Vrste pravopisa

1. Članak u Startu 1990.

Godine 1990., u dvotjedniku Start, u broju od 23. lipnja, objavio je profesor Bulcsú László članak pod naslovom Što bi bilo da nije bilo.(1) Posrijedi je zapravo svojevrstan odgovor na pitanje koje je jedna novinarka toga dvotjednika postavila nekolicini hrvatskih jezikoslovaca, a koje je glasilo: »Kakav je stvarni status hrvatskoga književnog jezika i, štoviše, da li takav jezik uopće postoji?« Taj je članak pisan nekoliko tjedana nakon 30. svibnja 1990., dakle u doba kada je izgledalo da su korjenite promjene uistinu moguće, pa i u pogledu hrvatskoga (književnoga) jezika. Moglo bi se ustvrditi da taj članak zauzimlje temeljno, upravo čvorišno mjesto u cjelokupnome profesorovu opusu, počevši od diplomskoga rada pod naslovom Pokušaj (fonološko-)povijesne tipologije ruskih glagola, koji je pisan u jesen godine 1951., i to na ruskome jeziku [Опыт (фонологическо-)исторической типологии русских глаголов], a obranjen je krajem siječnja 1952. kod profesorova učitelja Stjepana Ivšića,(2) pa do posljednje, ali na žalost nedovršene rasprave, na kojoj je radio još u proljeće i ljeto 2014., a kojoj je naslov Sedmoglavī pozoj pravopisnī. Riječ je dakle o velikome vremenskome rasponu, od više od 62 godine. Taj se raspon, što i znači profesorov znanstveni rad, može grubo podijeliti na ova četiri razdoblja:(3)

1. početno razdoblje – od stjecanja diplome do odlaska u SAD (1952.–1964.)
2. boravak u Americi (1964.–1971.)
3. razdoblje od povratka u Zagreb do obnove hrvatske države (1971.–1990.), koje bismo mogli nazvati i »razdobljem šutnje«
4. znanstvena nastojanja u samostalnoj Hrvatskoj (1990.–2016.).

Prema tome, taj članak u Startu prekida šutnju, jer je u dvadesetak prethodnih godina profesor objavio svega tri priloga: prijevod babilonskoga spjeva o stvaranju svijeta, Enūma eliš, s akkadskoga izvornika, u Književnoj smotri 1976.,(4) jedan vrlo mali članak u Vjesniku pod naslovom Kako pisati kineska imena? godine 1979.,(5) te jedan neobičan rad potkraj toga razdoblja pod naslovom Sitnice mudroslovne u časopisu Filozofska istraživanja godine 1989.(6)

Sam naslov članka u Startu – Što bi bilo da nije bilo – više nego dobro ocrtava profesora Lászlóa kao osobu: profesor je naime volio u jednome izričaju, u jednoj rečenici, obuhvatiti, i istodobno sažeti, što veći broj uzajamno posve različitih razina. Tako se i taj naslov može razumjeti na nekoliko razina: recimo na posve svakodnevnoj, razgovornoj, pa pomalo i šaljivoj, da ne kažem »zafrkantskoj«: »Dečki, kaj bi bilo da ni bilo, ne?«, ali se može odčitati i na potresno dubokoj razini: »Doista, što bi bilo da nije bilo?«

Premda bi se moglo učiniti da je posrijedi »puko« iznošenje mišljenja, tj. naoko »samo« odgovor na postavljeni upit, u spomenutome je članku u Startu profesor uistinu zahvatio u temelje onoga što se zove hrvatski (književni) jezik. Pri tome je upozorio na niz prijepornih pitanja, ali je istodobno naznačio i mogući smjer kako ta pitanja valja (raz)riješiti. Bitno je uočiti da će mnogi članci i rasprave što ih je profesor László objavio tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća, biti zapravo razrada pojedinih prijepora koji su u tome članku kadšto samo nabačeni ili pak usput spomenuti. Članak započinje neobičnim upitom, no odmah se na taj upit pruža i odgovor: »Ima li na svijetu naroda koji bi se mogao podičiti šestojezičnim i četveropismenim nasljeđem? Ima – to je hrvatski«. A na kraju se pak kaže ovako: »Očekivati je da će se s uskrsnućem hrvatske državnosti, oslobađanjem stvaralačkih snaga iz prošlosti i sadašnjosti, uskrijesiti i obnoviti dovukovsko hrvatsko jezično blago i uljuditi pravopis«.

To da bi se pravopis trebao »uljuditi«, u tome je članku prvi put otvoreno rečeno. I da bi pružio svojevrsnu potporu navedenomu, tu je ujedno po prvi put, u jednome objelodanjenome članku,(7) profesor László razlikovao četiri vrste zapisa, dotično četiri vrste pravopisa: zvukopis, glasopis, znamopis i iskonopis. Kao primjer poslužila mu je riječ gospodstvo. To izgleda ovako:

zvukopis gospotstvo
glasopis gospoctvo
znamopis gospodstvo
iskonopis gostpodstvo

U vezi s time treba uočiti dvoje. Ponajprije, pojmovni ili – ako se tako hoće – rjèčnī par zvuk : glas, a ne glas : fonem, kako je u nas inače uobičajeno. To znači da se za pojam najmanjega odsječka u govornome lancu rabi riječ zvuk, a za pojam razlikovne jedinice riječ glas. Budući da zvukove proučava fonetika, a glasove fonologija, za riječ fonetika rabi se hrvatska otpòvjednica zvukòslōvlje, a za riječ fonologija otpòvjednica glasòslōvlje. Takvu je porabu profesor László uveo već u svojoj poznatoj raspravi Broj u jeziku (1959.)(8) te joj je ostao vjeran do kraja života. Da je navedena poraba već tih godina bila neuobičajena, može posvjedočiti jedna opaska Stjepana Babića, koju je iznio u Predgovoru svoga školnoga leksikona pod naslovom Jezik: »u Fonologiji se pod terminom glas razumije fonem«.(9) Naime za taj je leksikon profesor László napisao tri članka, tj. ove tri jedinice: Fonologija, Strukturalizam i Strojno prevođenje.(10)

Drugo, za pojam (najmanje) značljive jedinice rabi se riječ znam, što je pokraćeno od znamen, i njome se prevodi riječ morfem. Riječ se pak znam izvodi kao kam prema kamen, plam prema plamen, ili pram prema pramen. Stoga je moguće uspostaviti sljedeće tvorbene razmjere:

kȁmēn : kȁm = znȁmēn : znȁm
plȁmēn : plȁm = znȁmēn : znȁm
prȁmēn : prȁm = znȁmēn : znȁm

