Poezija kao duhovna alkemija

Zvonimir Balog (1932.-2014.), jedan od najplodnijih i naviše nagrađivanih hrvatskih književnika, poslije svoje smrti ostavio je bogatu rukopisnu ostavštinu, u kojoj su se našli i lucidni eseji o poeziji. Balogov omiljeni fascikl, u kojem je rukom zapisivao definicije poezije kroz povijest, poigravao se njima duhovitim i mudrim odgovorima kako bi dokazao da je bilo kakvo određenje poezije nemoguće, uskoro će postati knjigom, pod nazivom Pjesnici ludovi. Hrvatska poezija dobit će tako iznimne zaigrane poetske eseje o poeziji, u kojima se ironizira bilo kakva teorija poezije, a u korist pjesništva kao duhovne alkemije.

U esejima Pjesnici ludovi Balog originalno, poetski i prpošno nastoji zaći u nukleus poezije koja je za njega »božji šapat«, iracionalni poziv što ostaje u posjedu duha i opire se konačnom tumačenju. Doživljaj poezije (kao sinteze kreativnosti i intuicije) Balog strogo odvaja od kritike poezije, jer kritika po njemu nema adekvatna jezika da objasni stvaralački poriv, kao što ni jedna teorija ne može objasniti bit duha i postojanja. Poezija je za Baloga čudesna magija duše, izazov samoga postojanja, uzvišena zagonetka »kao što je zagonetan sam život sa svim svojim pojedinostima, jer i žubor vode, kao i cvrkut ptica, tvorčev su šapat, kao što su boje njegov osmijeh, mirisi njegov dah«.

Balog, dakle, u ovim esejima piše o poeziji kao pjesnik, a ne kao analitičar (analitičarima poezije često upućuje sarkazam, jer je umjetnik koji stvara uvijek »iznad« onoga koji objašnjava). Balog, opijen umjetnošću, nastoji uzdići pjesničku duhovnu alkemiju, baš kao i Schiller koji kaže: »Treba prepustiti sve stvaralačkoj moći nadahnuća, a ne hladnom razumu i njegovim popravcima«.

Balog, dakle, u poeziju zalazi literarno, osobno, meditativno, gleda je »iznutra«, a ne »izvana«, pokušava doprijeti do duha sa sviju strana, »šulja« se kroz otajstvo poezije i daruje nas domišljatim rečenicama, inspirira nas da i sami pišemo poeziju, a ne da ju samo čitamo. Balogovo istraživanje poezije je i oštroumno i tankoćutno, jer se kreće na krhkim granicama »sumanutosti« i talenta. Riječ je o esejima koji su isprepleteni s toliko doživljaja, misli, citata, da ih je veoma teško »otplesti«, odnosno odrediti im pojedinačne teme. Baš je u tome njihova čar – pisani su u raskošnoj inspiraciji, kao vatromet emocija i ideja i stoga su doista originalni. Ni traga teoretskoj, štreberskoj ambiciji koja bi poeziju svela na »predmet« govora, a ne na nju samu.

Citirajući mnoge poznate pjesnike i psihijatre koji su proučavali odnos ludila i genijalnosti, Balog s razumijevanjem hodi svim stranputicama koje pjesnika (umjetnika) odvode u labirinte neobjašnjive slutnje. Budući da Balog i u vlastitim pjesmama pokazuje spontani ludizam duha, te stvara začudnu igru duha, svijeta i riječi, ne robujući bilo kakvim »modelima« ili trendovima, osvrnimo se na njegovo poetsko stvaralaštvo, kako bismo bolje razumjeli i njegove eseje o poeziji, u kojima slavi talent, tu neobjašnjivu silu koja se nikada nije dala »utrpati« u okove bilo kakve definicije.

