Petoknjižje Božice Jelušić

Književnica Božica Jelušić (r. 1951. u Pitomači) obilježila je 2016. godine 65. obljetnicu života izdanjem Izabranih djela u pet knjiga, a pri tom u istoj godini objavivši još tri knjige, među kojima i jednu zapaženu zbirku poezije, Skok u dalj, u biblioteci Rukopis, Podravsko-prigorskog ogranka Društva hrvatskih književnika. Autorica je svoj pjesnički put započela 1973. godine, objavivši kao 22-godišnja studentica čakovečke Pedagoške akademije svoju prvu samostalnu pjesničku zbirku Riječ kao lijepo stablo i za nju odmah dobila republičku nagradu, a 1974. primljena je u Društvo književnika Hrvatske (danas Društvo hrvatskih književnika). Slijedile su još tri pjesničke zbirke na jezičnom standardu (Golubica i pepeo, Zagreb, 1974; Čekaonica drugog razreda, Čakovec, 1979. i Kopernikovo poglavlje, Osijek, 1983.) i zbirka eseja Herz desetka te povremeno pisanje na kajkavštini, koje joj je već 1977. donijelo nagradu na zelinskom recitalu.

Već u to vrijeme, 1981. godine, Ernest Fišer u ogledu/portretu Škatulja od rieči i krvi Božice Jelušić, u svojoj knjizi književnih rasprava i kritika Dekantacija kajkaviana, na osnovi rukopisne zbirke Pod Petričinom zviezdom svrstava autoricu među najznačajnije kajkavske pjesnike (radni je naslov dao ime jednom od ciklusa u zbirci Meštri, meštrije, objavljenoj u biblioteci »Gesta«, nakladnika Narodnog kazališta »August Cesarec«, u Varaždinu, 1985.). Nakon te prve kajkavske zbirke Božica Jelušić i dalje se bavi i drugim svojim interesima, prije svega praćenjem likovnih opusa i zbivanja na podravskim prostorima, piše putopise (američki u knjizi Okrhak kontinenta, Globus, Zagreb, 1988.), poeziju za djecu (zbirka Zmaj od papira, Prosvjeta, Bjelovar, 1992.), da bi se 1993. ponovo pojavila s jednom malom, ali artistički zaokruženom i cjelovitom kajkavskom zbirkom – Jezuši (Samobortisak, Samobor, 1993.). Iste je godine objavila svoj prvi izbor iz svog štokavskog pjesništva, zbirku Zimzelen, a 1997. i izbor iz kajkavskog stvaralaštva, zbirku Nočna steza.

Sve u svemu, do ovog izbora u pet knjiga autorica je objavila 40-ak naslova u gotovo svim literarnim žanrovima, uključujući jedan roman, Čišćenje globusa (2012.) i za svoj stvaralački rad primila niz književnih nagrada (Maslinov vijenac, Pasionska baština, Nagrada Fran Galović, Nagrada Zvonimir Golob, Zlatna povelja Matice hrvatske, Nagrada Katarina Patačić, i dr.). Zastupljena je u brojnim antologijama, školskim čitankama i lektiri. Bavila se novinarstvom, kulturnom i pedagoškim radom, a posebice se ističe njezin 30-godišnji angažman u području ekologije. Božica Jelušić živi i radi (mada je već nekoliko godina u mirovini) u Đurđevcu i na plemićkom imanju Barnagor u Čepelovcu, imanju koje je s obitelji otkupila i obnovila.

