Gavelline večeri (2017.) ili provirivanje pomodnih krijesta

Kokot, negdje zvan pijevac, pivac ili pevec, negdje pijetao, kao apsolutni gazda i gospodar kokošinjca, ima na glavi ljepšu i veću krijestu negoli ijedna kokoš. Redatelj, negdje zvan režiser, negdje direktor, kao apsolutni gazda i gospodar kazališne pozornice, ali u takozvanom redateljskom kazalištu i teksta koji na nju postavlja, usporediv je s kokotom: i kokotova i redateljeva krijesta mora biti najveća, najljepša i nedodirljiva! Kokot s kokošima, a redatelj s glumicama/glumcima i svim drugim sudionicima u predstavi, radi doslovno sve što mu se prohtije bez obzira i na klasika i na njegovo djelo.

Prije i oko Gavellinih večeri te uza njih i o njima

Već ovogodišnje (2017.) 68. Dubrovačke ljetne igre, u svojemu dramskom programu, a zatim i 32. Gavelline večeri iznjedrile su ovu usporedbu. Naime, pomodno šišanje i češljanje koje nose na svojim glavama i staro i mlado i muško i žensko, vrlo su slične takozvanim kokoticama, frizurama koje su bile pomodna ludost kasnih pedesetih prošloga stoljeća: kosa zalizana ili ošišana ili (danas) glava obrijana iza uši, a posred glave diči se krijesta kose, doista slična kokotovoj! Na pozornici pak, najnovija je pomodnost: pjevati u drami (!?).

Kako je do te pomodnosti došlo, ne bih umio protumačiti, ali čuo sam da se to zove »postdramski obzor«. Dakle, nekakav obzor koji je nov u drami koja se prikazuje, ako dobro shvaćam?! To prihvati i primijeni jedan redatelj, pa drugi, pa treći, sve jedan za drugim. Tek ponegdje to pjevanje ima dramaturšku opravdanost i postaje sastavi dio predstave čijoj dojmljivosti pomaže, ali češće od toga – samo je pomodnost koja čak može posve upropastiti predstavu ili pak biti kakvo izazivanje, čačkanje nečega, poznatije kao provokacija.

To pjevuckanje ili gromko pjevanje, svejedno, koje je ponegdje provirivalo kao pomodna kazališno-redateljska kokotova krijesta, obilježilo je neke od ovogodišnjih predstava prikazanih na 32. Gavellinim večerima, što znači da je redateljsko kazalište još uvijek prevladavajuće, a tako će zasigurno još dugo i ostati; tek poneki junačni redatelj, koji poštuje dramu, pisca, društvo i vrijeme kada je ona nastala, postupno će vraćati kazalištu ugled i smisao koji je redateljskim teatrom poljuljan u samim temeljima: redatelj je tu da nešto/ nekoga (pisca) i njegovo djelo prikaže, a ne da ga prisvoji, prekroji i istakne pred ljude u gledalištu kao vlastitu krijestu na svojoj pomodnoj glavi, prešavši Rubikon etički dopuštenog, moralno prihvatljivog a estetski nepatvorenog te gnoseološki istinitog, ušavši tako u laž i obmanu. Recepcijski pak, u prihvaćanju gledateljstva, stvara potpunu zbrku, naopaku sliku i pomutnju o piscu i djelu.

Možda to djeluje nazadno, no zamislite da svu klasiku prikazujemo isključivo u modernim/suvremenim kostimima, da ne ostaje ništa od integriteta i cjelovitosti prikazivanja klasičnog djela, nego da gledamo samo redateljske prerade, dorade, prilagodbe, izobličenja, izopačenja... onda ničega iz klasike zapravo nema, osim kao pukog poticaja za redateljske samodopadne egzibicije (krijeste!) i prisvajanja... Klasike na sceni zapravo nema.

Potvrđuje se ono što svi znamo, ali što se malo tko (u kazališnim krugovima, izvan njih je drugačija slika!) usudi jasno uobličiti u riječ i stav: širi intelektualni krug gledateljstva zapravo je potjeran iz kazališta i uopće ne sudjeluje u kazališnom životu (osim kurtoazno ili povremeno iz radoznalosti) pa se gledateljstvo suzilo na interesni krug (polu)profesionalaca oko kazališta te slučajna i povremena punjenja gledališta zajedničkim školskim posjetima teatru. Kao živ društveni organizam žive neka mala privatna kazališta koja otkrivaju i donose na domaću pozornicu svjetski poznate dramske tekstove, brža su i prilagodljivija suvremenom zahuktalom ritmu življenja, ne zanemarujuću ni male, pa i amaterske provincijske scenske prostore.

