Uzaludno udaranje po vratima

Vlati tame

Navike koje sam stekla održavala sam i dalje iako me ništa nije tjeralo da se držim nekog zemaljskog reda.(1) Pogledala bih na laptop ima li kakve pošte, ugasila ga, legla. San je dolazio na vršcima prstiju, tonula bih u golemi ocean tišine.

Dočekao me Genjin e-mail:

Ljubavi, sutra ćemo se vidjeti. Napokon! Napokon! Napokon! Kad se zagrlimo ostat ćemo nekoliko godina u zagrljaju. Po tebe će doći Vladimir, helikopter će sletjeti u Ugutu u podne. Kako ću izdržati cijeli jedan dan bez tebe? Volim te, volim te, volim te! Genja

Kako da poslije ovoga odem do kreveta i legnem. Otvorila sam prozor i udahnula nekoliko puta zaleđeni zrak. Hladnoća učas proguta svu toplinu u sobi. Zatvorila sam prozor, Genja je stajao vani na snijegu i smješkao se. Pokazivao mi je rukom ledenu močvaru: – Sutra kad napustiš Ugut dugo nećeš imati prilike da promatraš nastajanje života. Bezgenski sastojci prakromosome spajaju u tamnu točkicu iz koje nikne prva aminokiselina i prva živa molekula. Tako si nastala ti, ljubavi – govorio mi je Genja koji je nekim čudom kao Japančeva Ledena Kraljica podnosio hladnoću bolje nego da je u sauni.

Genjino duševno klupko prevrće se po cijelome Genji. Ispod kože dohvaća tisućama niti tanjih od vlati tame svaki i najmanji djelić svega što ga čini Genjom.

Razgovarala sam s Genjom.

Nisam mu mnogo pričala o Antoniju, po ruskom običaju zvali bi ga Tonjuška ili tako nekako, zaljubljen je u znanost i sad bi stao između nas i objašnjavao nam kako bi se moglo otkriti koja je od dvije ljubavi jača. Pričao bi o njima kao da im je otac, ne bi ni primijetio da smo Genja i ja čvrsto vezani ljubavnom gravitacijom.

– Beskonačni nizovi vremenskih krajolika svima i svakome daju neograničene mogućnosti. Ti ne možeš vjerovati da sam starija od tebe, i ne samo od tebe, starija sam i od tvojega sela, što ne znači da si ti mlađi od mene. Moje i tvoje selo jednako su blizu i jednako daleko, jednako su mladi i jednako stari. Posebno ako je vrijeme starije od sebe odnosno od prve čestice.

Što je starije: čestica ili vrijeme? Jedno bez drugog nije moguće.

Genja je šutio. Nije se micao. Ponekad bi zažmirkao očima.

– Iz koje je evolucijske spirale nastala čestica ako ne iz vremenske? Koliko je vremena imalo vrijeme prije nego je stvorilo prvu česticu? Je li se ičim moglo mjeriti? Trajalo je bez ikakvih mjernih svojstava, bilo je bezvremensko vrijeme. Iz takvih nemjerljivih veličina prirodno je da je u nekom svom dijelu stvorilo prvu česticu. Ovih naših četrnaest milijardi svjetlosnih godina mora da su prava sitnica u odnosu na neizmjerivo bezvremensko trajanje vremena!

Morala sam se ogrnuti jer mi je soba i dalje bila prilično hladna. Genja je i dalje mirno čekao vani na zimi. Što ga je mučilo? Nije bez razloga trpio. Dala sam mu znak da uđe ali ne, nije ničim pokazao da želi ući. Trpio je bez grimase na licu. Nije moguće da je Takagashi Saikaku izradio kopiju Genje i da s druge strane prozora stoji umjetni Genja.

Otvorila sam prozor i bacila prema Genji finu vunenu deku. Vjetar ju je odnio, nestala je u tami, Genja nije ni trepnuo. Više nije bilo sumnje: ili je preda mnom Japančev Genja ili je sve privid. Ogrnuta u krzneni kaput otvorila sam prozor i viknula: – Genja, prestani s tom suludom igrom, odmah da si ušao!

Genja se pomaknuo, nakratko nestao u mraku i vratio se s dekom. Pružio mi je deku. Ruka u kojoj je držao deku bila je vrlo dugačka, imala je barem dvije ako ne i tri dužine normalne ljudske ruke. Ipak sam uzela deku. Deka je bila normalne veličine i mekoće. Genja se malo sagnuo prema meni ali ne toliko koliko je namjeravao. Pogledala sam niz njegovo tijelo i vidjela da umjesto nogu ima željezne šipke zalivene u nešto prozirno.

– Genja! Reci nešto! Progovori! – vikala sam.

Iz Genje izlazili su plotuni glasova. Nešto je želio reći ali nije mogao artikulirati. Stakla su zveckala od jačine glasova. Genja je drugom rukom iz trbuha izvlačio nešto sluzavo i krvavo.

Dijete je uhvatilo Genju za vrat i počelo ga gušiti.

Izbezumljeno sam tražila pomoć.

Probudila sam se sva u znoju. Na meni je bila deka koju mi je vratio Genja. Pomicala sam noge. Vraćala sam se u stvarnost. Duboko sam udisala, pribirala se.

Što znači ovaj san?

Otišla sam do laptopa. Da, poruka je i dalje bila tamo. Nije nestala zajedno sa snom. Doista, u podne odlazim iz Sibira.

San mi je jasno govorio da s Genjom ne smijem iskušavati život na Zemlji. Ne smijem se igrati sa svojim božanskim koherencijama, potencijalima, genetikom, osjećajima, ni sa čime, ma kako se zvalo, baš ni sa čime.

