Knjiga o prešućenome Đakovu

Izvanrednu knjigu kratkih proza/novela ispisao je đakovački književnik Mirko Ćurić. Po skromnome sudu autora ovoga teksta, ovo mu je do sada najbolja objavljena knjiga ‒ kako na svim tematskim razinama, tako i jezično-stilskoj izvedbi proznog teksta bez ijedne suvišne rečenice! Mirko Ćurić ovom je knjigom posve razvidno pokazao kako je u tematiziranju »lokalnih« sudbina u razna vremena u stanju te iste transcedirati i učiniti zanimljivima i onima koji, možda, i ne znaju na zemljopisnoj karti Hrvatske za desetak minuta pokazati gdje je to mjesto čijim su ulicama, u razna vremena, hodali i živjeli ili pak gostovali ljudi iz svih dijelova civiliziranoga svijeta (poput, primjerice, ruskoga spisateljskoga i teološkoga velikana Vladimira Solovjeva). Jer Đakovo Ćuriću nimalo ne služi da bi mistificarao svoj domicilni grad i njegov dokazani »genius loci«, nego posve suprotno, pokazao kolike su se nepojamne tragedije dogodile u njegovoj povijesti, ali i sadašnjici. Već i po tome silno se razlikuje od svih priglupih zavičajnih apologeta ‒ itekako, naime, dobro zna da je i lokalni nacionalizam posljednje utočište hulja. Gotovo istu riječ uporabio je genijalni Gustav Meyrink glede bilo koje slinave sentimentalnosti koju je Ćurić, također, izbjegao bez ijednoga previda.

U Đakovu su se doista, bar u svijetu umjetnosti i kulture, ali i u inim sferama opće društvenosti dogodile itekakve ljudske tragedije ili jednostavno, zlosretne sudbine ‒ onih koji su ondje trajno živjeli ili samo na neko vrijeme gostovali u gradiću impozantne i ne samo kulturnjačke povijesti. U tom smislu Ćurić je u knjizi Smrt Pétera Esterhazya – šest priča o smrti domicilni grad »iskoristio« da bi nam majstorski ispričao šest tragičnih ili bar dirljivih priča, kako o đakovačkim i hrvatskim umjetnicima i velikanima (Vjera Biller, Vjekoslav Karas, Alexandar Maximillian Seitz i naravno, Josip Juraj Strossmayer), ali isto tako i o običnim ljudima (izvanredna novela »Kolbova lista«), koji nas doista mogu nadahnuti da još uvijek ostanemo ljudi koji su u stanju empatično poštivati svu tragičnost ljudske sudbine i ne samo u nakazna vremena. Aktualnost ove knjige tako počiva u činjenici da se kroz događanja u slavonskome gradiću, u Ćurićevoj proznoj izvedbi mogu s lakoćom, od prve rečenice prepoznati sve najteže traume upravo ovih europskih prostora. Nadalje, nova Ćurićeva knjiga jasno pokazuje kako mu je ponajviše stalo do trajnoga, napisao bi Tin Ujević, »pobratimstva lica u svemiru«, a ne nekog uskogrudnoga mišljenja i prešućivanja, prepunoga zlokobnih predrasuda koje uvijek, za topovsko ili neko drugo užasno meso, uzima bezbrojne ljudske sudbine. Hoću, naime, napisati kako se ova knjiga na svakoj svojoj stranici bori protiv svake vrste isključivosti i bilo kakve (pritajene) mržnje, a koja uvijek posljeduje strahotnim povijesnim događajima i njihovim konzekvencama.

* * *

O tome možda ponajviše i sasvim bolno govori također odlična proza o likovnoj umjetnici židovskoga podrijetla Vjeri Biller i antisemitizmu u ovom i svim drugim krajevima. Nemojmo, naime, nikada zaboraviti da ta odvratna hrpetina laži, predrasuda, povijesnih falsifikata i notornih budalaština, koja je koštala života šest milijuna ljudi samo u razdoblju Drugoga svjetskoga rata, nije nikako nestala, uprkos svim nastojanjima istinski humanističkog svijeta da nam pokaže kakve su sve to strahote bile. Uostalom, bilo koji šovinist, pa radilo se o antisemitizmu ili nekoj drugoj iracionalnoj mržnji ili potpunoga, maloumnoga nepoštivanja tuđe Drugosti ne potrebuje baš nikakvih povijesnih čimbenika ili dokaza za svoju ubojstvenu mržnju ‒ ona jednostavno živi kao negativna koliko zemaljska, toliko i, rekli bi stari gnostici, kozmička sila u ljudskom karakteru općenito. Boriti se pismom protiv te sile jedna je od samopodrazumijevajućih »uloga« umjetnosti u svakom vremenu, a dvadesetoga stoljeća posebno, isto tako i ovoga koje ga je posve ravnodušno i nihilistički naslijedilo! To je ono što je, primjerice u književnosti pisanoj na njemačkome jeziku, pod svaku cijenu svoje domicilne »omiljenosti«, činio u svojim prozama Thomas Bernhard.

