Crtice iz Hrvatske

Crkva sv. Marije Magdalene

Najljepša barokna crkva kontinentalnoga hrvatskoga kraja. Sagrađena kao primjer možda malo neobičnih težnji i zamisli baroka ‒ da se, uz pomoć elipsastih i kupolastih oblika građevina, približi ljudskim srcima, da ih se otvori za ono čemu religije, između inih drugih pokušaja, stoljećima teže, najčešće bezuspješno, još češće i s posve suprotnim, katastrofalnim efektima ‒ za mekoću i podatnost, za razumijevanje, ili, kako je učio Konfucije, za uzajamnost, shu.

Graditelji crkve nepoznati – poznato je samo da se radi o majstorima iz Italije, koji su za pripomoć uzeli kmetove, seljake iz ovog uspavanog, zimogrožljivog kraja blago močvarne klime. U tijelo crkve graditelji su – moguće iz razloga štednje ili neimaštine – ugradili i određene elemente, građu sačuvanu iz vremena stare Siscie. Vrijeme zgotavljanja i posvećenja ove lijepe crkvene građevine – godina 1765. Desetljeće kasnije, jedan će Čeh, o kojemu se danas ne zna gotovo ništa, osim da je bio Čeh, i da je nosio ime Joannes Franciscus Jenechek, u crkvi izgraditi osobito vrijedne orgulje...

Negdje na području kada se – posve neprimjetno – iz turopoljskih polja prelazi u posavske nizine, kada iz polja i šuma vrbi, topola, hrastova, žira, bukvi i graba, omeđenih rijekama Kupom, Odrom i Savom, izranja nestvarno snježno bijelo pročelje crkve, sa svojim neobičnim, veličanstvenim parom zvonika, tada onaj tko je poduzeo određeno putovanje kako bi se odnekud vratio kući, konačno i pouzdano zna da je tamo i stigao.

Crkva Marije Magdalene, najljepša crkva ovoga kraja – neobična zbog svoja dva zvonika, dva crkvena tornja, zbog elipsaste kupole u pozadini... Vrhovi tornjeva i kupola, nasuprot bijelome tijelu crkve, izrađeni u mrko-sivom, gotovo crnom čeliku. Podignuta na početku jednog sela – u blizini velikog stočnog sajma. Njene je bajkovite tornjeve i kupolu zahvalno promatrati stapajući ih s nebom u pozadini – nebom vedrim, nježno modrim, bez oblaka, nebom zatamnjenim i oblačnim, sivo surovim namrštenim nebom, nebom osunčanim, zimskim u posred zimskoga bijeloga dana, kada snijeg prekriva zemlju, krovove kuća – sve osim krova crkve Marije Magdalene, i kada prekriva okolne grobove...

Najljepša je ova crkva, i sve uokolo nje, u jedan bistar, svijetao snježno zimski dan. A kada se nad ovo selo, i cijeli ovaj tužnjikavi posavski kraj polako krene spuštati prvi zimski sumrak, kada na cesti, na kojoj se je uhvatila tanka kora leda, putnik povratnik ugleda polupijanog biciklista s krznenom kapom na glavi, u kožnom kaputu, kako u gumenim čizmama okreće zahrđale pedale bicikla, ljuljajući se na biciklu kao na nekoj čudnoj spravi iz prahistorijskog zabavnog parka, riskirajući tako da ostane »pometen« od jurećeg vozila, kada putnik povratnik ugleda još i kako na stražnjem sjedalu bicikla, na takozvanom »bicikl tregeru« biciklist vozi užetom privezanu prtljagu – polegnutu vreću krumpira, još bolje, bocu plina, ili zaklano malo prase, takozvanog »ranjenika«, tada se najednom osjeti kao da mu je netko u ruke stavio ključ uz pomoć kojega se otvara tajna brava mitologije ovoga kraja, svojevrsnog Vitebska, kraja u kojemu se – a to su omiljene riječi putnikove, koje u njemu bude osjećaj dubokog pripadanja nepoznatoj, mračnoj pradomovini ‒ za jastuk kaže »vankuš«, a za ždrijebe »cujzek»... I taj se kraj, s ovim noćnim zimskim biciklistom kao simbolom, kao arhetipom i nositeljem svih bitnih životnih i metafizičkih značenja, ovdje ne završava, već se taj označitelj produžava sve uzduž tijeka rijeke Save, sve negdje tamo do njenog ulijevanja u Dunav gdje proteže se ova slika i ovaj sudbonosni prizor, a zatim se uz Bosut, Tisu, Begej, Brzavu i Tamiš penje prema mađarskoj granici, nastavljajući prema drugim ravnicama Češke, Hungarije i Rumunije.

