Tako nas je učio profesor László

Na samom početku godine 2016. zauvijek nas je napustio, u svojoj devedesetičetvrtoj godini, profesor Bulcsú László, jezikoslovac i čovjek enciklopedijskih znanja. Kao nastavnik, on je u lingvistiku uveo mnoge naraštaje studenata, ali na polju jezikoslovnih istraživanja usmjerio je i mnoge svoje kolege na fakultetu, kako one mlađe, tako i starije. Bio je jedan od malobrojnih jezikoslovaca koji je gotovo od početaka svojega djelovanja na Zagrebačkom sveučilištu sustavno, promišljeno i uporno radio na metodološkoj obnovi hrvatskoga jezikoslovlja i na njegovu uključivanju u kretanja u suvremenoj svjetskoj lingvistici. Bez obzira na to što je relativno kasno stekao visoki službeni formalni status u sveučilišnoj karijeri, prof. Bulcsú László (/László Bulcsú) bio je od samoga početka stvarni autoritet u hrvatskoj lingvistici i svojim je više nego polustoljetnim djelovanjem, kao i posebice svojim dubinskim uvidom u pitanja jezika i njegovih veza s drugim pojavnostima, dao golem prinos obnovi i metodološkoj modernizaciji ukupnoga hrvatskoga jezikoslovlja. Da nije bilo Lászla, hrvatska lingvistika posve sigurno ne bi dosegnula onaj stupanj razvitka na kojemu je danas.

Djelovao je na nekoliko razboja. S jedne je strane, kao nastavnik na različitim jezikoslovnim katedrama na Filozofskom fakultetu, u nastavu lingvistike unosio kako nove činjenične spoznaje, tako i nove metode istraživanja europske i svjetske lingvistike. Usporedno s tim, od samoga osnutka Zagrebačkoga lingvističkoga kruga Hrvatskoga filološkoga društva (1956.), bio je, uz nešto mlađega kolegu Radoslava Katičića, glavni pokretač te glavni promicatelj, organizator i izvoditelj sustavnoga rada na upoznavanju novije i suvremene europske i svjetske lingvistike, kako među kolegama sa Sveučilišta, tako i među studentima. Iako ga »studentska masa« nije uvijek mogla s lakoćom pratiti, ponajprije zbog njegova zazora od zalihnosti u izlaganju i njegova specifičnoga načina izražavanja i obrazlaganja tematike, uvijek se našlo nekoliko studenata, ili barem pokoji student, koji su ga umjeli ne samo pozorno slušati nego i pratiti njegova lingvistička razmišljanja te sudjelovati u dijalogu s Lászlóm Učiteljem. Do sredine 1950-ih godina hrvatska je lingvistika još uvijek davala vrijedne rezultate, ali na temelju metodologija istraživanja formiranih potkraj 19. i prvih desetljeća 20. stoljeća, dok Saussureova, praška i glosematička teorija, premda nisu ostale nepoznate, nisu imale većega odjeka. Tražeći sugovornike i suradnike u obnovi hrvatske lingvistike prof. László je vrlo brzo u suradnju uključio i kolege s novoutemeljenoga zadarskoga Filozofskoga fakulteta, posebice Dalibora Brozovića i Žarka Muljačića. Kako je zadarski Filozofski fakultet bio osnovan i počeo raditi (g. 1956.) u gotovo polurazrušenom gradu, bez značajnijega fonda tradicionalne znanstvene jezikoslovne literature, tamošnji, uglavnom mlađi nastavnici bili su prisiljeni služiti se novijom lingvističkom literaturom i sustavno ju pratiti.

Od samoga početka rada Zagrebačkoga lingvističkoga kruga Hrvatskoga filološkoga društva (ili jednostavno Kruga) – a Krug je tijekom akademske godine redovito svoje sjednice održavao utorkom u 19 sati (u tadašnjoj Ulici braće Kavurića 16, danas Hebrangovoj ulici) – njegova dva voditelja, prof. László i prof. Katičić, inzistirali su na tom da se u rad Kruga uključi osobito mlađi nastavnički i istraživački kadar s fakulteta i instituta (asistenti, lektori, docenti), ali i oni studenti koji pokažu posebno zanimanje za jezična pitanja i metodologiju proučavanja jezika. Kao i većina drugih asistenata i lektora sa slavističkih katedara, i asistent László redovito je dolazio u velik ured u tzv. baraci (zapravo niskoj zidanoj prizemnici) u dvorištu Rektorata Sveučilišta, ondje radio i u određene sate primao studente. László je taj ured, zbog njegove nereprezentativnosti i malo prostora za puno osoba, nazivao asistentarnicom.