Međutim, na 32. Gavellinim večerima 2017. godine gledali smo samo predstave kazališta pripojenih na državni dotok novca, etabliranih i institucionaliziranih. Imam osjećaj da su Gavelline večeri time bile stanovito prikraćene u izboru.

Profesorica dr. Mira Muhoberac, teatrologica i dramaturgica, moguće trenutno najupućenija osoba kada se kaže »hrvatska kazališta«, zapisala je temeljnu namjeru Gavellinih večeri, a prema njoj, to je ‒ suigra. Suigra je, ističe ona, »temeljno Gavellino redateljsko i pedagoško načelo«. Ono se na ovim večerima ostvarivalo i razgovorima s izvođačima i gledateljima nakon prikazane predstave, a te je razgovore suvereno i znalački vodila upravo profesorica Muhoberac, kći dugogodišnje ravnateljice Dubrovačkih ljetnih igara, sve do kobne 1971., znači u kazalištu i s kazalištem zapravo od rođenja.

Želio sam nešto iz tih razgovora unijeti u ovaj svoj tekst, međutim, koliko sam obaviješten nije se snimalo izgovoreno, nema dakle ni audio ni tekstovnog dokumenta. Mislim da bi to moglo, za buduće proučavatelje kazališta biti zanimljivo, čak i dragocjeno, da postoji, pa se nadam da će se od sljedeće godine razgovori nakon predstava i dokumentirati.

Što su nam izabirači predstava ponudili da pogledamo
(uz prigodni otklon/digresiju u spoznaje o »hrvatskom književnom jeziku«)

Sonja Kovačić, Hrvoje Klobučar i Boris Svrtan, inače ravnatelj Gradskoga dramskog kazališta Gavella u Zagrebu, ponudili su nam, (od 10. do 21. listopada 2017.) tri klasična djela: Euripidovu Medeju, Molièreova Mizantropa i Pirandelovu dramu Šest lica traže autora.

Ostalo su suvremeni dramski pisci. Prvo ćemo o inozemcima.

Martin McDonagh, englesko-irski suvremeni dramatik i redatelj, napisao je Ljepoticu iz Leenanea; nakon Male scene u Zagrebu i Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, ta obiteljska mučna pripovijest treći je puta na hrvatskim pozornicama, sada u šibenskom HNK (redatelj Dražen Ferenčina). Izvrsna je to drama o sukobima majke i kćeri, duševno bolesnim u svojoj zloći izazvanoj čamotinjom neke irske pustoline te neostvarenoj ljubavi... Za razliku od svih ostalih prikazanja, u kojima se uprizoritelji trude »nabijati ritam«, ovo je uprizorenje ponudilo atmosferu, sličnu onoj u Čehovljevim dramama, što je bilo zamijećeno u razgovorima o priredbi; šteta što je ta predstava ostala inače nezamijećena i bez ikakve nagrade.

David Paquet, kanadski pisac sa svojom dramom 214 H iz života četvoro mladunaca i njihova nastavnika engleskog jezika, u izvedbi Virovitičana, prikazan je izvan konkurencije, na zatvaranju Večeri. Redatelj Robert Raponja ostvario je posebno dinamičnu i dosjetljivo uprizorenu predstavu.

Iz Srbije, beogradski Atelje 212 prikazao nam je dramu Moja ti, Olge Dimitrijević (redateljica je Aleksandra Milavić Davies). O tomu će još biti riječi.

Ostalo su domaći dramopisci/dramospisateljice.

Prve su ‒Anica Tomić i Jelena Kovačić: Magic evening (redateljica Anica Tomić), Teatar &td. Zagreb.

Jedan par došao je u večernji posjet drugomu, mimo domaćinove volje, pa nastaje niz kojekojih prigoda u pijančevanju, sve do uzajamne čopor-ševe, međutim, stalno netko neznan i nepozvan kuca na vrata te očekivasmo nekakav »teatar absurda«, no ništa od toga: kucaju (u mašti spisateljica, izvan neke logike na pozornici), oni koji i jesu pokucali kad su došli; iznevjeren je tzv. kut iščekivanja. Dramoletić, u trenutcima, gledatelju daje nadu u slutnji nečega višeg od prikazanoga straha i kukavičluka protagonista, prije svega poštenom glumom, međutim, ostaju tek detalji pukoga oponašanja stvarnosti... jedan većkrat viđen i već ustajao rukavac hrvatskoga suvremenog kazališta.

