Kritik koji dubinski i sudbinski promišlja kazalište

Opetovani »pogledi«, nakon naslova i u podnaslovu knjige, značenjski nas upućuju upravo na to što ovaj naslov kaže: promišljanje ne samo kazališta, nego svega društvenoga, kroza nj i (s) njime. Pogledi su pronicljivi, a ogledi ih upotpunjuju dodatno, tako da je riječ o kazališno i društveno doista vrijednoj i zanimljivoj te opsežnoj knjizi (496 sitno otisnutih stranica srednjega formata u tvrdom uvezu), namijenjenoj ne samo kazalištu i kazališnim stručnjacima, iako ipak pretežno tomu i njima.

Andrija Tunjić (Dubravice Donje, Brčko, 1951.) nesuđeni je gospodarstvenik, s odslušanim studijem ekonomije, zatim i nesuđeni glumac s diplomom zagrebačke Akademije za kazalište i film te nekih desetak godina glumačkoga staža, sa zavidnim brojem ostvarenih kazališnih uloga u tako kratku vremenu. Imam osjećaj da je od početka ulaska u kazalište, buntovan i zainteresiran za teatar i mimo glumačke sudbine u kojoj se čeka neizvjesnost dodijeljene uloge, ušao u svijet novinarstva i kazališne kritike upravo stoga da se odupre usudu u kojemu nije podpuni gospodar vlastita života.

Naime, knjiga počinje tekstom znakovita naslova Umjetnost i kompromis, a to je zapravo Otvoreno pismo Marinu Cariću, umjetničkom rukovodiocu kazališta Marin Držić u Dubrovniku, iz 1989., čiji je glumac tada bio, čega se mi stariji sjećamo kao rijetkog i nadasve junačnog i prkosnog, nekompromisnog čina pobune protiv kazališnih kompromisa. Napisati »Kome pripisujete sadašnje uspjehe splitskog kazališta, sebi ili vašem odlasku«, značilo je zapravo »otiđite i odavde«, jer su ga postojeći kompromisi iznervirali. Nije riječ o redatelju, nego o kompromiseru ravnatelju, u Tunjićevu zaključku. Knjiga je sva u tom pristupu: bez kompromisa i bez pardona, to su istine iz osobna viđenja, znalački obrazložene.

Na ovomu mjestu prigoda je ponovno pripomenuti kako objektivna kritika ne postoji, osim kod neukih ili neobaviještenih: objektivan je samo Svevišnji, a svaki kritik je ljudski subjekt i svako njegovo stajalište je subjektivno, a nepristranost, poštenje, istinoljubivost, znanje, mogućnosti poimanja i slično, sve to ovisno je o subjektu: Tunjić najčešće i nije nepristran, ali jest razložan i uvjerljiv u svojim stavovima i zaključcima.

Prvi dio knjige su »(P)ogledi« pa nakon toga uvodnog i najavljujućeg, slijedi njih više od dvadeset, s naslovima koji su, vrlo često, i ključ za odključavanje napisanoga eseja ili kraće rasprave. Kada, primjerice, nakon nadnaslova Dubrovački ljetni prijepori čitamo naslov Tradicionalnost i revolucionarnost jednako (su) nezdravi, onda je to bitno za zaključak da su nužne promjene u tomu o čemu piše.

Zagonetno paradoksan naslov (u teoriji naslova postoji upravo takav!) Hamletov duh u stanarskom snu, primjerice, problematizira (dubrovačku) malograđanštinu kojoj je suprotstavio histrionstvo, vrlo pristrano na strani glumačke umjetnosti. Ta plemenita pristranost jasna je već iz naslova Kultura u zagrljaju politike, gdje je kritik izravan u optužbi »sve završava (...) na političkoj intervenciji«, postoji »nepostojanje kulturne politike«, a »struka još uvijek čeka da netko drugi rješava njezinu sudbinu«.