Legendarni pisac za djecu i mladež

Zvonimir Balog, autor sedamdesetak knjiga, dobitnik dvadesetak uglednih nagrada, legendarni je pisac kojem su se uvijek divili ne samo mladi čitatelji nego i ozbiljni teoretičari (Joža Skok, Ivo Zalar, Milan Crnković, Dalibor Cvitan, Veselko Tenžera, i drugi). Balog je ostao u hrvatskoj literaturi na tronu kao pisac za djecu (koji je uveo u dječju poeziju začudnu igru riječi, a u prozu antididaktične priče pune lirizma i humora, naspram ustaljenih baladičnih priča o djetinjstvu ili fantastičnih zgoda), no tek se u posljednje vrijeme počinje intenzivno proučavati i njegov opus za odrasle, premda se javio poezijom još 1957. godine u Knjizi sedmorice. Slijede kroz desetljeća samostalne zbirke (Ekvilibrij, Riba na biciklu, Leonardo nad Zagrebom itd.), a u posljednjih desetak godina Balog je intenzivno nastavio s poezijom za odrasle, s gimnastikom riječi i misli, ludističkim preokretanjem zbilje, unoseći u hrvatsku poeziju osebujan zaigran stil. Balog se dokazao i kao romanopisac (njegov roman Predživot, objavljen 2001., prvi je dio zamišljene autobiografske trilogije), pisao je i specifične aforizme, »balogizme« (primjerice, u knjizi Tko me što pita od jabuka), bio je i vrstan ilustrator, slikar i kipar (upriličio je više samostalnih izložbi).

Počelo je, dakle, s Knjigom sedmorice (1957.), u kojoj samoću kiti nostalgijom, ali pjesmom Poslije takozvane smrti najavljuje svoj budući složeni pjesnički refleksivni svijet – u toj pjesmi govori se o prožimanju duha i tvari, o granicama života i smrti, o nedefiniranom svijetu bez kauzaliteta, u kojem izgubljeni čovjek uvijek uzaludno pokušava pronaći svoje jedinstvo. Slijedi zbirka Ekvilibrij (1962.), pa zbirka Pepeo i pepeo (1968.), u kojoj Balog započinje sa svojim virtuoznim ludizmom ‒ subjekt se zapliće o vlastite ruke i noge, vere se po vlastitoj glavi, fizički i psihički se depersonalizira, jer ne može pronaći uporišnu točku u labirintu sebe sama. U zbirkama Preporučena ptica (1975.) i Sklon disanju (1982.) Balog nastavlja razvijati te misaone i jezične akrobacije, pretvarajući svijet u grotesku u kojoj svijet izvrće naopačke, u kojoj je nemoćni subjekt gotovo luđak koji se uzalud pokušava pronaći u posvemašnjem kaosu. Balog besmisao prikazuje neuobičajenim slaganjem riječi, i pjesnički i avanturistički teatralizira postojanje kao bezizlazni usud. Tu igru briljantno će razviti u najnovijim zbirkama (Pjesme za prvu ruku, U ponedjeljak ne mogu, itd.), u kojima se jezik javlja kao jedina duševna terapija. Stvarnost je u Baloga često personificirana, a time autor ironično predstavlja život kao živo biće koje upravlja čovjekom, mijesi ga, preokreće, izluđuje – život je sila koju čovjek nije u stanju ukrotiti.

U pjesmi Što ujutro radimo (u zbirci Preporučena ptica) tako će opisati kako ljudi ujutro skidaju sa sebe sobe, kako oblače jutro na se, kako pokušavaju isprobati život. Tako pjeva ...«pa stojimo ispred zrcala / s kojim nam se / fizionomija / poprcala / i vidimo da smo / život obukli / naopako / unutra lice / van podstavu«.

U bezobličnom svijetu mnoge pjesme nemaju naslova, počinju odmah, slučajnim, zatečenim stanjem, što pokazuju npr. pjesme u zbirci Sklon disanju. Tako će jedna pjesma, tj. nenaslovljena tužaljka jednoga obezglavljenog subjekta glasiti: »hvatam ravnotežu / golim rukama i gornjim dijelom / na širokoj podlozi / koju ne mogu sagledati / ukroćujem vlastite korake / istjerujem ih i utjerujem / u cipele«.

Takve, ‘naopake’ pjesme, istodobno i gorke i slatke, vidljive su i u zbirci Riba na biciklu (1977.), u kojoj subjekt kreće u potragu za vlastitim središtem, u utrku sam sa sobom i životom, koju će unaprijed izgubiti. U pjesmi Natječem se pjesnik će tako napisati: »natječem se / sam sa sobom/ pred ciljem / podmećem si nogu / da ne budem drugi«.

