Ima li ičeg izvan riječi?

Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen su bračno-spisateljski par koji je zajedno, četveroručno, napisao već osam knjiga (dvije zbirke priča i šest romana, od kojih dva na engleskom jeziku tijekom višegodišnjeg boravka u SAD-u, gdje su završili doktorski studij književnosti). Bave se prevođenjem, a u Ližnjanu vode nakladničku kuću Komuč koruna te knjižnicu i književno svratište Zvona i nari u kojem ugošćuju umjetnike i pisce i organiziraju književne večeri i promocije. U sklopu svoga književnog svratišta uređuju i različitim sadržajima ispunjavaju internetski književni magazin ZiN Daily. Njihovo spisateljsko partnerstvo obilježava sklonost eksperimentiranju i nekonvencionalnosti, što je bilo osobito uočljivo u slučaju njihova romana iz 2015. Putanje, sastavljenom od mimoilaženja, sudaranja, približavanja i udaljavanja struja svijesti velikog broja protagonista koji ostaju bez identiteta, a roman bez fabule, forme i sidrišta. Iako nije u tolikoj mjeri nekonvencionalan, novi roman Blagoslovljena također iskoračuje izvan uobičajenih okvira tzv. književnog mainstreama, a uže žanrovski moglo bi ga se svrstati u korpus tzv. egzistencijalističkog romana.

Roman je to fragmentarne strukture, osovljen oko problematizacije različitih razina stvarnosti, s epicentrom u životnoj zbilji jednog bračnog para i njihove kćeri-tinejdžerke, a što je tek okvir ispunjen asocijativno povezanom množinom brojnih digresija kojima se od životne stvarnosti uže zajednice malog istarskog sela horizont analize širi u različitim smjerovima, zahvaćajući brojne problemske aspekte stvarnosti suvremenog svijeta. Vremenski, fabula obuhvaća relativno kratko razdoblje od nekoliko dana, ali tijekom kojih se egzistencijska zbilja te obitelji drastično mijenja, otponac čega je tzv. vidjelaštvo, odnosno učestalo ukazivanje Majke Božje gospođi Juni, majci 16-godišnje Ele i supruzi sveučilišnog profesora Andreja. No motiv Junine komunikacije s onostranim tek je okidač za propitivanje njihovih odnosa, kako međusobnih, unutar obitelji, tako i njihovog odnosa spram stvarnosti i svijeta, u smislu (ne)uklapanja u seosku sredinu koje su dijelom, ali i (ne)uklapanja u ekonomsko-društvenu stvarnost kapitalizma i korpus njegovih potrošačko-poduzetničkih imperativa. U kontekstu toga je i njihovo suočavanje sa samima sobom, sa svojim strahovima, sumnjama, neostvarenim htijenjima i željama te osvješćivanje obesmišljenosti vlastitih egzistencija.

Autori svoj roman tvore kaleidoskopskim povezivanjem asocijativno povezanih dijelova – dijaloških dionica s argumentacijama međusobno suprotstavljenih stavova, esejističkih minijatura i prikaza misaonih tokova protagonista – u kompaktan i zaokružen narativ. Rukopis obiluje digresivnim detaljima, koji govore više nego se to u prvi tren čini, kao npr. kad međusobno iznenadno nerazumijevanje između dugogodišnjih životnih partnera bude uspoređeno s prizorom ostarjele majke koja prvi put ne uspijeva izgovoriti neku jednostavnu riječ, a ukućani se ne usuđuju ispraviti je »i već u glavama računaju koji dom, koliko mjesečno, možda kućna njega, koliko košta njegovateljica, kako s kuhanjem...« Time autori otvaraju bolnu temu stvarnosti brojnih građana, a o kojoj se u javnosti premalo ili nimalo govori te premalo radi da se problem ublaži ili riješi. Ulančavanjem brojnih mikrodionica sličnih opisanoj, te njihovom množinom i opsegom njima obuhvaćenih tema i problema, Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen kontekstualiziraju priču u sasvim specifičan stvarnosni okvir naše današnje zbilje.

Naime, u temelju njihova romana i jest problematizacija stvarnosti, ali ne isključivo u njenoj doslovnosti (u smislu deskripcije izvanjskih pojavnosti ili prikaza društveno-socijalnih okolnosti), nego obuhvaćanje različitih razina stvarnosti – stvarnosti doživljavanja partnera, stvarnosti intimnog, unutarnjeg svijeta više protagonista, prožimanja i sudaranja stvarnosti više različitih ljudi koji u interakciji stvaraju novu stvarnost, a koja nije jednoznačna, koja je danas ovakva a sutra onakva, podložna promjenama i različitim utjecajima. A tu je i tema dodira svjetovne i tzv. duhovne razine stvarnosti ljudske jedinke, problem religioznosti i subjektivnosti naspram znanstvenog, objektivističkog poimanja zbilje, kao i problematizacija suočenja sa stvarnošću prilikom spoznaje o svojim ograničenjima, o svojim nedostacima, karakternim manama. S time u vezi autori problematiziraju i stvarnost želje, požude i strasti, u kontekstu preljuba, strasti koja nadjačava etiku vjernosti i odanosti, te valja posebno istaknuti njihov hrabar, otvoren i nimalo sramežljiv tretman erotike u romanu.