U tu vrstu pakla nikada neću ući.

Nakaze

Kao da sam uređaj a ne živo biće pozdravljala sam se s ljudima koje sam upoznala u Ugutu. Ništa nisam osjećala. Tog dopodneva sve što doživljavam izgledalo mi je kao da se dogodilo nekoj drugoj osobi. Promatrano sa strane sve je bilo puno smijeha i suza, svi smo bili bučni i grlili se, zakazivali skore sastanke, obećavali povezanost čeličnim lancima. Bila sam hladna kao karika koja je zaglavila u ledu. Usprkos svemu iz mojih očiju sjala je mediteranska toplina.

Sa zadnjim snagama došla sam do helikoptera. Vladimir svojom snažnom rukom pomogao mi je da se popnem u kabinu. Umjesto mene elise su mahale mještanima. S letjelice su visjele rastrgane žile pune krvi. Ugutske sojenice tonule su u močvari strahova. Vladimir me ogrnuo. Osjetila sam nježnost u dodiru njegovog dlana. Gledao me svojim plavim očima.

– Mijenjaš boju. Oči su ti bile drukčije kad smo se zadnji put vidjeli – tiho izgovaram.

– Da, stavio sam umjetne leće s nešto tamnijom nijansom plave boje – rekao je ozbiljno. Nije mu bilo do šale. Samo me još nježnije svojim toplim dlanom privinuo uz sebe.

Od čega sam se odvajala? Boljela me svaka tetiva, svaki mišić, svaka kapilara. Izlazila sam iz utrobe Sibira.

– Razgovarat ćemo kad prijeđemo u zrakoplov. Probaj se sada opustiti – govorio je Vladimir kao da zna što osjećam. Poljubio me u čelo. Držao usne kao da želi utopliti frontalni režanj mojega mozga.

Jesam li zaspala? Vladimir me gotovo nosio od helikoptera do zrakoplova. Zrakoplov nije bio onaj kojim sam doputovala. U njemu je bio salon opremljen bolje nego u hotelu s pet zvjezdica.

– Sada možemo pričati – mirno je rekao Vladimir. – Poslije ovoga dugo nećemo imati priliku da razmijenimo mišljenja.

– Ti sve znaš! Kako je to moguće? – pitam ga neposredno, bez okolišanja.

– Znam i baš zbog toga te moram upozoriti na opasnosti.

– Misliš da mi prijeti neka opasnost?

– Da. Morat ćeš prihvatiti Genjine planove.

– Da preko mojeg tijela istražuje svoju moguću plodnost?

– Upravo to. Ako odbiješ, Institut i sve što oni budu tražili ugrozit ćeš mene, Genadija ali i sebe.

– Kako? Što bi se moglo dogoditi?

– Ne moraš se bojati. Svi ćemo ostati živi. Jedino bismo mogli promijeniti oblike.

– Oblike? Čega oblike?

– Tijela. Glava. Očiju, ako baš hoćeš pojedinosti.

– Nije li bolje i tako nego da rađam nakaze – bila sam odlučna da se ne predam.

– Nakaze, ako se pojave, bit će uklonjene.

– Bila sam majka i to ne jednom ili dva puta. Jako dobro znam što je rađanje. Ne postoji ni božica ni zemljanka koja bi pristala da rodi nakazu.

– Ne postoji žena, ali postoji čovjek.

– Da mi je samo znati... ‒ shvatila sam na koga Vladimir misli.

– Nije da Genja vapi da bude otac nakazi. Ali, ako ne bude drugog rješenja voljet će i nakazu. Bit će mu važno samo to da nakaza može živjeti normalni ljudski vijek. Sve drugo će mu osigurati kao da je carsko dijete.

– Ne mogu razumjeti ...

– Očinstvo je jače od majčinstva. Muškarac koji ne može biti otac suvišan je čovjek.

– Nije teško krivicu prebaciti na žensku. Tako ste uvijek radili.

– Genja to ne može. Sa dvije žene nije imao uspjeha. Ti si dokazano plodna. Ti si mu još jedina koja bi ga mogla spasiti. Tvoja božanska svojstva mogla bi djelovati snagom čuda.

– Pričaš nešto što je samo pretpostavka...

– Nije pretpostavka. Čuvena trojka Ilja Iljič Abakumovskij, Jaroslav Andrejevič Nehljudov i Viktor Leonidovič Romiševskij svojim su metodama ispitali tvoj DNK i našli svojstva koja nema ni jedan poznati ljudski genom.

– Ne pričaj gluposti. Dobro znaš da me o genima dobro podučio još Antonije. Uostalom, odakle Trojci moj DNK?

– Nemoj biti naivna. S njima radi Natalija Vorobjova i kad si se porezala na čašu koju ti je ona namjestila dobili su dovoljno materijala ne samo da ispitaju tvoj DNK nego i mnogo toga što je pohranjeno u krvnim stanicama.

– To su samo priče. Hoću dokaze!

– Tebi bar ne trebaju dokazi. U mnogim prilikama si vidjela da nisi obična zemljanka. Sjeti se samo slučaja kad si klizanjem mogla doći u Guinessovu knjigu rekorda, osvojiti olimpijske medalje, biti medijska svjetska senzacija. Sreća je da si se u pravi čas uplašila svega toga i stala.

– Vladimire, ti si sve to zakuhao. Morat ćeš mi pomoći da se iz svega izvučem!

– Nećeš valjda tražiti moju glavu! Nećeš valjda prekršiti naš prešutni dogovor?

– Ne, neću! Nisam takva! Ali, molim te, ponizno te molim da me izvučeš iz tog pakla.

