Okanimo se nepotrebnih pršuta i papirofilije...

Zvonce na vratima stana.

Čovjek s golemim pršutom u naručju »nešto treba gospodina profesora«. Dozvan, gospodin profesor smirenim glasom upućuje čovjeka s pršutom da se vrati otkud je došao. Čovjek i pršut napuštaju kadar.

Potom, gospodin profesor u oazi svoje radne sobe, izbezumljen gnjevom, zanemaruje uha ukućana priljubljena o vrata, pa premda omanjeg stasa, glasom Zeusa Gromovnika ponovno šalje Čovjeka s pršutom otkud je došao, sada neusporedivo preciznije, uz obilje komentara u istom stilu, neprimjerenom i gospodi i profesorima, jer je do bola ponižen pretpostavkom da bi pršut bio razlogom za... ne sjećam se više, valjda pretvaranja nečije ocjene u bolju ili zahvale za nešto samorazumljivo.

Gospodin profesor iz obiteljske anegdote zove se Koloman Rac(1).

Najmlađa njegova kći, Jelena, udala se 11. studenog 1922. za Tomislava Timeta. Njihovo jedino dijete, sin Dubravko(2) vjenčao se u crkvi Sv. Blaža 23. srpnja 1951. sa svojom šahovskom kolegicom, još uvijek živom Tanjom rođ. Tomljenović: njihovo pak jedino dijete autorica je ovog teksta.

»Rac Koloman, strog i pravedan« ‒ tako su ga zvali njegovi đaci, po tom su ga geslu pamtili. Poštivali su ga i voljeli. I ja ga poštujem i volim, premda ga osobno nisam upoznala: o djedu je rado pričao moj otac. (Djeda po ocu, Stjepana Timeta(3), ubila je tuberkuloza 1909. godine, pa logično nije mogao biti uključen u život obitelji, osim uspomenom.)

Što bi sve ovom zgodom diplomirani kazališni redatelj, već maturom Klasične gimnazije osposobljen razumijeti antičke tekstove, mogao reći o Kolomanu Racu? U zadanu opsegu, sve ‒ nikako.

* * *

Najprije, pisala bih o nekima koji su pisali Kolomanu Racu. Eto prvog:

Veleučeni gospodine profesore!

Vama kao odličnom radniku na polju helensko-rimskog klasicizma slobodan sam se predstaviti priloženom knjižicom kao diletant u pravom smislu riječi: veoma sam naime zavolio taj studij, koji, nažalost, u ovo doba dekadence sve više gubi teren, pa ga stoga tim više treba podizati.

Uz odlično štovanje

                    (potpis nečitkim rukopisom)

Ovo je 1. studenog 1924. natipkao g. dr. Tomo Kumičić, odvjetnik. »Priložena knjižica« naslovljena je Aretuza(4). Po formi i namjeri, to je drama u tri dijela: svaki započinje monologom u prozi, izravnim obraćanjem publici; slijede replike u safičkoj strofi. Citirane su i najpoznatije Safine pjesme, kad se u završnici ljubavne priče o teško osvojivoj djevi Aretuzi i upornom Alfeju par čudom pretvori u izvor i potok.

Sin Eugena Kumičića nije bio mitomanski skriboman, već ugledan prozni autor; kad o sebi piše da je »diletant«, time misli »ljubitelj«... no njegova je drama u pejorativnom smislu diletantska egzotična nakaznost, tek svojevrsno uspješno polaganje ispita iz poznavanja grčke mitologije. (Možda je baš zato valja pamtiti.)

Najvažnijim u posveti smatram opasku da »polje helensko-rimskog klasicizma« uistinu »sve više gubi teren«. Rekla bih, danas ga je posve izgubilo. A ne bismo smjeli zaboraviti: Europa stoji na tri ravnopravna stupa ‒ prosvjetiteljstvo, kršćanstvo i antika. Ništa od toga ne bi smjelo biti zanemareno ni poštrihano.

Još se jedan književnik pohvalio lošim dramskim djelom(5). Na početnoj stranici, uredno kratko & jasno: »Gospodinu Kolomanu Racu, Fran Galović.« No, to nije sve. Umetnut je presavijen komad listovnog papira:

U Zagrebu, 19. oktobra 1907.

Vrlo poštovani gospodine!

Izvolite primiti – kao moj nekadanji razrednik – ovo moje prvo, štampom izašlo djelo, koje se prikazivalo kao što će Vam biti poznato – na ovdješnjem kazalištu 12. septembra o. g.