Profesor je imao naglaske kȁm, plȁm i prȁm, pa stoga i znȁm, premda se danas riječi kam, plam i pram obično navode s dugosilaznim naglaskom, dakle kȃm, plȃm i prȃm.(11) Naglaske kȁm, plȁm i prȁm bilježi Vuk Stefanović Karadžić u drugome izdanju svoga rječnika (1852.),(12) a za njim i Rječnik hrvatskoga jezika Ivana Broza i Franje Ivekovića (1901.).(13) Zanimljivo je da naglasak kȁm ima i Dragutin Parčić u svome hrvatsko-talijanskome rječniku (1901.), premda inače ne bilježi naglaske na hrvatskim riječima. To mu je potrebno zato da bi tu riječ, koju upućuje na kamen, mogao razlikovati od riječi kȃm, za koju navodi talijanske otpòvjednice torbidume (del vino) i feccia liquida.(14) Znatno kolebanje pokazuje Julije Benešić u svome Rječniku hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića, pa ima kȁm, kȁmena i kâm, kâma (tj. kȃm, kȃma),(15) potom plâm (tj. plȃm) i plȁm,(16) te samo prâm (tj. prȃm).(17)

Na riječima kojima se imenuju pojedine vrste zapisa, profesor László u Startu nije bilježio naglaske, no da jest, te bi riječi zacijelo bile ovako naglašene: zvukòpis, glasòpis, znamòpis i iskonòpis, bez obzira na to što se očekuje da današnji »standardni« naglasak bude zvȕkopīs, glȁsopīs, znȁmopīs i ȉskonopīs. Evo kako navedene vrste pravopisa tumači sam profesor László:

»Zavisno od razine jezičnoga sustava koju prikazujemo, zanemarujući oznaku naglaska, možemo primijeniti zvukopis gospotstvo (nauka o zvucima razglaba glas c kao spoj temeljnih zvukova t i s), glasopis gospoctvo (nauka o glasovima, polazeći od azbuke, uči da glasova za razlikovanje jezičnih postava, tj. uzastopnosti nižućih se najmanjih jedinica, u nas ima 30), znamopis gospodstvo (kad se bilježe temeljni likovi znamenujućih, iliti značljivih, jedinica, tj. onih kojima je pridruženo značenje) ili iskonopis gostpodstvo (kad se uzimlje u obzir postanje riječi) [...].«

Postavlja se, dakako, pitanje koju od predloženih vrsta pravopisa treba odabrati, i zašto. Unaprijed je donekle jasno da u obzir neće doći nijedna od dviju krajnosti, naime ni zvukopis s jedne strane, tj. dosljedno proveden izgovorni pravopis, upravo zapis govora, budući da je to zapravo i nemoguće učiniti,(18) ali ni iskonopis s druge, dakle dosljedno proveden etimološki pravopis, jer nije jasno koliko pri takvu zapisu valja ići »u dubinu«, budući da je etimologija, kako je volio govoriti profesor László, »vreća bez dna«. Potrebno je dakle, »starinski« rečeno, odrediti »razumnu mjeru«, koja dakako nije puka sredina, nego se temelji na određenim (jezikoslovnim) načelima, ili možda bolje – na određenome (jezikoslovnome) načelu, te na jasno uspostavljenim mjerilima, koja se pak, sa svoje strane, osnivaju na tome načelu. No evo kako glasi profesorov odgovor:

»Očito je da je potomnji, učenjački lik [tj. gostpodstvo – B. M.] najobavjesniji jer se iz njega mogu pravilima izvesti sva tri ostala lika, ali nikako obrnuto. Za prosti je puk lik gospodstvo najrazumljiviji jer ne traži nikakova dodatna pismenoga učenjačkoga znanja niti o tome kako se mijenja skup suglasnika ds niti o tome od kojih korijena nastaje lik gospod, i svak će ga osim tuđinca znati i izgovoriti.«

Dakle, »za prosti puk«, kako kaže profesor, a mogli bismo reći – za prosječnoga čovjeka, bitno je da je lik, tj. zapis, (1) razumljiv, te da je istodobno (2) izgovorljiv, što opet znači da ne zahtijeva neko dodatno znanje iz fonetike (ni iz fonologije), niti pak posebno poznavanje etimologije. I to bi bilo, recimo, osnovno načelo, kojega se valja pridržavati: izvorni govornik (László: naravni besjednik) mora moći razumjeti ono što je zapisano [tj. na osnovi zapisa razabrati značenje; to je značenjski (László: značbeni) sloj, ili sadržajna razina (László: sudržna razina), ono što je Saussure zvao signifié], i ujedno mora biti u stanju taj zapis, tako reći, »s lakoćom« izgovoriti (to je izrazna razina, ono što je Saussure zvao signifiant). Primijetiti je da tako zamišljen pravopis ima zapravo mali broj pravila. Ili, kako je to profesor sročio tri godine poslije u velikoj raspravi Pabirci redničnoga i obavjèstnîčkôga pojmovlja oko razumnih sustava, kada u prvome poglavlju pod naslovom Jezični pripòmenak, a govoreći o pravopisu kojim je čitava rasprava pisana, kaže ovako:(19)

»Taj pravòpisnî sustav izìskujê 45 [...] pravila za pisanje manje između onih što ih nahodimo u Anić-Silićevoj preglednici smjene suglasnika na strani 126. (a ni tamo nije upravo sve što bi bilo mogúće navedèno), a istòdobno je obavjèstnijî glêde na način tvorbe i òsmislitbê.«

To se, prema profesorovu stajalištu kako je ono izneseno u Startu, može postići samo zapisom gospodstvo, dakle znamopisom, koji je pak takva vrsta pravopisa gdje se »bilježe temeljni likovi znamenujućih, iliti značljivih, jedinica, tj. onih kojima je pridruženo značenje«. Uočiti je također da se pri odluci za znamopis profesor nije pozvao na hrvatsku (pravopisnu) tradiciju, premda je to mogao jednostavno učiniti pa navesti, recimo, Zagrebačku filološku školu. Međutim u spomenutim Pabircima to jest učinio, ali je pri tome zašao »dublje« u prošlost, te se, u prvome redu, oslonio na, tako reći, utemeljitelje hrvatskoga jezikoslovlja – Fausta Vrančića i Bartola Kašića:(20)

»Time nasljedujemo sustav 400-ljetne starìnê kakovime veleùčeni muž Faust Vrančić (Faustus Verantius) uzpísa dalmàtînštinu u prvjenačkome svome djelu Rječníku pet najplemenìtijîh europskih jezika: latinskoga, talìânskoga, njemačkoga, dalmàtînskôga i mađarskoga 1595. Tako pisaše i Bartul Kašić (Bartholomæus Cassius) u Slovòslôvju dalmàtînsko-italìânskôme 1599. (vidi primjere za kosom crtom) i tako objàvljîvahû rječničári Micaglia (1649.), Habdelich (1670.), Della Bella (1728.), Jambressich (1742.), Voltiggi (1803.) i Stulli (1801–1810.) prije priekida toga nasljeđa Vukovim objavkom (1818.).«

