Opsesivna potraga za svjetlošću

Češki fotograf František Drtikol (1883.-1961.) svojim se umjetničkim radom duboko upisao u povijest fotografije; fotografiju je živio i promišljao, testirao njezine granice i mogućnosti, on ju je mijenjao, fotografskim aktovima provocirao ukus i moral svoga vremena. No što se krije iza ovog zbira općepoznatih činjenica? Tko je zaista bio Drtikol? Što ga je formiralo kao umjetnika i kao osobu, kako se odvijao njegov unutarnji razvoj? Što je u sebi proživljavao? Tim se pitanjima bavio češki književnik Jan Němec (1981.) u opsežnom (bildungs) romanu Povijest svjetlosti. U njemu se konstruira slika čovjeka-umjetnika Drtikola u svoj njegovoj emocionalnoj, duhovnoj, umjetničkoj i intelektualnoj kompleksnosti i rastrganosti, katkad čak i shizofrenosti, sa svim njegovim kontradikcijama i paradoksima, i to bez ikakva uljepšavanja i bez imalo idealiziranja.

Odmah nakon objavljivanja (2013.), roman Povijest svjetlosti naišao je u Češkoj na čitav niz pozitivnih reakcija, pa čak i hvalospjeva. Nekoliko je razloga tome. Prvo, posrijedi je proza koja je stilistički izbrušena filigranskom strpljivošću, u kojoj kao da se pomno promišljala svaka riječ i u kojoj se na vagu stavljala svaka značenjska nijansa koju pojedina riječ sa sobom donosi, u kojoj se propitivao svaki zarez, svaka točka. Němec je izniman stilist i to mu malo tko može osporiti. Drugo, Němecov izbor pripovjedača u »du-formi«, koja se u pripovjednoj književnosti ne sreće tako često, rezultira neposrednošću u izlaganju priče, ali i osnažuje dojam pripovjedačeve pouzdanosti: čitatelj ima osjećaj da je pripovjedač »tu«, pored priče, tik do samih događaja koji se odvijaju tako reći njemu pred očima, iako on u njima nikada nema udjela.

Treće, Povijest svjetlosti kompozicijski je savršeno skladan i uravnotežen roman. Arhitektoniku priče krasi simetrija: sastoji se od Prologa i tri poglavlja nakon kojih slijedi Intermeco kao svojevrsno središte teksta u kojem se pripovjedač u potpunosti povlači u pozadinu pred glasom samog Drtikola; zatim opet slijede tri poglavlja, a na samom kraju dolazi Epilog. I četvrto, u vrijeme kada je roman objavljen njegov autor imao je tek trideset i koju godinu, a iako je do tada na kontu imao svega dvije zbirke (jednu pjesničku i jednu proznu), Poviješću svjetlosti osigurao je svoje mjesto na Parnasu (suvremene) češke književnosti. Treba li uopće posebno isticati da se tim povodom njegovim imenom špekuliralo u vezi najvažnijih književnih nagrada?

Jan Němec se, konkretno, našao u užem izboru čeških nagrada ‒ Magnesia Litera i Nagrade Josefa Škvoreckog, dobio je nagradu Češka knjiga i, što je možda najvažnije, Nagradu Europske unije za književnost. Upravo ponajviše zahvaljujući ovoj potonjoj Povijest svjetlosti možemo čitati na hrvatskom jeziku (Naklada Ljevak, prev. Katica Ivanković), a zahvaljujući njoj Němec je početkom ožujka 2017. godine i gostovao u Zagrebu u sklopu manifestacije Europa u dvorištu.

Već je rečeno da roman prati Drtikolov život. Němec priču izlaže kronološki, počevši s1892. godinom i rudarskom nesrećom u Drtikolovu rodnom gradu Příbramu – naime, u tamošnjem rudniku srebra u najvećoj rudarskoj katastrofi na svijetu život je izgubilo više od tristo ljudi. Svako sljedeće poglavlje obuhvaća jednu vremensku epizodu umjetnikova života. Tako I. poglavlje opisuje njegove šegrtske dane u rodnome gradu, kada prvi puta dolazi u doticaj s fotografijom i otkriva njezine čari. U II. poglavlju upoznajemo se s Drtikolovom studentskom fazom iz Münchena, kao jednog od epicentara europske kulture s početka 20. stoljeća. Ovdje se prikazuje sazrijevanje Drtikola kao umjetnika i formiranje njegovih umjetničkih horizonata, ali možda u većoj mjeru interes pobuđuju promišljanja o prirodi fotografije i njezinoj povijesti, kao i oslikavanje društvenog i umjetničkogmiljeaoko samog Drtikola. Sljedeće poglavlje (III.) obuhvaća njegovo služenje vojnog roka, povratak u Příbram i otvaranje prvog fotografskog ateljea, a zatim i odlazak u Prag. Ondje će Drtikol otvoriti novi atelje i upoznati 16-godišnju Elišku u koju će se smrtno – i naravno nesretno – zaljubiti, iako će ona za njega simbolizirati utjelovljenje malograđanštine od koje je cijeli život uporno bježao i koju je duboko prezirao. Intermeco je pak strukturiran kao dnevnik – posrijedi su Drtikolovi ratni zapisi od kolovoza 1914. do kolovoza 1918. godine, nerijetko vrlo lirizirani i najčešće »adresirani« Eliški.

Sljedeća dva poglavlja (IV. i V.) prate Drtikolov život nakon povratka iz rata. Tada Drtikol postaje svjetski poznati i priznati umjetnik te upoznaje i ženi plesačicu Ervinu Kupferovu s kojom dobiva djevojčicu. I dok će njegova umjetnička slava biti na vrhuncu, na osobnom polju uskoro će doživjeti krah: rastaje se od Ervine i sve više okreće se sebi, svojoj nutrini. U VI. poglavlju naglasak je u većoj mjeri stavljen upravo na njegovu duhovnost, stremljenje unutarnjoj istini, otkrivanju smisla života; tada je obasipan inozemnim nagradama i priznanjima, no mnogo više od onog izvanjskog zanima ga vlastiti unutarnji svijet. Roman o Drtikolovu životu sada postaje priča o njegovu osamljivanju i predavanju misticizmu, priča o napuštenosti i napuštanju: umire mu otac, sestra, napuštaju ga najbliži suradnici. Kraj romana donosi Drtikolovo poniranje u vlastitu nutrinu u kojoj je opsesivno tražio svjetlost, kao što ju je tražio i u fotografiji, svjestan da je ona svoj puni smisao dobivala jedino u odnosu na tamu koja je okružuje.

No vratimo se još jednom autorovom stilu, jer on to nedvojbeno zaslužuje. Osim zanimljivim događajima iz Drtikolova života i opisima njegovih stanjâ, osim mudrim izborom pripovjedača u drugome licu te vještim i suverenim izlaganjem priče, Němec možda najviše osvaja upravo maestralnim dočaravanjem atmosfere, osjećajem za detalj, ukratko – stilom koji obara s nogu. Němecovi su opisi dojmljivi i vrlo plastični, u što će se čitatelj uvjeriti već u Prologu u kojem se opisuje spomenuta rudarska katastrofa. Načinom na koji ovdje gradi atmosferu kataklizme, načinom na koji kod čitatelja izaziva znatiželju i napetost, načinom na koji u njemu pobuđuje zebnju, tjeskobu ili suosjećanje i na koji dočarava grozotu ljudske nesreće, Jan Němec se svrstao u sam vrh suvremene književnosti – i to ne samo češke.