– Na neki poseban način i ja te volim, Afrodito! I dugo već razmišljam kako da riješim ovaj splet nesretnih okolnosti. Nisam na vrijeme shvatio dokle stvari mogu ići.

– Kad je bilo vrijeme da shvatiš?

– Trebao sam vjerovati Matku. Mislio sam da mi priča tlapnje. Bio sam siguran da je toliko zaljubljen u tebe da kao većina muškaraca u ženi u koju se zaljube vide božicu. Tvoje oživljavanje svrstao sam u Matkove građevinske projekte koje on, kao što znaš, vrhunski realizira. Bio sam siguran da je njegova priča o božici Afroditi projekt sumanutog inženjera. I ništa više!

– Ali ti si znao i za Antonijeve ambiciozne planove!

– Kad sam to saznao već je bilo prekasno.

– Kako prekasno? Zbog čega?

– Preko Lidije saznao sam u što si se upustila. Kad sam te prvi put dodirnuo, sjećam se kao sada, osjetio sam pod rukom puls u tvojem vratu – to je bilo dovoljno. Odmah sam znao da su i Matko i Antonio u pravu. Tvoje bilo slalo je božanske poruke.

– I usprkos svemu odlučio si da me izručiš Genji!?

– To je bio jedini način da se ne izgubiš iz mog života. Mogao sam te i dalje viđati, i dalje sam pratio što je s tobom ... bez obzira na krajnju suzdržanost i rizik da se oda kako smo se upoznali.

– Ali, koliko god ja to tvoje osjećanje poštivala, Vladimire, ti si bio potpuno svjestan dokle će to ići...

– Nisam mogao sve predvidjeti.

– Što nisi mogao predvidjeti?

– Da će se stvari dovesti do tih krajnosti kao što je rađanje nakaza. Eto, to, priznajem, krivac sam. Ili sukrivac.

– Kako da prijeđem preko toga?

– Tako da uvažiš koliko mi znači Genja. Nema toga što ne bih učinio za njega!

Nisam se osmjehnula iako bi osmijeh, i to pomalo podrugljiv, bio jedina prava reakcija na čuvanje moje i Vladimirove tajne. Šutjela sam i upitno ga gledala.

– Moj DNK i moja sperma već su na ispitivanjima u Institutu.

– Šališ se! Nećeš valjda ti biti otac Genjine i moje nakaze!?

– Nemoj tako govoriti. Nakaza je samo jedna mala mogućnost unutar svih tih eksperimenata. Genja nikada ne bi dopustio da tuđe dijete prihvati kao svoje. Moja će sperma poslužiti samo u pokusima s tvojim jajašcima. Ako bude trebalo. Moguće je da to uopće neće trebati ispitivati.

– Tko zna što mi još prešućuješ. Nemoj da počnem sumnjati u tvoje riječi. Odakle ti tvrdnja da bi i tebe mogla zahvatiti tjelesna deformacija.

– Postoji i za to mala vjerojatnost. Trojka radi na potpuno novim istraživanjima ne samo u Rusiji nego i u okvirima globalne molekularne biologije. Najveći dio tih istraživanja prikriven je velom tajne. Kojekakve udruge za bioetiku bi odmah digle glas do neba.

– Dići ću ga ja. Nisam li najveća žrtva svega toga upravo ja?

– Nemojmo o krajnostima. Sve će završiti na najnormalnijem traženju plodnosti našeg velikog Genadija. Bez obzira što ljudi ulaze u potpuno neistraženo područje. Vjerojatno će jednoga dana biti sve to što rade Ilja Iljič Abakumovskij, Jaroslav Andrejevič Nehljudov i Viktor Leonidovič Romiševskij rutinska, ginekološka praksa.

Oružje

Život je običan. Tko ga promatra izvana malo što zapaža. Jedan je ako ga netko vidi dok se prikriveno ponosim svojim izgledom na prijemu povodom Dana nezavisnosti u američkom Veleposlanstvu, a potpuno je drukčiji kad se zaviri u aksonske veze među nervnim stanicama u mojoj glavi.

Na proslavi mi se ukazala službenica iz američkog Veleposlanstva, ljupka i skladna Melissa Flockhard. Jednostavno se našla kraj mene. Ili sam se našla ja kraj nje. Pitala me jesam li bila u SAD-u. Ne, nisam bila ali zanima me život na drugom kontinentu, zanima me stvarnost koju sam gledala samo u američkim filmovima. Jesam li gledala što od njihovih dokumentarnih filmova, pita Melissa. Da, ali ne filmove o SAD-u nego filmove koji su oni napravili putujući svijetom ili radeći znanstvene filmove. Melissa kaže da Ameriku treba omirisati. Amerika ima posve različit miris od Rusije.

– Tko o čemu, žene o kozmetici. Spominješ neke mirise za koje nikad nisam čuo – govori čovjek koji nam se približio, stao uz nas tvoreći neobični trokut.

– Moj brat Christopher – predstavi ga Melissa.

Raspričala sam se o Sibiru, Christopher se raspričao o Aljaski, bio je i na Grenlandu, ide kamo ga noge nose, voli čudesa prirode, odvest će me kad dođem u SAD da vidim Stjenjak, Velika jezera, pustinjske osame, ovo i ono, sve i svašta, ali, nije ni o čemu pričao opširno, sve je znao sabiti u tri-četiri rečenice. Postao mi je simpatičan kao i njegova sestra Melissa.

– Svakako ću posjetiti SAD – rekla sam im kad je Vladimir došao po mene.

