Dubravko Ivančan ili brod bez luke

Nakon prošlogodišnjeg izdanja putopisa Jurja Husa iz šesnaestog stoljeća, u izdanju Podravsko-prigorskog ogranka Društva hrvatskih književnika objavljena su Izabrana djela Dubravka Ivančana (1931.-1982.). I ovaj put urednik je Mario Kolar, koji potpisuje i popratnu studiju o Ivančanu, kao i njegovu izabranu bibliografiju te literaturu o njegovu stvaralaštvu i životu. A život mu je bio sve samo ne lagodan; tegobnost Ivančanova usuda leži u nepristajanju na zadanosti i pravila svijeta koji ga je okruživao, ali i u bolestima od kojih ga je ona psihička pogodila još u mladosti, dok je ona fizička bila i konačna: drugi po redu moždani udar Ivančana je usmrtio u pedesetoj godini života. Zbog svega toga smatra se jednom od najtragičnijih figura modernoga hrvatskog pjesništva, a tu tragičnost dodatno podcrtava prilično skromna recepcija njegova djela, koja se donekle može tumačiti i autorovom izmještenošću izvan svih aktualnih pjesničkih trendova i generacijskih književnih programa.

Ivančanova Izabrana djela, koja nam na četiristotinjak stranica donose presjek njegova stvaralaštva u kronološkom slijedu, nastoje ispraviti skromnu recepciju autorova književnog rada. Pored pjesama okupljenih u ukupno trinaest pjesničkih zbirki i objavljenih u rasponu od 1957. do 2001. godine, knjiga donosi i izbor iz Ivančanove neobjavljene poezije (među kojom valja izdvojiti pjesmu Pokraj vode Drave, poznatiju kao odjavnu špicu iz Gruntovčana), zatim njegovu najobjavljivaniju knjigu, spjev za djecu Jaje harambaša (1958), izbor iz njegovih kritika, eseja i prijevoda japanske haiku poezije, kao i ulomke intervjua koji je s njim na samom početku sedamdesetih godina prošloga stoljeća vodio Vlatko Pavletić. Spomenuti je intervju nedvojbeno jedan od dragocjenijih i zanimljivijih dijelova knjige: u njemu se otkriva Ivančanovo poimanje umjetnosti i poezije, odnosno postulati na kojima je temeljio svoju poetiku. Jedan od tih postulata jest očuđavanje svakodnevnog, traganje za onim iznimnim i divljenja vrijednim u naizgled banalnim, tričavim, nezanimljivim pojavama i događajima na koje smo se toliko navikli da ih doživljavamo kao nešto samorazumljivo i koje u pravilu uzimamo zdravo za gotovo.

Ivančanovi stihovi u izvjesnoj mjeri predstavljaju pobunu protiv te samorazumljivosti, što potvrđuje i njegova rečenica iz spomenutog intervjua: »Ne moramo biti iznenađeni samo time što bi stvari mogle biti drugačije nego što se čine, što ponekad jesu drukčije, već možemo biti iznenađeni što one jesu kakve jesu«. Pjesničko čuđenje koje graniči s ushićenošću, ali i šokom i nevjericom, možda je u najvećoj mjeri do izražaja došlo u Ivančanovim pjesmama pisanima u maniri haikua, koji je – pored toga što ga je pisao – i uveo u hrvatsku književnost, tako da se danas s pravom smatra njegovim pionirom u našim okvirima. Čuđenje je, mogli bismo reći, jedan od temeljnih preduvjeta njegovih haiku stihova koje piše još od prve polovice šezdesetih (Leptirova krila, 1964.): oni u pravilu niču ondje gdje se svakodnevni svijet susreće sa začuđenošću pjesnikova pogleda nad samom biti tog svijeta koja mu je još do maločas izmicala, a u kojoj se otkriva poetičnost (npr. »Plavo more./ Zlatnim nebom/ klizi bijeli brod!«, Bijeli brod), pa i filozofska dubina (npr. »Prispije najzad i vrijeme,/ kada se više ne odlazi:/ putovanje samo je vraćanje.«, Krug).