Kao studentu na Filozofskom fakultetu László mi nije predavao, ali sam ga redovito susretao jer mi je dio nastave ruskoga (ruski pod B) držao asistent Malik Mulić, s kojim je László gotovo redovito (u asistentarnici) razgovarao ruski. Kako sam g. 1956. potkraj ljeta, sve do početka nastave na fakultetu, u Nacionalnoj i sveučilišnoj biblioteci (danas knjižnici: NSK) znatiželjno čitao lingvističku literaturu i sa zanimanjem nastojao proučiti knjigu Les Langues du Monde koju su uredili A. Meillet i É. Benveniste), od početka sam asistentu Muliću postavljao pitanja u vezi s jezicima, pa me on uskoro odveo u »asistentarnicu«. I tako su me njih dvojica pozvala da dolazim utorkom navečer u Krug.

Koliko se sjećam, svakoga je utorka bilo nekoliko izlaganja, o kojima su asistenti i mlađi nastavnici nerijetko živo raspravljali, ali je u početku gotovo na svakom »utorku u Krugu« barem jedno od izlaganja držao ili Radoslav Katičić ili Bulcsú László. S vremenom mi je postalo jasno da su njih dvojica, a i drugi izlagatelji tijekom prve i druge godine rada Kruga, nastojali mladim lingvistima i studentima sustavno predstaviti glavne značajke strukturalističkih škola (Saussureova lingvistika, praška škola, glosematika, američki strukturalizam i sl.). Iako sam na predavanjima prof. Petra Guberine i prof. Vojmira Vinje mnogo toga čuo o Ballyjevoj stilistici i o Saussureovoj »revoluciji u lingvistici«, meni, kao i drugim (malobrojnim) studentima, teško je bilo dosljedno pratiti sva izlaganja jer nismo razumjeli mnoge termine, a bilo je i malo dostupnih priručnika i rječnika u kojima bismo mogli provjeriti njihovo značenje. Ali »kovač se postaje kujući (/pokušavajući kovati)«.

Naime, studenti nisu na Krug mogli dolaziti »mukte«. Već nakon nekoliko mojih dolazaka u Krug upitao me profesor László znam li češki. Rekao sam da ga ne govorim, ali da sam na češkom pročitao nekoliko pripovijedaka i nešto pjesama. Rekao mi je da ću onda (čini mi se za tri tjedna) pripremiti izlaganje o radu jednoga češkoga strukturalista (ne znam više koji je to bio rad). Prepao sam se i rekao da nikada nisam na češkom vidio neki lingvistički tekst, ali je odgovor bio: »Pa ne moraš za izlaganje pisati pjesme na češkom!« Nad 40-ak stranica teksta, što sam ga dobio da o njemu izlažem u Krugu, preznojavao sam se tri tjedna tražeći objašnjenja od mlađih nastavnika na slavistici za pojedine nazive za koje nisam nalazio objašnjenja u rječnicima. Održao sam izlaganje od petnaestak ili dvadesetak minuta. Nije bilo katastrofalno, kako sam se bojao, jer je uvijek spremno uskakao László sa svojim komentarima i dodatnim objašnjenjima. Mjesec dana poslije toga vatrenoga krštenja dobio sam zadaću prikazati jedan rad (ovaj put srećom na francuskom) o rumunjskom fonološkom sustavu. Bio je to rad velikoga rumunjskoga lingvista (slavista, valahista i romanista, balkanologa, hungarologa, dijalektologa, poliglota) Emila Petrovicia – godinama poslije upoznao sam ga i od njega mnogo naučio o lingvistici, posebice o fonologiji. Tim je izlaganjem, kako mi se čini, i sam profesor László bio zadovoljan.

Ono što smo u Krugu čuli od mladih lingvista entuzijasta (B. László, R. Katičić, Ž. Bujas, L. Spalatin, S. Babić, Z. Junković, J. Vončina, D. Brozović, P. Tekavčić i dr., ali i nešto starijih kao što su bili R. Filipović, V. Vinja, Ž. Muljačić i dr.), prepletalo se s velikim dijelom građe o kojoj se govorilo na fakultetskim predavanjima, ali se nerijetko znalo i oštro kositi s pogledima tradicionalista. U tim je slučajevima prof. Katičić umio uspostaviti most između moderne (strukturalne) lingvistike i one tradicionalne (uglavnom mladogramatičarskoga tipa), pa i zaštititi jezikoslovnoga »revolucionara« ili »(buržoaskoga) dekadenta« Lászla (ovisno o tome tko ga je ocjenjivao) kada bi on u promicanju moderne lingvistike nekima bio previše dosljedan i previše odlučan. Kada bismo jednom došli do ranga asistenta, samo se po sebi razumjelo da ćemo tijekom svake godine u Krugu održati barem jedno ili dva dulja izlaganja te nekoliko kraćih.