Ovaj naš putnik povratnik, koji se uvijek nađe jednako skamenjen i ozaren pri pogledu na dva zvonika crkve sv. Marije Magdalene, on se, posve sigurno, neće puno mučiti oko pitanja u koje je stoljeće stigao, u koji politički sustav i društveno uređenje, s obzirom na to da zna kako ovdje u Vitebsku, sasvim sigurno puno manje romantičnijem od onoga u židovsko ruskog slikara, u kraju od crkve sv. Marije Magdalene, to ne bi imalo smisla. Ovdje je posve i zauvijek na snazi ono Heraklitovo vječno vraćanje istog – pognuti puk koji u pozlaćenom tijelu crkve moli, s krunicom prepletenom između prstiju, može biti iz ovoga ili iz onoga stoljeća, poreznici koji za neplaćene račune otimaju stoku ili posjede, samo su promijenili frizure i odijela...

Nad cijelim se ovim krajem – nad njegovim siromaštvom, podjarmljenošću i kukavičlukom, nad sramotom onih koji su se obogatili pljačkom i krađom, širi nekakva nedefinirana tuga, vjerojatno – melankolija postojanja. Tek tu i tamo – moguće – gdjekad zaiskri kakva iskra zbog radosti života. No, sve je ovdje, posve fatalistički, prepušteno volji i rukama bogova, koji nikako da dođu, da se pojave, da stvari konačno preuzmu u svoje ruke, i istjeraju ih do njihove pravde.

Zato – iz tog nedostatka, iz očaja zbog te praznine, alkohol, zato bicikl u ovo gluho i sklisko noćno i zimsko doba, uz škrtu uličnu rasvjetu, samo s ona dva tanka blijedožuta svjetla... Zato, uostalom, crkva sv. Marije Magdalene, sa svoja dva tornja, kao u ruskim bajkama, kao da će ono što se ne dočeka tijekom ovoga života, a čijem se čekanju tako ustrajno i pasivno prepušta, biti dočekano onda kada se duša, laka poput pahulje snijega, vine gore, u vis, ondje kamo su, kao vječna molitva koja nikada ne prestaje, uperena dva vrha ova dva zvonika.

Most nad rijekom Kupom

Taj smo most nad rijekom Kupom zvali »stari most«, ponekad i »rimski most«, jer je njegov oblik u lukovima koji se zabijaju u riječno tlo »preuzet« od klasičnog oblika mosta, kakav se je gradio u vrijeme Rimskoga carstva. To je i oblik viadukta, samo što su rimski mostovi niži i, najčešće, kraći. Također, najčešće su sazdani od kamena – ne od cigle, kao ovaj naš, prekrasan i, zapravo, ne-rimski sisački stari most.

Ovaj je most svojom pojavnosti i ljepotom stvorio jednu vrst magije, koja je učinila da se tajnovitost, privlačnost, nedorečena enigma protegnu i osjećaju posvuda što se, na jedan način, nadovezuje na njega, što se nalazi u njegovoj neposrednoj blizini. Tu, prije svega, mislim na kuće, na predivne, zagonetne stare kuće, sagrađene s obje strane mosta. S jedne strane stare kuće gradskoga, građanskoga Siska, a s druge strane kuće, zgrade podignute s ciljem službe Vojnoj krajini, s ciljem obrane od neprijatelja. Taj skriveni cilj, duboka motivacija povezana sa životom i smrti, s krvlju i s tlom, moguće, ovim kućama daje još veću privlačnost. To su kuće koje se pojavljuju u snu, kuće po kojima, moguće, hodaju duhovi, velike duge kasarne položene tako da paralelno prate tijelo rijeke, takozvane »domobranske vojarne«, s velikim dvorištima u pozadini, s konjušnicama, sanitetskim zgradama, s podrumima u kojima je nekada bilo skladišteno oružje.

To su kuće već godinama sasvim prazne, kuće čiji se podovi, sačinjeni od debelih komada obrađenog hrasta zvanih »planke« raspadaju, predstavljajući tako opasnost za djecu koja, privučena njihovom ljepotom i tajnovitošću, žele prodrijeti u njihovu unutrašnjost, ispitati, opipati njihov sadašnji sadržaj, tragajući za prošlosti koja je koncentrirana, zgusnuta u tim debelim zidovima, u malim kockastim prozorima, u zahrđalim čavlima koji odasvud proviruju poput trulih zubi, krovovima i crijepu kojega već godinama obrasta mahovina, s kojega se, poput nestvarnoga titrajućeg uresa spuštaju krhke grančice sljeza.

To su velike žute zgrade, također nalik na kasarne, koje su služile za skladištenje žita, pšenice koja se je ovdje dopremala riječnim prometom, brodovima usidrenima u luci. To su tragovi jednog svijeta koji je nestao, ishlapio – ostale su, jedino, ove kuće, kuće sazdane u blizini staroga mosta, zidova natopljenih vlagom kondenziranom od magle, zime i kiša, od vodenih isparenja rijeke, od zraka kojega su udisali i izdisali svi oni koji su ovuda prolazili, koji su tu stanovali, koji su ovdje prodisali svoje spokojne i svoje prestravljene, bunovne noći, onih čija su tjelesna isparenja i zapusi natopili postelje u kojima su spavali...