S gimnazijskim me životom vežu i vezat će me uvijek najljepše uspomene, a napose s Vašom osobom, jer Vi ste nas učili – predavajući nam klasičnu starinu – ljubiti ljepotu, koja mora da odsijeva u svakom literarnom djelu.

Zato izvolite primiti moju »Tamaru« u znak zahvalnosti od iskrenoga i odanoga Vam nekadanjeg učenika.

S odličnim štovanjem,
Fran Galović
Ilica 176.

Taj Racov đak, »kao što će vam biti poznato«, prerano zaustavljen, stigao je ipak stvoriti neusporedivo kvalitetnije radove pa ga s pravom smatramo velikanom. Komentar, čini mi se, nije potreban...

Treći primjer privrženosti profesoru Racu gledam u požutjelu knjižuljku meka uveza. Godine izdanja ‒ nigdje; iz drugih izvora znam da je riječ o 1920. Na prednjoj strani korica stoji: Evripid: MEDEJA, tragedija; s grčkog preveo Milan Budisavljević. Izdanje i štampa M. Mlađana knjižare i štamparije Zemun. Sve je tiskano ćirilicom, osim posvete ispisanim rukopisom, latinicom:

Svom nekadašnjem učitelju u Gospiću, potom kolegi u gimn. zagrebačkoj i sotrudbeniku oko dičnog posla

Gosp. Kol. Racu
u znak štovanja
Prevodioc‒‒

»Sotrudbenik« je Milan Budisavljević(6). Njegov mi je prepjev zanimljiv zbog hrabra odabira stiha. Autor se, doduše, nije srozao do »trt – mrt, život ili smrt«(7) ali je za dijaloge odabrao deseterac: ponekad počinje nenaglašenim, ponekad naglašenim prvim slogom. Dosljedno ideji, kako piše u predgovoru, »zborske sam pesme, već prema njihovoj sadržini, preveo isto u narodnim merilima, a što opet u stihovima sa slikom.«

Zastanimo načas.

U jednoj modnoj fazi (da, upravo tako: modnoj fazi) prijevod prije svega mora oponašati stih izvornika; posljedično, ispada najvažnijim svesti tekst na monotono bubnjanje koje nadglasava glazbu jezika prijevoda ‒ što je zapravo dobro, ako je prijevodu bubnjanje prioritet. Ne, zapravo tu ništa nije dobro, imitacija je nešto loše, usudila bih se reći: kič... Srećom nam taj modni zahtjev često već gleda u leđa, u donji dio.

Kad prevodimo jambe, tim ‒ ponavljam ‒ modnim imperativom dodatno se sudaraju svjetovi. Hrvatski je standard podatan daktilskom metru; jambi ga ponekad navuku u nehotične komičnosti. A što nam piše Aristotel u Poetici? Prikazujući razvoj tragedije, kaže: »kad pričamo međusobno, najčešće se izražavamo u jambima« (IV., 1449a 26-27)... Detaljnije razmatrajući osobine tragičnog diskursa, izvorni govornik tvrdi: »... a za jambe, koji u najvećem stupnju sliče običnu razgovoru...« (XXII., 1459a 11-12); pa ima li glasoviti filozof i najmanjeg pojma o onom o čemu nas izvješćuje, Hrvati bi se eventualno smjeli usuditi oponašati antički jambski trimetar (ili elizabetanski jambski pentametar) ‒ kajkavštinom. Koja nije dijalekt, nego jezik ‒ međunarodna oznaka: kjv.

Nebrojeno puta i pametniji od mene rekli su: prevoditi u pravom smislu toga pojma moguće je isključivo tekstove pisane administrativnim stilom. Ni svi egzemplari trivijalne književnosti nisu takvi. I bolja publicistika se tome opire. Umjetnička proza priuštit će nam posrtanje i migoljenje, dok poezija već traži ozbiljne žrtve ili umire.

No, problem prevođenja antičkih autora još je gadniji nego izgleda. Zato što ga možemo riješiti jedino ‒ zmešarijom. Objasnit ću.

* * *

»Vekovečni to je zakon vu naturi:
Ti paštete ne buš daval svoji puri,
Ne buš daval kozi z vrhnjem čokolade,
A zvonaru ne buš točil limunade.«

Ovo je ulomak omanjeg i nažalost slabo poznatog djela De mira duorum kaputorum metamorphosi, seu čudnovita dveh kaputov zmešarija. Autor opisuje događaj koji se navodno zbio na Silvestrovo 1873. Dva su se prijatelja zabavljala provjeravanjem koje je piće bolje, vino ili pivo; predobro zabavljeni, krenuvši kućama, zamijenili su kapute, time i ključeve. Što se dalje događalo, možete zamisliti i bez prepričavanja; ipak, dopustite... bar malo citata...