Genja je uveo novi režim. Nema bdijenja duboko u noć, nema prejedanja, sve mora biti zdravo, svaki dan se mora izaći na otvoreno na dva do tri sata. U kućnu teretanu ugradili su neke nove specijalne konstrukcije prilagođene ženskoj građi – činilo se kao da me priprema za astronautske zadatke.

Znala sam zbog čega Genja sve to radi, ali odlučila sam da se pravim luda. Imala sam svoj plan. Moje konstrukcije bile su od finije, neopipljive građe.

Maska mi je ometala prirodno disanje ali nisam je skidala. Električnim rezačem ljuštila sam sloj po sloj mramora. Genadijeva mala glava na vrhu goleme kocke mramora gledala me s pažnjom, zaljubljeno, ohrabrivao me dječjim pogledima koji gledaju u daleku budućnost. Njegove očice govorile su mi da ne zna što će sve budućnost donijeti ali da je čeka s dubokim osjećanjem sreće.

U ušima sam imala tampone. Zvuk mi je ipak parao misli. Nisam mogla primati sreću koja je žarila iz Genjinih očiju. Nisam odustajala, radila sam i radila, skidala sloj po sloj, došla do prvih oblika koji su naznačivali ljudsko tijelo. Kako sam bila bliže oblikovanom tijelu mramor je postajao sve topliji. U meni se budio Praksitel. Skinula sam masku i tampone, odložila rezač i prihvatila se dlijeta i udarala, udarala, ciljano, precizno, svakim milimetrom bliže obliku tijela koje sam htjela stvoriti. Misli su mi se splele s Praksitelovima. Upućivao bi me kojom snagom da udarim po dlijetu, pod kojim kutom da ga postavim nad desnim bicepsom, kako da ga nagnem nad preponama.

Genja me gledao ne krijući želju da i sam uzme dlijeto u ruke i radi umjesto mene. Genja je htio biti Praksitel. Tisuće skulptura znao je napamet. U njegovom mozgu sve su one bile žive baš kao i ja. Cijeli svoj vijek pripremao se da me zagrli.

Ispod dlijeta prokapala je krv. Dobro je! Došla sam do živoga. Udarala sam i dalje i krv je sve više izbijala iz Genjinog tijela. Dlijetom sam rezala kapilare. Skidala bih komadiće mišića, i sve dublje, sve dublje, skinula sam komadić srca, i sve dublje, odljuštila srčani zalistak. Podigla sam pogled, Genja je i dalje žario pogledom sreću, samo što nije kliktao. Ne znam je li imao dar govora. Do sada nije iz sebe pustio ni jedan glas. Govorio je samo očima. Ljutnja je ovladala mojim rukama. Udarala sam po njegovom spolovilu, po mošnjama, po glaviću. Ni okom da bi trepnuo. Zračio je blaženstvom.

Golim rukama počela sam skidati njegovu kožu, zahvatila mišiće na prsima i povlačeći ih skidala jedan po jedan mišić. Genjina glava i dalje se sretno smješkala iako je od njegovog tijela preostao još samo kostur.

Lomila sam mu kosti. Ništa se nije promijenilo. Što je Genje bilo manje to je njegova sreća bila veća. Pogledi su nam se sudarili.

– Genja, sad ću ti raspoloviti glavu – rekla sam mu nježnim i ženstvenim glasom. Stavila sam dlijeto okomito na potiljak i udarila iz sve snage. Lubanja se raspolovila kao orahova ljuska. Oči su mu ispale iz duplji.

U glavi nije imao ono što zemljani zovu mozak. Ni krvi, ni ikakve tekućine. Gurnula sam prstom u dubinu lubanje, nije bilo nikakvog otpora. Stavila sam prst u usta da isprobam okus. Osjetila sam nešto slatkasto, podsjetilo me na datulju. Probam jezikom što je to u njegovoj lubanji. Ližem mu šupljinu, ne osjećam ništa opipljivo, samo se osjeća okus.

Nisam se mogla zaustaviti. Lizala sam slatki zrak, datuljasto ništa. Ispunjalo me srećom. Genjino ništa bilo je očaravajuće. Bila sam u sedmom nebu.

Znala sam da upijam smrtonosni otrov ali nisam mogla stati. Sve dok nisam počela umirati.

– Genja! Genja! – urlala sam.

Genadij me uplašeno gledao. Počeo je brisati ledeni znoj s mojega čela. Mokra sam bila ispod pazuha. Donio je ručnik i otirao me.

– Drhte ti noge – rekao je brišući mi listove nogu.

Htio me zagrliti. Grubo sam ga odgurnula. U mojem pogledu ničeg više nije bilo od Genjine sreće. Mrzila sam Genju. Čovjek koji je ručnikom otirao znoj s mojega tijela bio je nepoznati čovjek. Stranac. Gadio mi se.

– Van! Odmah van! Ne dotiči me!

Zaspala sam. Kažu da sam spavala trideset sati u komadu.

Genja je otkazao odlazak na poslovni susret u Budimpeštu jer me nije mogao ostaviti ovako razorenu. Vladimir je šutio kao zaliven. Bez obzira na potpunu odanost Genji ipak se za sada suzdržao od bilo kojih pojedinosti što smo ih spomenuli u zrakoplovu. Tajne su se slagale jedna na drugu. Vladimir je bio dovoljno snažan da ih sve nosi. Kad ga je Genja pitao kako bi Vladimir, koji me poznaje bolje od sviju ljudi iz našeg okruženja, protumačio ovu naglu promjenu kod mene Vladimir je rekao da bi to moglo biti posljedica velike klimatske promjene i da će to nestati po njegovom mišljenju za kojih desetak dana. Bi li preporučio neke liječničke ili slične tretmane. Ne bi, ni toplice, ni bilo koju terapiju, nego samo zdrav način života i uključivanje u uobičajene dnevne događaje. Genja ga je poslušao.