Profesora Lászla osobito je zanimao moj rodni kajkavski govor (i zemljopisno i lingvistički »na pola puta« između svetokriškoga i bednjanskoga govora). Znao me je pitati za pojedine riječi i izraze ili za pojedine oblike, a posebice se zanimao za akcentuaciju. Povremeno sam s odgovorima morao pričekati koji slobodan vikend kako bih stvari provjerio »na terenu« jer u Zagrebu nisam imao izvornih sugovornika u tome govoru. Jedne godine u Zagrebu je na »sabbaticalu« bio poznati američki slavist Edward Stankiewicz (profesor na Yaleu i drugim američkim sveučilištima), koji se s profesorom Lászlóm stalno družio, a ja sam se s njim samo formalno i usputno upoznao. Čini mi se da je prof. Stankiewicz već bio otputovao (drugamo po Jugoslaviji ili pak u Ameriku) kada me prof. László zamolio da u svojem rodnom mjestu, Donjem Jesenju, prikupim odgovore na (koliko se sjećam) sedamstotinjak pitanja iz upitnika prema načelima geografsko-lingvističke ankete (a takve sam ankete već ranije radio za romanske govore u Hrvatskoj). Prof. László upozorio me na dvoje: svakako pažljivo, ponovno, pročitati Ivšića (tj. njegov rad »Jezik Hrvata kajkavaca«, Ljetopis JAZU za g. 1934/35, svezak 48, Zagreb, 1936, str. 47–89.) i ne zapisivati ono što mislim da bi u govoru trebalo biti, nego ono što u odgovorima čujem (već sam ranije uvježbavao bilježenje »na sluh« i za kajkavski).

Kada sam pregledao prikupljene odgovore na provedenu anketu s upitnikom, odmah sam utvrdio da oni nerijetko znatno odudaraju od »onoga što bi se očekivalo«, posebice u akcentuaciji. Kada sam prikupljenu građu predao prof. Lászlu da ju proslijedi prof. Stankiewiczu, prilično sam mu razočarano rekao da mi se čini kako je sve to kaotično i teško upotrebljivo. Naime, ako se jednim akcentom označuje kao samostalna naglasna jedinica jedna riječ, eventualno riječ popraćena proklitikom ili/i enklitikom, onda se u mojoj građi nalazilo mnogo slučajeva kada su takve jedinice nosile »dva naglaska«. Profesor (tada već »stariji kolega«) rekao mi je da će sve pregledati i reći mi svoje mišljenje. Nakon sedam ili osam dana, kada sam ga potražio, rekao mi je približno ovo: tvoja je građa iskoristiva, u njoj postoji vrlo dosljedan sustav samo što ga ti ne vidiš.

Odmah je uočio da je glavni problem u akcentima. Kako u svojoj pedagogiji gotovo nikada nije davao »kategorične« i »konačne« odgovore, nego je studente i mlađe kolege nastojao navesti da sami dođu do rješenja (studentima nije poklanjao ribu, nego ih je učio kako se riba lovi), tako je i meni rekao da bi bilo dobro da pogledam naglaske u švedskom. Prije nego sam došao do temeljitijih priručnika za švedski, uzeo sam u ruke knjižicu 30 Stunden Schwedisch für Anfänger (Langenscheidt, 1941; autor Alexander Mutén) i vidio da u švedskom postoji naglasak koji se proteže preko dvaju uzastopnih slogova i dvovršan je. Mjesto troakcenatskoga sustava (/dugi/ silazni [ˆ], akut [˜] i tromi [ʺ] te prednaglasne dužine, kako sam očekivao polazeći od Ivšića), u govoru Donjega Jesenja utvrdio sam četiri tonska akcenta (ravnomjerni [ʺ], koji je obično fizički kratak, ali se može realizirati i produljeno, /dugo/silazni [ˆ], akut ili zavinuti [˜]/melodija mu ide lagano uzlazno pa ravno i opet lagano uzlazno/ i napokon dvosložni i dvovršni [ˇ]), ali prednaglasne duljine nema kao posebne jedinice. U kombinaciji s tim melodijskim naglascima dolazi puni inventar vokala [/i, e, ie, æ, o, uo, u/, s tim da u kombinaciji s ravnomjernim (»tromim«) nema diftongoidnih vokala /ie, uo/)], dok u nenaglašenom položaju dolazi reducirani inventar (/i, e, a, u/ u prednaglasnom položaju i /i, e, æ, a, u/ u zanaglasnom položaju). Pritom slog s tzv. prednaglasnom duljinom ima puni samoglasnički inventar, jednako kao u kombinaciji s /dugo/silaznim naglaskom i s akutom.