Zapanjio se Petar, prekorio dotad uvijek uslužan komad metala koji se neplanirano drznuo udebljati:

»Per amorem Dei! Kaj si, kluč, ponoril?
Navek si mi vrata poslušno otvoril.
Denes si prevelik. Čekaj, pasja para,
Dam te sutra rano shoblat kod bravara.«

A drugom se, jadnom, već prividjela i nadnaravna pakost:

»Quomodo, cur, quando? Kutja teremtete!
Sve to je coprija!« Pavel brusi pete,
Dok si nije v hižu prijatelja zašel,
Pa si pod poplunom requiescat našel.

Još nisam spomenula sprepoštovanoga stihotvorca: »Summo cum sudore exaravit humillimus servus Onufrius Kopriva, poëta de Vico Latinorum«(8), piše ispod naslova. Taj peckavi Vlaškovuličanec poznat nam je pravim imenom kao August Šenoa.

Molim uočiti da se Koprivini dvanaesterci (u koje se zavukla i jedna mađarska psovka) latinski tretiraju kao »horvatski«, usklađeno, pazeći na naglasak i broj slogova. Takvim se pristupom odaje ili nepoznavanje (teško!) ili nebriga o stvarnom govoru drevnih Rimljana kojima je, kao i Grcima, razlika između dugih i kratkih vokala bila veoma važna, ne samo u stihu. Mi danas, čak i kad izvornik skandiramo, griješimo, jer se bavimo samo naglascima zadanima mjerom drevnog stiha, dok su Stari nekako uspijevali zadržati i pravi naglasak riječî, i jasnu razliku dugog i kratkog sloga.

Grci su još otprije povijesna doba stihove isključivo pisali u svrhu pjevanja; kasnije se poezija osamostalila, no zadržana je glazba jezika sâmog. U vezi s glazbom a i koreografijom kreiranom za izvedbe antičkih tekstova namijenjenih kazalištu možemo samo reći s uzdahom: nestadoše. Zauvijek.

Kad smo dakle prisiljeni odreći se svega osim ostatka ostatakâ, teksta sâmoga, što ga pak Aristotel smatra dovoljnim za umjetnički užitak, čega bi se trebalo odreći pri prevođenju takvog teksta?

Logično ‒ onog što je za takve tekstove tipično. U tragedijama, to je jambski trimetar za dijaloge, i razni stihovi za tekst što ga pjeva Kor dok pleše. (Komedije su još zapetljanije.) Danas valjda nikom nije čudna pjesma u prozi ‒ tekst »ide« od lijeve do desne margine, ali moguće je iščitati da nije riječ o prozi. Pa onda ono nešto specifično za svakog autora, za svaku dramu ili pjesmu, ono što razlikuje poetski tekst u metru od proze u metru, valjda je to važno. To bismo trebali čuvati, rabio redatelj prijevod kao konverzacijsku dramu ili uz pomoć njemu suvremenih kolega ponovno stvarao spektakl.

Tako je razmišljao i Ulrich von Wilamowitz-Moellendorff, Racov nešto stariji njemački kolega (daleko poznatiji, na svjetskoj razini). Wilamowitza je Rac zacijelo čitao, ali ne možemo biti sigurni da sâm nije došao do jednake ideje ‒ jer je ona, kako rekoh, logična. Vjerujem da ga je vlastita intuicija vodila pa je prvi svoj prevodilački rad, cjelovito sačuvanih Sofoklovih tragedija, napisao ne prema Wilamowitzevom prijedlogu u modernu stihu, nego ‒ u prozi. I postigao sve doista potrebno.

Pothvat je dobio nagradu iz Zaklade grofa Ivana Draškovića za 1894. godinu, a 1895. ga je objavila Matica hrvatska. Međutim, u predgovoru knjige Nepoznat Netko kaže da bi »bar za sada, gdje u nas nema još nikakva prijevoda Sofoklovih tragedija, dobro bilo sasvim se odreći stiha (...). No neka nitko ne misli da MH ne bi bila voljna izdati Sofokla i u stihovima, kad bi joj tkogod valjan prijevod ponudio«.