No Ivančanovi pjesnički početci bili su miljama daleko od haikua. Njegov knjižni prvijenac Slobodna noć iz 1957. godine sadrži »tradicionalnu« liriku mahom ljubavne tematike. To su uglavnom pjesme nemira, pune mladenačke ustreptalosti, ali i strepnje, u kojima dominiraju motivi rastanka, čežnje, neminovnog kraja. »Zašto me još toliko preostaje,/ kada se polako kidam od svoje grane?« (Listopad), pita se lirski subjekt, a to pitanje, pitanje krhanja vlastita bića u bolnim iskustvima nerealizirane/nemoguće ljubavi, u ovoj zbirci postaje polazišno. Uz to, u Slobodnoj noći iskristalizirala se jedna od dominanti koja će se provlačiti gotovo cjelokupnim Ivančanovim stihotvorstvom: preokupacija prošlošću koja u pravilu vodi zavičaju. Stoga se ovdje pojavljuju i pjesme pastoralnog ugođaja te nerijetko (prividno) idilične intonacije, koje će Ivančan nastaviti pisati i u budućnosti, a vezane su za njegov zavičaj (Krapina, općina Molve blizu Koprivnice) i čine zaseban tematski korpus unutar njegova opusa. U tom smislu posebice se ističe zbirka Baka (1975.), koja već nazivom upućuje na ključni objedinjujući moment svih pjesama iz ciklusa, na figuru pjesnikove bake.

Opsesija zavičajem – a zavičaj je kod Ivančana uvijek poistovjećen s djetinjstvom – u prvom je planu i u haiku zbirkama Uvijek iznova raste pjenušavo stablo bijelog vodoskoka: motivi i geste (1968.) i Život na selu: haiku (1975.) te lirskoj zbirci Djetinjstvo uz Krapinčicu (1976.). U ovoj potonjoj pjesme nerijetko graniče s tužaljkama za izgubljenim djetinjstvom, punima nostalgije, ali i neke latentne, između redaka začahurene spoznaje da povratak više nije moguć. Upravo u tome počiva tragičnost ovih Ivančanovih pjesama, pa i unatoč spomenutoj (prividnoj) idiličnosti: u činjenici da je zavičaj nepovratno izgubljen, da su ta vrata zasvagda zapečaćena, ali ih lirski subjekt svejedno neprestano pokušava otvoriti.

Ivančan je, recimo i to, pisao i pjesme religiozne tematike (npr. zbirka Božić, 2001.), dok muu dvije (haiku) zbirke (Velegrad (pariske skice): haiku, 1977.; Zeleno nebo: haiku, 1981.) pretežu velegradske (pariške) teme. Jednu je zbirku posvetio i moru (More, 1974.), a u nju je uvrštena i antologijska pjesma Bez luke. U toj pjesmi, koja kao da zrcali Ivančanovu osobnu životnu poziciju, lirski subjekt prispodobljuje se brodu bez luke, aludirajući time na vlastitu izgubljenost u bespućima ovoga svijeta: »Taj brod/ što plovi/ morem bez cilja,/ taj brod što luta/ u noći/ bez svjetionika,/ što ga odasvud/ zapljuskuju valovi,/ što ni za što,/ nikamo plovi,/ taj brod/ što uzalud plovi,/ taj brod bez luke,/ taj brod sam ja«.

Ivančanu – kao što je već rečeno – pripadaju posebne zasluge zbog uvođenja haikua u hrvatsku književnu praksu. Ako ni zbog čega drugog, već zbog same te činjenice zaslužuje priliku za pravedniju recepciju od one koju (ni)je uživao za života. Istina, njegovo pjesništvo kvalitativno je pomalo neujednačeno, tako da u Izabranim djelima ima vrlo uspjelih, ali isto tako i sasvim prosječnih pjesama; no usprkos tome, ova knjiga može poslužiti kao svojevrsno polazište za »uvod u Ivančana«, za upoznavanje s pjesnikom za kojeg – a to potvrđuje i on sâm u intervjuu koji je s njim vodio Pavletić – poezija nije bila tek pogled na svijet, već način bivstvovanja u tom istom svijetu.