Čudno ljeto

SIJEČANJ

Dječaci se vraćaju iz bolnica,
Stavljamo hladne obloge na njihove vratove
I slušamo kako se glasovi pretvaraju u piskutave cvrkute.
Kasnije čistimo snijeg kod ulaza, i
Potom se, umorni, povlačimo u kuće.
Večer ćemo provesti listajući knjige u kojima
Je toliko suvišnih podataka. Ali mi ih moramo svladati.
Moramo imati vjeru u vrijeme koje se kreće naprijed.
Ako se pojavi sumnja, moramo prosvjedovati. Uložiti žalbu,
Fakti se kotrljaju kao djeca na snježnoj padini, jedan za drugim,
Gutamo ih i pamtimo, baš pamtimo, kao brojalice.
Najbolje je učiti napamet, mahnito, kao ptice koje više
Nitko ne drži u kućnim kavezima.
Utjehe ima: djeca će napokon mirno spavati, ništa se neće čuti,
Noć bez hroptanja i uzvika, posve mirna.
Neka teče vrijeme, neka ide, na bijelim cestama
Ionako su kočije s konjima. Počinje novo doba.

NOVA GODINA

Netko je upalio svjetlo i jasno smo vidjeli:
Veliki smeđi stol, kolači od ječmenog brašna, vino,
Slike na zidovima i bljesak svjetla s ruba grada.
Te večeri polupijani taksisti nudili su ljubav i besplatnu
Vožnju do periferije, a pijane kustosice primale su
Goste u stanove koji su bili nalik muzejima.
Zamišljamo da smo u napuštenom hotelu i da nas
Voljeni muškarci obasipaju porukama i borovim iglicama,
Čekamo ponoć i čestitke u kojima se spominje zdravlje.
Vani je šuma i rijeka koja dijeli dvije države.
Pjevajmo pjesme o boljem svijetu i sjetimo se queer glumice,
Umiru grješni umjetnici i ne pružamo ruke jedni drugima.

Dodiruju se čaše, bljesak i tisuće zvukova
Katastrofe na blijedoj periferiji grada.
Ujutro, na praznim ulicama šetaju obučeni psi, umjesto djece.

SVJETLO I TAMA

Budila sam se točno u dva sata. Noćima.

Popila sam šalicu toplog mlijeka i čitala povijesne knjige
Do ranog jutra. Oko pet sati, automobili bi prolazili ulicom
Bljesak svjetla zaustavljao se na slikama Smrti i Rata.
Na samoj granici tame i svjetla, utihnule su trublje i zaspali
Su pobunjeni mornari u dalekim lukama.
Možeš li jasno odrediti gdje je prošlost? pita me netko.
Znaš li kada započinje nova era? A hladni ratovi?

U rano jutro male se nacije rađaju kao mačke koje izlaze
Iz svojih skloništa. Glasne su, pomalo prepredene.
Ne znam ništa, nakon svih tih datuma i godina,
Napamet učim, bez ikakve empatije: nemojte me pitati
Za uzroke i posljedice. Sve je površina, kao mlijeko, toplo
Kao bijela bomba u listopadskim jutrima.

Na kraju listopada bacila sam povijesne knjige,
Zaspala sam i nisam se budila do jutra.

Nisam više nikad vidjela mjesto gdje tama prelazi u
Svjetlost.

INTERREGNUM

Čini ti se da je interregnum,
Ali možda se nikada ne pojavi
Vrijeme nakon vremena.
Možda ostanu zlatne presvlake
I tri tijela sljubljena kao jedno.
I veliki stol na terasi, pogled na
Ulicu, strah od ljetnih večeri.
Glumice spominju nepokretne ljude,
Mallovi su prazni u trenu, dovoljan je
Mig, da kaos nadjača šutnju,
Vozači ne čekaju putnike:
Autobusi jure preko granice,
Ostajemo sami, izvan hotela.

Ljeti bolesnici nazivaju susjede, a
Djeca se skrivaju u paralizi sna.
Znaš li sto je paraliza sna?
To je međuvrijeme bez početka
I kraja, ledena santa zaostala u
Posve grubom vremenu.
Vrijeme nakon, kako izgleda.
Možda kao šaka datulja na ženskom
Dlanu?