Izabrana djela autoričin su samostalan izbor iz stvaralaštva i zapravo su izabrana samo djelomice. Naime, bira se obično od onog što je već objavljeno, a u ovom se »izboru« našlo više od polovica novih, u knjigama neobjavljenih radova. Na primjeru kajkavske knjige, za koju me pjesnikinja zamolila da joj kao jedan od oblika predstavljanja/pogovaranja pripremimo intervju, pokazalo se da se radi o sabiranju i prebiranju iz njenih bilježnica, odnosno o pjesmama koje do tada nisu našle svoje mjesto među zajedničkim koricama. Tako me nije iznenadilo ni kada se pojavila sa stotinjak novih štokavskih pjesama, štokavskom aktivom za zbirku Sabrana bjelina. Na djelu su, očito, dvije sile, sila sabiranja i gledanja unatrag, koja je dug kasnijim godinama, ali i sila stvaranja, koja se kod Božice Jelušić očito ne stišava, nego se intenzivirala, pa od odlaska u mirovinu, umjesto svakih nekoliko godina, knjige nastaju svakih nekoliko mjeseci. Božica, dakle, ne miruje u mirovini...

Ako smo se do sada u tekstu ponajviše osvrtali na pjesničko stvaralaštvo, prikaz u ovom dijelu usmjeravamo prema proznim knjigama, četvrtoj, izboru eseja Perom i kistom i petoj Sjeverna strana i drugi puti, knjizi izabranih putopisa. Obje knjige pretežito donose novije tekstove, pri čemu je većina eseja datirana poslije 2010. godine, a među putopisima ipak ima i onih iz 1990-ih. Očito je da za pravi izbor nedostaju tekstovi bar iz esejističke zbirke Herz desetka, a što se putopisa tiče, autorica nije željela iz cjeline američkog putopisa izdvajati dio, mada osobno smatram Okrhak kontinenta jednim od njenih najboljih tekstova (da sam ja radio izbor za ovu knjigu, on bi bio osnova, a ostalo dodaci). Ipak, iz dosad rečenog, jasno je da je putopisna forma autorici draga, da je zovu puti na putovanja i da se s njih vraća s bogatim impresijama, koje rado dijeli s čitateljima.

Knjiga autoričinih putopisa ima oko 270 stranica, od kojih su prvih stotinjak posvećene sjevernoj strani – Nizozemskoj, a tu su još Poljska, Češka, Italija, Istanbul (U Stambolu, na Bosporu) te domaća Istra i zavičajna Podravina, album slučajnih sličica. Pogovarač putopisnog izbora, Joža Skok, zamijetio je da »nad putopisma Božice Jelušić kao da upravo lebdi neki dobri duh Matoševih i Peićevih putopisa«, za koje se svi možemo složiti da su vrhunski uzori hrvatskog putopisma, pri čemu naglašava da i ovu vrstu »autorica obilježuje svojim osobnim prepoznatljivim autorskim rukopisom«. Pri tome je posebice za istaći da bijeg na sjever, u ravničarsku Nizozemsku, vrlo često ide tragom prepoznavanja – radi se o pejsažu, a vrlo često i sličnosti načina života i odnosa prema svijetu koji će povezati Nizozemce i Podravce. Zato nije čudno da knjigu zaključuju podravski hodopisi, a podsjetimo li da se za očuvanje podravskih krajobraza autorica i ustrajno borila protiv uništavatelja, trovatelja i betonera, pisati zavičajni putopis ne čini nam se čudnim – pjesničko oko putopisca gleda i vlastiti zavičaj šimićevskim »čuđenjem u svijetu«.

Tako i esejistička zbirka, posebice u dijelu »Svjetlo u atelieru«, uglavnom obilazi podravske slikare, niz slikara koje ubrajamo u tzv. naivce, a čija je veza s holandskom pejzažistikom odavno uočena, što nam djelomice objašnjava ono autoričino putopisno (s)nalaženje u Nizozemskoj. Božica Jelušić podravsku likovnu scenu prati već desetljećima, postavila je mnoge izložbe, autorica je mnoštva predgovora i nekoliko slikarskih monografija, a Nagradu Fran Galović dobila je za knjigu eseja o zavičajnim slikarima Znak na zemlji, pa su ovi novi eseji samo nastavak fascinacije, praćenja i valorizacije stvaralaštva prvaka naivnoga slikarstava kao što su Ivan Lacković Croata, Ivan Generalić, Ivan Večenaj i Mijo Kovačić, ali i niza njihovih nastavljača.