Ipak, mogli bismo se zapitati je li znamopis doista ona vrsta pravopisa koja u potpunosti ispunjava navedeno načelo. Pogledajmo jedan primjer: sklonidbu imenice vȗk u jednini i u kratkoj množini. U jednini bude ovako: vȗk, vȗka, vȗku, vȗka, vȗče, (o) vȗku, (s) vȗkom, a u kratkoj množini ovako: vȗci, vúkā, vúcima, vȗke, vȗci, (o) vúcima, (s) vúcima.(21) Očevidno je da se u sklonidbi smjenjuju tri lika te značljive jedinice, toga znama: vuk, vuč i vuc. Postavlja se pitanje koji je od tih triju likova temeljni lik, naime onaj iz kojega se preostala dva mogu izvesti, ali obrnuto nije moguće učiniti. Temeljni je lik utoliko »najobavjesniji«, tj. »najnepretkažljiviji«. Evo kako bi izgledao Lászlóov i ujedno lászlóovski izvod. Valja uzeti neki drugi primjer, recimo sklonidbu imenice brȃv. U jednini je ovako: brȃv, brȃva, brȃvu, brȃva, brȃve, (o) brȃvu,(22) (s) brȃvom, dočim je u kratkoj množini ovako: brȃvi, brávā, brávima, brȃve, brȃvi, (o) brávima, (s) brávima. Uspostavi li se ovakav razmjer: brȃv : brȃve : brȃvi = vȗk : vȗče : vȗci, lako je zaključiti da je temeljni lik vuk, jer se glas (dakle fonem) k u nekim okolinama smjenjuje glasovima č i c, dočim je v u istim tim okolinama opstojan. Slično se može ustanoviti i u sprezi, uspostavimo li ovakav razmjer: zòvū : zòvēm : zòvi = pèkū : pèčēm : pèci. Dodatno je moguće, primjerice iz razmjera: mjȅsēc : mjȅsēci = kȍrāk : kȍrāci, pokazati da se na temelju c iz nominativa (László: nazovnika) množine ne može pretkazati k u nominativu jednine i sl.

Budući da je dakle znamopis takav pravopis u kojem se bilježe temeljni likovi značljivih jedinica, a kako je od triju navedenih likova – naime vuk, vuč i vuc – temeljni lik vuk,(23) sklonidbu bi imenice vuk, držimo li se strogo onoga kako je znamopis određen, trebalo pisati ovako: u jednini – vȗk, vȗka, vȗku, vȗka, vȗke, (o) vȗku, (s) vȗkom, te u kratkoj množini – vȗki, vúkā, vúkima, vȗke, vȗki, (o) vúkima, (s) vúkima. Slično bi u onome primjeru iz glagolnoga sustava prema pèkū trebalo pisati pèkēm i pèki. Sada je međutim potrebno dodati jedno pravilo koje kaže da se k pred e izgovara č (1), te potom još jedno pravilo koje kaže da se k pred i izgovara c (2). Ali ni to nije sve, jer se k pred e izgovara č u vokativu (László: zovniku) jednine, ali se ne izgovara č u akuzativu (László: tvorniku) množine. Sada je pak potrebno ili objasniti razliku između fonološki uvjetovanih smjena, tj. takvih koje vrijede na razini cijeloga sustava (kakva je u nas primjerice prilagodba po zvučnosti), i onih koje to nisu, tj. ne vrijede na razini cijeloga sustava, nego se zbivaju samo na granici pojedinih, i to posve određenih značljivih jedinica (kakva je u nas upravo palatalizacija).

Druga je mogućnost uvesti jedan novi znak, recimo h, koji će se pisati između k i e, da bi se obilježilo da k pred tim e (zapravo pred značljivom jedinicom kojoj je signifiant, tj. òznačnīk /e/, a signifié, tj. označènīk ‘akuzativ množine a-sklonidbe’) ipak treba izgovoriti kao k, a ne kao č (jer to treba učiniti pred onom značljivom jedinicom kojoj je signifiant, tj. òznačnīk doduše također /e/, ali joj je signifié, tj. označènīk ‘vokativ jednine a-sklonidbe’).(24) Što znači da time uvodimo još jedno pravilo (3), a zapis bi sklonidbe izgledao sada ovako: u jednini – vȗk, vȗka, vȗku, vȗka, vȗke, (o) vȗku, (s) vȗkom, te u kratkoj množini – vȗki, vúkā, vúkima, vȗkhe, vȗki, (o) vúkima, (s) vúkima. To je dakako moguće učiniti, ali valja biti svjestan (László: valja biti svjestnu) da smo u tome slučaju uveli tri nova pravila, čime smo iznevjerili ono temeljno načelo od kojega smo pošli, naime to da pravopis mora imati što manji broj pravila, a da pri tome (prosječnomu čovjeku, ili »prostomu puku«) zapis ipak bude razumljiv i izgovorljiv. I to je bio osnovni razlog da je pitanje kako treba nazvati taj poželjni pravopis, i dalje ostalo otvorenim, kao naravno i to da je sam pojam znamopisa valjalo dodatno razraditi.

2. Subesjeda u Slobodnoj Dalmaciji 1994.

Nova je razrada uslijedila 1994., dakle četiri godine poslije, u jednome razgovoru, iliti »subesjedi«, za Slobodnu Dalmaciju, gdje je profesor László naveo osam vrsta pravopisa.(25) No upravo taj dio odgovora na jedno od postavljenih pitanja nije objavljen. Cjelina odgovora obuhvaća šest ulomaka, od kojih su objavljena samo prva dva, a preostala su četiri, kako se razgovorno voli reći, »poštrihana«. Kada je ta subesjeda u Slobodnoj Dalmaciji objelodanjena, upitao sam profesora o odgovoru na to pitanje, rekavši mu da mi se čini da tu nešto nedostaje. Potom mi je, nakon nekoliko dana, uručio na »pločici« čitav odgovor, kao i razgovor u cjelini, sa svim pitanjima i sa svim odgovorima. Prema tome, budući da ta četiri ulomka nikada nisu objavljena, donosim ovdje cjelovit odgovor. Spomenuto je pitanje glasilo: »Vi ste rijedak hrvatski pisac koji piše »neslužbenim« morfonološkim pravopisom uz ovaj »službeni« fonološki...« A evo i odgovora:

»Pišu i drugi, riedki. A pisali bi mnogi kada jednoumlja bilo ne bi. Vukovski je pravopis samo dvotrećinski glasovni – fonoložki. U jednoj trećini nije.

Po likoglasnome bi ili smjenbenome – morfo(fo)noložkome – načelu valjalo pisati »mazt« i »mazslo« naznačujući time da te rieči veže temeljni lik koji je u glagola mazati, isto bi tako bila srdčba prema srditi, srčiti, naručiti, narudžba. Premda uvidljivo, tako nitko podbogom ne bi hotio pisati. Ti su zapisi čitki, jer ne traže nikakovih pravila čitanja za naravnoga besjednika, ali su neprozirni, jer nemaju očita tvorbenoga uzora.

Oblici mogti, mogemo, pomogite nalaze temeljni lik u oblika mogu po prozirnome uzoru tresti, tresemo, potresite prema tresu, ali niesu čitki. Ta za svaki je taj lik potrjebito po jedno pravilo da bi se smjene glasa g, uvjetovane (likoglasnom) okolinom, umjele pročitati. Skrajnji slučaj predstavlja lik velmogja, niti čitak niti proziran.