VRIJEME SATURNA

Subota je vrijeme Saturna: u njegovo ime
Odričem se pogleda u prazne ekrane
I umjesto toga, gledam satima kroz prozor
Snijeg i prazne ulice. Ponavljam iste riječi
Satima i u zraku crtam osmice. Snenim očima.
Je li to još uvijek »doba praznine«?
Ruskinja se satima vrti u krugu smrznute
Fontane, granice su lake i propusne.
Odreci se nečeg danas, budi cvijet u hladnoj
Sobi i pusti korijenje u zraku.
Blagdan je, ali ipak oko nas oštre riječi i
Previše mek kruh. Savjete ne možemo čitati,
Ekrani su ugašeni, kao i tvoj pogled kojim
Zaključuješ jedno poglavlje.

NOĆAS

Noćas ću rano leći, u vrijeme kad ljudi
tek izlaze na ulicu, a majke djecu uspavaljuju.
Noćas ću rano leći da bih sanjala opet isti
san: avione, piste, park blizu mog skloništa.
Noćas ću rano leći i probuditi se usred noći,
kada više nikog neće biti u sobi, hodniku,
gledat ću pauka kako plete mrežu u kutu
kreveta i bacit ću plahtu preko balkona, da upije
zvijezde koje padaju baš na nas, zlatne i blještave.
Noćas ću rano leći, čekati već na početku počinka
svitanje, oko mene šutjet će stvari i ptice će kljucati
zrno koje je nebesko i mlačno, i gledat ću nebo kojim više
ne lete zmajevi i sva ta krilata bića koja je netko ugasio i
sad su tek tvar koja visi nad nama. U danima kad čini se
da nema pomaka, padne komadić i razbudi se svijest
kao otvorena latica. Noćas ću rano leći da vidim muku
onih koji kopaju rudu u rudnicima uma i sanjat ću avione 
koji se na nebu, usred noći, pretvaraju u krilate zmajeve.
 

Točke se spajaju u jedno i nitko ih više ne može razdvojiti.

ŽIVOT JE PREDVIDIV

Život je predvidiv, rekla je Neva i 
Onda je
Zamahnula kosom, 
Pozdravila konobara
I pojela kuglicu sladoleda od 
Vanilije.
Mađarski pjesnik te večeri
Pjevao je o Jadranskom moru,
Čule su se sirene i misao o 
Ženi koja ostaje sama, otopila se
Na stolu, u obliku mrlje pojavio se
Oblak i netko je opet prodisao.
Te večeri u gradu, ljudi su čitali
Debele književne časopise i pili
Pivo, posvuda su mirisale lipe i
Klizalište na travnjaku pojavilo se
Uslijed ljetne vrućine.
Daleko na Sjeveru, muškarac je 
Odlučio.

DUBINA

Evo te u morskim dubinama, rakovi su ti
Na leđima, oni mali, sa sitnim oklopima
Puštaš ih da se spuste na dno, toneš i ti,
Gledaš kamenje satima, i dani su isti;
Kao ljuske životinja, otkrhnuti, otpušteni
Da idu ravno i da na horizontu više nikad
Ne vide sunce i neku davnu projekciju.
Na Sjeveru su bolnice i ljeti su sobe
Prazne, a srca svaki čas dobivaju valove
Nalik onim morskim i ljušture u kojima
Se skriva život, od riba još nepojeden.
Pisala bih ti o vlakovima, uvijačima, o
Samoći koja ljeti dobiva neslućene oblike,
Pa noću žene sanjaju tjeralice i pse i 
Znaju da nema srama, ni crvenih kuća.
Plutaj na vodi kao biće bez zraka i snatri
O sreći, a da niti ne znaš kako je ispod
Tebe jedna zapravo nepotrebna dubina.