Što se tiče književnih eseja, autorica je uz svoj stvaralački rad uvijek pomalo odrađivala dionicu brige za književne suputnike i prijatelje, uvijek s marom podsjećala na njihove obljetnice i njihova djela, pa se tako i ovdje mogu, primjerice, naći eseji posvećeni, za Podravce nezaobilaznom Franu Galoviću, ali i Dubravku Ivančanu, Zvonimiru Golobu, Ivanu Golubu, Sunčani Škrinjarić, Vesni Parun, Josipu Pupačiću, ali i esej »O stotoj obljetnici izlaska Hrvatske mlade lirike«, koji umjesto panegiričkog obljetničarskog hvaljenja, trijezno i jasno progovara i o tome što je taj završni čin hrvatske moderne značio u smislu stvarnog doprinosa njegovih sudionika hrvatskoj književnosti u nastavku stoljeća.

Božica Jelušić, nakon svoga pjesničkog nastupa 70-ih godina 20. stoljeća i dviju početnih zbirki napisanih na standardu, od sredine 80-ih izrazitu pozornost, ljubav i prilježnost poklanja kajkavskome jeziku i on postaje jedno od najvažnijih područja njenog stvaralačkog rada, posebice upravo područje kajkavske poezije, s kojom je tri desetljeća neprestance zastupljena i zapažena na kajkavskim recitalima, u časopisima te kajkavskim zbirkama Meštri, meštrije (1985.), Jezuši (1993.), Nočna steza (1997.) i Štorga (2007.). Poezija je ipak ostala središnjim interesom i načinom izražavanja Božice Jelušić, kajkavska je, pak, poezija, bez obzira na to što između štokavske i kajkavske dionice postoje mnogobrojne dodirne točke, otvorila neke nove teme i, na neki način, postala pjesnikinjinim osnovnim/važnijim jezikom.

Podsjećam da je mnoštvo naših dvojezičnih autora isto tako zavičajnim jezikom, odnosno idiomom propjevalo drugotno, ali su najviše domete dosegli baš u jeziku djetinjstva i zavičaja, koji su onda učinili i glavnim jezikom svog umjetničkog izričaja, vrlo ga često bogateći jezičnim utjecajima dijakronijskog, dakle prošlog, povijesnog karaktera, ali i sinkronijskim utjecajima drugih idioma, kao i suvremenih pojava. Zato je i prva knjiga ovog izbora upravo kajkavska zbirka Ftič kesnokrič s pjesmama nastalim od izlaska prethodne zbirke Štorga, pri čemu su mnoge od ovih pjesama već ugledale svjetlo javnosti, objavljene u časopisima i/li recitalnim zbornicima, nakon što ih se čulo i s pozornice, tako da se opet radi o activi kajkaviani, upravo aktivnosti, djelovanju, nazočnosti u kajkavskom javnom prostoru. Zbirka, bez obzira na naslove i stihove koji spominju BEZGLASJE, KMIČNOST i kako je »človek brez ideala: zapuščan, odhičen, star« ‒ zapravo aludira, kao što pjesnikinja kaže, »na neutišanost jednoga ftiča-kajkaviča, koji će pjevati do zadnjega daha!«

Temeljni je motiv ove poezije priroda ‒ on je u vezi s već spomenutim autoričinim ekološkim angažmanom u dravskoj Hrvatskoj, ali u njezinu se pjesništvu i stvaralaštvu uopće vidi jedan drugi odnos prema prirodi; prirodu voli i priroda joj godi, ima na nju homeopatski utjecaj – u pjesmi DRIEVOZOV I OTPUŠČANJE drievo joj šapće, a FTIČI su ZANAVEK nadahnuće. Evo kako to objašnjava sama Božica Jelušić: »Čovjek nema utočišta, živi na vjetrometini, izudaran bičem po nožnim listovima, tjeran u uzaludnu trku. Posve je prirodno vratiti se prirodi! Tek sada ta ideja ubogog Rousseaua dobiva na pravoj vrijednosti. Imati vrt, šumu, livadu, trsje, komadić dravskoga spruda, poznavati ptice, prijateljevati s biljkama i drvećem, to su potpuno druge i drugačije stvari, nego očajavati u opskurnoj atmosferi krčme i ulice, upijajući negativnu energiju i šireći defetizam, a sve u duhu vremena«.