Domaćin, Gradsko dramsko kazalište Gavella, prikazao je dramu Tesla Anonimus. Piše: »Koncept Filip Šovagović«, što bi značilo da je i napisao i uprizorio to što vidjesmo.

Nakon petnaestak minuta pokušavanja da se usredotočim na ono što se zbiva dolje u predvorju kazališta, a mi bijasmo bili u improviziranu gledalištu slijeva i sdesna, shvatio sam da je riječ o prizorima iz Teslina privatnog i javnog znanstveničkog života, sukoba s pokvarenjacima i grabežljivcima, te da je istina što je autor napisao; »...nije li Tesla možda pogriješio u nastojanju da svijet učini boljim«?! Naravno da jest pogriješio. Što je više korisnih izuma, to je više i njihove zloporabe te je svijet sve gori i gori, odnosno čovjek je isti onakav kakav je bio i prije Krista Spasitelja: ni Isus ni Tesla ni od čega i ni od koga nas nisu spasili jer se od nas ionako ne možemo spasiti. Usprkos toj spoznaji, ima nas koji ne možemo prestati »popravljati svijet«, skupa sa Šovagovićem... Međutim, nisam uspio dokraja usredotočiti se na izvedbu. Žao mi je. Moguće da sam puno toga propustio, no to je, svakako, ponajprije moj propust. Ne mogu baš uvijek i na baš sve usredotočiti se.

Zagrebačko kazalište mladih (ZKM) predstavilo je dramatizirani već slavni roman Črna mati zemla mladoga Kristiana Novaka. V Međimurju sam, kakti navučitel, v razredima imel pet Novakof, ampak ni jeden je ne bil Kristian. Taj se je narodil četrnaest let kesnejše, v Nemčiji (Baden Baden, 1979.), pak su se potem vrnuli dimo...

Hoću kazati da mi je blisko što sam gledao na pozornici kao dramatizaciju (Tomislav Zajec) već slavnog romana još mladog Kristiana Novaka i da posve dijelim njegovu opasku da je za kasnije pisanje presudan utjecaj onoga tko mu u školi predaje hrvatski i književnost (konkretno: gimnazijski profesor mu je bio Ivan Pranjić u Čakovcu). Pomogla mu je, iznosi u životopisnom zapisu, i znatno starija od njega sestra, čija je kritičnost, kaže, bila dragocjena, no zaboravio je spomenuti onu koja mu je pomogla više od ikoga drugog i koja ga je prometnula u prepoznata i slavna (u našemu vidokrugu barem!) čitana, kritičarski tumačena, u medijima prisutna i izvođena, nagrađivana... pisca. To je božica Fortuna, naravno. Je, tak je: ak te ona ne zeme pri kiklu, pajdaš moj dragi, čak da si i genij, od vsega ništ!

Dakle, riječ je, čitam, o odrastanju, o vremenu tog odrastanja, o strahotnim i sudbinskim društvenim promjenama, o duševnim ponornicama, o zdvojnosti, o osjećaju krivice, ne baš jasnom za što, samoubojstva su sudbina Hrvata inače, o grubim odgojnim i inim postupcima, o strahovima, o koječemu što čini život osjetljiva mladunca u prozi koja je, tvrdi se, vrstno (hrvatski bi se reklo: žanrovski!) teško odrediva ili čak neodrediva, no ako Fortuna hoće... Ili je upravo to kvalitetno već kao novìna u pristupu i obradi uzajamno isprepletenih tematskih krugova... uz »dvostruki krik«: »...što su mi napravili« i »...što smo mu napravili«, kako sam označuje svoju prozu.

Na pozornici je stalno živahno, prizori su kratki, ima ih, znači, puno, neki su doista zanimljivi, svi vješto upriličeni, svi životni (što je temelj svemu što vrijedi vidjeti!), no u jednomu trenutku na sceni su dva prizora istovremeno, jedan na krajnje lijevom, drugi na posve desnom dijelu prostrane pozornice... Metnimo stavit, ako baš nismo toliko razroki pa ih oba uspijemo strpati u vidno polje, da čak i to pomaže ukazati na puninu i nabijenost zbivanja...

Prigoda je, međutim, u digresiji zamijetiti nešto s jezično-načinskog/lingvo-stilskog i kritičko-prosudbenog motrišta. Književni jezik romana Kristiana Novaka utjelovljuje podosta međimurske kajkavštine. To je njegov hrvatski književni jezik. Svaki hrvatski književnik, znači, ima vlastiti hrvatski književni jezik te književnih jezika ima toliko koliko i pisaca tim jezikom. Uglavnom, malo je onih koji svoju književnost pišu isključivo priznatim riječima / normiranim vokabularom, odnosno pravopisno ozakonjenim ili tzv. standardnim jezikom.