Tako su Racovom talentu podmetnuli nogu, sputali ga. Jer se, pristojan, prilagodio. Već 1911. godine(9) u stihu koji glumi stih izvornika objavio je Sofoklova Edipa. Taj rad je prenesen u korice stihovanoga kompleta Sofokla iz 1913. godine.

I sve što je Rac kasnije prevodio, a bilo je izvorno u stihu, izdano je u stihu. Uistinu, i z d a n o je.

Dame i gospodo, koncentrirajmo se: nema mogućih prijevoda antičkih dramskih tekstova »u stihu izvornika«. U renesansi, takav je pokušaj stvorio ‒ operu. Prestanimo se zavaravati. Ili, priznajmo si dijagnozu F22.

Da ne ispadnem srdita (konačno, Racu je čak i u toj luđačkoj košulji uspjelo zadržati velik dio onog važnog: i duh vremena & autora, i točnost ‒ svaki je njegov odabir legitiman čak i kad bismo to mjesto danas preveli drugačije), molim, razveselimo se uz još nekoliko Šenoinih »horvatskih verzuša« iz vlaškovuličanske Zmešarije:

»Cendraj«, na to Hmelič, »semper et ubique,
Gde se sadi bažul, tam ne rastu tikve.«
(...)
Lozić zdehnul: »Quo? Vae, ruis quo, sceleste!
Norci bute, norci bili ste i jeste!«

* * *

Valjalo bi štogod napisati i o životnom putu moga pradjeda. To, međutim, ne moram ja ‒ imala sam čast pročitati final izvrsne, podrobne biografije, doslovno zabezeknuta spremnošću autorice na svaku pomoć: riječ je o marljivoj i upornoj varaždinskoj višoj arhivistici-latinistici i znanstvenici prof. Karmen Levanić. Njezino je djelo, naslovljeno »Koloman Rac u arhivskim dokumentima«, objavljeno (ili će to uskoro biti) u Zborniku radova varaždinskog Zavoda za znanstveni rad HAZU. Ovom ću zgodom ponoviti: ne mogu opisati koliko sam joj zahvalna. Točnije, oduševljena.

U vezi sa spomenutim radom, osvrnula bih se na dva detalja iz teksta. Prvi je vezan s portalom Billion Graves, jer se na jednu njihovu mrežnu stranicu(10) autorica poziva zato što tamo možemo vidjeti fotografiju grobnice Racovih.

Poslužiti se internetom svakako je lakše nego putovati u drugi grad pa lutati nepoznatim grobljem; i ja bih jednako postupila. Međutim, na toj stranici nije istina sve što se vidi na slikama, niti sve što je napisano.

Pogrešnim podacima transkripcije teksta, npr. da je Koloman rođen 9. rujna (a ne 19.) ili da je Vladimir rođen 1824. (pa ispada da je otac svom ocu) uopće se ne kanim baviti. Ono što mi je dužnost, naime, ispraviti netočnosti na samome spomeniku koji može biti fotografiran ponovno i ponovno, u ove ili one svrhe, ovisi o nepodopštini ‒ jer t a j spomenik nije izvoran.

U skladu s oholim, upravo sociopatskim ponašanjem očeve druge supruge i njezine sestre zbog kojih sam se za svoj dio baštine morala boriti na sudu, razmetljivo ruglo podignuto je nakon smrti moga oca, u vrijeme dok sam još bila suvlasnica grobnice pa me se o intervencijama, točnije ‒ o vandalskoj devastaciji, moralo pitati. A nije, naravno.

Grobni ukras što su ga odabrali Koloman i obitelj, obelisk, srušen je. Na prednjoj su strani po inkrustiranu crnu mramoru bila uklesana i pozlaćena, iznad datuma rođenja i smrti, samo imena preminulih. I obelisk i obrub trostruka groba bili su napravljeni od likovno vrlo zanimljive, na Mirogoju iznimne smjese; slutim, neka cementna masa pomiješana s istobojnim oblutcima raznih veličina.

Fotografiju novoga groba, već zaprljana do uobičajena sivila kamena i betona, snimio je u siječnju 2015. godine stanoviti Michael. Tijekom priprema za pisanje, konzultirala sam mirogojsku pravnu službu; uskraćen mi je uvid u dokument o datumu promjene izgleda grobnice, ali mi je pokazan onaj iz 2016. ‒ o čišćenju. Danas je uspravna ploča s trokutastim završetkom i natpisima bijela (tako da se pozlaćeni tekst slabije razaznaje). Ne znam od čega je napravljena; stiropor nije, premda tako izgleda.