Kuće obavijene u riječnu maglu, u blijedosivu svjetlost koja, što noć biva većom, ide prema srebrnastoj, svjetlost kroz koju kao da izbijaju lica svih koji su starim mostom jednom prolazili, lica profesora s kozjim bradicama i naočalama, u sivim kaputima »na dvoredno« kopčanje, piljarica s košarama obješenim na podlakticama, punim sira i domaćih jaja, lica dječja, učenička, blijeda i još bunovna od sna, lica majstora, »šlosera«, »šnajdera« i urara, zabrinuta, umorna lica radnika – tvorničkih radnika, nadničara, lica trgovačka, uredna, stroga, proračunata lica, lica koja je obuzela pohlepa, lica pipničara i krčmara, plećatih, krupnih mesara, lica dokonih žena koja prijepodneva troše sjedeći u frizerskim salonima, lica čistačica, posivjela od duhanskoga dima kojega upijaju čisteći podove čekaonica, lica brodara, cestara i skeledžija, lica smetlara i švercera – prodavača božićnih drvca – rijeka lica korača ovim mostom i ne zaustavlja se, bujica te rijeke nikada se ne zaustavlja, ovo nabrajanje nikada uistinu ne okončava.

Mrtav rukavac rijeke Save

Takvih mrtvih rukavaca Save ima posvuda uzduž njena tijeka, određen komad riječne vode koji je ostao presječen, odvojen od svoje matice, ostavljen negdje po strani u posvemašnjoj okruženosti kopnom, zemljom, tlom. Onaj veliki riječni dio nastavio se pomicati, protjecati dalje svojim tijekom, vući na svojim plećima brodove, a ovaj mrtav rukavac, upravo kao što njegovo ime govori, ostao je stajati na svome mjestu, mrtav i nepomičan. Ukoliko se je netko želio kretati njegovom tromom površinom, trebao je koristiti vesla, kako i danas neki koriste, i kako su nekada davno koristili njihovi preci – oni čije su obitelji suše, tuče ili veliki pomori stoke osudili na glad, koji su se spuštali klizavim blatnim tlom do mrtvog rukavca Save, kako bi se ondje, veslajući u drvenim čamcima, ugnijezdili na mjestu koje im je moglo obećati dobar ulov ribe.

Smuđ, šaran, som i puno sitne ribe koja se je, u slučajevima kada je ulov krupnije ribe bio dovoljan, bacala, vraćala natrag u vodu.

Zahvaljujući Savi i njenim mrtvim rukavcima ovdje, u ovome nizinskom, naplavnom kraju mnogi nisu umrli od gladi, mnoge su obitelji opstale i prehranile se zahvaljujući riječnoj ribi, a ne svinjskome mesu, kako se obično misli. I najveća sirotinja, i najveći neradnici i alkoholičari, sa svojim mnogobrojnim obiteljima u kojima svi piju – od oca, preko sinova, često i do samih majki, žena, mogli su opstati uz nekoliko vreća kukuruznoga brašna i uz čamac na mrtvome rukavcu rijeke, sa čijom pomoći se bez osobita truda moglo doći do punih kanti svježih riba.

Trebalo je samo imati strpljenja i čekati da riba počne gristi, doduše ponekad i na hladnoći i vlazi, upravo kao i danas.

A zime na mrtvome rukavcu rijeke Save, to je osobita ljepota – kada se vodena površina cijeloga rukavca zamrzne, pokrije slojem debeloga leda, koji potom seoskoj dječurliji nastanjenoj u kućama koje okružuju rukavac služi kao savršeni podij za klizanje... Ti prizori zimskoga klizanja po ovom neobičnom mjestu, kada cijeli rukavac vrvi sitnim dječjim tijelima, omotanim u vunene šalove i kape, ta tijela koja se kočoperno kreću ledom u malenim klizaljkama zvanim »sličuhe«, ili u običnim gumenim čizmama iznutra presvučenim krznom, sve to pomalo sliči na one čuvene zimske prizore Pietera Brueghela starijeg ili Henrika Averkampa, baroknih flamanskih slikara, slike naslikane najmanje četiri stoljeća prije nego li se događa ovaj prizor kojega se sada sjećam. Pa opet, za pretpostaviti je da unutar ljudi koji se pojavljuju na tim slikama i ovih koji se, toliko stoljeća kasnije kreću ledom, nije mnogo toga suštinski drugačije, ili možda nije drugačije upravo ništa.

Na mrtvome rukavcu rijeke Save, na tom močvarnom području obraslom šikarama i visokim, teško prohodnim divljim travama, među kojima se gnijezde šljuke i divlje patke, sada je mokra i vlažna, trula zima, prepuna kiša. Ribiči stoje u drvenim čamcima sa sivim kabanicama na plećima, sa kapuljačama na glavama, poput teških, sivih, masivnih figura, poput olovnih vojnika postavljenih u čamce na vodi da ondje ostanu mrtvi i nepomični, kao da su već zakoračili u vječnost, i sada samo još trebaju svjedočiti o njenoj ledenoj ljepoti.