Ali, buđenje poslije dva dana opet je bilo dramatično. Opet sam urlala ali ovaj put je bilo nešto dramatičnije jer sam se otela iz Genjinih ruku i potrčala prema prozoru, pokušala ga otvoriti i pokazivala znakove da se želim baciti kroz prozor. Znajući što će me usred noći probuditi prije spavanja popila sam popriličnu količinu vode pa sam i ovaj put bila sva u vodi, mokra od potiljka do stopala. Poslije svega legla sam u krevet koji je bio u susjednoj sobi, sav mirisav od čistoće. Zatražila sam i nešto za smirivanje. Gledala poluotkrivenih kapaka. Dodatno bih trznula glavom kao da me nešto probolo u desnoj plećki. Ništa od toga nije bilo dostojno moje božanske genetike. Višemilenijsko iskustvo govorilo mi je da trebam slušati svoje nagonske impulse. Bila sam poslušna samoj sebi.

Iako mi Genja to nije rekao znala sam da se savjetovao s Natalijom Vorobjovom i Iljom Iljičem Abakumovskim i s Jaroslavom Andrejevičem Nehljudovim i s Viktorom Leonidovičem Romiševskim i tko zna s kime sve ne, ali meni se usudio reći samo da je razgovarao s psihoanalitičarom Dmitrijem Jegorovim. Bih li ga primila? Ili bi više voljela da se nađemo kod njega u ordinaciji? Ne, ne, nikako u ordinaciji! Ili da skoknemo negdje u prirodu, u blizini Moskve. Da! To mi se dopalo. Genja će navaljivati, ionako ću morati popustiti i prihvatiti razgovor s Jegorovim, dobro, može, tu negdje pedesetak kilometara od Moskve.

Svaki put kad popustim oko nečega Genju to silno usrećuje. Pretvorio se u dečkića koji je dobio drvenu pušku. Samo što nije skakao oko mene. Sve je u trenu organizirao.

Dmitrij Jegorov čekao nas je na terasi dvorca koji je nekim čudom preživio sve povijesne tsunamije, valjda zbog toga jer je bio malih dimenzija i bio je niskog rasta, nije imao čak ni drugi kat. U krilu je držao neobičnu, bezdlaku mačku.

Čim smo se upoznali i naručili čajeve pitala sam ga: – Nikad nisam vidjela mačku bez dlaka. Gdje ste je nabavili?

– Mačka je iz porodica Sphynks. Danas ih se nađe na slobodnom tržištu, ima ih u Americi ali i kod nas. Stavi dlan na nju – rekao je kao brižni mačji tatica.

Bila je meka i imala dlaku, vrlo kratku.

– Eto, uvjerila si se da nije bezdlaka.

– Jeste li je dali ošišati?

– Ne, ona je prirodno kratkodlaka. Zar nisi u svoje vrijeme sretala egipatske mačke?

– Ne sjećam se. Ne znam ...

– U Egiptu postoje golema grobnice s tisućama mumificiranih mačaka. Ali, nisam mislio na njih nego sam te pitao jer mislim da ih je neko vrijeme bilo i u Grčkoj, mogla si ponegdje neku od njih vidjeti.

Dmitrij je odmah išao in medias res. Je li trenutak da priznam da se sjećam razdoblja starih tolika stoljeća? Je li smišljeno donio sa sobom baš tu egipatsku mačku? Nije trenutak da mu sve otkrijem: – Ne bi li to bilo previše? Da se sjećam neke mačke koju sam možda vidjela prije nekoliko tisuća godina?

– Ne, ne bi bilo previše. Čovjek se prisjeti pojedinosti o kojima nikad prije nije ni pomišljao. U nama živi više ljudi. Ne bih se zakleo da u tvojoj podsvijesti ne živi ne jedna nego dvije a možda i više vas...

Zaškiljio je i s mačke podigao pogled ravno u moje zjenice. Pravila sam se ravnodušnom: – Ako vaša znanost tako kaže neću se protiviti. Priznat ću da kopkam po sebi ali da još uvijek nisam našla ništa senzacionalno.

Korak po korak i dotakao se mojih buđenja. Bilo mu je jasno da me bude mračni, zastrašujući snovi. Dao je znak Genji da nas ostavi same. Genja je izmislio obavezu zbog koje odmah mora krenuti u Moskvu, a Dmitrij mu je rekao neka slobodno ode jer će me on dovesti do kuće.

Ostali smo sami. Ne baš sami, s nama je ostala i mačka.

– Mora da joj je i ime čudno – kažem dodirnuvši mačku po čelu. Maca je malo podigla pogled i oblizala se. Izgleda da me prihvaća. Barem dok sjedi u Dmitrijevom krilu.

– Merill. Maca je Merill, takvo je ime imala kad sam je kupio. Nisam je htio preimenovati. Čemu?

Osmjehom sam potvrdila da je ime Merill posve uredu.

– S tobom pak neće sve biti baš jednostavno. Vrlo si složena osoba. Tim više jer upijaš sva moguća znanja u velikim dozama. Rekao bih čak da tvoja ovisnost o saznavanju svega do čega je suvremena znanost došla graniči sa sudaranjem o prirodu ljudskog mozga koji nema takve kapacitete. Tvoj mozak jest ljudski, ali pitanje je koliko je izuzetan, pa možda u nekim segmentima i izvanljudski.

– Dmitrije, ljude kakav si ti uvijek sam rado susretala i cijenila. Međutim, neke granice sam počela postavljati otkako mi prijeti opasnost, velika, neprihvatljiva opasnost.

