Nova monografija o moravskim Hrvatima

Alojz Jembrih je u ovom trenutku vrlo uspješan i produktivan proučavatelj književne povijesti zapadnougarskih Hrvata, danas poznatih kao gradišćanski Hrvati. Iza njega je mnogo studija, članaka, prikaza, knjiga kako vlastitih, tako i onih koje priredio za tisak i vratio u suvremenu stvarnost. Godine 2017. objavio je vrlo vrijednu monografiju pod nazivom Tragom identiteta južnomoravskih Hrvata. U naslov ovog prikaza stavili smo primjedbu kako je riječ o drugoj monografiji o ovom ogranku hrvatskoga naroda (uz slovačku povjesničarku Kvjetoslavu Kučerovu). Pod prvom mislimo na knjigu Dragutina Pavličevića Moravski Hrvati – povijest – život – kultura koju je ovaj poznati hrvatski povjesničar obavio 1994. godine. Između ovih dviju knjiga uočava se bitna razlika po tome što je dr. Pavličević povjesničar, a dr. Jembrih je jezikoslovac i književni povjesničar. Stoga njegova monografija nije usmjerena na istraživanje povijesti moravskih Hrvata već na istraživanje i predstavljanje njihove kulturne baštine. Zbog toga je ovo djelo multidisciplinarno. Naime, ono sadrži historiografiju, povijest književnosti, povijest kulturne baštine i likovne priloge o moravskim Hrvatima.

Na početku ovog prikaza želio bih upozoriti na pokrajinski naziv koji je u naslov stavio dr. Jembrih. Po nama trebalo bi zadržati pokrajinsko ime moravski Hrvati, jer termin južnomoravski pretpostavlja i sjevernomoravske, odnosno Hrvate koji su na nekoj od drugih lokacija češke pokrajine Moravske. U hrvatskoj široj javnosti malo se znade o moravskim Hrvatima. Zbog toga je potrebno upozoriti kako je riječ o najsjevernijem dijelu nekadašnjeg hrvatskog zapadnougarskog etničkog arhipelaga. Nakon raspada Austro- Ugarske Monarhije ovaj je arhipelag razbijen između novoformiranih država Austrije, Mađarske i Čehoslovačke. U bivšoj Čehoslovačkoj odnosno Moravskoj nedaleko grada Mikulova naseljeni Hrvati kao izbjeglice iz Hrvatske zbog turske invazije, naselili su nekoliko lokaliteta. To su Frielištof, Dobro Polje i Prerava. »Da, to su sela u kojima je prije II. svjetskog rata živjelo oko tri tisuće Hrvata, koji su ih ostavili (prisilno) 1948. odlukom tadašnjih čeških vlasti kad su protjerani u 118 mjesta u srednjoj i sjevernoj Moravskoj. (...) Treba ipak spomenuti da je Vlada Republike Češke u rujnu 1999. usvojila izjavu kojom je osudila taj nehumani progon Hrvata te je izrazila žaljenje zbog nepravdi i krivnje koje su pogodile tu hrvatsku manjinu u Moravskoj«.

Autor u poglavlju »Kratki pregled o doseljenju Hrvata u južnu Moravsku« donosi pregled autora koji su pisali o ovoj manjini i istraživali njezinu prošlost. Prvi u ovom nizu bio je Pavao Ritter Vitezović (1652.-1713.) koji je u svojoj Kronici (1696.) prvi naveo smjer i odredište seljenja Hrvata na ove prostore. Posljednji u tome nizu je već spomenuti Dragutin Pavličević.

Druga važna činjenica na koju treba upozoriti našu javnost jest ta da moravskih Hrvata kao etničke skupine odnosno manjine više nema jer je etnički očišćena nakon Drugog svjetskog rata. Treća činjenica upozorava na to da su moravski Hrvati, kojih danas imamo nekoliko desetaka raspršenih po cijeloj Češkoj ostaci velike zajednice doseljenih bjegunaca iz Hrvatske. »Prema povijesnim podatcima zna se da je čitavo Moravsko polje, sve do predgrađa Beča, bilo naseljeno Hrvatima, no oni su do 19. stoljeća izgubljeni u asimilaciji« (str. 12.).