Ništa od toga ne bi (mi) bilo važno, da se veleum odgovoran za preuređenje nije odlučio dodati bilješke o zanimanjima pokopanih. I počinio nepotrebne gluposti. Mrtvima je možda svejedno, ali kad već pišemo, pišimo istinu.

Na samom je početku 1914. godine Rac na brzinu kupio grobnicu, jer mu je u veljači te godine umro (od tumora na mozgu) jedini sin. U grobnom očevidniku(11) iz posve apsurdna razloga piše da je zanimanje Vlatka ‒ »pravnik«. To je nemoguće ne samo zbog činjenice da se u ono doba pravo već studiralo četiri godine pa bi mladi gospodin s nenavršenih dvadeset eventualno bio »student prava«, nego i zato što je Vlatko maturirao(12) 1913., a na svom se posljednjem datiranom akvarelu, dovršenom 25. listopada iste godine, potpisao kao »abiturient« ‒ dakle, nije Pravo ni upisao, nije upisao ništa, znao je da nema vremena...

Zašto je tako evidentna pogreška na novom spomeniku ipak ostavljena? Koliko je taštine ili nečeg još goreg potrebno da se ne potraži savjet kompetentne osobe, bilo koje, u svrhu provjere sumnjiva podatka? A ima(m) još.

U matičnoj knjizi rođenih Racova je kći zabunom upisana kao Stanislav, što je nekim čudom ostalo na izvornom spomeniku (no »Stanko« se, valjda, lako moglo prepraviti u »Stanka«). Ponosna na činjenicu da se sama uzdržava, kasnije da mirovinom pomaže obitelji, radni vijek je provela kao bankovni činovnik Prve hrvatske štedionice(13). Na novom spomeniku tvrde da je umirovljeni bankovni činovnik starija sestra Ružica, koja zbog teške bolesti nikad nije bila zaposlena, primala je obiteljsku mirovinu(14). Pogrešno je također ime tvrtke: Jugoslavenska banka(15) nije se nalazila u Oktogonu, gdje je Stanka odlazila na posao.

I šećer na kraju: Kolomanu Racu ispred imena stoji »Prof.« (sve urezano verzalom ali je početno slovo veće), a ispod ‒ »književnik // direktor gimnazije u m«.

Književnik?

Enigmatičari s ovih prostora moga pradjeda dokazivo poznaju bolje od onih koji su mu prčkali po grobu. Kreatori križaljki profesora, pardon, ravnatelja Raca opisuju kao »hrvatskog klasičnog filologa i prevoditelja«. Time nas je svakako više zadužio nego svojom najvišom činovničkom pozicijom. Dopuštam da ljudi različitih širina obzorja imaju različite stavove... I točno je, Matica hrvatska je u Zagrebu 1902. izdala knjigu Život starih Grka(16), a na naslovnici piše »sastavio« Koloman Rac. Ali on u predgovoru vješto obavljena posla pošteno kaže: »Kod izradjivanja koristio sam se ponajviše ovim djelima...« (slijede trideset i tri retka nabrajanja). Dakle: publicistika.

Rac ima spisateljskoga talenta: proza mu se kreće senzibilnošću i elegancijom kakve šumske životinje. Baš zato prevodeći prepoznaje vrijednosti koje valja zadržati, baš zato njegovi prijevodi još uvijek snažno djeluju na obaviještena čitatelja(17). I njegovi su predgovori vlastitim prijevodima neusporedivi sa suhoparnim predgovorima / pogovorima postumno mu tiskanih prijevoda. Njegov predgovor Maretićevoj Eneidi(18) nedvojbeno jest književnost. Također, s tezom o prevoditelju i književniku kao tautologiji(19) rado bih se složila. No, da je gospodin profesor htio biti smatran književnikom, pisao bi ono što se od književnika očekuje: fikciju. Ili barem esejistiku. Možemo li njegove predgovore smatrati esejima? Mislim da većinu možemo; no, također mislim da na grobnom spomeniku nije potrebno pisati zanimanje, čak ni kad je riječ o javnoj osobi. Ma, nije potreban ni spomenik. Jer je Racov spomenik ‒ njegov opus.

Dixi et animam levavi.

* * *

Drugi detalj iz rada Karmen Levanić nuka na razmišljanje o Kolomanovim izjavama čime će se u životu baviti. Kaže Levanić: »krenuo je u gimnaziju sa željom da postane u č i t e l j (isticanje Z.T.), kako je zapisano u rubrici buduće zvanje«. Na završetku gimnazije, u rubrici kojem zvanju kaže da će se posvetiti stoji »f i l o l o g«.