Pri prostačkomu je svjetozoru dostatna dvoimena dvodioba, znanstvenomu i stoimena stodioba nije. Primjerice, Vukov bi se lik gospostvo zvao, recimo, pukopisom (pučkim zapisom), lik gospotstvo zvukopisom (fonetskim zapisom), gospoctvo glasopisom (fonoložkim zapisom), gospotctvo poluglasopisom, gospodstvo tvorbopisom ili znamopisom (znamenopisom, morfografijom, morfonoložkim zapisom), gospodctvo poluznamopisom, gostpodstvo izkonopisom (etimoložkim zapisom), gostpotstvo u smislu – gostopotencija praizkonopisom (protoetimoložkim zapisom). Samo osam načina.

Prvo se je s, ili drugo, ili jedno i drugo njekoč znalo pisati slovom z ili dvoslovom sz, a moglo bi i dvoslovom ss i sl. To je jošte 4 + 4 + 4 * 4 = 24 puta toliko. Svega 24 * 8 = 192 načina, da ne idemo dalje. I svi su ti zapisi čitki, a prozirne je tvorbe samo gospodstvo od temeljnoga lika gospod. Prozirnost predpostavlja očit živ tvorbeni uzor, izp. gospodarstvo od lika gospodar.

Za hrvatski je jezik naj porabniji tvorbopis. Njime se samotvorne promjene suglasnika u skupovima ne bilježe, jer se ne tiču pisma nego govora, a čita se onako kako to naravnomu besjedniku polazi za jezikom.«

Prema tome, imali bismo ovako (unutar uglatih zagrada navodim gdjegdje svoje dodatno tumačenje):

pukopis                               gospostvo [gospoøstvo]
          (pučki zapis)
zvukopis                              gospotstvo [gospots-tvo]
         (fonetski zapis)
glasopis                               gospoctvo
         (fonoložki zapis)
poluglasopis                       gospotctvo
tvorbopis                             gospodstvo
         (znamopis)
         (znamenopis)
         (morfografija)
         (morfonoložki zapis)
poluznamopis                    gospodctvo
izkonopis                             gostpodstvo
         (etimoložki zapis)

praizkonopis                       gostpotstvo [gost-pot-stvo]
         (protoetimoložki zapis)

Dakako, i ovdje je potrebno tumačenje. Ponajprije, valja primijetiti činjenicu da je ovaj odgovor (kao i svi drugi u subesjedi) pisan pravopisom za koji se profesor zalaže, bez obzira kako ga ovaj čas nazvali (usp. npr. likove fonoložki, izkonopis, etimoložki, itd.), za razliku od onoga priloga u Startu, koji nije pisan pravopisom koji se u tome članku zapravo promiče (rabi se primjerice lik iskonopis, a ne izkonopis). Pravopis koji se u tome članku promiče, uporabljen je istom 1993. u spomenutoj raspravi Pabirci redničnoga i obavjèstnîčkôga pojmovlja oko razumnih sustava (pisana je 1992.).

Potom, i ovdje se upozorava na dvoje: naime na to da zapis mora biti s jedne strane proziran (to ujedno znači i razumljiv), a s druge čitak (tj. izgovorljiv). Istodobno se, doduše ne posve izričito, navodi i stanovita ograda od onoga što je u Startu rečeno u pogledu znamopisa, naime to da nije moguće svagda, dakle beziznimno, pisati temeljni lik značljive jedinice, pa se u vezi s time donosi i jedan primjer, tj. likovi, ili zapisi mogti, mogemo, pomogite, za koje se kaže da svoj temeljni lik imaju u obliku mogu »po prozirnome uzoru tresti, tresemo, potresite prema tresu, ali niesu čitki«. Dakako, jer da bi se ti zapisi mogli pročitati (tj. izgovoriti), potrebno je – slično kao i u prije iznesenu primjeru pèkēm i pèki prema pèkū – dodatno navesti po jedno pravilo za izgovor.

Nadalje, valja uočiti da se »morfo(fo)noložko« načelo prevodi kao »likoglasno ili smjenbeno« načelo, te da se u vezi s likovima mogti, mogemo, pomogite govori o smjenama glasa g uvjetovanima »likoglasnom okolinom«. Nije dakle riječ o glasovnoj okolini, u smislu da se g pred glasom e (tj. pred /e/) smjenjuje glasom ž, ili da se g pred glasom i (tj. pred /i/) smjenjuje glasom z, nego o tome da se glas g pred likoglasom e (tj. pred \e\) smjenjuje glasom ž, te da se g pred likoglasom i (tj. pred \i\) smjenjuje glasom z. Time je strože i ujedno sažetije izrečeno ono što sam prije, govoreći o smjenama koje nisu fonološki uvjetovane, opisao Saussureovim (i saussureovskim) pojmom znaka.

Vrijedno je ovdje podsjetiti i na to da se ni sam profesor László nije mogao lako odlučiti kako prevesti riječi mor(fo)fonologija, mor(fo)fonološki, morfofonem. Kao da je time htio potkrijepiti vlastitu tvrdnju izrečenu 1990. u raspravi Neka pitanja strojnoga razumijevanja prirodnoga jezika:(26) »Obično se čuju jadikovke da u našem jeziku nema naziva za koji nov pojam. Ali nevolja nije u tome što riječi nema, nego što ih ima preobilje te ne znamo za koju da se odlučimo«. Tako je, primjerice, za riječ morfofonem imao najmanje pet prijevoda: obličnoglasovna jedinica, znamnica, znamnik, likòglas, smjenbenik.(27) Budući da se mogu uočiti i neke razlike u porabi, bilo bi možda dobro značenja u potpunosti razdvojiti.

Što se pak tiče samih vrsta pravopisa, za pukopis mu je poslužio jedan primjer iz rječnika Vuka Stefanovića Karadžića, iz drugoga izdanja od godine 1852., naime zapis gospòstvo (госпòство). U rječniku se doduše nalazi i lik gospòdstvo (госпòдство), ali se upućuje na navedeni zapis gospòstvo (госпòство).(28) Unutar uglatih zagrada dodao sam gospoøstvo, sa znakom ø na mjestu onoga čega u zapisu gospòstvo nema, onoga što je izostavljeno, u smislu da je upravo taj nedostatak, ili to izostavljanje, osnovno obilježje pukopisa.

Oko zvukopisa i glasopisa nema prijepora, oni su istovjetni onomu što je o njima rečeno u Startu. U vezi pak s »etimoložkim« zapisom dodao je još jednu vrstu, a bolje je možda reći da je razlikovao još jednu razinu, naime »protoetimoložku«, te tako dobio izkonopis, tj. gostpodstvo, i praizkonopis, tj. gostpotstvo. Razlika je u tome što se u praizkonopisu pred dočetkom -stvo zapisuje (indoeuropsko) t, a ne (praslovjensko) d, prema indoeuropskome *potis u značenju ‘gospodar’ (usp. u sanskrtu pati- ‘gospodar’, u grčkome πόσις ‘suprug’, δεσ-πότης ‘gospodar’,(29) u latinskome pridjev potis ‘sposoban’, ‘koji nešto može’). Uočiti je pri tome da t u praizkonopisu pripada »korijenu«, a s dočetku -stvo, dočim se u zvukopisu dvoslovom ts zapisuje razlikovna jedinica /c/, jer je ona, kao sliveni glas c, zapravo spoj dvaju temeljnih zvukova t i s (/c/ = [ts]). Na tu sam razliku upozorio u uglatim zagradama.