Našlo se tu i pjesama intimne tematike, pri čemu mi se čini da su joj ranije pjesme bile manje proustovske. Danas u nizu pjesama vidim tu potragu za izgubljenim vremenima, za djetinjstvom i jezikom djetinjstva, za davnim senzacijama. Čini se da Božica Jelušić ne želi pristati na to da je »v prah (...) otišla starina«, ali je lijepa a tragična pjesma Pod golobinjakom, doma, svojim završnim pitanjem: »Gdo čuje rieči zgubljene? Gdo ima moje golobe?«, bliže istini.

U zbirci se ističe ciklus Larfe (s pjesmama Mužika za larfe, Tanec zatrajanec, Rasip-pisar...) u kojem se pjesnikinja igra s riječima, žonglira njima! I dok tu naglašava jezičnu razigranost/zaigranost, u pjesmi Vlečuči pero spominje hižu Rieči (z velikim R!), a u pjesmi Zdigni me daje joj krila: »Zdigni me ftica poleteča / Ti stihotvorna Rieč domača, / V kojoj se cela moja duša, / K zviranjku vesmirskog mira vrača«. Vidimo da joj je kajkavska riječ i igračka ili svetinja, da vjeruje u riječi. Kajkavske i uopće. Traži snažne riječi, traži im slaganje i u smislu i u rimi. Život teče, gruntanje na poceku ponekad nam donese nekakve zaključke, ali kao da od svih fenomena života, koje, kao što sam već rekao, proustovski pokušava zadržati/vratiti u život, vjeruje u riječ, traži: »Tu Rieč koja vužge lomaču na duši«. Nada se da »osveta roke koja bo vmrla«, kako je to rekla Szymborska u pjesmi Radost pisanja, može zaustaviti propadanje, prizvati i sačuvati okuse, mirise, ali i titraje i potrese duše, da je poezija iznad svega.

Tu vjeru u artizam, u poetsko umijeće, možemo dobro vidjeti i u preostale dvije pjesničke knjige petoknjižja, u zbirci pjesama za djecu Zelena zemlja i štokavkoj zbirci Sabrana bjelina. Dječja je zbirka sastavljena od pjesama iz zbirke Zmaj od papira i zbirke izabranih pjesama za djecu Ljestve od svile (2010.) te dva mala ciklusa novih pjesama, pri čemu je mnoštvo pjesama objavljeno u časopisima za djecu i korišteno u velikom broju školskih čitanki. Prevladavaju teme iz svijeta prirode s ekološko-edukativnim naglascima, ali su prisutne i druge, dječjem svijetu bliske teme poput dječjih igračaka, dječjih ljubavi i dječjeg doživljaja svijeta – onog doživljaja koji je ujedno dječja zbunjenost pred svijetom i dječji san o svijetu. Ono što valja istaći je da se, ni kada je lirski subjekt dijete, autorica ne spušta u potpunosti na dječju razinu, ne infantilizira, ne tepa, ne pruža djeci stilske uzorke kakve bi (gotovo) i djeca sama mogla stvoriti, odnosno da upravo na taj način odgaja čitatelja u estetskom smislu, a u pjesmama zbog njihova artizma jednako mogu uživati i odrasli čitatelji.

Kao što je već spomenuto, knjiga treća ovog izbora, Sabrana bjelina, sastoji se od novih štokavskih pjesama, a ne od izbora već poznatih i zapravo u sebi uključuje, umjesto uobičajene podjele na cikluse, dvije pjesničke zbirke, Zona ozona i Zvjezdani mladići, koje su kao takve mogle biti samostalno objavljene. Tako se poznavateljima i ljubiteljima njezinih pjesama remeti slika i onaj osobni izbor najzanimljivijeg ili najdražeg, budući da se već poznatome dodaje novo, koje traži svoje mjesto u našim izborima, zaključcima i memoriji.