– Zbog toga sam tu! Ako se psihoanaliza bavi ičim stvarnim onda su to upravo opasnosti. One su najstvarniji dio čovjeka. Stvarnije od ormara, ili stolice na kojoj sjediš, ili krajolika u kojem sada uživamo. Čega se bojiš?

– Tebe!

– Mene!?

– Da, tebe Dmitrije i svih znanstvenika koji me žele istraživati. Ja više ne prihvaćam eksperimente na sebi.

– Kakve bih ja mogao eksperimente obavljati na tebi, ljepotice? Ja samo pričam, slušam, razgovaram. Što ti tu ima nauditi!?

– Tvoji zaključci.

– Da?

– Da, zaključci da me se može oploditi i da bih mogla roditi hibrid božanskog i ljudskog genoma.

– Hm? Za to postoje mnogo egzaktnije struke.

– Genja sluti da ih neću prihvatiti. Zbog toga je krenuo s tobom. Ti si samo uvod u veliki projekt koji su osmislili da rade preko mene. Samo sam sredstvo, a cilj je daleko i nedovoljno poznat. Sve skupa to čini moju noćnu moru. Eto, bez pitanja odgovorila sam na moguću psihoanalizu mojeg ida, ega, superega i svih njihovih kombinacija. Sve zajedno to je noćna mora. A postaje i dnevna mora.

Dmitrij je bio zatečen. Znao je da nisam glupa. Nije pretpostavljao da ću ja čitati njega i to brže nego što bi on mogao čitati mene.

– Ipak bih ja volio da se držimo pravila moje struke – izgovorio je nakon poduže stanke. Milovao je Merill kao da će mu ona otkriti moju tajnu.

– Ako želiš mogu ti ja sve redom ispričati. Što sam i gdje sanjala. Što me budilo mokru od muka i očajnih stanja, sve, do najmanje pojedinosti, ali, doktore, umrijet ćeš od dosade. Naslušao si se svih mogućih priča o snovima, moji snovi bili bi čisto gubljenje vremena. Nije li pametnije da odigramo partiju golfa.

Ionako sam stalno pogledavala na igrače na golf igralištu koje je počinjalo tristotinjak metara od terase.

– Ideja ti je sjajna. Može! Ali pod uvjetom da mi za vrijeme igre kažeš ponešto o snovima.

Dmitrij nije ni slutio da ću ga superiorno pobijediti. Poslije dva sata udaranja palicama razlika u moju korist je bila tolika da je nikako ne bi mogao nadoknaditi. Mogla sam ga još jače poraziti ali opet sam se na vrijeme pribrala i prikrila svoje fizičke sposobnosti. Ne bi imalo nikakvog smisla da Dmitrij Jegorov doktorira na meni!

Globalni kauč

Nije dolazilo do promjena. I dalje sam se svaku noć budila, vrištala, Genja me brisao, sušio, ljubio. Pričala bih mu svoje snove, pažljivo me slušao, kad mu nije bilo jasno postavljao bi pitanja i potpitanja. Poslije toga ja bih zaspala kao klada, a Genja je sve više osjećao posljedice razorenih noći.

Što i kako mijenjati, pitao se Genja. Ja sam znala što i kako ali o tome nikada ni riječ da bih ikome spomenula. U nekoliko navrata kad je Genja bio na putu u susjednoj sobi spavao je Vladimir i obavljao sve što i Genja, jedino me nije smio ljubiti. Tko je to naredio ne znam ni sada. Sumnjam da je Genja to trebao reći Vladimiru, bilo bi to potpuno suvišno čak i štetno jer bi unijelo crva sumnje u njihovo neograničeno povjerenje. Vladimir je najvjerojatnije sam sebi zabranio taj luksuz. Kad je s mene skidao mokru spavaćicu mogao je gledati moje golo tijelo, mogao je dlanovima čak dodirivati dojke, međunožje, guzičicu, listove, mogao je uživati u meni ali samo do jasno određenih granica. Mogli smo raditi što god nas volja.

Imala sam plan i nisam ga ničim htjela ugroziti. Dolazilo mi je da Vladimira nagnutog nad moje golo tijelo privinem uz sebe. Nekoliko puta jedva sam se suzdržala. Ali čim bih dozvala u svijest krajnji cilj odmah sam se vratila u raspoloženje i ponašanje žene na rubu živčanog sloma. Da sam imala tu moć Vladimira bih pretvorila u Boga povjerenja. Tek tada bih se predala raskošima užitaka u spolnom orgijanju.

Sastanci s Dmitrijem Jegorovim bili su redoviti. Neki put snove mu je prije mene opisivao Genja, jednom prilikom čak i Vladimir, ali usprkos tome Dmitrij je tražio da legnem na kauč a on bi krenuo sa seansom. Već prvih dana sam mu rekla da bih se puno bolje osjećala kad bi mi na naše seanse dovodio Merill. Već sljedećeg dana stavio mi je u krilo Merill koja bi skočila na kauč čim bih ja legla. Merill je razumjela što Dmitrij radi i sudjelovala je u našoj seansi kao prava medicinska sestra. Bez Merill sam se počela osjećati loše.

Dmitrij je kao i Vladimir i svi Genjini ljudi bio bez ijedne zle namjere. Vodila ga je odanost Genji i Genjinim potrebama. Kad je Genja trebao otići na put u Kyoto, put i boravak od punih šest dana, Dmitrij je predložio Genji da me povede sa sobom. Genja se jako začudio ali kad je Dmitrij rekao da u Kyotu radi njegov stručni partner i vrhunski psihoanalitičar Kenzaburo Ito zadovoljni Genja je odmah naredio da se u Japanu sve organizira za bračni par Sologub i da se sa Kenzaburo Itom prijatelj Dmitrij odmah dogovori o seansama.

