Impresivan intimni dnevnik

Marika Šafran Berberović slikarica je rođena u Zagrebu 1935. godine. Diplomirala je na Akademiji likovnih umjetnosti 1960. godine u klasi profesora Ive Režeka. Sa suprugom također slikarom Osmanom Berberovićem izlagala je na desetak samostalnih izložbi, kao i na mnogim skupnim izložbama. Autorica je knjiga Kostovi i boje iz 2004., Abeceda (2008.), 365 rečenica (2011.), i likovno-pjesničke mape Abeceda (2014.). Knjigu 365 rečenica autorica je, kaže u pogovoru Davorka Franić, pisala nadahnuta primjerom američkog fotografa Jima Brandenburga, koji je boraveći četiri mjeseca u kanadskim šumama svakog dana snimao samo jednu jedinu fotografiju. Tako je autorica ove knjige zapisivala svaki dan po rečenicu ‒ i nastala je knjiga, dnevnik koji zrcali život, »ispunjen patnjom i boli«, ističe Franić. Zanimljivo je da je knjiga tada bila vrlo zapažena, pa ju je čak i poznati kardiolog prof. Bergovac davao na čitanje svojim pacijentima.

Upravo u novom izdanju knjige dr. Mijo Bergovac piše pogovor u kojem govori o tome kako je knjigu 365 rečenica stavio na vidno mjesto u Poliklinici, s naznakom da je pregledaju bolesnici koji čekaju na red, te da zapišu svoje dojmove. Tako su teški bolesnici nadopisivali svoje misli i zapažanja uz rečenice koje je zapisala slikarica. U dijalogu autorice i bolesnika, kao da su se otpuštale boli, dijelilo životno iskustvo. U tim sentencijama sabirale su se godine života, rada, a upravo ta kratkoća, taj učinak epifanije, utjecao je na ljude da reagiraju, da se otvore i da na kraju opušteni odlaze na preglede iz čekaonica nabijenih strepnjom. Riječ je o svojevrsnom intimnom dnevniku koji nije ispunjen samo s boli (kako se naglašava u pogovorima). Naime, u knjizi-dnevniku povezuju se trenuci sreće, radosti, malodušnosti, straha, strepnje, nalazimo duhovite obrate, autoironične uvide, strah pred budućnošću, krize vjerovanja, ali i smirenost i pomirenost sa svijetom, pa i uživanje u svagdanu. Sublimirati rečenicu koja čini metonimiju, oznaku za taj dan, i jest mudrost, jer predstavlja traganje za bitnim, za brisanjem suvišnih eksplikacija.

Slika, misao, bljesak, sve stane u rečenicu, a te rečenice nižu se, pisane su po danima i strukturiraju jednu godinu u ljudskome životu. U tom smislu može se reći i da je riječ o jednom konceptualnom projektu u kojem su uz rečenice na hrvatskom jeziku, svi ti iskazi prevedeni na više jezika, pa nalazimo jezičnu polifoniju, koja još više doprinosi ludičnosti, višeznačnosti, zaigranosti. Deset različitih prevoditelja prevelo je na deset europskih jezika rečenice Marike Šafran i na taj način učinilo knjigu dostupnom za čitanje i u čekaonicama bolnica drugih eu-metropola jer, kako bilježe urednice Davorka Franić i Zorka Jekić, knjiga je uz hrvatski izvornik prevedena na engleski jezik, a potom i svaka rečenica na još jedan od osam jezika. Naslov Od Austera do Boreja (od južnog do sjevernog vjetra), označava imaginarni i stvarni prostor od Portugala, preko Španjolske, pa sve do Mađarske i Rusije.