S druge strane, kao što smo već primijetili kod novih kajkavskih pjesama, visoka se umjetnička razina kod Božice Jelušić nije promijenila, nije odstupila od svojih stvaralačkih načela (niti od razine njihovih realizacija), nego uporno niže svoje pjesničke živote kao mačka – dok očekujemo da se na poznati način i o poznatim temama više ne može reći ništa novo, pjesnikinja nas ponovo iznenadi britkošću, slikovitošću i ljepotom, zamijetivši i u metafori spojivši nešto što nitko prije nje nije. U tom smislu zanimljiva je i autoričina »posveta« knjige zvjezdanim mladićima: onima koji su kratko pjevali, većinom i kratko živjeli, kao Rimbaud, Šimić, Galović... To je posveta pjesnicima koji su se pojavljivali i izgorjeli za umjetnost kao kometi, a autoričina je opsesivna tema pjesništvo samo; u hrvatskome jeziku, ali i u prijevodima susreće se i zanima za pjesništvo i pjesnike, ovdje Ikare gorke, svjetske ubogare, mladiće »koji zvjezdani prah zgrću«, one u kojima se gotovo uvijek spajaju dar i prokletstvo pa u pjesmi Noćni brzovlak

Red vožnje napamet učim da mogu otići
Kamo mi srce želi: imam popust na brze
I vlakove na nagib, koji će uvijek stići
Da pjesnike odvezu tamo gdje ih ne mrze.

U Kriku pijetla »uzlet noćne mašte, topot dnevnih briga« podsjeća nas na Baudelaireova Albatrosa – pjesnicima se zavidi na letu, na uzletima mašte, ali dar je i prokletstvo: u svakodnevnom životu izloženi su zavisti i mržnji, ili bar topotu dnevnih briga, koje ih gaze i lome, koje ne mare za njihov noćni uzlet, doprinos ljepoti koji daju mučeći se u krugu svjetlosti noćne Pjesnikove lampe.

Ovolikom broju pjesama teško je naći zajedničke nazivnike izvan forme i stila; knjiga nije konceptualna, nego se nastavlja na krugove tema i motiva kojima se pjesnikinja već dugo godina bavi, kao već spomenuta tema pjesnika i pjesništva, u kojoj bih još posebice želio istaći posvete Tinu Ujeviću (Tmasta nebesa) i Arsenu Dediću (Odlazak pjesnika A.D: »Razbacane note, započete pjesme./ Vrijedi samo život življen potajice,/ Najljepše se čuje zvuk presahle česme. // Zbogom. Nema više mnogo da se kaže. / Na braniku srca zaspale su straže«. Obje dijelom napisane stilom onoga kome su posvećene. Ipak, ima tu ljubavi, pejzaža i misaonosti, egzistencijalnih pitanja, a sve se to najčešće isprepliće i sve je to najčešće egzistencijalno. Ljubav je središte bitka, ali se pjesma zove Srce je usamljen lovac, a mi se pitamo: »Misli li netko negdje nekad na me,/ Pod krilom magle, u širini svijeta? (Ni hrast ni orah). Ljubav može biti jednostavna kao disanje, ali ista, završna strofa pjesme Dragoljubi, na starinsku prepuna je antiteza, koje jednostavnosti ljubljenja, sanjanja i pisanja, obećanosti nebu, suprotstavljaju prikovanost na križ i vrijeme koje nas poništava.