Iskrenost kao tragično u žrtvi Siniše Glavaševića (»Glavašević je Isus Vukovara«, kaže Tunjić, i to je istina, a tema, vidimo, nije posve teatarska!). Tekst Zamka za Krležu ili Banket u Hrvatskoj (pojednostavljeno prihvaćeno) sučeljava stvaralačku odgovornost (Vitez) samodopadnom fahidiotizmu (Brezovac), dok Zapis kazališnoga gledatelja o tri predstave tijekom rujna odigrane u Zagrebu (2003.) razotkriva zapravo retoričko, ako ne i suvišno pitanje: »Može li kazalište obračunati s poviješću?«

Zapis o Putu u Ekvinocijo Iva Vojnovića izvođen na Lokrumu (na nenaseljenom otoku) u redateljstvu Joška Juvančića, autoru Tunjiću je bio poticajan povod za uvjerljiv zaključak: »Duhovnost i ono što čuva tu duhovnost – osjećaji, u Juvančićevu su ‘Ekvinociju’ osvojili prostor koji je rijetko koja predstava na Igrama uspjela. Pritom nije učinio ništa, osim što je u gledatelju osvijetlio zaboravljeno«.

Rehabilitacija srpskoga u Zagrebu nije samo u kazalištu, nego posvuda, a u kazališnomu životu naglašeno. U esejističkom tekstu o predstavi Gospođa ministarka Alkibajada Nuše, Cincara, samoposrbljenoga Branislava Nušića, genijalnoga komediografa koji je Srbe pronicao i čitao baš onako kako piše, Tunjić zaključuje kako je redatelj te predstave (u Kerempuhu) »velikog komediografa sveo na svoju mjeru« (usko-šovinističku i zadriglu od mržnje prema svemu hrvatskom, op. a.) te »njime spašavao utopiju nekog tobože ‘zajedničkog kulturnog nasljeđa’«.

Naime, svi se još živo sjećamo kako je ta predstava rađena i oglašavana na dvostrukom neznanju u dvostrukoj podvali, na koju njonjasta hrvatska vlast, kao i obično, nije rekla ni »bee«, jer osim toga »bee« ino nešto i ne umije zablejati pa je sve bezglasno prošlo u prošlost. Oglasio se valjano jedino Tunjić. Izvrsnim tekstom, ne štedeći ni neobrazovano gledateljstvo. Naime, prva podvala je da je ikada postojalo, bilo službeno bilo neslužbeno, ikakvo »zajedničko kulturno nasljeđe«: taj jugo-nad-nacionalizam naknadno se promiče, a u stranosti je to uvijek bio zbir nacionalizama »naroda i narodnosti«, i prema tadašnjemu ustavu.

Druga je podvala optužba za nacionalizam svih Hrvata utemeljen samo na tomu što je hrvatski jezik u konkretnomu slučaju nešto bogatiji i razvijeniji od srpskoga, tako da u hrvatskom »ministrica« znači osobu koja obavlja ministarsku dužnost, a »ministarka« je ministrova ili ministričina žena, odnosno »partner«. U Srba »ministrica« ne postoji, »ministarka« znači isto što i »ministrica« pa su Hrvati stoga, eto, nacionalisti: svuda je po gradu bilo velikih plakata koji su (2012.) naglašavali predstavu temeljeno na neznanju i hrvatskoga i srpskoga jezika: »ministarka« je bilo prekriženo crvenom bojom i preinačeno u »ministricu«, što je laž i o samoj predstavi (jer i tamo je »ministarka« ministrova žena, a ne »ministrica«). Laž je to i o Nušiću, ali – Hrvati su krivi, ako imaju vlastiti jezik i ako se ne posrbe. Tunjić je tu jasan. Četnički propagandisti, naknadni »Jugosloveni«, a hrvatski izrodi, kao i obično, neznanjem i podvalom paradiraju kao svojom nad-nacional-šovinističkom vrijednosti nepostojećega »zajedničkog nasljeđa«.

U klopci politike, ako je o lažnim krležofilima riječ, njima je »Krleža stol za okupljanje duša umrle ideologije«, piše Tunjić. Hrabrost inovacije ili epigonstvo vrlo je uspio ogled o tomu kako »umjetnik postaje politički aktivist i poslušnik«, ali ne valja slojeviti tekst ni u prikazu svesti na samo jednu njegovu mjeru; za puniji uvid, valja sve pročitati.

