Vrtlar hrvatske kajkavske i dječje književnosti

Katedra za noviju hrvatsku književnost jedna je od devet katedara Odsjeka za kroatistiku zagrebačkoga Filozofskog fakulteta. Njezino ime i status vezuju se uz njezina osnivača Antuna Barca. Nakon Barčeve smrti 1955. godine Katedru je preuzeo Ivo Frangeš, sljedeće 1956. na nju su došli mladi Nikola Milićević i Stanko Lasić, a 1957. Miroslav Vaupotić i Miroslav Šicel. Lasićevim odlaskom na Katedru su 1976. došli Cvjetko Milanja i Vinko Brešić, a po raspuštanju zagrebačke Pedagoške akademije na Katedru je 1978. prešao Joža Skok.

Bilo je to vrijeme kriza i reformi, koje su pogađale i visoko školstvo. Podudaralo se s ozbiljnim dilemama o statusu jezične i književne kroatistike u sklopu tadašnjega studija jugoslavistike. Osim jezičnoga pitanja, ticalo se to i pitanja cjelovitosti, tj. statusa dijalekata i produkcije na njima, a potom i statusa dječje književnosti. Na Katedri je vladalo uvjerenje da su Skokovim dolaskom ojačale obje komponente studija i da je to smjer u kojemu se Katedra dalje treba razvijati. Tako je i bilo, pa ako danas možemo biti zadovoljni, a mislim da možemo, to je zasluga velikim dijelom i osvježenja koje je sa sobom donio profesor Joža Skok.

Svi mi koji smo se bavili uglavnom kanonskim ustrojem svoga predmeta, a koji obuhvaća hrvatsku književnost od preporoda do suvremenosti, bili smo u nekoj vrsti prednosti. Kako se profesor Skok bavio prvenstveno istraživanjem kajkavske i dječje književnosti, to je i njegova istraživačka pozicija objektivno bila u najmanju ruku drukčija. Kajkavskoj je valjalo da iznova punopravno zaživi, a dječjoj da se tek nametne kao autonomno istraživačko područje. Kako je to teklo, najbolje se vidi po Skokovoj istraživačkoj i antologičarskoj produkciji.

Naime, Jožu Skoka uglavnom se vidi kao književnoga povjesničara i kritičara, a potom kao urednika, pedagoga i antologičara. Kad se međutim zađe u Skokovu bibliografiju, iza ta dva reprezentativna područja ukaže se niz naslova upravo iz drugoga plana autorova opusa. Riječ je s jedne strane o brojnim školskim udžbenicima, s druge o još brojnijim antologijama. I upravo po antologijama Joži Skoku već na prvi pogled pripada izdvojeno mjesto u dosadašnjoj hrvatskoj antologičarskoj praksi. Za razliku od većine dotadašnjih naših antologičara, koji su svoje vrtove pravili od već priređenih sadnica i plodova, Skok je istovremeno istraživao, birao i predstavljao svoj izbor kao novi, manji poznati ili nepoznati dio književne baštine. U punih trideset godina tako je nastao niz od dvadesetak različitih izbora pjesmama, drama, priča i romana, poneki i u više izdanja, a svaki s popratnom strukovnom elaboracijom, što je Skokove antologije pretvaralo u hrestomatije.

Polazište svih Skokovih izbora uvijek je bila povijesna realizacija nekoga književnog žanra ili modela, odnosno jezičnoga idioma. Ona obavezno uključuje povijest čitanja nekoga teksta kao estetske činjenice čija se vrijednost ovjerava u modernoj recepciji. Drugim riječima, sustav se aktualizacijom revalorizira i iznova dograđuje tako što se u njega uključuju ili isključuju oni elementi koje je vrijeme, odnosno senzibilitet modernoga čitatelja, potvrdilo ili odbacilo. Takav sustav nužno preispituje ne samo svoj sadržaj, nego i granice, tj. ne samo konkretne pjesničke, pripovjedne i dramske tekstove, njihove tipove, teme i druga im obilježja, nego također i podjele prema pojedinim razdobljima, poetikama i modelima.

Razlog ovoj posebnosti počiva u relativnoj neizgrađenosti sustava unutar kojega je Skok djelovao kao istraživač i selektor. A to su u prvome redu dječja i kajkavska književnost, potom njihov nacionalni književnopovijesni kontekst s dvama glavnim modelima: starijom i novijom hrvatskom književnosti. Upravo prema tim studijskim modelima dječji i kajkavski dio odnosio se ako ne inferiorno, a ono sasvim sigurno marginalno, u nekom smislu i subverzivno. Zato je Skokov antologičarski rad bio više od pukoga reprezentiranja dječje i kajkavske književne prakse. On je bio u prvom redu vlastita samoproizvodnja, usustavljivanje i prevladavanje aporija koje vladaju u strukturi nacionalne književnosti i njezine prezentacije. U nekoj mjeri Joža Skok je svojim intervencijama popravljao vrtal hrvatske književne baštine tako što ga je iznova otkrivao i širio mu asortiman. Štoviše, može se reći da je vlastitom antologičarskom praksom posredno zaoštrio ne samo pitanje strukture hrvatske književnosti, njezine tradicije i cjelovitosti, nego i hrvatskoga književnog jezika, u konačnici i pitanje dotadašnjega tipa studija. U tome smislu profesor Skok je bio uistinu osvježenje i dobitak za matičnu Katedru, književnu kroatistiku i nacionalnu kulturu.

Ne mogu a da svemu ne dodam podatak kako je u zadnjih nekoliko godina Joža Skok objavio niz knjiga mahom vezanih uz zavičajnu kulturu, okrunivši ih svojom kapitalnom varaždinskom književnopovijesnom trilogijom, knjigama Garestinski hortus verbi (2012.), Garestinski panopticum (2013.) i Garestinski gartlic rieči (2014.). Tako je simbolično i stvarno zatvorio svoj istraživački krug, potvrdivši onu Andrićevu kako je svatko od nas dužan prije svega svom zavičaju. U povodu baš tih knjiga s radošću ističem kako je riječ o ponajljepšim knjigama koje sam držao u rukama. To sam mu i kazao, a on je sve to – mješavinom skromnosti i ponosa – prebacio na pleća svoga sina Dobriše.

Žao mi je što nisam mogao biti jedan od predstavljača Skokova jubilarnog zbornika krajem svibnja 2017. No, susreli smo se u Društvu hrvatskih književnika na predstavljanju Perićeva prijevoda Krležinih Balada na njemački, pozdravili se i razmijenili nekoliko riječi. U jednome trenutku mu je zasmetalo što me slabije čuje. Kazao sam mu da dođe vrijeme kada su uši pametnije od nas, pa biraju što će čuti. Nasmijao se i taj osmijeh je zadnje što nosim u svojem sjećanju na ovoga blagog čovjeka, tihoga vrtlara hrvatske kajkavske i dječje književnosti.