Zbog velike zapaženosti nakon objave knjige 2011., došlo je do ideje da se ponovi izdanje. Smisao je bio u tome da se prenesu poruke humanosti i empatije, velikodušnosti i pozitivnih vrijednosti svim čitateljima, u čitavoj Europi, pa i šire. U određivanju žanra, autorica kaže da »srećom ovo nije ispovijed«, a to znači da odmak od tog žanra omogućuje da se ne mora inzistirati na istini. No s druge strane, nije li već svako oblikovanje u jeziku odmak i fikcionalizacija? Teoretičar Manfred Juergensen u tekstu »Dnevnik: uvod« (Gordogan, broj 31- 32- 33, 1990.) ističe kako se dnevničko reflektirano Ja dodatno ukazuje kao »fikcionalna slika«, kao samooblikovanje koje preuzima sve jasnije crte književnog prikazivanja karaktera. A dnevnik je, ističe, u neku ruku robinzonijada književnosti uopće, jer u suprotstavljanju Ja autora i Ja čitaoca, počinje književno propitivanje individuuma i njegova svijeta. U dnevniku Marike Šafar događa se propitivanje društva, konteksta u kojem individuum djeluje, ali se i iznose na neposredan način unutrašnja stanja, uvidi u previranja, vlastite dvojbe. Autorica se izlaže pred čitateljem, pruža uvid u svoj intimni svijet.

Kakve su rečenice koje zapisuje Marika Šafran Berberović? Prva rečenica u knjizi, ona napisana na 1.1. glasi: »Kao vjeran pas bol me dopratila u novu godinu«. Tom rečenicom autorica naglašava kontinuitet, proces prenošenja stanja u kojem prelazak iz jedne kalendarske godine u drugu ne znači ništa, pa je stoga i nebitno označavati o kojoj godini se točno radi. Zapisi iz prvog mjeseca donose atmosferične slike u kojima se javljaju odbljesci netom završenih blagdana, još uvijek siva i tamna jutra, slike interijera (sobe) i vanjskog svijeta, s jedne strane plavetnilo na ulici, pa u kontrastu s time zlatne ljestve na zidovima sobe. Slikarica u svojim eksfrastičnim zapisima sjajno dočarava atmosferu, bilježi ne samo pokrete ljudi, promjenu vremena, dolazak novoga godišnjeg doba, već i kretanje stvari koje također imaju svoje živote, jer »mijenjaju mjesto iz sobe u sobu«.

Te slike su vrlo jasne, a čitatelj zbog sugestivnosti opisa vrlo lako zamišlja slike, vizualizira. Uz te slike nalazimo i komentare društvenih i političkih zbivanja, konstataciju stanja bijede u domovini, ali i u svijetu metaforički prikazane kroz sliku popravljanja iznošene odjeće osiromašenih građana ili pak kroz promišljanje smrti tekstilnih radnika u Bangladešu. Ponekad je dovoljan i samo uzvik, krik, obično Ništa!, jer ne treba više od toga da se odredi raspoloženje, sumnja, ironija prema »novom svijetu«, nalazimo i običnu konverzacija na nekom placu, pri kupovini, ili naznake snatrenja o nedostignutim ciljevima ili neostvarenim željama. Supostavljaju se i slike fluksa energije novca i pastoralne slike ljeta, a upravo taj kontrast i jest najtočniji opis života. Bilježenje iščezavanja npr. knjižara, prenamjena objekata, ironija prema bahatosti, svijetu kapitala, ali i blagost prema pjesnicima, prema marginaliziranima uopće. Uočavamo i začudnost nekih konstatacija »(Ne volim slikarice!«). Nalazimo čak i nehajan odnos prema smrti koja postaje metaforički zamišljena kao velika bijela vaza oslikana cvijećem. Ponekad su zapisi univerzalizirani, a nekad bilježe pojedinosti iz svakodnevnog života slikarice.

Ono pak što smatram posebnošću to je traganje za tim »svjetlom iza tamnih oblaka«, za onim trenutkom utjehe i smisla, koji se uvijek pojavi i otkloni tmurno: tmurno raspoloženje ili tmurno jutro. Zapravo autorica kao da uspijeva zahvatiti u tim sentencama dva oblika iste stvari, dva pogleda. Iščeznuće i nastanak, trajanje i nestajanje, život, ali i svijest o propadljivosti. Stoga su zanimljivi i njezini pomalo neobični zapisi iz čekaonica u kojima ona samoreflektira o vlastitom tijelu, postojanju, Smrti. Baš u tim čekaonicama najbolje se vide slike Života i Smrti. Posebno treba istaknuti važnost glazbenih referenci. Glazba je ona koja »širi i širi...«, ona je ta koja nadahnjuje, oplemenjuje dušu.