Iznuđivanje hrvatske krivnje, a bilo je to doslovno tako i ništa drugo, najduži je i najslojevitiji ogled u povodu predstave o djevojčici Aleksandri Zec, u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku (2014.). Nevolja je nastala tako što su, u obračunima unutar jedne ratno-profiterske skupine kriminalaca, u vojnim odorama hrvatskih vojnika, zločinci ubili majku i malodobnu joj kćer jednomu od njih, da ne bi mogle svjedočiti o gnjusnom ubojstvu njihova muža i oca. Nevolje ne bi bilo nikakve da malena i mama joj nisu bile srpske nacionalnosti. Jedina je ona ubijena, tijekom cijeloga Domovinskoga rata u Zagrebu, sve druge male Srpkinjice i svi drugi mali Srbići išli su svakidanje normalno u školu sa svojim drugovima, malim Hrvatićima i drugaricama Hrvatičicama; da je ubijena na nacionalnoj osnovi, svakako ne bi bila smaknuta ona jedina. No, jedino ona i jedino njezino smaknuće razglašavano je po svim utvrđeno ne-hrvatskim novinama i jedino o njoj je upriličen kazališni Projekt Akeksandra Zec, doista da se izazove tobožnja hrvatska krivnja, ali i više od toga: da se sakrije velikosrpska i jugo-krivnja za ubojstva oko pet stotina djece hrvatske nacionalnosti, doista na nacionalnoj osnovi tijekom Domovinskog rata.

Neshvatljivo je to, bilo gdje drugdje u svijetu, osim u Hrvatskoj, a sve stoga što niti imamo niti smo ikada imali, osim u samim počecima samostalne Hrvatske, nacionalno svjesnu vlast ili makar ljude u vlasti i u novinarstvu s minimumom ne tek nacionalnog, nego običnog ljudskog ponosa da lažljivcima i četničkim šovinistima kažu »lažete«, »izmišljate« »stvarate zlu krv« »proizvodite nacionalnu mržnju«, ne: jugoslavjanstvo i hrvatsko yugo-novinarstvo, kao esencijalno četništvo, potopilo je hrvatsku politiku i hrvatski narod, a i brojne kazališne predstave, kao prljava voda političke velikosrpske poplave u kojoj se svi davimo, a Tunjić o tomu sriče povijesno vrlo relevantan tekst (Vijenac, 1. svibnja 2014.).

Još je niz ogleda, a ovdje ću navesti samo neke nadnaslove, naslove ili međunaslove iz čega će biti lako razabrati i teme i autorov pristup.

Anatema kao kriterij za kazališni tron je ne tek naslov, nego i činjenica da jugo-šovinisti na rukovodeća mjesta u kazališta u kojima imaju utjecaj i moć, dovode osvjedočene mrzitelje vlastite nacije i nepopravljive jugo-fašiste i provokatore. HNK ili spašavanje »novog teatra«, jasno kaže da je »novo« i ovdje, u središnjoj nacionalnoj kazališnoj kući, već odavno viđeno, međutim kvazipisci i izopačeni redatelji »hrvatskim kazališnim konzumentima nude vaginin i penisov pogled na život«.

Izdvajam i sljedeće Tunjićeve tekstove: Ambicija veća od kreativnih mogućnosti (u HNK-u); Četiristo puta bravo za predstavu Kauboji u Kazalištu Exit (to je privatno kazalište koje ovisi ipak i ponajviše o tomu gledaju li gledatelji ili ne gledaju njihove predstave); Iznuđena inventura hrvatskog samozvanog modernog teatra; Lobiji (...) kao poetika; Lijenost duha i modernitet; U službi mrvljenja nacionalnoga... Osvrće se Tunjić i na kritike pa piše da su upravama hrvatskih kazališta »najdraži nekompetentni kritičari koji im omogućuju da se samoreklamiraju u medijima«. Slijede: Dani satire u klopci kompromisa; Raskrinkavanje bliskih nam totalitarizama; Moć suvremenih dramatičara i nemoć postmodernističkih interpretatora, itd.