Tako me je prof. László uputio kako u prividnom kaosu otkriti dosljedan sustav. U naglašenom slogu te se akcenatske jedinice mogu ilustrirati fonološkom oprekom u primjerima kao što su za samoglasnik /i/, pı̋la »pića« (genitiv jednine) ~pîla »pića« (nominativ množine) ~ pĩla »(ona je) pila« ~ pı̌la »pila (za piljenje)«, ili za samoglasnik /æ/, npr. tæ̋cu »tetu« ~ (s) tæ̂cu »(s) tetom« ~ (pri) tæ̃cu »(kod) tetka« ~ (k) tæ̌cu »(k) tetku«. Takvih četveročlanih opreka ima malo, ali postoje desetci i desetci dvočlanih opreka između svakoga pojedinoga akcenta sa svakim od triju preostalih. Neki su kolege dijalektolozi kroatisti bili protiv takva tumačenja (jer takva novotarija narušava već općeprihvaćena rješenja), drugi (osobito oni s izrazito povijesno-poredbenom orijentacijom) tvrdili su da moje tumačenje ne smeta jer ionako između dvosložnoga i dvovršnoga naglaska (u mojem tumačenju) i prednaglasne duljine ispred sloga s tromim naglaskom postoji dosljedna podudarnost. László je smatrao da sam s funkcionalnoga (fonološkoga) stajališta u pravu, bez obzira na moguću fizičku realizaciju (fizički su dva vrha sloga najčešće gotovo jednako izražena, kao da se radi o dva samostalna naglaska na istoj riječi).

O takvu tipu Učiteljeva rada svjedoči i anegdota koja je svojedobno kolala među čikaškim nastavnicima i studentima različitih jezika. Ako je netko, doktorand ili student, imao nedoumica ili poteškoća u rješavanju kakva jezikoslovnoga problema u doktoratu, u diplomskom ili u seminarskom radu, sigurno je rješenje vrlo često bilo: »Hajdemo uključiti Lászla«. Kada bi se Lászlu postavio problem, i onda kada nije odmah uspio dati pravi odgovor, uvijek je znao pokazati put kojim treba ići kako bi se do odgovora došlo. Bilo mu je stalo kako studente i doktorande uputiti u postupak i metodologiju kojima je moguće doći do odgovora na postavljeno pitanje.

Kako je prije lingvističkih studija studirao elektrotehniku, a osobito zanimanje pokazivao za matematiku i fiziku, László se zarana bavio proučavanjem brojevnih relacija u jeziku te matematičkih aspekata jezika. I nakon prelaska na filološke studije zadržao je živi interes za matematiku (kao i fiziku i tehničke znanosti), pa je on u Hrvatskoj, kao i na prostorima bivše savezne države, jedan od malobrojnih pionira uporabe računala u obradbi jezika, još u godinama kada se kod nas računalo nije mnogo rabilo ni u prirodnim i tehničkim disciplinama. Među ostalim je osmislio i metodološki pripremio rad na izradbi konkordancija djela starijih hrvatskih pisaca, što su ih poslije izradili njegovi kolege Ž. Bujas i M. Moguš te njegovi i njihovi učenici. Jednako je tako, osobito nakon rada na Sveučilištu u Chicagu, utemeljio Katedru za informatiku (s osobitim obzirom na primjenu računala u proučavanju jezika), organizirao rad na njoj i sam na njoj predavao.

Njegova su znanja bila neobično široka, jasna i precizna, a zahvaljujući iznimnoj memoriji i intelektualnoj organiziranosti vladao je velikim brojem jezika, pa i onih »egzotičnih«. Znao je mnogo toga, jedino nije znao (ili bolje rečeno smatrao je to za sebe nedostojnim) gurati se laktovima i napredovati na temelju zbrajanja broja stranica i »zbrajanja bodova«. Važnija mu je bila kvaliteta i pouzdanost znanja nego formalna valorizacija svojega položaja na sveučilišnim ljestvicama. Profesor Bulcsú László dubok je trag ostavio na razmišljanje o jeziku i na poimanje jezika mnogih koji su slušali njegova predavanja i čitali njegove tekstove.