U to vrijeme, budući filolog željan poučavanja još nije mogao pročitati djelo Milivoja Šrepela(20) što ću ga citirati ‒ no, pretpostavljam da se o tom poslu, o tom pozivu i ranije slično povoljno mislilo, naime, da je: »... klasična filologija par excellence filologija, jer je jedna od najvažnijih i najpotpunijih kao i od sviju najstarija; zato se dugo vremena naprosto i nazivala filologijom. (...) Proučavanje jezika u organizmu i razvoju različitih od našega materinjega izoštrava nam duh, podajući mu veću živahnost i okretnost...«

»Grci su na duševnom polju umjetnosti i filozofijske spekulacije, a Rimljani na više pozitivnom polju prava i institucija političnih i administrativnih udarili temelje, po kojima se ponajviše još i danas(21) upravljaju naša društva.«

»Prodirući u društvo tako različno od našega, shvaćajući običaje i navade, uredbe i zakone, mišljenja i ukuse, religiozna uvjerenja, predsude i sujevjerja tako odaljena, a opet nakon tolikih vjekova tako bliska, naš duh dobiva šire područje, te naši sudovi izlaze umjereniji i pravedniji. (...) Postajemo podobniji, da shvaćamo razna gledišta (...) te se sigurnije otimamo utjecaju, koji lako na nas izvode uvjerenja i čuvstva moderna. (...) Na taj način bolje shvaćamo i ocjenjujemo ljude i dogadjaje, a to je na uhar i u praktičnom životu ne samo javnom, nego i privatnom.«

Nije mi nimalo čudno da je mladac htio biti među najboljima, poučavati nešto toliko cijenjeno.

Međutim, možda bismo danas govorili o slikaru Kolomanu Racu, ili biologu, da je... kad bi... ako... kako? Što kraće.

Maximilian/Makso Ratz/Racz/Raac, tzv. »njemački krojač«, sin »njemačkog krojača«(22) kršten je 6. listopada 1823. pa je u vrijeme rođenja najmlađega djeteta, Kolomana, imao četrdeset godina. (Tada bi se reklo ‒ v e ć četrdeset.) Ne znam kada je umro, ali znam da je Koloman primao razne stipendije i pomoći tijekom školovanja. Nekako mi je neugodno, klevetnički, nezamislivo vjerovati da bi pristao išta oduzeti potrebitijima, pa slutim da je majka ubrzo ostala udovicom ili je suprug bio nekako onesposobljen raditi, dovoljno, ili uopće... Ili je oba roditelja zadesila kakva nesreća?

Šteta, čak i ako nije bilo životne štete.

Uspoređujući drevne gimnazijske zadaće iz (danas bi se reklo) likovnog odgoja, uočila sam da je i brat bio uspješan u realističnu prikazu npr. ljudskog stopala i šake s podlakticom. No, Kolomanovi su crteži(23) istih tema mekši, življi, a bogata mu mašta nije odoljela stopalu dodati slamu na tlu, okov oko gležnja i nekoliko karika lanca, dok je na drugoj slici podlakticu sa stisnutom pesnicom provukao kroz držače djelomice vidljiva okrugla štita.

Jednako je živo i maštovito kasnije mom ocu kao poučnu zabavu crtao razne biljke i životinje, anatomske prikaze... zajedno su izrađivali entomološku zbirku... Unuku je pobudio interes i ljubav za ljepote prirode, za tajne živih bića, što mu je ‒ prema obiteljskoj anegdoti ‒ bilo bliže i draže od klasične filologije.

Bila mu je bliska i književnost; gorljivo je čitao. (Na prvoj stranici drugog sveska komedija J.E. Tomića – MH ZG 1882. – olovkom je napisao: »Rac. Z guštom«.) I vješto je, lako pisao. Primjer: »strogi« profesor opterećen obvezama nasmijava mog oca pjesmicom ‒ vidim iz pisma od 3. kolovoza 1935. (ispričavam se zbog neizbježne »promidžbe«):

»Kad u krvi zle su tvari,
Znak je da se zdravlje kvari;
Rađaju se boli klete,
Potajno životu prijete,
Srce slabi, živci klonu,
Bubrezi u talog tonu,
San se gubi zbog nervoze,
Žile tvrdnu od skleroze.
Radenska je voda prava
Koja takvo zlo sprečava,
Čisti krv, a život mladi,
Zdravi duh u tijelu gradi.
Kupaš li se i nju piješ,
Zadovoljan vijek se smiješ.
Riješena je stog dilema,
Nad radenskom vode nema.«

Ista je osoba uz prijevode komediografâ, povjesničara i filozofa pohrvaćivala i najmračnije tragedije. No, ako je Rac ikada napisao kakvu turobnu pjesmu ili crticu, onako, za sebe, izvrsno se pobrinuo da zapis o toj strani njegove duše zauvijek nestane.