Za vrijeme leta u Zemlju izlazećeg Sunca opsjedalo me pitanje čemu sve služe zrakoplovi. Trivijalni transport, uglavnom zemljana i robe, ali kao i sve drugo najrazličitijim vojnim svrhama. Zrakoplovi su idealni za više proizvode ljudskih bića. Svemirska glazba ovdje bi se slušala s punim uživljavanjem. Da mi se pruži prilika ja bih dio zrakoplova pretvorila u kiparski atelje. Praksitelovi učenici mogli bi stvarati božanska bića koja bi se na deset kilometara iznad Zemlje osjećala kao u svom domu. Zemljani su sve bliže bogovima. Ikar i Dedal postaju manje važni kad pomislim da su zemljani hodali po Mjesecu. Strojevi zemljana snimaju Mars i kopaju rupe po njemu. Je li mitologija stala pa je zamjenjuju zemaljska bića? Dok sam živjela na Olimpu nitko nije ništa znao o Velikom prasku. Čak ni Hefest.

Genja je nadoknađivao manjak sna. Kad bude išao u Italiju morat ću otići do Etne. Moram vidjeti što će mi se vratiti u sjećanje. Hoće li Empedoklo išta pomoći da nađem odgovore na ova pitanja.

U Kyotu samo što nisam kao prava mamica držala Genju za ruku i tumačila mu tamošnje ljepote. Japanski sam učila preko igrica na internetu, gdje sam se u slobodno vrijeme preko Skypa razgovarala s partnerom...

Kenzaburo Ito me ispitivao kao policajac. Kada je i gdje sve počelo? Moskva – izletišta – adrese – Sibir. Povezivao je snove s mojim nesnalaženjem u golemom, nepoznatom prostoru. Tražio je da opišem kako su izgledala stabla, posebno kako sam doživjela prostranstva rijeka, jesam li imala želju da skočim u Irtiš ili Ob, jesam li osjećala mržnju prema ničim zaustavljivim tokovima vodenih masa. A kad je došao do zvijeri tražio je da opišem dlake na njima, izgled šapa, broj i izgled zubi, repove, uši, mišićje prednjih i stražnjih nogu. Često sam odgovarala s ne znam ili nikad vidjela. Još me Dmitrij zamolio da ozbiljno moram shvatiti pitanja psihoanalitičara jer ono što se meni čini beznačajno njima može otvoriti putove u dublja tumačenja. Njegovo uporno ispitivanje o zvijerima počela sam i sama povezivati sa svojim strahovima od rađanja nakaza.

Kada sam zadnji put imala seksualni odnos s Genadijem? Jesmo li imali odnos sada kad smo u Kyotu? Kako je to izgledalo? Koliko je trajalo, mjereno sve do u sekundu. Tehnički i emotivno. Ako sam odgovorila ironično Kenzaburo bi samo klimnuo glavom i napravio napadno dugu stanku. Varam li Genadija? Varam li ga u mislima? Veseli li me flert? S kojim tipovima muškaraca flertujem, s kojima ni slučajno?

Brzo je otkrio da prilično dobro znam japanski. Usred razgovora znao bi mrmljati nešto kao mantru na japanskom. Kad je kasnije ponovio jednu od tih mantri zastao je usred rečenice, a ja sam mirno nastavila izgovarati riječi i ritam mantre na japanskom. Morala sam mu objasniti da me učenje hrani zadovoljstvom i da mi je važnije od svega. Prešutjela sam Euklida i svoja davna iskustva.

Treći dan Kenzaburo Ito postao je čovjek. Na seansu i on je doveo neku čudnu mačku koja je imala, tako mi se u početku činilo, kose oči. Navikli smo se jedno na drugo. Nisam znala što da mu odgovorim kad me pitao o djeci. Koliko djece imam? Kojeg su spola? Gdje žive? Jesu li sva živa ili je neko već umrlo? Kriti ili ne svoju olimpsku prošlost? Bacila sam pogled na kosooku mačku. Mačka mi je poslala poruku: – Tu stani. Nema smisla da otkrivaš svoje reinkarnacije. Ni ja nisam priznala da sam bila nekada prostitutka na Putu svile.

Kenzaburo je gurnuo mačku na pod. Osjetio je da između mačke i mene teče tihi razgovor. Mačka se podvukla pod fotelju, virila ispod sjedala i gledala me. Obje smo šutjele. Jedino je riječ prostitucija visjela između nas. Došlo mi je da se nasmijem. Sjetila sam se Lidijinih riječi: – Jednom prostitutka, uvijek prostitutka. – Ako je Lidija u pravu onda sam ja i kao Ištar i Hathor bila prostitutka, nastavila kad sam se preobrazila u Veneru, a onda i kad sam oživjela u Zagrebu. Ovo zadnje doista je činjenica. Mačka se protresla i sretno oblizala usta. Među nama stvorila se solidarnost. Kenzaburina znanost u to nije mogla prodrijeti. A nikad i neće.