Marika Berberović sa strašću piše o glazbi, ali i o knjigama, rječnicima koji čuvaju kulturu i bogatstvo jednog naroda, citira stihove pjesnika s kojim se poistovjećujemo. Dio iz dnevnika: »Kranjčević je napisao da se čovjek najzad pobrati i s nevoljom«. Autorica se gdjegdje igra etimologijom riječi, stvara višejezične iskaze. Rečenice su ponekad i posve metafizičke prirode, jer bave se ontološkim pitanjima, propituju Boga, smrt, odnos božanskog i glazbe, na primjer. No ona ne zapostavlja niti vrijednost ženskog rada, posebno onog svakodnevnog, rutinskog: »U jednom malom sunčevu sistemu, u jednoj od galaksija, mali božji stvor, za kojeg kažu da je živ i da je žena, muku muči otapajući i perući hladnjak, dajući veliku važnost i značenje tom poslu«. Autorica bilježi i promjene na vlastitom tijelu, odnos mladosti i starosti, komešanja u glavi, ali i izostanak nekadašnjih kretnji, početak starenja.

Zanimljivo je autoričino vrednovanje događaja s pozicije nekog pogleda izvana, pa se čini da će danas važni politički događaji posve izgubiti značaj u nekom drugom vremenu. I kao da se čitav život skupljaju komadići sreće, pa su stoga i ovi zapisi kao hvatanje svjetla u mraku ili sunčevih mrlja s poda koje nas obasjavaju u mraku ili u tami koja nas okružuje. To su rečenice koje nastaju na margini društvenog života i značenja, svjesno prihvaćenoj odmaknutosti, ali isto tako autorica otvara i pitanje elitne kulture, jer čini se da i do marginalizacije dolazi onda kada kulturni krugovi isključuju one bez moći i pozicije. Možda se zato i spominje podcjenjivački iskaz: »To su slikari marginalci!« Marginalci su i osiromašeni umjetnici koje ne uspijevaju plaćati članarine maticama, kvalitetno se hraniti, putovati... A jedina izvjesnost čini se, nakon čitanja ovih zapisa, je vrijeme koje protječe, curi, koje slikarica polako zaustavlja slikama-riječima, kao mrvicama. Ostaje tek konstantna bol, žalost, suosjećanje s boli životinja, patnja, tjelesna i duševna. Na kraju, zadnji zapis u knjizi otkriva nam da je bila riječ o 2010. godini, ali to je posve nebitno, jer sve se ioanko ponavlja: ono što »dolazi, bilo je i prije, a što izgleda da je prošlo trajat će dalje uvijek, uvijek, uvijek...« I kao da kretanja nema, već se sve vrti u istome krugu, pa su i dijakronija i kalendar zapravo tek konstrukcije koja ne svjedoče o tome da svijet ide naprijed, k nekom cilju, već suprotno.

Ovi zapisi Marike Šafran Berberović ocrtavaju složenost ljudske prirode: otkrivaju nam da nismo savršeni, da smo slabi i jaki, da smo malodušni i hrabri, da smo ljudi i to je razlog zašto je njena knjiga doživjela drugo izdanje. Kako bilježi Juergensen, kao komplementaran pojmovni par moderne dnevničke književnosti ukazuju se bolest i strah. Oni u potpunosti obuhvaćaju centralnu temu dnevničkog ja: patnju u egzistenciji. Bolest dobiva svoje specifično filozofsko i teološko značenje. U dnevniku se registrira boležljivo Ja, a patnja u sebi samom biva spoznata kao patnja u egzistenciji uopće. O tome pišu i Sören Kierkegaard i Lav Tolstoj u svojim dnevnički zabilješkama. I knjiga 365 rečenica je svojevrsna refleksija egzistencijalne bolesti, ali konceptualnost knjige dodaje joj osobitu dimenziju i čini je ludičkom i posebnom, čini je zapisom s terapeutskim učinkom.