Uveo je k tomu László i dvije posve »bizarne« vrste: poluglasopis, tj. gospotctvo, i poluznamopis, tj. gospodctvo. Razlika između glasopisa i poluglasopisa jest u tome što se u poluglasopisu ipak zapisuje t, premda je ono »sadržano« u c (koje je zapravo ts). Za razliku od praizkonopisa to t ne pripada (izvornomu indoeuropskomu) »korijenu«, nego je zapravo d iz temeljnoga lika značljive jedinice, ali je u zapisu prilagođeno po zvučnosti. To je pak d zadržano u poluznamopisu, jer ono pripada temeljnomu liku znama, dakle nije u zapisu prilagođeno po zvučnosti, ali je, s druge strane, ipak zapisan i glas c, kao da je posrijedi glasopis.

Ključno je međutim uočiti da se poželjni pravopis ne zove više znamopis, nego tvorbopis (»Za hrvatski je jezik naj porabniji tvorbopis.«). Istina, navodi se k tomu »ili znamopis«, pa se u zagradama potom dodaje »znamenopis, morfografija, morfonoložki zapis«,(30) a i sam je lik, dakle zapis u tvorbopisu, tj. gospodstvo, istovjetan onomu iz Starta, gdje se je zvao znamopis. Ipak, nije riječ o pukoj promjeni nazivka. Tvorbopis je ovdje određen »niječno«, jer se kaže samo to da se njime »samotvorne promjene suglasnika u skupovima ne bilježe«, ali se ne kaže izričito što se upravo bilježi (kao u Startu, gdje je za znamopis rečeno da se »bilježe temeljni likovi znamenujućih, iliti značljivih, jedinica«). To je bitna razlika i ujedno pomak, jer je očevidno da bilježenje temeljnih likova značljivih jedinica valja nekako ograničiti (u smislu pitanja: u kojim se slučajevima bilježe, a u kojima se ne bilježe?). Spomenute pak »samotvorne promjene suglasnika« zapravo su one fonološki uvjetovane smjene, i njih doista ne treba bilježiti.

3. Uručak u Zagrebačkome lingvističkome krugu 2003.

Godine 2003., dana 20. svibnja, u Zagrebačkome lingvističkome krugu održao je profesor László izlaganje pod naslovom Sedmoglavī pozoj pravopisnī. Kao i obično, podijelio je slušateljima tzv. »uručak«, tj. do skrajnosti sažet nacrt izlaganja. Kakvih pet godina poslije, negdje 2008., rekao mi je da na osnovi toga izlaganja piše veliku raspravu. Tu raspravu na žalost nije dovršio. Grubo uzevši, spomenuta se rasprava sastoji od jednoga uvodnoga dijela pod naslovom PojmꞋōvje (dakle bez jotacije, ne PojmꞋōvlje; oko pet stranica) i od sedam glava, naime od upravo toliko »glava« koliko ima i taj »pozoj« (tj. zmaj). Uspio je dovršiti tri glave (prva: str 5–12, druga: str. 13–30, treća: str. 30–59) i početak četvrte (str. 59–60), a uz naslov pete, šeste i sedme dodao je po nekoliko rečenica (uz naslov pete i šeste dvije rečenice, a uz naslov sedme glave četiri rečenice). To je 60 stranica, a na kraju je pridodao i spomenuti »uručak«, što uz jednu praznu (preskočenu) stranicu čini ukupno 63 stranice.

Dakle, smanjio je broj s osam vrsta na sedam. Pri tome je uklonio pukopis, kao i polu-razine, tj. poluglasopis i poluznamopis, te također praizkonopis, ali je razdvojio tvorbopis i znamopis, a od tih dviju vrsta i smjenopis (tj. »morfonoložki zapis«), te je dodao jednu novu vrstu, naime čitkopis. Evo kako to izgleda:

zvukopis     òtpatsi    nápasnītsi
glasopis    otpꞋaci    nāpꞋasnīci
smjenopis    otpꞋadki     nāpꞋasnīki
tvorbopis    odpꞋadkꞋi     nāpꞋastnīkꞋi
znamopis    od-pꞋad-kꞋ-i     nā-pꞋad-t-n-īkꞋ-i
izkonopis    otupōdukoi     nōpōdtneikoi
čitkopis     odpadci    nāpastnīci

Budući da imenica gospodstvo nije više bila dostatna da se prikaže sva raznolikost zapisa, u uručku je naveo znatno veći broj primjera, od kojih sam za ovu priliku odabrao samo dva. K tomu, ovdje se u nekim vrstama zapisa bilježi i naglasak, i to u zvukopisu Vuk–Daničić–Budmani–Maretićevim petonadslovnim sustavom (dakle onako kako je u nas uobičajeno, pa u primjeru òtpatsi na prvome slogu slijeva bude kratkouzlazni naglasak, a u primjeru nápasnītsi dugouzlazni i duljina u pretposljednjem slogu), u glasopisu, smjenopisu, tvorbopisu i znamopisu dvonadslovnim sustavom, dočim se u izkonopisu i čitkopisu naglasak ne bilježi.

Ovdje nije moguće potanko razmotriti svaki od navedenih zapisa. To je donekle i unaprijed jasno, jer je profesor László o tome napisao (tj. kanio napisati) jednu čitavu raspravu. Štoviše, a bitno je uvidjeti upravo to, pravopis je profesoru poslužio istodobno i kao polazište za (još jedan) uvod u jezikoslovlje. Stoga evo samo nekoliko napomena.

Glasopis se od zvukopisa, osim zapisom naglaska, razlikuje i time što se njime bilježi razlikovna jedinica, tj. (sliveni) glas c (otpꞋaci, nāpꞋasnīci), a ne temeljni zvukovi t i s, od kojih je taj glas složen. Pretkažljive se (tj. fonološki uvjetovane) smjene (prilagodba po zvučnosti, pa d pred p bude t, kao i gubitak glasa t u skupu stn) zapisuju i u glasopisu i u smjenopisu (otpꞋadci i otpꞋadki, nāpꞋasnīci i nāpꞋasnīki), ali se u smjenopisu ne zapisuje (na glasoslovnoj razini) nepretkažljiva smjena u nominativu množine (sibilarizacija, gdje se k smjenjuje glasom c), nego se zapisuje temeljni lik znama, u kojem je k, pa bude otpꞋadki, nāpꞋasnīki. Temeljni se lik predmetka, dotično prijedloga od zapisuje i u tvorbopisu, tj. odpꞋadkꞋi, i u znamopisu, tj. od-pꞋad-kꞋ-i. U tome se primjeru ta dva zapisa ne razlikuju, osim što su u potonjem znamovi razmeđeni, ali se razlikuju u drugome primjeru, tj. nāpꞋastnīkꞋi i nā-pꞋad-t-n-īkꞋ-i, jer se u znamopisu bilježe dvije značljive jedinice pꞋad i t (te ih ukupno ima šest), dočim se u tvorbopisu posebno ne izdvaja znam t, jer taj dometak (naime -tь) danas više nije »živ«, tj. ne pripada tvorbenomu sustavu hrvatskoga jezika (znamovi su i ovdje razmeđeni). No i u tvorbopisu se i u znamopisu bilježi visina (tj. ovisak) ne samo na osnovi pꞋad nego i na tzv. ništičnome ili praznome dočetku, koju taj dočetak ima u nominativu jednine, a koja se gubi. Prikaz bi toga gubitka izgledao ovako:(31)

odpꞋadøkꞋø → odpꞋadakꞋø → odpꞋadakꞋ → odpꞋadꞋak → odpꞋadak → òdpadak
nāpꞋastnīkꞋø → nāpꞋastnīkꞋ → nāpꞋastnīꞋk → nāpꞋastnīk → nápastnīk