MARINA PJESMA

Te večeri, došla sam u dom s knjigom, 
novim hlačama, sa slikom maternice 
nakon ultrazvuka.
Bez imalo volje za životom. 
Zamišljala sam plod u vodi, dijete koje
neću roditi, muškarca koji brine.
U domu, čekala me, na donjem katu,
majka koja vjeruje svima, čak i lopovu,
pušta ga u kuću i daje mu novce tek onako.
Zatekla sam oca, on je odavno u svojim svjetovima
punim crnine i mračnih projekcija.
Samo veliko svjetlo sjajilo je iznad svega
i upozoravalo da je noć koja će jednom
ipak prestati.
Usred noći, tražila sam hladni jogurt 
iz frižidera, zaželjela da nestane još to
samozavaravanje, da se maternica premjesti
u neko drugo biće, da više ne budem žena,
da ne bdijem, da ne molim, da ne budem nježna.

Jutro je, ostaci bijelog jogurta na sagu, slike uterusa
razlile su se s ostacima bjesnila.
Počeo je novi dan, iz maternice rađala sam se nova ja,
bez straha i iluzija.

ODSAD

Odsad samo uvis, naprijed:
Korak ili kolut, rečenica ili dvije.
Nema više okreta prema putu koji
Smo prošli, prema smrznutoj zemlji
U martu. Nema. Kad hodaš ulicom,
Od čvrstine tvog tijela pomiču se stabla
I ljudi, ne savijaju se grane. Odsad samo
Djeca pjevaju o zimi i sreći koja dolazi
Nakon bezbrižnih godina. I nema sumnje:
Ništa se više strašno neće dogoditi odsad
Jer ruke tvoje navikle su jednim pokretom
Otkloniti sablasti i sjene koje su htjele poput
Divljeg konja izvesti te negdje daleko, miljama
Daleko od tvog bezbrižnog života.

DRAMA

Zvuk s radija odjednom se, sam od sebe,
Pojačao. Glasovi glumaca u radio-drami
Koja se upravo emitirala, postali su gromki
I snažni, kao da su svi na nekoj planini: i 
Glumci, dramaturzi, tonci, pjevači, redatelj.
Na stolu se od te jačine pomakao tanjur
S ostacima navečer pojedene naranče i slika
Na zidu skoro je pala na meki krevet i prekrila
Glavu umornog spavača. Drama se odvijala
U zraku, sobi, ptice su se povukle s drveća i 
Žica, djeca su gledala izvana kako u priči o
Divu i čovjeku, samo vlat trave ponekad odlučuje
O smrti ili bolesti, o slučaju ili tragici, o sreći.
Popodne, svi su zvukovi utihnuli, samo je nečija
Glava ostala na istome mjestu, kao da se ništa
Nije dogodilo. Glava kao naranča, osušena i trpka!

IZNUTRA

Ne može više nitko prijeći
Crtu zamišljenu koja počinje
Na potiljku i gubi se u zraku,
Leti iznad tebe kao mušica,
Vijuga i kao velika zmija ovija
Se oko onog iznutra o kojem
Više nitko ne može govoriti.
Jer spoznaja je tvoja i Njegova,
U cvijetu bijelom koji se pojavio
Na ovoj hladnoći, usprkos svemu.
Iznutra su ravna polja i ceste bez
Kraja, zvuci snijega i biserja koji
Propadaju, pa se uzdižu opet po
Crti koja vijuga, kao ušica igle.
Vijugava zmija spaja okrajke tvoje
I Njegove koji u šavovima rastvoreni
Ležahu danima tražeći mir u onom
Što ostaje iznutra, iza crne linije.

ČUDNO LJETO

Kako su čudna ova ljeta puna snijega
I leda po kojem se kližu djeca, pa onda
Dolaze ralice i razgrću nakupine i više
Ne znamo gdje je mjesto na kojem se
Uspavljuju ljudi i ptice, ne znamo kada
Će izrasti biljka bez korova, niti kada će
Žena mlada konačno vidjeti lice onog
Koji se ne boji pogleda i koji nema led
U hodu, smrznuto srce ili prazninu koja
Ga okružuje. Možeš sada okružen bjelinom
Bacati grude u plavo more da se ondje kao
Kapi u zraku nekom nesretniku pričinjavaju.
Kad budeš duboko, među travom i rakovima,
Alarm u prsima zvonit će kao velika ura i
Svi će se oko tebe razbježati. Koja luda i
Čudna ljeta u kojima starci hvataju žene
U bolnicama i zovu ih na barke, odmah
Nakon pregleda! Njihova tijela još jedina traže
Spajanja prije jutra i snatre slatkoću koja će
Prekriti sva ta praskozorja...