Balog ponekad odluta u teške, egzistencijalne svjetove, opjevava mučan osjećaj zatočenosti u vječnoj tajni postojanja. Njegove duboko misaone i tragično intonirane pjesme najizražajnije su u zbirci Omča (1987.), u kojoj će često koristiti metaforu nevidljivoga zida o koji čovjek udara glavom, pokušavajući prodrijeti u svijet slobode ‒ postaje klaun, pantomimičar koji uzalud širi ruke i pipa prozirni zid koji ne može probiti. Tako pjesma Dotičem zid vrlo dobro ilustrira nemogućnost slobode koja je uvijek ograničena nečim ‘ispred’ i nečim ‘iza’ i koja uvijek ostaje samo grčevito htijenje da se od nečega pođe i da se nekamo dođe. »Čovjek se rađa slobodan, ali je svugdje i svagda u okovima«, rekao je Jean Jacques Rousseau, a baš ta misao vlada u toj zbirci u kojoj čovjek ne može prekoračiti zadane granice, čak mu i misao uvijek udara o nešto. U zbirci Omča Balog je najviše dosegao svoje kozmičke svjetove koji također ne nude utjehu, jer i vječnost je mučna kao i konačnost, čim čovjek nema definicije svoga postojanja. Tako se brojna pitanja bez odgovora obavijaju oko ljudskoga bića i postaju omče koja ga stežu, a čovjek obitava u kavezu u kojem nikada ne može dostići spoznajni mir. Pjesmu Pod reflektorima mraka Balog će završiti: »na rubu svijeta i nesvijeta / oči se od siline mraka raspadaju / uši od snage tišine / nemoguće je napustiti / omču elipse«.

U zbirci Leonardo nad Zagrebom (1994.) pjesnik nastavlja svoju omiljenu jezičnu terapiju – ludizam, kao jedini prkos, jedinu pobjedu nad apsurdnim svijetom. Opet premješta subjekte i objekte, sve oživljava, pa će tako praznina postati živa i slikovita, a umjetničko pero pokazat će se svemoćnim sredstvom preobraženja svega u sve. Tako npr. u pjesmi Rezignacija u žutom čovjek nije taj koji gleda, nego se pogled osamostaljuje od njega, pogled gostuje u ormaru, na statičnim posudama, silazi na vješalicu, »objesilicu«, na kojoj bespomoćno visi odjeća.

Ali vrhunac, kao što rekosmo, doseže u zbirci Pjesme za prvu ruku (2003.), u kojoj je Balog pokazao svu svoju pjesničku virtuoznost, svoje umijeće da jezičnom akrobacijom i nepokretno pretvori u pokretno, da ludističkim jezikom pokaže dezorijentiranu svijest u dezorijentiranom svijetu. Na tom vrhuncu održat će se i u svim idućim zbirkama. U toj hipnozi ne zna se tko koga nosi, a izgubljeni subjekt postaje šarmantni lakrdijaš, premda je njegova potraga za smislom bolno egzistencijalna. U pjesmi Moje ruke piše: »moje ruke se noću / strave za mene / slušaju kako teško / dišem / zabrinjavaju ih noge / koje se s vremena na vrijeme trznu / misle grom je u tijelo udario / munja je oči popila / pa ruke / jedna preko druge legnu / križ od sebe / naprave / misleći da me / nema«.

U nizu stihova Balog će se izokretanjem sintagmi, smišljanjem novih leksema, pokazati kao majstor stvaranja iskarikiranih stanja u kojima subjekt nastoji svoje krhotine sastaviti u cjelinu, upisati se u svijet. Nevjerojatan spoj tragike i živosti, duboke rezignacije i dječje ludosti, monotonije i jezičnoga sporta.

Često subjekt (antisubjekt) prebacuje teret iscrpljene duše na tijelo, pa ono dobiva vitalne funkcije, postaje nosač duše, jedini preostali dokaz da je subjekt još živ, da ipak postoji. To, na primjer, pokazuju stihovi pjesme Silazim si: ‘»silazim si niz sebe / s pogledom u kraj vremena / gledam niz prsa si / serpentine rebara / u mrak se spuštaju / prtim se na leđima«. A najzanimljivije su Balogove autistične igre sa samim sobom (‘ne znam se plivati’, ‘skačem po sebi’, ‘gazim se nogama’, ‘zavučem se u mene’, ‘nešto me trči’, ‘nešto me leti’, ‘nešto me žuri kad se ne mogu dožuriti’).

Te ludističke težnje da se zahvati neki čudnovati proces u subjektu koji nije nikada svoj, Balog, kako rekosmo, nastavlja i u idućim, najnovijim zbirkama (U ponedjeljak ne mogu, Zvijezde ne gore uzalud, Stoj ili pucam od zdravlja itd.). Balog nikada nije htio potonuti u monotonu rezignaciju, nego je očaj nastojao pretvoriti u igru, što je jednako teško i originalno kao i potrčati s polomljenim nogama. A Baloga je spasio jezik – njegov vječni kisik kojim je slobodno, unedogled udisao i izdisao svijet.