Počela sam smišljati snove da bih Genju uvjerila da mi nema lijeka, a Kenzaburu da me shvati kao ozbiljnog iako rijetkog pacijenta. Po navici ionako sam se budila usred noći. U minutu dvije smislila bih san, stala urlati, štoviše i znoj bi se vrlo brzo pojavio. Izmišljeni snovi postali su stvarnost. Kenzaburo nije imao načina da razlikuje moje nekad stvarne snove od mojih izmišljenih snova. Ljudski mozak nađe se pred nepremostivim preprekama. Ljudi ruše zidove ali količinama stvarnosti nema kraja. Iza jedne krije se druga, iza druge tisuće njih već čeka, stvarnosti ima više nego galaksija. Shvatila sam da svijet nije samo priča. Ono što su zemljani nazvala grčkom mitologijom postoji isto tako kao što postoje Kenzaburo i njegova reinkarnirana prostitutka na četiri noge, kao Genja i ja. Zemlja nije velika jer je od nje veće ono što je na njoj kroz milenije raslo. Jesu li samo ljudi širili prostore Zemlje? Počinjem voljeti Olimp. Zemlja bi bez njega bila sićušna.

Kad je Genja morao otputovati na poslovni sastanak u New York dogovorio je preko Melisse Flockhard iz Američkog veleposlanstva i njenog brata Christophera tretman kod psihoanalitičara Harveya Lermana.

Harvey me mučio pitanjima o mojem djetinjstvu. Probao je saznati kada sam počela sanjati. Ne znam. Kakav je bio moj prvi san? Ne znam. Kakav je bio san kojeg se sjećam kao najranijeg? Ispričala sam mu san koji sam tog trenutka odlučila sanjati. Govorila sam polako, kao da sam pod hipnozom:

– Oko mene stajali su ljudi golemog rasta i raspravljali o katastrofi koja se upravo događa iza njihovih leđa. Nisam mogla vidjeti što se točno događa jer sam bila zaklonjena njihovim divovskim tijelima. Ništa se nije čulo, bila je to bešumna, potpuno tiha katastrofa. Iz njihovih usta umjesto riječi izlazili su plameni jezici. Jedan ružan starac nalik na stojećeg krokodila prvi me oblizao vatrenim jezikom. Pobjegla sam mu kroz noge. Katastrofa se pretvorila u simfonijski orkestar i svirala Na lijepom plavom Dunavu. Dugo sam se sjećala tog sna. Pomoću njega izlazila sam iz opasnih ili nelagodni situacija.

Lerman se trgnuo i pitao koliko sam tada imala godina. Ne znam – rekla sam – možda pet, možda trinaest. U svakom slučaju još mi se nisu pojavile dlačice ispod pazuha i drugdje. – Nisu se pojavile još dugo iza toga ili vrlo brzo, tih mjeseci? – nastavio je kao da je Kenzaburin brat. – Ne znam. Mogu reći samo da se nisu pojavile odmah. Mahnula sam rukama oponašajući taktove valcera. Lerman je s neskrivenim zadovoljstvom počeo dirigirati i pjevušiti popularnu melodiju iz Lijepog plavog. Dao mi je znak da ustanem, naklonio se i zamolio me za ples. Na moje veliko čuđenje i ja sam plešući počela pjevušiti istu melodiju. Poslije koje minute počela sam svoje pokrete izvoditi toliko savršeno da se Lerman zaustavio, pogledao me i rekao: – Slutio sam da se u tebi krije plesački talent, ali ti si sada plesala kao pobjednik na plesačkim natjecanjima. Gdje si naučila tako vrhunski plesati?

– Nigdje – rekla sam kratko i iskreno.

– Nemoj muljati. Ne može se tako plesati ako nemaš neku bolju plesačku praksu.

– Nemam praksu, gledala sam nekoliko novogodišnjih prijenosa iz Beča. Upamtila sve kretnje.

– Hoćeš reći da si upamtila ne imitirajući ni u kojoj prilici te pokrete?

– Što je u mojoj glavi to je i u mojem tijelu.

Harvey me ostavio nasred podija, bacio se na laptop i stao pisati. – Koliko si prijenosa iz Beča vidjela?

– Dva.

Kad je ispisao što je trebao veselo je zapljeskao dlanovima i rekao: – Tako, a sad ćemo provjeriti jesi li rekla istinu. Izveo je nekoliko pokreta ispruženom rukom. – Ponovi ako si upamtila!

Ponovila sam bez pogreške.

– Kako si znala da ispisujem svoje ime?

– Nisam znala nego sam pročitala.

Opet se bacio na laptop.

Zabavljalo me s koliko mašte izmišlja nove pokrete. Trebala sam ponoviti klimavo kretanje šepavog starca. Rekla sam samo: – Možda neće biti savršeno jer sam ja ipak žensko, a vaš starac je šepao tako muški da nisam razumjela baš svaki njegov korak.

Harveya je oborilo kad sam rekla da nisam razumjela korak.

Neću reći da se ponosim, ali ne mogu prešutjeti a da ne priznam da smo se Harvey i ja zadnjeg dana pojebali. Bili smo savršeno uigrani par. Oboje smo se složili da bi bila velika šteta da naše usavršavanje ne primijenimo u spolnim kombinacijama. Jebali smo se puno Harveyevo radno vrijeme.

– To ti neću naplatiti – rekao mi je na kraju pun nježnosti.

– Morat ćeš jer će inače Genadiju postati sumnjivo u što smo tolike sate utrošili! – oboje smo se stali neobuzdano smijati.

U Moskvi sam shvatila da kako god okrenuli događaj u Philadelphiji ima osobine eksperimenta. Nije me smetalo što će Lerman možda i doktorirati na našim tretmanima kretnji i pokreta ali sama činjenica da me svi stručnjaci iz svih mogućih područja podvrgavaju ispitivanjima počela me zabrinjavati. Odlučila sam da više ni u kojoj prilici ne otkrijem ni jednu svoju neobičnu sposobnost. Bolje da me smatraju guskom nego božicom!

___________________
(1) Ulomci iz autorova romana u nastajanju Afroditin ključ. (Op. ur.)