No, vratimo se pitanju: što je Koloman uistinu htio biti?

Sveučilište u Zagrebu omogućavalo je svojevrstan studij biologije (premda to nije baš jasno iz članka s njihove mrežne stranice(24)) jer je u adekvatno vrijeme postojao ‒ na Filozofskom fakultetu! ‒ tzv. Botanički(25) odjel. Možda se mladić prijavio za obje stipendije, pa dobio »pogrešnu«? Ili je držao da mu je zagrebačka ponuda znanja nedostatna? Na studij veterine ili medicine uistinu bi se načekao; za inozemne fakultete, problem bi bio novac... ma! Sve su to nagađanja, vrag ih odnio.

Bez ikakvih nagađanja: najsnažnija je želja Kolomana Raca bila ‒ skupiti pa prenositi znanje, dijeliti ga zainteresiranima, zaintrigirati one druge. To bi, sigurna sam, radio i kao diplomiran slikar, i kao formalnom izobrazbom upućen u bilo kakvu granu prirodnih znanosti...

Ipak, fascinantno mi je maštati kako skroman dečkić samozatajno, disciplinirano, pragmatički odustaje od možda mogućih manje napornih ili/i zanimljivijih karijera ‒ u korist one kojom se proslavio, klasične filologije, pionirskim prevođenjem antičkih izvornika, najviše za kazalište, premda je njegovo doba u teatru preferiralo približnosti pokradene s drugih jezika, a ni danas pozornica Raca ne voli. (Možda, da je pisao u prozi?)

Najvažnije pitanje: čime se najviše proslavio Koloman Rac? Proslavio, u smislu najvrednijeg postignuća?

Baš onim što po enciklopedijskim bilješkama nije istaknuto: odgojem djece u veoma ranjivoj dobi. Bio je učitelj, profesor... razrednik. To ne znači samo pružanje informacija o predmetu koji predaje. Prema starom sustavu 4 + 8, pratio je i usmjeravao svoje adolescente cijelim teškim, zbunjujućim putem: savršen zamjenski roditelj kakvih nam danas opasno nedostaje.

Golemu odgovornost prosvjetara nemoguće je zamisliti onima koji to nisu i onima koji su zaboravili svoje formativne godine.

Pogibeljno.

Jer, nužnu nam reformu školstva ne jamče ove ili one radne skupine; promjena ne stiže dekretom, odozgor. Stvorit će je učitelji & profesori drugačiji od današnjih, kad/ako ih počnemo drugačije sagledavati, drugačije vrednovati, a to će se prepoznati po boljoj komunikaciji s učenicima i roditeljima, po boljim plaćama, po rigoroznijoj selekciji školovanja za takvo zaposlenje, zapošljavanja, onih koji zapošljavaju... naravno, tek onda kad/ako se odreknemo nepotrebnih pršuta i papirofilije. Ukratko: o etici je riječ. Rasprave o kurikulu rezultiraju tek natezanjem i svađama; o etici se ne raspravlja. Na žalost...

Možda su se vremena promijenila, nepovratno. Možda je već u svom vremenu Rac bio iznimka. Svejedno. Neka nam bude uzor, »z guštom« ‒ Rac Koloman, strog i pravedan.

__________________
(1) npr. http://proleksis.lzmk.hr (pristupljeno u prosincu 2017.)

(2) www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=61338 (pristupljeno u prosincu 2017.)

(3) www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=61339 (pristupljeno u prosincu 2017.)

(4) Podnaslov: Helenska drama. Tiskano u Štampariji »Gaj«, Zagreb, 1924., moguće o trošku autora.

(5) Tamara: scena po motivu Ljermontovljeve pjesme, Zagreb, naklada Hrvatske smotre, 1907.

(6) http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=9987 (pristupljeno u prosincu 2017.)

(7) Glasovita srpska varijanta pjesnika Laze Kostića još glasovitijeg pitanja »to be or not to be« (naravno: Shakespeare, Hamlet, Hamlet, III.1).

(8) Otprilike: »Znojem obliven sklepao preponizan sluga Onofrije Kopriva, pjesnik iz Vlaške ulice«.