Eseji o poeziji kao čista poezija

»Ludizam«, bljesak stvaralačkoga duha, neiscrpno poigravanje sa čovjekom i svijetom, odlike su ne samo poezije Zvonimira Baloga, nego i njegovih eseja o poeziji. Knjiga Pjesnici ludovi (eseji o poeziji) tek je jedan dio bogate autorove rukopisne ostavštine. Kako smo naglasili, svoje eseje Balog ispisuje kao pjesnik, utiskuje u njih bogati senzibilitet koji poeziju uzdiže na oltar duhovnosti. Niže iskrene doživljaje, osmišljava kreativne rečenice, urešuje eseje mislima velikih autora, prolazi kroz labirinte svijesti i podsvijesti kao samosvojni istraživač biti poezije, da bi na kraju priznao, kao i svi veliki stvaratelji, da je definicija stvaralačkog nagona nemoguća, pa citira i Thomasa Stearnsa Eliota: »Definicija poezije, i kad bi bila moguća, ne bi ničemu služila, ne bismo znali što s njom uraditi«.

Balog u svojim esejima, dakle, prodire u dušu poezije, stvara mozaik svojih misli i misli velikana, napreskokce nam daje i povijest poezije, od starih Grka do danas (do »moderne« poezije kojoj nije sklon, jer rupama u sustavu, u logici, »smlaćuje duh i siluje riječi«).

Pokušavajući, prije svega, ući u esenciju poezije, u ono što objedinjuje duh, riječi i tajnu života, Balog u svojim esejima prodire u poeziju kao slast, u poeziju kao drogu, u poeziju kao ludilo, dakle, zanimanju ga dubinska stanja pjesnika koji se vazda kreće rubovima sebe i svijeta, koji ne stvara samo riječi, nego duh riječi, njihovu plazmu, auru. Stvaranje poezije je i misterij postojanja, pa će tako Balog reći: »Nerijetko su i pjesnikove oči draguljarnica kojom pjesnik naplaćuje radost postojanja. Pjesma je pjesnikov gromobran koji ga čuva od unutarnjih gromova«.

U eseju Poezija kao slatko ludilo pomno će analizirati rubove genijalnosti i ludila (pozivajući se na mnoga djela uvaženih psihijatara i psihologa), a i sam će zaključiti da samo na »razorenoj, izrovanoj, izdrljanoj duši rastu krupni polodovi«, odnosno, reći će: »Što je duša pritisnutija, to je poezija šira, dublja, nedohvatljivija«. Često se poziva na misao Andreia Voznesenskog: »Što je pjesniku gore, to je pjesmi bolje«.

Balog analizira »sumanutost i ludilo« kao odlike pjesnika o kojima su govorili još stari Grci, pa zaključuje kako je riječ o specifičnoj pjesničkoj bolesti koju naziva »poetitis«, a koja pjesnicima »služi kao svojevrsni izvor i spremnik energije za pokretanje svih mogućih super senzibilnih senzora. Pomoću spomenute energije izvode magijski čarobni preokret, pretvarajući bolest u apsolutno i savršeno, prije svega, duhovno zdravlje. Jednako tako nastoje žalost pretvoriti u radost, prozu života u životnu poeziju, prolaznost u vječnost«.

Balog veliča čudne međuodnose iznimnog talenta i ludila, poput Platona koji je tvrdio kako je pjesnik »tankoćutno, nepostojano i sveto biće; on nikada ne pjeva bez udjela božanskoga zanosa, bez slatke mahnitosti«. Balog otvara čudne prostore svijesti, nesvijesti i nadsvijesti, zalazi u sve devijacije pjesničke duše, ponekad vidi u njemu stranca koji ga uhodi, pa se poigrava s pjesnicima i njihovim uhodama:

»Tvrdili bi da je njihov duh u svima. Iz drugoga bi govorili o sebi prvome. Iz drugoga bi motrili sebe njegovim očima, motrili bi se s distance i sa svih strana, ali se nikada nisu uspjeli potpuno sagledati te im se činilo da u njima prebiva stranac koji ih uhodi iz nejasnih razloga, jer ‘radi’ za nekog drugog. Pjesnici bi se spašavali od uhode u sebi tako da bi se pretvarali u oblak, u zvijezdu, u anđela, u žabu, u ribu, u nebo, u ženu koju bi zatim zavodili i obljubljivali do iznemoglosti.«