Mirko Ćurić je učinio veliku stvar za svoju knjigu kada je birao sudbine kojima će posvetiti svoju spisateljsku pozornost. O tome kako se »velika« zla povijest igra s ljudskim sudbinama pisao je u izvrsnim pričama »Smrt Vjere Biller i već spomenutoj »Kolbovoj listi«. No, isto takvu spisateljsku vještinu pokazao je u pričama »Božić Vjekoslava Karasa« i »Smrt posljednjega hrvatskoga kralja«. Turobni, melankolični karakter, ali i genij slikara od kojega su oni koji misle da bi umjetnost trebala služiti s velikim S narodu ili nekoj drugoj floskuli, odlično je tekstualizirao u priči o tome (na žalost, tek jednome u nizu) tragičnome hrvatskome slikarskome velikanu, a koja se događa u vrijeme njegova slikarskoga rada u Đakovu, na poziv glavnoga junaka priče kojom i završava ova knjiga ‒ onoj o Strossmayerovoj smrti. I upravo se u toj zaključnoj priči Ćurić pokazuje u svjetlu pisca kojemu je iznimno stalo ukazati na lučonoše svojega vremena, a usuprot svim noćnim bakljašima sa svastikom ili nekim drugim zlogukim »ukrasom« na uniformi.

Posve je, dakle, razumljivo da završna priča ove knjige bude tematizacija posljednjih dana najznamenitijega Đakovčanina ‒ Josipa Jurja Srossmayera. No, ono što dodatno, ali i izvrsno obogaćuje ovu knjigu, vrlo su brižno i pametno kompozicijski i uopće konceptualno postavljene dvije priče o stranim umjetnicima ‒ jednome radno vezanome za Đakovo ‒ Alexandru Maximillianu Seitzu »Adela mea, ora pro me« i jednome našemu suvremeniku, velikanu suvremene i ne samo mađarske književnosti po kojemu je ova knjiga dobila ime ‒ Péteru Esterhazyu (1950.-2016.).

Pravi je literarni pogodak bio otvoriti ovu knjigu pričom o susretu s mađarskim piscem neposredno prije njegove smrti na jednoj velikoj književnoj manifestaciji, a da bi se poslije zaputio u prošla i ne samo đakovačka vremena. Bilo bi pogrešno da se iz ovoga svega što sam napisao o Ćurićevoj knjizi iščita tek opis uposebljenih ljudskih sudbina na velikome, krvavome platnu ljudskih tragedija u svaka nesretna vremena. Naprotiv, premda Ćurić sasvim vješto pokazuje kakva je povijest, zapravo fatalna prijevara, koja je davno izdala sve humanističke, pa i prosvjetiteljske ideale, ono što ga dodatno zanima, a ovu knjigu čini tako uspjelom, pokušaj je da se opišu situacije u kojima je čovjek, pa bio on velikan ili sasvim obična sudbina, suočen kako s »velikom poviješću« ali i samim sobom! Rijetke su, doista knjige koje su u stanju natjerati vas da svoj pogled usmjerite prema kako unutarnjem, tako i vanjskome ‒ sebi (čitaj: jastvu). Težak je svaki razgovor sa ‒ i ne samo povijesnim – utvarama koje brižno čuvamo u samima sebi a podalje od istine. Knjiga Mirka Ćurića upravo je jedna takva knjiga. Daleko od sada već sasvim nepodnošljive (auto)biografske pošasti u suvremenoj hrvatskoj prozi, Mirko Ćurić je napisao knjigu na tragu istinskih velikana književne riječi tek s malim i posve diskretnim uplitanjem svojega tekstualnoga ja u narativno tkivo ovih proza. Ne mogu, a ne na pisati kako me je primjerice priča »Kolbova lista« podsjetila na proze jednoga Danila Kiša iz vremena »Grobnice za Borisa Davidoviča« i »Enciklopedije mrtvih«. Mislim da Mirku nisam mogao smisliti bolji i ljepši kritičarski kompliment. I što se više njegova proza bude nastojala približiti velikanima toga tipa bit će to upravo sjajan autorski izbor. O tome da ne želi biti palanački guslar, Ćurić nas je uvjerio i u svojim prvim knjigama.

* * *

Na kraju svoje najnovije knjige, Ćurić piše u doslovno posljednjoj rečenici : »Stiglo je novo vrijeme, onakvo kakvo smo zaslužili«. Jednu stranicu dalje u (samo)pogovoru stoji kako je ovo knjiga: »O smrtima ne samo junaka ovih priča, već i o našoj smrti«. I eto dvije rečenice kojima bi Mirko Ćurić mogao započeti i neku svoju buduću proznu knjigu. Jer život može voljeti samo onaj koji zna da je isuviše neponovljiv, a da ga se potrati na mržnju i nasilje, ili pak mistifikaciju vlastite povijesti. U toj rasvjeti, a ne tami, kako bi netko možda pomislio, ja ću s velikom pozornošću čitati svaku buduću Ćurićevu knjigu, pisanu tematski blizu ili daleko od Đakova, potpuno je svejedno...