Poezija jasnih poruka

O književnici Ljerki Car Matutinović ne treba puno govoriti – prema mome mišljenju apsolutna je carica suvremene hrvatske poezije, a uz to sjajna esejistica, prozaistica, književna kritičarka, prevoditeljica, dječja spisateljica, dakle netko tko čitav niz godina živi književnost i za književnost. Jednom riječju, nezaobilazna je pojava na suvremenoj hrvatskoj književnoj sceni. Njezina je poezija prepoznatljiva jer je romantična, ispovjedna, jasna, zvonka, životna. U njoj ne prevladava hermetizam ni metafizičnost; ona je »opipljiva«, bliska, razumljiva i jednostavna; nosi jasne poruke. Ponekad je koketna, a ponekad duboko refleksivna. Iz nje se iščitava da je za našu pjesnikinju životni moto hedonizam, a ne patnja; ljubavni užitak, a nikako naricanje. A kad pjeva svoje verse na rodnoj joj čakavici, razvidna je pak njena ljubav prema rodnome kraju i vezanost uz Crikvenicu, te prirodnost isprepletena nostalgičnim, a opet živim tonovima.

Kod djela Ljerke Car Matutinović uvijek prvo zapazim zanimljive naslove koji privlače pozornost svojom originalnošću. Tako je i u slučaju najnovije pjesničke zbirke naše poetese. Naslov Dok su ti ruke u pokretu ne tako asocira na živahnost, na ugodnost življenja, na dodir, na ljubav... Ali, ova, dvadeseta pjesnikinjina zbirka, drugačija je od ostalih. Ona je ozbiljnija, sjetnija, mračnija. Ovdje upoznajemo drugačiju Ljerku, osobu željnu poniranja u dubine svojih misli.

Nova stihozbirka Ljerke Car Matutinović tematski je podijeljena u tri oveća ciklusa, naslovljena Dok su ti ruke u pokretu, Mjesečeva smo hrana i Dok se duša opire. No, knjiga sadrži i bogat književno-kritičarski dodatak, iz kojega je razvidno da je njena poezija zanimljiva književnim kritičarima nekoliko naraštaja.

Prvi ciklus obuhvaća petnaest pjesama pretežno refleksivne tematike ‒ o životu, sjećanjima, ljubavi, smrti... Premda izgleda da u njemu ima još nešto od ludističkih elemenata tipičnih za raniju poeziju Ljerke Car Matutinović koji je i čine posebno zanimljivom, razvidno je i to da izričaji život izbušen čavlom, usta gorka od suza, kao i tvrdnje da sjećati se ne znači biti, te da je srce kao zatvoren prozor skriveno u uzi tijela ‒ nije tipično za nju. Ovoga puta pjesničke igre nose ozbiljne poruke. Tako u pjesmi Pepeo na srcu nailazimo na mudre savjete obavijene snažnom metaforikom, na uspješno ispreplitanje realnih činjenica sa simbolikom: (...) unatrag ne gledaj/ nećeš promijeniti/ nećeš iskorijeniti/ ritam zemaljski/ ritam svemirski... ili: ti si poput/ prezrele jabuke/ koja se sa stabla/ otkida i na zemlju pada/ raspuknuta.

Razvidno je i to da je naša pjesnikinja sklona miješanju tradicionalnoga i modernog ne samo vezano uz tematiku nego i načinpisanja ‒ ponekad koristi rimu, ponekad slobodni stih; nekad pjeva o očima u kojima sjaju zvijezde, a ponekad se samo igra riječima (primjerice, u pjesmi Malahni cvjetići tanahni). Iz ovoga bismo dijela još uvijek mogli ustvrditi da je život ipak uglavnom veseo i razigran Božji dar. Ali, i zamisliti se nad nekim tvrdnjama.