Balog nam kroz svoje eseje daje iznimno kreativne »definicije« pjesničkoga stvaranja, koje često nastaju analiziranjem tuđih stavova o poeziji. Naime, Balog u knjizi stalno polemizira s poznatim autorima koji su pokušali definirati poeziju – razlaže njihove definicije te dokazuje da nikada nisu posve istinite. Mogli bismo reći da Balog, poput Sokrata, prvo pomnom analizom dokazuje neistinitost tvrdnje, odnosno neznanje (Sokratova ironija), da bi potom pokušao doći do pravoga znanja o poeziji (Sokratova majeutika, odnosno drugi stadij spoznaje). No to znanje o poeziji nikada nije potpuno moguće – znanje o poeziji zapravo je svijest o nemogućnosti da ju se definira. Tko toga nije svjestan, taj u duši nije pjesnik.

Ova knjiga eseja sadrži i svjetlo i mrak, i eros i thanatos, ona je riznica svih stanja i pojmova koji su sadržani u fenomenu umjetničkoga stvaralaštva. Draž knjizi daju autorove česte originalne poredbe, metafore, slike... Balog osjeća i ljudsku i umjetničku potrebu da o umjetnosti govori kao umjetnik. I u ovoj knjizi istodobno je dubok i duhovit, pa tako pisanje poezije povezuje s krevetom koji simbolizira rađanje i smrt:

»Mnogi bi pisci (i autor ovoga teksta među njima) najčešće pisali u krevetu, jer njegova vodoravnost sadrži poziciju odra. Tada pisac može pisati kao onaj drugi iz pozicije nestanka i smrti, a to je transcedentna dimenzija koja pridonosi tenziji i začudnosti.«

Poezija je za Baloga neopisiva dalekovidnost, pa rado citira Don Marquisa koji je rekao da je »poezija ono što je vidio Milton kad je bio slijep«. Nije mu bliska misao Jeana Cocteaua da je »poezija religija bez nade«. Naprotiv, drži da je poezija na koncu posljednja nada, da »mora biti ispunjena strujom podzemne dobrote, dobrotom prema elementarnim vrijednostima, dobrotom prema nadi, zraku, zemlji«. I Faulkner je rekao: »Treba biti čovjekoljubiv da bi se moglo pisati«.

Zaključimo: Balogovi eseji o poeziji i sami su poezija – on prodire u pjesmu baš onako kako bi je i pisao, unutarnjim okom i sluhom, a ne »vanjskim« instrumentima (obrascima, modelima) kojima se služe kritičari i teoretičari. Govoriti o poeziji za Baloga je začarani stvaralački krug – to znači duboko, nanovo doživljavati ono što su drugi već doživjeli, jer čitanje mora biti jednako kreativno kao i pisanje. Matoš je rekao da je kritika »umjetnost o umjetnosti«, a baš je to odlika Balogovih eseja o poeziji – njihova lucidnost, maštovitost, duboka doživljajnost, iskrenost, ludost i mudrost čine ih iznimno umjetničkim tekstovima koji se čitaju s nadahnućem, koji, dapače, mogu probuditi, motivirati mnoge »uspavane« talente.

Knjiga Pjesnici ludovi (eseji o poeziji), koju je Zvonimir Balog ostavio u svojoj raskošnoj rukopisnoj ostavštini, jedna je od najboljih ikada napisanih zbirki eseja o poeziji u našoj književnosti. Potraga za smislom i definicijom poezije ne vodi cilju, ali je čar u traženju, a tražiti mogu samo oni koji su u duši poete. A Balog to jest – kao rušitelj svih formi, trendova i definicija, sagradio je svoju poetsku kuću, od svoga materijala, s vlastitim vidikom, u koju možemo ući samo pod jednim uvjetom: ako smo jednako duboki i zaigrani kao on. Mnogi će gosti ući u njegovu kuću, ali će malobrojni talenti poput Balogova ostati u njoj. Bez plaćanja stanarine, dakako, jer Balogu je duh najskuplja propusnica na svijetu.(1)

________________
(1) Nekoliko odabranih eseja iz Balogove rukopisne knjige Pjesnici ludovi objavit ćemo u sljedećem broju Kola. (Op. ur.)