(9) Izvještaj Kralj. Dolnjogradske Vel. gimnazije u Zagrebu, 1910-1911., str. 3-52.

(10) https://billiongraves.com/grave/Koloman-Rac/18203563#/ (pristupljeno u prosincu 2017.)

(11) Zahvaljujem na pomoći srdačnom Zlatku Šuniću koji mi je pribavio fotokopije dokumentacije.

(12) Zbornik naučnih i književno-umjetničkih priloga bivših đaka i profesora zagrebačke Klasične gimnazije, o godišnjem jubileju 1607.-1957., izdao: Odbor za proslavu 350-godišnjice Klasične gimnazije u Zagrebu, Zagreb 1957., str. 1065. (u popisu: »Svršeni maturanti 1851.-1957.«)

(13) http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_9237 (pristupljeno u prosincu 2017.)

(14) I jedan i drugi podatak o mirovinama zapisan je u mirogojskom grobnom očevidniku; Levanić je u svom radu ispravak uzela u obzir. Točnu atribuciju banke povjerovala mi je na riječ.

(15) http://arhinet.arhiv.hr/details.aspx?ItemId=3_8329 (pristupljeno u prosincu 2017.)

(16) Tu rijetku knjigu digitalizirala je varaždinska Gradska knjižnica »Metel Ožegović«, može je se čitati online, bez »skidanja«, direktno na linku: http://library.foi.hr/knjige/knjiga.aspx?C=X00840 (pristupljeno u prosincu 2017.)

(17) Nažalost, ne baš uvijek. Ugledna dr. sc. Sanja Perić Gavrančić, premda svjesna svih prevoditeljskih Scila i Haribda, preferira Klaića u odnosu na Raca. Usuđujem se tvrditi da je baš izabrani primjeri za usporedbu demantiraju. (»Klaićev prinos recepciji starogrčkih tragedija«, u: Rasprave 40/2. Zagreb. 229–245.) Online: https://hrcak.srce.hr/file/194294 (pristupljeno u prosincu 2017.)

(18) »Publ. Virgila Marona Eneida. Preveo dr. T. Maretić. Uvod i bilješke napisao Koloman Rac. Nagradjeno iz Zaklade grofa Ivana Nep. Draškovića za god. 1893. Zagreb. Naklada Matice Hrvatske, 1896.« Srdačno preporučam stranice V. do XX.

(19) Antun Šoljan: Pisac kao prevodilac i prevodilac kao pisac – antologijski esej objavljen kao pogovor u knjizi Spomenik autora Marka Stranda, izdanje DHKP, Zg 1979., pretiskan u časopisu Tema br. 12. iz godine 2005., str 33-39.

(20) Klasična filologija: uputa u pojedine struke klasične filologije, MH ZG 1899., ulomci sa str. 7-9. O autoru: www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=59868 (pristupljeno u prosincu 2017.)

(21) »Još i danas« ‒ neosporno, još i danas, 2017.

(22) Josephus Racz/Ratz postao je varaždinskim zetom sklopivši brak s Magdalenom Jendl 7. svibnja 1823. Biti njemačkim krojačem (službeni termin: deutscher kleider macher) nije se nužno odnosilo na nacionalnost, nego modu: takvi su radili za bogatiju klijentelu, šivali od finijih, skupljih materijala odjeću za svečanije prigode – ili tek dokaze višeg statusa. Postojali su i »hrvatski krojači«: polovicom XIX. st. građani su nosili lajbece (prsluke), urešene srebrnim ili posrebrenim gumbima velikim poput jajeta. Hlače su im bile suknene, tijesne, ukrašene pletenim vrpcama. Kapute su odijevali samo u zimsko doba, ljeti isključivo pri odlasku u crkvu. (info npr. Rudolf Horvat: Povijest grada Varaždina, HAZU VŽ, 1993.) Za dešifriranje njemačkog rukopisa s dokumenta kojim se potvrđuje Maksovo zanimanje zahvalna sam arhivistu mr. sc. Vedranu Muiću.

(23) Neke crteže svog pradjeda i jedan od njegova brata iz doba kad su imali petnaest godina predala sam teatrologu Marijanu Varjačiću, s namjerom da ih u moje ime daruje varaždinskom Gradskom muzeju.

(24) www.unizg.hr/o-sveucilistu/sveuciliste-jucer-danas-sutra/povijest-sveucilista/ (pristupljeno u prosincu 2017.)

(25) www.pmf.unizg.hr/bz (pristupljeno u prosincu 2017.)