Izkonopis seže »dublje« od praslovjenskoga. Poželjni se pravopis ovdje zove čitkopisom, a najkraće bi se mogao opisati kao čitak tvorbopis (tj. takav tvorbopis koji je »izgovorljiv«; zato se u njem ipak zapisuje ona na glasoslovnoj razini nepretkažljiva smjena k glasom c). Evo što o čitkopisu kaže profesor László u raspravi Sedmoglavī pozoj pravopisnī (to su one jedine četiri rečenice koje je o tome napisao):

»ČitkopꞋis je pravopꞋisnī sūstav, koī se temeļꞋī na čitkoslꞋōvju. ČitkopꞋis iliti čitkotvornīk jest čꞋitak tvorbopꞋis, koī izvornī besꞋėdncī ozvučujū po nāravnōme zvukoslꞋōvju s Ꞌistīm učꞋīnkom kao i glasopꞋis, a bez dodatnīh prꞋavīlāh čītꞋāńa. Nāravnō zvukoslꞋōvje proučāvā gꞋovornimi nāvikami ūvėtovānū prėdkažļivōst zvukōvꞋāh u nizanꞋicama. Čitkotvornīk čūvā prozirnōst tvorbē, te mꞋože na pīsmu rāzlikovati istozvꞋučnice.«

Ako bi se sada htjelo sročiti jedno jednostavno pravilo kojim se opisuje osnovno obilježje toga čitkoga tvorbopisa, onda bi se moglo reći ovako:(32) u zapisu se redovito bilježi temeljni lik značljive jedinice, osim ako takav zapis zahtijeva dodatnu obavijest na izgovornoj razini. Vjerojatno ga je najbolje ipak zvati tvorbopisom, tj. tvorbenim pravopisom, gdje se čitkost »podrazumijeva«. Ili pak, ako se tako hoće, pravopisom čitke tvorbe.(33)

Sažetak

U članku Što bi bilo da nije bilo, objelodanjenu u dvotjedniku Start 23. lipnja 1990., razlikovao je profesor Bulcsú László četiri vrste zapisa, dotično četiri vrste pravopisa: zvukopis, glasopis, znamopis i iskonopis. U istome je članku ujedno prvi put otvoreno iznio tvrdnju da bi hrvatski pravopis trebalo »uljuditi«, dakle izmijeniti i dotjerati. Kao primjer poslužila mu je riječ gospodstvo, pa to izgleda ovako: zvukopis – gospotstvo, glasopis – gospoctvo, znamopis – gospodstvo, te iskonopis – gostpodstvo. Pri tome je ustvrdio da je poželjan pravopis (za hrvatski jezik) onaj koji je »prosječnomu čovjeku« razumljiv i istodobno izgovorljiv, te da je takav jedino znamopis, naime pravopis u kojem se bilježe temeljni likovi značljivih jedinica (tj. morfema).

Godine 1994., u jednome razgovoru za Slobodnu Dalmaciju (od 8. studenoga), uslijedila je nova razdioba, i tu je profesor László naveo sljedećih osam vrsta pravopisa: pukopis (pučki zapis) – gospostvo, zvukopis (fonetski zapis) – gospotstvo, glasopis (fonoložki zapis) – gospoctvo, poluglasopis – gospotctvo, tvorbopis ili znamopis (znamenopis, morfografija, morfonoložki zapis) – gospodstvo, poluznamopis – gospodctvo, izkonopis (etimoložki zapis) – gostpodstvo, praizkonopis (protoetimoložki zapis) – gostpotstvo. No upravo taj dio odgovora na jedno od postavljenih pitanja u spomenutome listu nije objavljen, pa se cjeloviti odgovor ovdje donosi prvi put. U toj se razdiobi poželjni pravopis više ne zove znamopis, nego tvorbopis. Istina, navodi se k tomu »ili znamopis«, a i sam je lik, dakle zapis u tvorbopisu, tj. gospodstvo, istovjetan onomu iz Starta, gdje se je zvao znamopis.

Ipak, nije riječ o pukoj promjeni nazivka. Tvorbopis je ovdje određen »niječno«, jer se kaže samo to da se njime »samotvorne promjene suglasnika u skupovima ne bilježe«, ali se ne kaže izričito što se upravo bilježi. To je bitna razlika i ujedno pomak, jer je očevidno da bilježenje temeljnih likova značljivih jedinica valja nekako ograničiti (u smislu pitanja: u kojim se slučajevima bilježe, a u kojima se ne bilježe?). Spomenute pak »samotvorne promjene suglasnika« zapravo su tzv. fonološki uvjetovane smjene, i njih doista ne treba bilježiti.

U Zagrebačkome lingvističkome krugu, 20. svibnja 2003., održao je profesor László izlaganje pod naslovom Sedmoglavī pozoj pravopisnī. Kao i obično, podijelio je slušateljima tzv. »uručak«, tj. do skrajnosti sažet nacrt izlaganja. Na temelju toga nacrta namjeravao je napisati veliku raspravu, koju međutim nije uspio dovršiti. U izlaganju je (a i u raspravi) smanjio broj s osam vrsta na sedam. Pri tome je uklonio pukopis, kao i polu-razine, tj. poluglasopis i poluznamopis, te također praizkonopis, no ono što je bitno, jest da je razdvojio tvorbopis i znamopis, a od tih dviju vrsta i smjenopis (tj. »morfonoložki zapis«), te da je dodao jednu novu vrstu, naime čitkopis. Bilo bi dakle ovako: zvukopis, glasopis, smjenopis, tvorbopis, znamopis, izkonopis i čitkopis. Budući da imenica gospodstvo nije više bila dostatna da se prikaže sva raznolikost zapisa, u uručku je naveo znatno veći broj primjera. Poželjni se pravopis ovdje zove čitkopisom, a najkraće bi se mogao opisati kao čitak tvorbopis (tj. tvorbopis koji je »izgovorljiv«). Ako bi se htjelo sročiti jedno jednostavno pravilo kojim se opisuje osnovno obilježje toga čitkoga tvorbopisa, onda bi se moglo reći ovako: u zapisu se redovito bilježi temeljni lik značljive jedinice, osim ako takav zapis zahtijeva dodatnu obavijest na izgovornoj razini. Možda ga je najbolje zvati tvorbopisom, tj. tvorbenim pravopisom, gdje se čitkost »podrazumijeva«. Ili pak pravopisom čitke tvorbe.