Četvrto, moravski Hrvati su dio navedenog arhipelaga za koji se može sa sigurnošću odrediti mjesto doselidbe. To je područje oko Slunja, Primišlja, Krstinje i Kladuše. Kao i većina ostalih ovdašnjih Hrvata i ovi su doseljeni na poticaj pojedinih tadašnjih veleposjednika. S jezičnog aspekta može se ustanoviti, kako ističe dr. Pavličević, da su preci ovdašnjih Hrvata došli iz područja gdje se nekada, tj. do 16. stoljeća, govorilo čakavskim narječjem. To je bilo područje Kupe, Korane, Gline, Une i možda Ilove i Pakre.

Alojz Jembrih nije pobliže istraživao odluku čeških vlasti o etničkom čišćenju moravskih Hrvata. Zbog tobožnje suradnje s Trećim Reichom oni su nasilno iseljeni i raspršeni u 140 naselja širom Čehoslovačke, s nakanom da se nikada više ne vrate u svoje domove. U njihove kuće useljeni su drugi ljudi. Nakon demokratskih promjena i stvaranja današnje Republike Češke vlada ove zemlje ispričala se zbog etničkog čišćenja, ali do rekonstrukcije ogranka i povratka raseljenih ljudi nije došlo.

Drugo poglavlje u ovoj monografiji nosi naslov »O južnomoravskim Hrvatima u svjetlu putopisa i reminiscencija«. U ovom poglavlju objavljeni su putopisi Đure Kutena iz 1884. godine (»Tri dana medju moravskimi Hrvati«); Ivana Milčetića iz 1845. (»Među južnomoravskim Hrvatima«); Janka Barlea iz 1898. (»Moravski Hrvati«); Ivana Esiha iz 1934. (»O moravskim Hrvatima«); Ignaca Horvata iz 1934. (»Hrvati med Slovaki i Čehi«); slijedi tekst Andreja Novika (»Najnovija svjedočanstva o moravskim Hrvatima«); uspomene Joze Lavičke iz 2005. i Dubravka Dosegovića iz 2016. godine.

Andrej Novak je u svome tekstu citirao jednoga od preživjelih Hrvata koji mu je rekao: »Mene nitko više ne bi mogao tamo odvesti, moja kuća je izgorjela, njivu su mi oduzeli, oduzeli su mi vinski podrum, oduzeli su mi sve i potjerali me. Sada tamo žive Rumunji i Bugari, a oni nisu baš jako zainteresirani za nas. To se sada ne može promijeniti, sada su tamo strani ljudi, i kada bih ih se preselilo, isto bi im bilo kao Hrvatima. Nakon 50 godina tim je Bugarima tamo također dom. Ne žalim se, navikao sam. Kupio sam kuću ovdje na sjeveru, obnovio je, i zadovoljan sam. Ne psujem više komuniste. Nisam ih nimalo volio jer mi nisu učinili ništa dobro. Malo se sjećam Hitlera, pa poslijeratnog doba, komunista. Ali pohvaliti ne mogu nikoga. Kršćanin sam, vjernik, nije na meni da ikoga grdim. Radije želim imati svoj mir«.