Na koncu, u romanu se problematizira i stvarnost izvjesnosti kraja, te neizbježnosti kojoj smo svakim danom sve bliže, a pred čime, radi lagodnije trenutne životne stvarnosti, zatvaramo oči, odagnavajući svijest o svojoj smrtnosti iz misli. Jer, da nije tako mogli bismo pomisliti da je sve uzalud, da ništa nema smisla, pa možda i posegnuti za ubrzanjem nadolazećeg kraja. Zapravo otud proizlazi i religija kao važna tema u romanu, kao okidač zbivanja i raspada jedne obiteljske zajednice, religija u kojoj mnogi traže i pronalaze, utjehu. A kako je jedna od protagonistkinja romana – Juna – prevoditeljica, u romanu se propituje i svijet teksta i riječi, riječi koje stvaraju stvarnost i koje postavljajući pitanja propituju stvarnost, a među njima i ono krucijalno: Ima li nas izvan riječi? Ima li ičeg izvan riječi?

Svo troje protagonista zapravo su u bijegu od stvarnosti, jer ne vide smisao u stvarnosti svojih života. Tako Ela bježi od obitelji jer se još formira, jer se traži, jer eksperimentira u potrazi za sobom, svojim identitetom i svojim mjestom u svijetu; Andrej bježi pred teretom krize srednjih godina u preljub i mogućnost samostalnog života u iznajmljenom stanu, a Juna bježi u vjeru, u religiju, u okrilje Majke Božje i Crkve, i njezin je bijeg najdrastičniji iskorak izvan zbilje u nerazumnost i iluziju.

Roman Blagoslovljena višedimenzionalno problematizira u našoj književnosti još nezastupljenu temu tzv. vidjelaca, ljudi kojima se navodno ukazuje Gospa. Natalija Grgorinić i Ognjen Rađen uvjerljivo oslikavaju nervno rastrojstvo žene koja te vizije proživljava i koja prima navodne poruke iz onostranosti, ali istovremeno prikazuju i tegobe koje to uzrokuje njezinom braku i njezinom suprugu koji se ne može pomiriti s činjenicom da mu se raspada brak i to zbog »božanskog stvora koji traži da žrtva iz ljubavi bude ljubav sama«, da njegova žena iz ljubavi spram Boga i vjere, iz ljubavi dakle prema apstrakciji, žrtvuje ljubav prema konkretnom biću s kojim je provela velik dio života. Njihov odnos u tom kontekstu vrlo je uvjerljivo oslikan, ali je tijekom cijelog narativa položaj njihove kćeri Ele površno tretiran, osobito motivacija njezine seksualne veze sa susjedom očeve dobi.

Uz troje protagonista autori uvjerljivo oslikavaju i nekoliko važnih sporednih likova, od kojih se izdvaja lik Fanče ‒ čija prisutnost u romanu važnošću i zastupljenošću nadmašuje onu lika Ele. A Fanča je udovica »nosa otvrdnula od zabadanja u tuđe stvari, koji se s vremenom pretvorio u vranin kljun kojim ona uspješno komada i krupniju divljač a ne samo sitan plijen«, i kojoj njena starost, njeno udovištvo i tragična činjenica da je nadživjela i sina omogućuju »da ne mora raditi ništa od onoga što ne želi, ali i da smije ono što si nitko drugi ne bi dopustio«, i koja u svojoj osobi objedinjuje sve, od uloge potkazivača, isljednika, tužitelja, svjedoka, suca i porote pa sve do krvnika. »Njezin pogled svaku tuđu želju pretvara u propust a tajnu u grijeh« i kroz njezin upečatljiv i vrlo uvjerljiv psihoportret autori su donijeli arhetipsku figure svakog našeg sela i malog mjesta, i uopće svake ljudske zajednice bez obzira na veličinu, uvjerljivo u jednoj osobi oslikavši suštinu onoga što je Konstantinović smatrao palanačkim mentalitetom.

Blagoslovljena je roman izrazito širokog zamaha, koji se postupkom asocijativnog nizanja problemskih digresija – filozofskih, psiholoških, religijskih i društvenoanalitičkih – pretvara u kaleidoskopski mozaički poligon za prikaz suvremenosti, u kojem svoje mjesto pronalaze problematizacija seksualnosti, krize srednjih godina, religioznosti, malograđanštine, čitanja, prevodilaštva, suvremene književnosti, socijalnih nejednakosti, potrošačke groznice, hiperkompetitivnosti, klasne raslojenosti, tinejdžerske nesigurnosti i buntovnosti, nezasitnosti tzv. financijske industrije, prekarnoga rada, ljudske zloće, pohlepe, nesolidarnosti... Iako autori pri kraju romana skrenu u kriptičnost i ne uspijevaju dokraja zadržati visoku razinu koncentracije u smislu obuzdavanja kaotičnosti uslijed tekstualne razbarušenosti, Blagoslovljena ipak ostaje vrijedno i vrlo uspjelo djelo, primjer one vrste proze kakvu bismo trebali imati što više: izglobljene, pomaknute, filozofične i poetične, ali i pune kritičkog naboja i ironije te izvrsno napisane, uz dosta neologizama, simbolike, metaforike, kalambura i verbalne akrobatike, a prije svega prepune inteligencije, znanja i erudicije.