Egzistencijalna zapitanost, umor i osjećaj potrošenosti i uzaludnosti, osjećaj kičme prebolno savijane gdje moliti ne treba i ne valja (Strijelačka podoknica) nastanjuje mnoštvo pjesama. To je ona siva svakidašnjica, onaj topot dnevnih briga koji ometa uzlet noćne mašte, ali i o njemu je pjevano nadahnuto, i on je predočen snažnim slikama pa čak i duhovitim igrama riječima, kao u sljedećim primjerima:

Umor dođe od čekanja, predugoga nesretanja.
Od čitanja i crtanja i po ravnom posrtanja.
Od novina bez novosti i zemaljske olovnosti,
I od neba što te tišti i od ništa što te ništi.
(Preumorna) i
Anima zaspala pod papirima,
U mračnu podrumu među krumpirima (...)
Koga li zanima moja anima?
Pitam se satima, pitam danima...
(Animacija).

Čini se da u muljnu jesen cijeli svijet tone, ali postoje i pjesme otpora, pjesme u kojima se slavi sloboda nevidljivosti (»Iz nekog gušta želim za stalno biti voljno:/ Da me iz svake službe otpuste šefovi strogi./ Svoje dane da trošim potpuno proizvoljno,/ Kunjajući u hladu, mirna ko indijski yogi.« – Pohvala nevidljivosti), sloboda vikenda (Petak, odvezivanje petlje), među kojima bih posebno istaknuo kratku, tek od jednog katrena:

ZAKRILJENOST, OROŠENOST
I kažem: svejedno je što nova povijest nosi.
Umor me hvata od svega što kaže se i piše.
Za oblacima idem, otvorim oči u rosi:
Biljke su bića blaga, njima vjerujem više.

Ova pjesma spaja u svojoj gustoći sva razočaranja u povijest i ljude, pa i u kulturu, umjetnost, poeziju sa svim pjesnikinjinim nagnućem k prirodi, koja se stotinama puta pojavljivala kao izvor prispodobe, koju se voli, ali za koju se, kao ekološka aktivistica, i borila. A završni stih jasno kaže i zašto se za prirodu vrijedi boriti: priroda nas neće razočarati niti povrijediti, ona će uvijek djelovati blagotvorno, dok se od ljudi možemo uvijek nadati izdaji i potvrđivanju zala koja su činili kroz povijest ne naučivši nikad iz te iste povijesti ništa.

Ako pak posvetimo svoju pozornost drugome stihu, umoru od slova, literature, rekao bih da se zapravo ne radi o osobnom umoru od pisanja, nego o umoru od nečitanja i nerazumijevanja pjesničkih i humanističkih poruka, o umoru koji je istovrstan s umorom od povijesti, o umoru izazvanom ljudskim nehajem, nemarom i nezainteresiranošću – naime, ova pjesma govori o tom umoru, ali ću je ponovno nazvati pjesmom otpora – ona je pjesma, dakle čin riječi upućen svijetu, upućen ljudima da ih dirne i pokrene, da ih promijeni. Lirski subjekt svojom kritikom civilizacije i svojim izborom prirode upućuje poruku; nije pjesnikinja samo pošla za oblacima, ne voli ona samo oblake, kao Baudelaireov Stranac, mada joj ljudi, kao i njemu, izazivaju mizantropske osjećaje, ona nas podsjeća da bismo svijet trebali učiniti boljim, humanijim mjestom, mada taj pridjev često gubi značenje i vrijednost.

Zato ona Pjesnikova lampa »krug svjetlosti širi: /vraća duši svjetlost utočišta«, a pjesnikinja se, prolazeći kroz sva životna razočaranja poput feniksa ponovo rađa za pjesnički uzlet, za vjeru u pjesničko poslanje i pjesničko služenje riječju i riječi. Odatle Sabrana bjelina, koja svoj naziv duguje igri riječima u kojoj prepoznajemo pjesnikinjin potpis, ali u kojoj ona jasno poručuje da »Svijet se još drži i san odolijeva«. Također: »Još netko nekom biva dragocjenost«, i zaključuje otporom i vjerom u to da je najvrednije od života sabrala upravo u riječima:

Ne predaje se zadnja Kartagina.
U korice se slaže sve što vrijedi:
Protekli život, sabrana bjelina.