____________________
(1) Vidi Bulcsú László, Što bi bilo da nije bilo, u dvotjedniku Start, br. 559., od 23. lipnja 1990., str. 53–55. U tome članku ima dosta tiskarskih pogrješaka i različitih inih propusta. U za tisak pripremljenim odabranim radovima, u »prilogu 13.«, koji je, kao i još dio njih, bio pregledao i sam profesor László, sve su tiskarske pogrješke ispravljene. U izvornome su izdanju i dugosilazni naglasak i zanaglasna duljina bilježeni »krovićem«, dočim se u ovome »novome izdanju« dugosilazni naglasak i zanaglasna duljina označuju kako je u nas uobičajeno, tj. prvi »kapom«, a potonja »dužicom«. Prije samoga priloga uvodno se nalazi moja bilješka, u kojoj govorim o okolnostima nastanaka toga članka. Usp. i moj nekrolog: Bojan Marotti, Bulcsú László (1922. – 2016.), u časopisu Croatica et Slavica Iadertina, god. 12./2., 2016., str. 605–617, posebice str. 612, gdje se također osvrćem na spomenuti članak u Startu.

(2) Taj je njegov diplomski rad očuvan, i trebao bi biti objavljen u spomenutim odabranim radovima kao »prilog 1.«.

(3) Vidi o tome i Bojan Marotti, Bulcsú László (1922. – 2016.), str. 607.

(4) Vidi Enûma eliš (kada se gore...): Spjev o stvaranju svijeta: Pohvala Marduku, iz akkadskoga izvornika prenio Bulcsú László, u časopisu Književna smotra, god. 8., br. 26.–27., str. 5–20.

(5) Vidi [Bulcsú László], Kako pisati kineska imena? (2), u listu Vjesnik, god. 40., br. 11400., od 22. svibnja 1979., str. 14. Profesorovo ime i prezime navodim u uglatima zagradama jer je taj članak potpisala Sekcija za orijentalistiku Hrvatskoga filološkoga društva, no najvećim ga je dijelom pisao upravo profesor László.

(6) Vidi Bulcsú László, Sitnice mudroslovne, u časopisu Filozofska istraživanja, god. 9., br. 30., str. 973–978. To je zapravo razgovor što ga je s profesorom vodio kolega Anto Knežević, postavivši mu desetak filozofskih pitanja. Profesorovi su odgovori, zajedno s Kneževićevim pitanjima, objavljeni potom kao članak u spomenutome časopisu.

(7) Na predavanjima je, dakako, o tome bilo govora vrlo često.

(8) Vidi Bulcsú László, Broj u jeziku, u časopisu Naše teme, god. 3., br. 6., str. 128–176.

(9) Vidi Stjepan Babić, Jezik, Privreda, Zagreb, 1963., str. 8.

(10) U Predgovoru se leksikonu navodi da je te članke napisao B. László (isto). Oni se nalaze samo u prvome izdanju (1963.), dočim ih nema u drugome (1965.), ni u trećem (1967.), a također ni u posebnim izdanjima za ekonomske škole (1966.), za kvalificirane radnike (1967.) te za medicinske škole (1967.). Usp. i Bojan Marotti, Bulcsú László (1922. – 2016.), str. 608.

(11) Vidi npr. Rječnik hrvatskoga jezika, glavni urednik Jure Šonje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža – Školska knjiga, Zagreb, 2000., redom str. 427 (kȃm), 834 (plȃm), 921 (prȃm), ili pak Stjepan Vukušić – Ivan Zoričić – Marija Grasselli-Vukušić, Naglasak u hrvatskome književnom jeziku, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2007., redom str. 469 (plȃm), 495 (prȃm).

(12) Vidi Српски рјечник истумачен њемачкијем и латинскијем ријечима, скупио га и на свијет издао Вук Стеф. Караџић, У штампарији јерменскога намастира [tako!], У Бечу, 1852., redom str. 261 (кȁм), 505 (плȁм), 564 (прȁм). Pri tome za кȁм (s genitivom jednine кȁмена) i za прȁм kaže da se tako govori po jugozapadnim krajevima, a za плȁм veli da je tako u Crnoj Gori.

(13) Vidi Rječnik hrvatskoga jezika, skupili i obradili Dr. F. Iveković i Dr. Ivan Broz, Štamparija Karla Albrechta (Jos. Wittasek), U Zagrebu, 1901., redom sv. I., str. 507 (kȁm; s genitivom kȁmena i s istovjetnom napomenom »po jugozap. kraj.«), sv. II., str. 42 (plȁm; »u C. G.«), 163 (prȁm; »po jugozap. kraj.«).

(14) Vidi Vocabolario croato-italiano, compilato per cura di Carlo A. Parčić, Terza edizione corretta ed aumentata, Tipografia editrice »Narodni List«, Zara, 1901., str. 321 (navodim prema pretisku: Artresor studio, Zagreb, 1995.).

(15) Vidi Julije Benešić, Rječnik hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića, sv. 4., za tisak priredio Josip Hamm, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Razred za suvremenu književnost – Globus, Zagreb, 1986., str. 882.

(16) Vidi Julije Benešić, Rječnik hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića, sv. 9., za tisak priredili Josip Hamm, Milan Moguš i Josip Vončina, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Razred za suvremenu književnost – Globus, Zagreb, 1988., str. 2050.

(17) Vidi Julije Benešić, Rječnik hrvatskoga književnoga jezika od preporoda do I. G. Kovačića, sv. 10., za tisak priredili Josip Hamm, Milan Moguš i Josip Vončina, Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti, Razred za suvremenu književnost – Globus, Zagreb, 1989., str. 2285.

(18) Kako to može izgledati kada se želi dosljedno provesti izgovorni pravopis, profesor je pokazao na primjeru (međimurskoga) kajkavskoga. Naime u članku Iz glasoslovlja opće međimurštine, koji je pisan s namjerom da upozori na besmislenost takva pristupa, profesor je mjestimice do te mjere dosljedno proveo načelo »piši kako govoriš«, tako da nitko, osim nekoliko stručnjaka, ne može uopće pročitati ono što je napisano. Vidi Bulcsú László, Iz glasoslovlja opće međimurštine: Ľistek na preštimâno vorednìčtvo, u časopisu Kaj, god. 35., br. 1.–2., str. 61–90 (u spomenutim odabranim radovima »prilog 43.«).

(19) Vidi Bulcsú László, Pabirci redničnoga i obavjèstnîčkôga pojmovlja oko razumnih sustava, u zborniku Obrada jezika i prikaz znanja, uredili Slavko Tkalac i Miroslav Tuđman, Zavod za informacijske studije, Zagreb, 1993., str. 11–73 (navodak na str. 12). Ovdje navodim prema neznatno ispravljenoj inačici priređenoj za spomenute odabrane radove (»prilog 16.«).