Ono što se u prvome ciklusu ove poetske zbirke tek naslućuje, u drugome koji obuhvaća 23 pjesme postaje jasnije. Taj je drugi ciklus prije svega introspekcija i ozbiljno razmišljanje o nekim životnim stvarima i stanjima. Pjesnikinja nas upućuje na razmišljanje o samoći, smrti, praznini, tišini, tjeskobi, uglavnom, temama koje volimo izbjegavati. Te su pjesme kratke i jasne, sažetog izričaja, a prožete elementima metafizike (primjerice, u pjesmi Slijedim te Ljerka kaže: Slijedim te kamo god me želiš/ povesti ne pitam te kamo/ me vodiš samo slijedim obrise/ tvoga lica najdraži putokaz/ odredište i cilj samo me odvedi/ dalje od laži, izopačenosti, užasa/ ovako gledajući te lebdim/ i ne pitam se kamo, samo lebdim.

U ovome ciklusu autorica iznosi refleksije o smislu postojanja, o svijetu svakodnevice, o modernom dobu i njegovoj tehnologiji, ali i o Bogu, nebu, anđelima. Posebno bih izdvojila pjesmu Slušaj anđele, koja je vješt spoj duhovnoga i racionalnog, transcendentnoga i svakodnevnog: Slušaj anđele kako kiša pada/ čini se da tako nije padala/ nikada slušaj kako lijeva/ kako se ulicom razlijeva/ ne oklijeva preplaviti pločnik/ preko njega se u našu kuću slijeva ruši se niz/ kamene skale nepredvidivo/ vrijeme zaustavlja... Anđeo je nijemi sugovornik kojega pjesnikinja treba, netko na koga se oslanja dok u rimi opisuje događaje vezane uz kišu koja pada, lijeva i razlijeva se, sve preplavljujući. Pjesma je virtuozno napisana igra riječima koja istovremeno otkriva autoričinu pjesničku vještinu i spretnost u baratanju njenim trajnim alatom ‒ riječima.

U trećem ciklusu Ljerka Car Matutinović još više uranja u transcendentno i posebnom senzibilnošću posvećuje se razmišljanjima o duši, anđelu, Gospodinu. Realne činjenice i opisi ovdje su zamijenjeni duhovnošću i mistikom. Razvidno je da je pjesnikinja prije svega zaokupljena razmišljanjem o životu i njegovome tijeku, o samoći u kojoj čeka da kroz pritvorena vrata uđe anđeo. Jer upravo njega treba; njemu se obraća i ispovijeda u pjesmama Već dugo vremena znam i Pretužno je to, moj anđele. Njemu govori o svojoj tuzi, o osamljenosti, o teškoćama s kojima se susreće.

Upravo u pjesmi naslovljenoj Već dugo vremena znam pjesnikinja je itekako svjesna nesmiljena prolaska vremena i stoga naglašava: Već dugo vremena znam/ što život donosi, moj anđele, već dugo vremena znam/ da se život sam sa sobom boči. I dok korača svojom životnom stazom, anđeo je pored nje da je bodri i tješi; s njim priča ispod zvijezda. Ozbiljno. Misaono. Bez njene tipične prpošnosti koja je zamijenjena transcendentalnošću. Ponegdje i tugom, patnjom. To se osobito uočava u završnoj pjesmi toga ciklusa posvećenoj Gospodinu do kojega je pjesnikinju, kao Beatrice Dantea u Raj, simbolično doveo njen anđeo. Nabrojivši sve njegove patnje i usporedivši ih sa svojima, uz bol u duši, gotovo uz vapaj, pita: Kako da ti pomognem, Gospodine,/ kako da pomognem sebi?

Svatko ima svoj odgovor na to pitanje. A možda se on krije i u ovoj poetskoj zbirci koju moramo čitati dok smo sjetni i sami, dok u tišini razmišljamo o sebi i svome životu, dok se ispovijedamo svome anđelu. Ona nam može pokazati put kojim trebamo krenuti kako bismo spoznali sebe i svijet oko nas.