđa.

Zaključak

Knjiga Lika i Velebitsko primorje u hrvatskoj književnosti Ane Lemić i Jasminke Brala Mudrovčić važan je prinos cjelovitom sagledavanju hrvatske književnosti u kontekstu hrvatske narodne povijesti i u kontekstu afirmiranja književnog i kulturnog događanja u svakom dijelu Hrvatske. U tom smislu Lika kao središnja hrvatska pokrajina ponovno je bljesnula, ovaj put ne samo svojim prirodnim ljepotama, već i ljepotom književnog i kulturnog nasljeđa što ju predstavlja. U tom smislu hvala priređivačicama na korisnu i lijepu prinosu, koji će budućim istraživačima, nadajmo se, biti plodan poticaj za nova otkrića.

_____________________

1) U velikoj dvorani Matice hrvatske u Zagrebu održano je 12. svibnja 2017. predstavljanje književne hrestomatije pod naslovom Lika i Velebitsko primorje u hrvatskoj književnosti, koju su priredile autorice Ana Lemić i Jasminka Brala Mudrovčić (nakladnici: Ogranak Matice hrvatske u Gospiću i Udruga »Vila Velebita«, Gospić, 2017.). O ovom značajnom djelu govoriio je tom prigodom prof. dr. sc. Tihomil Maštrović, čije izlaganje ovdje prenosimo u cijelosti. (Op. ur.)