(20) Vidi Bulcsú László, Pabirci redničnoga i obavjèstnîčkôga pojmovlja oko razumnih sustava, str. 11.

(21) Za naglaske vúkā i vúcima usp. Petar Budmani, Grammatica della lingua serbo-croata (illirica), A spese dell’ autore, Vienna, 1867., str. 38: »Nella I, e nella III decl. i temi non neutri coll’ accento forte, che nel nomin. sing. hanno l’ultima sillaba lunga (anche seguita dall’ a mobile), assumono su questa sillaba l’acc. debole nel loc. sing. (non già nel dat.), nel gen. e dat. pl. (senza l’incremento ov o ev). Es. дȃн, rȏg, [...] gen. pl. дáнâ, rógâ, [...] dat. дáнима, ròzima, [...]. [...] I nomi di esseri animati conservano nel loc. sing. l’acc. forte. Es. брȃв, gȍlûb, dat. e loc. брȃву, gȍlûbu, gen. pl. брáвâ, golúbâ [...].« Vidi i Bulcsú László, Bilježka o_književnōme naglasku hrvātskōme, u časopisu Suvremena lingvistika, god. 22., br. 41.–42., str. 333–391, posebice str. 378. Usp. također Bratoljub Klaić, Naglasni sustav standardnoga hrvatskog jezika, izvorni rukopis uredio Božidar Smiljanić, Nova knjiga Rast, Zagreb, 2013., str. 19–22, osobito str. 20, gdje se kaže ovako: »Zapaža se naglasna nesigurnost i u genitivu i dativu (lokativu, instrumentalu) kratke množine, gdje pored npr. drúgā, drúzima sve češće nailazimo na drȗgā, drȗzima.«

(22) Takav je naglasak jer je to živo biće, kao i vuk (essere animato, kako kaže Budmani).

(23) Temeljni se lik obično navodi ili unutar uspravnih zagrada, tj. unutar dviju uspravnih crta, dakle u ovome slučaju |vuk|, ili unutar nalijevo ukošenih zagrada, dakle \vuk\. U novije je vrijeme, recimo od početka devedesetih godina, profesor László uglavnom rabio potonji zapis, pa tako i u spomenutoj raspravi Sedmoglavī pozoj pravopisnī.

(24) Primjera za takve i slične zapise ima u talijanskome (usp. npr. razmjer amico : amici = arco : archi).

(25) Vidi Bulcsú László, Strančari niesu nadležni za pitanja jezika, [razgovarao] Josip Danolić, u listu Slobodna Dalmacija, god. 52., br. 15765., od 8. studenoga 1994., str. [18–19], tj. u dodatku Forum, str. 2–3.

(26) Vidi Bulcsú László, Neka pitanja strojnoga razumijevanja prirodnoga jezika, u zborniku Informacijske znanosti i znanje, uredili Slavko Tkalac i Miroslav Tuđman, Zavod za informacijske studije, Zagreb, 1990., str. 11–31 (navodak na str. 25). Ni ta rasprava, objavljena dakle godine 1990., nije još pisana onim pravopisom koji je iste te godine promicao u Startu (u odabranim djelima ta je rasprava »prilog 14.«).

(27) Prve se četiri mogu potvrditi na raznim mjestima, ali posebice u spomenutoj raspravi Pabirci redničnoga i obavjèstnîčkôga pojmovlja oko razumnih sustava, primjerice u poglavlju Naravni jezik, str. 46–48. Riječ smjenbenik profesor rabi u svojoj posljednjoj raspravi, Sedmoglavī pozoj pravopisnī, i to u zapisu smėnbꞋenīk (Belostenčevim je znakom ė pisan sljednik jata u kratkim slogovima, a rogatim e, tj. ě, u dugima). Navodim tu riječ u tvorbenome zapisu smjenbenik, a ne prema izgovornome pravopisu, gdje bi se očekivalo smjembenik (usp. pridjev prehrambeni prema imenici prehrana).

(28) Vidi Српски рјечник истумачен њемачкијем и латинскијем ријечима, скупио га и на свијет издао Вук Стеф. Караџић, str. 96.

(29) Beekes veli »‘master (of the house), lord’« (vidi Robert Beekes, Etymological Dictionary of Greek, with the assistance of Lucien van Beek, sv. I.–II., Brill, Leiden – Boston, 2010., sv. I., str. 319).

(30) I ovdje treba primijetiti ono što je već rečeno za riječ morfofonem, naime da se mor(fo)fonološki zapis također prevodi različito: likoglasni zapis, smjenbeni zapis, smjenoslovni zapis, smjenopis, znamopis, znamenopis, tvorbopis, a još i likotvorni zapis. A s time se u vezi može ponoviti da i u pogledu tih prevedenica ima određenih razlika u porabi, te da bi bilo dobro značenja razdvojiti. Štoviše, to je donekle učinio i sam profesor. Jer ovdje se još ne razlikuju posve strogo tvorbopis, znamopis (znamenopis) i morfonoložki zapis (što će postati smjenopis), no u sljedećoj će se razredbi provesti njihovo strogo razlikovanje.

(31) Vidi Bulcsú László, Bilježka o_književnōme naglasku hrvātskōme, str. 387. Posrijedi je peti dočetak od sedam, koliko ih ima sa stajališta naglasne vladbe (označuje se ovako: –#). Evo kako profesor László opisuje taj dočetak (n = nazovnik, tj. nominativ jednine): »5. prāznī n –#, kojꞋī učꞋinkujē, da_se prjedhodnī poluglꞋas (obilježen Ꞌistīm Ꞌznākom) oglāsī, da_se ōn sām izgubī, te da možebitan vīsak š njega prieđē na prjedhodnī slog dotično hīp«.

(32) Sam je katkada volio reći da je to pravopis koji ima jedno jedino pravilo.

(33) Dakako, profesor László nije se samo bavio pravopisnim načelom, a ni vrstama pravopisa, nego i svime onime što jedan pravopis čini pravopisom. Sam takvu knjigu nije napisao, kojoj bi zacijelo naslov bio Pravopis hrvatski (ili PravopꞋis hrvātskī). No iz njegovih je radova moguće razabrati sve što je potrebno da se jedan takav pravopis napiše: primjerice, zapis sljednika jata, razgotke (vratio je npr. »gramatički« zarez u zavisno složenim rečenicama, dakle zarez koji je bio dio hrvatske pravopisne tradicije prije novosadskoga pravopisa; usp. recimo određaj znaka iz Pozoja: »Znāk je, pꞋūčki rečenꞋo, ńꞋėšto, što stoī mꞋėšte česa Ꞌinōga, tj. urꞋēđenā dvꞋōjka.«), veliko i malo početno slovo [tako se sve riječi u svim višečlanim imenima pišu velikim slovom, npr. Hrvatsko Narodno Kazalište (više mi je puta znao reći: »Pa nećete valjda pisati Matica hrvatska.«)], sastavljeno i rastavljeno pisanje, zapis tuđih vlastitih imena (posebice iz klasičnih jezika), itd. K tomu, u potpunosti je izmijenio pravopisno nazivlje. Nadati se je da će takva knjiga jednom biti napisana i objelodanjena.