Budući da je ovaj kritik i glumac, njegove su opaske o glumi i glumcima česte, a često i bespoštedne. Osobito (i s razlogom) ne voli one glumce koji, umjesto razgovijetno izgovorene rečenice na sceni, nastoje da tu rečenicu izgovore što brže ili »što prije«. Posebno piše o Peru Kvrgiću, ne samo kao o glumcu i ne samo o njegovoj glumi, nego i o njegovim opaskama o umijeću pretvaranja. Jednako tako hvalospjevno pisat će i o Georgiju Paru, velikanu redateljstva u hrvatskomu jeziku, u povodu Pospremanja (2009.) njegove »promišljene, pametne, iskrene i mudre knjige o životu umjetnika koji se uvijek znao nositi sa svojom veličinom i svojim uspjehom«.

Naslovljeno Baština i kontinuitet ili incidenti i modernitet, autor daje vrlo stručnu ocjenu sadašnjega trenutka hrvatskog teatra, ma koliko da taj ogled skromno naziva »skica«. Teatar kao povijest, politika, vlast i jezik (pogovor knjizi Idu svati Nina Škrabe), potvrđuje ovdašnju moju opasku: Tunjić je pisac koji gleda dublje, šire i više od pukoga prikazivanja ili ocjene nekoga kazališnog čina.

Drugi i opsežniji dio Pogleda iza maske su Kritike, njih oko 160, izbor iz u novinama objavljenih tekstova, najprije u Vjesniku, dok je izlazio, a zatim u Vijencu, između 2002. i 2016. godine. U njima su ocjene koje su uvijek stručne i promišljene i koje nikomu ne podilaze. Naravno, mnogima su neprihvatljive: to je cijena koju samomisleći i samo o sebi ovisni kritik mora platiti unaprijed.

U predgovoru, Boris Senker, koji se od komediografskoga trojca Senker–Škrabe –Mujičić prometnuo u uvaženoga znanstvenika i sveučilišnoga profesora, a koji je i urednik ove knjige, uz Đurđicu Vuković, izvršnu urednicu, svoje stručne zaključke završava ovako: »Tunjić sudi prema kriterijima koje je stvorio i kojih se pridržava – nekoga i nešto prihvaća i zagovara, nekoga i nešto ne prihvaća (...) i tome je postojan pa ne bi bilo teško sastaviti usporedne liste njemu poželjnih i njemu nepoželjnih osoba u hrvatskom glumištu, ali ih sve, bez obzira na konačni sud o njima, nastoji što bolje prikazati, opisati i raščlaniti (...) te ih tako spašava od zaborava«. Ova knjiga »spašava od zaborava« i donosi pred čitatelja »cjelovit prikaz hrvatskoga kazališnog života, a on uključuje i mnoga gostovanja iz susjedstva u proteklih petnaestak godina.«

Znači, riječ je o stručno doista značajnoj knjizi. Međutim, zamišljam harna čitatelja koji je bilo student, bilo znanstvenik, bilo stručnjak na filološkom polju inače koji se, ne tek danas, nego za desetljeće, dva ili tri bude poželio poslužiti ovom knjigom. Moguće da će, zamoren obiljem pisanoga materijala u njoj, odbaciti je i prije nego se njome poslužio. Znači, nedostaje joj popis imena (pisaca i interpreta), popis predstava i popis najčešće korištenih pojmova. Jedino tako bi bila svima korisna i lako upotrebljiva. U znanstvene i ine svrhe. Ovo je, da utvrdim, stručna literatura, a ne »lijepa književnost«.

Nu, sasvim sam suglasan sa Senkerom kada kaže za Tunjića da je, koliko on zna (dobro je što se ogradio!), iznimka među nekadašnjim, sadašnjim i, vjerojatno, budućim članovima ‘ceha’ kazališnih kritičara«, stoga jer kazalište poznaje »iznutra«. Da, u velikoj je, ako ne i u nedostižnoj prednosti kritik koji je osjetio »propuh pozornice«, miris glumačke šminke i maske, uzbuđenje pred nastup ili u završnom poklonu i pljesku gledateljstva... Bez toga poznavanja kazališnoga čina iznutra, moguće da doista nije moguće biti cjelovit i uistinu značajan kritik, što Tunjić svakako jest.