Treće poglavlje Jembrihove monografije posvećeno je »jačkama i prodikama«, dakle propovijedima i pjesmama koje su sačuvane među moravskim Hrvatima i svjedoče o njihovoj duhovnosti. Jembrih je otkrio rukopis autora koji je pripadao Josipu Hubenyu i objavio ga pod naslovom »Hubenyjevejaćke i prodike iz Frielištofa«. Rukopis se nalazi NSK, a izvorni mu je naslov Hubeny Josip: Jačke, govori i molitve iz Frollersdorfa u Gradišću 19. st. Ovo je vrlo vrijedan materijal i baca novo svjetlo na kulturnu baštinu svih gradišćanskih Hrvata. Jembrih je uz fotokopiju izvornika objavio prijepis cjelokupne arhivske građe. On s pravom ističe: »Sve što je u ovoj knjizi predočeno, usko je vezano uz Hrvate u južnoj Moravskoj, o kojima će, za kojih dvadesetak godina, u takvom opsegu biti teško pisati, jer je pitanje hoće li ih još biti. Upravo zato što ih još danas ima raseljenih diljem svijeta, ova knjiga svjedoči da su moravski Hrvati živjeli na ognjištima svojih praotaca u novoj sredini, doduše, ne uvijek zadovoljavajuće što se njihova želja i očekivanja tiče, jer su bili podložni trenutku povijesnih i političkih mijena. Knjigom Tragom identiteta južnomoravskih Hrvata htio sam na jednom mjestu predočiti ono što je o njima svojedobno pisano na hrvatskom jeziku, a najveće je svjedočanstvo o njihovu identitetu upravo rukopis iz Frielištofa, koji je u ovoj knjizi prvi put tiskan«.

Jačke koje je Jembrih prenio u svoju knjigu uglavnom su vjerskoga, katoličkoga sadržaja, ali jezično i lirski vrlo dojmljive, čak upečatljive. Među njima je i nekoliko propovijedi. A u selu Frielištofu Hrvati su podigli spomenik poginulim vojnicima u Prvome svjetskom ratu. Na vrhu mu stoje stihovi:

Hrvatsko selo
hrvatski ljudi
hrvatski jezik
Hrvat ljubi.
Hrvatski si kodno muore reć
da je nigdo ništa već
nek ti si,
nek brat je tvuoj
od lieta selienja broj...

Tužno je danas čitati ove stihove. Teško je ne razmišljati o tome, zar se ovaj narod moralo kazniti etničkim čišćenjem? Nakon pada komunizma preživjeli Hrvati okupljaju se oko ovoga spomenika i grobova koji su još preostali nakon istjerivanja. Odijevaju se u svoje lijepe narodne nošnje, pjevaju jačke koje su baštinili od roditelja, prisjećaju se mladosti i razmišljaju o tužnoj sudbini ove vrijedne hrvatske zajednice. Mladi pokušavaju na virtualni način obnoviti tu zajednicu i to je eksperiment od kojega se mnogo očekuje.

Posljednji dio monografije čine četiri dodatka: »Jezična slika južnomoravskih Hrvata iz pera Ivana Milčetića«; »Molitve i pjesme pro ljudi horvatski v Moravi, preslici iz molitvenika Aloisa Maleca (1895.)«; »Milčetić o jačkama južnomoravskih Hrvata« i »Jačke moravskih Hrvatov (izvor, preslici iz zbirke pjesama moravskih Hrvata (2005.).

Alojz Jembrih je svoju monografiju obogatio faksimilima i fotodokumentarnom građom te reprodukcijama izuzetno lijepih slika Othmara Ružičke koji je naslikao cijelu galeriju likova i životnih situacija vezanih za moravske Hrvate. Te su slike dragocjeni izvor za rekonstrukciju njihovih narodnih nošnji. (Othmar Ružička rođen 7. studenoga 1877. u Beču, gdje je i umro 4. studenoga 1962., austrijski je portretist i žanrovski slikar.) Na kraju knjige nalazi se sažetak na njemačkom (zašto ne i na češkom?), te popis korištene literature i kazalo imena i pojmova.

Gledajući u cjelini, monografija Tragom identiteta južnomoravskih Hrvata je vrijedan prilog proučavanju i ubaštinjavanju kulture ovoga dijela Hrvata u dijaspori. To je mala skupina koja je ostavila značajnog traga iza sebe, a koja je nasilno razbijena i uništena kao jedan od evidentnih oblika sankcioniranoga etničkoga čišćenja. Nadamo se kako zaključne riječi Alojza Jembriha neće ostati tek mrtvo slovo na papiru:

»Neka knjiga Tragom identiteta južnomoravskih Hrvata posluži kao poticaj novim istraživanjima svima koji proučavaju indijakroniju iseljavanja i život hrvatskih iseljenika, još i danas postojećih, u zajednicama diljem svijeta, u ovom slučaju i južnomoravskih Hrvata. Vivatsequens!«