HLADNE FRITULE

Prošla si kao Oni, rekao je otac.
Ona je spustila na stol vrećicu s
Već hladnim fritulama. Bijeli prah
Rasuo se po podu, a miris voćnog
Čaja polako se iz hladne kuhinje 
Premjestio u dnevnu sobu.
Na ekranu pojavilo se lice premijera
I ukućani su s pažnjom slušali njegove
Riječi. Bila je nedjelja, ona se vratila iz
Grada, nakon pjevanja. Bilo je to samo
Par dana prije Božića. Jelka je već bila
Okićena, pšenica je narasla kao nikad,
Nabubrila i učinilo se kao da će iz nje
Nastati novi život. Ona je raširila ruke
I obgrlila zamišljene ljude, sve one koji
Više ne postoje i pošla je do kreveta
Da uhvati barem lagan popodnevi san.
Nije razmišljala o tome što je otac
Želio reći. Bilo je i previše jasno.

MIR

u sobi: krevet za dvoje, ormar s kliznim vratima,
stol s računalom i velika žlica od srebra.

žena koja spava sanja velike kamione s puno
papira i otpacima od hrane. kroz prozor naginju
se djeca, ona vide tuđe snove i polako ih kao
konje potkivaju i bacaju na široke livade.

što će snovi i žica na livadama? žena se okreće,
nakon sna, iz nje će izletjeti svi nemiri i tuđi ubodi,

mačevi će postati plavo cvijeće i djeca će od njih
napraviti tisuće buketa.

u sobi: krevet za dvoje, žena koja leži mirna, konji
koji trče po sobnim poljanama i mir...

NA VRIJEME

Na vrijeme sam stala: nema 
Noža u leđima, nema zvijeri na
Vratu. Mirna je nedjelja, prhka kao
Ptičje krilo. I kava razbuđuje nosnice
I Stvarnost čeka da mi priča dugo
Naširoko o dlanovima okrenutim Nebu,
I o jutrima koja ostaju prazna i bez sjaja.
Na vrijeme sam stala: mirno je, voda teče
U cijevima, vlakovi se čuju jače, tlapnje
Su se raspale kao slova od tijesta u juhi
Koju će netko drugi pripremiti. Na vrijeme.

JUHA

Bit ću mjesec dana u tvom gradu,
U malom stanu, u kvartu bez buke.
Svaki dan odlazit ću na tržnicu i od
Tri vlati trave kuhat ću juhu od koje i
Mrtvi mogu oživjeti. Tražit ću od
Mrtvih, kad ožive, da mi pričaju o
Korijenju i o vodama koje teku ispod
Nas. Navečer, plesat ćemo u kolu
Svi. Vrijeme će se povući, nastupit
Će mir i pomazanje. Ruke nečije 
Ovit će se oko mog vrata, na tren.
Neću disati, gledat ću zviježđe 
Pomirena, pratiti bolesnike do rijeke,
Šaptom dozivati ptice koje čuvaju
Tajnu. Ja te volim, mada ti nisam
Pružila tijelo, dodirnula usnu.
Naša tijela plešu u kolu sa svima,
Glave su nam pune cvijeća koje 
Se okreće k Suncu i bliješti kao
Davna mitologija.

Provest ću mjesec dana u tvome gradu
I svaki dan kuhat ću juhu od koje i Mrtvi
Barem na dan ožive.

SAT

zvoni sat u tvom tijelu, zvoni. odbrojava. lišće breze na bijelom kamenju. zvuk kiše nad bolnicom. kao paprat koja šušti, šušti. tjeraš vrane rukama, zvižducima. sat kuca. tijelo skače. dijete je upravo nacrtalo drvo na ekranu. pečeno meso. nedjelja. i dućani duginih boja. šav na nozi. i ljuljačka se trese. udarac. sat. zvono. ptica. golubovi. park. kuhinja. zvoni sat. tiho. kako je crn mediteranizam. još uvijek žuta kuhinja.