Znači »hrvatski književni jezik« kao nešto čime svi književnici pišu, ne postoji. Ne postoji ni kao nešto čime svi govore kao ozakonjenim hrvatskim. Naime, nisu ni svi govornici ni svi pisci ujedno i književnici pa je to onda samo »hrvatski jezik« ni u čemu »književni«! Nije, na takav način, nikada ni postojao, osim kao politički program Beča (Europe) i poslušnih im sluga iliraca koji su štokavštinu proglasili »književnim jezikom« jer su tako pisali hrvatski književnici u Dubrovniku, i Gundulić kao ondašnji uzor-pisac (jezično doista to i jest!), što se pokazalo i sudbinski loše i sudbinski dobro u istom.

Loše je jer je zatim lukavi i pokvareni lupež, Vuk Stefanović Karadžić, kradljivac hrvatskoga jezika i hrvatske književnosti te idejni utemeljitelj velike Srbije, svu hrvatsku štokavsku književnost (jer srpske do 19. stoljeća de facto nema, pod Osmanlijama su) proglasio srpskom, a sve štokavce Srbima, što se u Srbiji i dan-danas uporno prakticira i kao velikosrpski mit i kao konkretan osvajački program zagovornika zamišljene (i dijelom već na hrvatskom etničkom prostoru Posavine i istočne Hercegovine ostvarene) Velike Srbije.

To isto je ujedno i dobro, jer da su ilirci utemeljili službeni jezik na kajkavskom ili čakavskom, sav bi štokavski govoreći dio hrvatskoga naroda otpisali i prepustili na milost i nemilost okupatorima: trojezičnost jednoga i ča-kaj-što zajedničkoga trodijalektalnoga hrvatskog jezika hrvatsko je jezično bogatstvo i posebnost među svima znanim nam jezicima. (Zato hrvatski i jest, leksički gledano, relativno najbogatiji svjetski jezik.)

Roman i kazališnu predstavu Črna mati zemla, iako s kajkavskim naslovom, nikako ne možemo smjestiti jedino u kajkavsku književnost: Kristian Novak, znači, posreduje i potvrđuje, ističe i učvršćuje spoznaju da je hrvatska književnost trodijalektalna, kao i hrvatski jezik mimo književnoga, i izvan bilo kojega drugoga slavenskog jezika, tako da ovim romanom posve nestaje gotovo dva stoljeća staro značenje pojma »hrvatski književni jezik«, važeće jedino još kod ponekih hrvatskih jezikoslovnih trabanata tlapnje ili kod pogrešno obrazovana puka i sličnih mu novinara. Pojam/sintagma postoji i ostaje, ali značenje se iz temelja mijenja. Črna mati zemla ima, dakle, i golem književno-jezično-povijesni značaj. Kad Fortuna hoće...

U dramskoj suiti Mate Matišića Ljudi od voska, čime se predstavilo zagrebačko Hrvatsko narodno kazalište, »u njezina tri stavka, ispisane su tri mračne priče o roditeljstvu: prva o ocu i biološkom sinu za čije postojanje nije znao, a koji je zločinac; druga, osim priče o vjenčanju i brizi kakav će nasljednik biti, ponajprije je priča o tragediji jedne djevojke; i treća, o majci – smrtno bolesnoj – koja traži skrbnike za svoju kćer. Postoji i priča o autoru. Piscu Viktoru, kao dramskom liku. Autoru Mati koji se i upliće u ‘Dramskom pogovoru’, ali ne postoji priča o Mati Matišiću, iako je možda očekujemo (...) zato što ulazimo u svijet fikcije. A da smo u svijetu fikcije, saznat ćemo i saznavati na nekoliko razina (...) Mate Matišić je ponajprije u dramu unio zbiljske činjenice iz svojega života (...) On unosi zbiljske činjenice upravo u želji pokazivanja kako fikcija i zbilja nemaju nikakve veze«, itd. (Sve ovo prepisujem iz promičbenog teksta uz predstavu.) Podsjeća na poznatu zapadnjačku odrednicu o Balkancima: »So much history«. No, tu je bio Janusz Kica, Poljak (Wroclaw, 1957.), uistinu odličnik redateljskoga umijeća, koji je uspio vješto »salpati sve to«, kako bi rekli naši ribari, te napraviti ipak gledljivu predstavu.

Iskreno, svi drugi Matišićevi komadi koje sam gledao dojmili su me se znatno više od ovoga. Kao da je previše zinuo te nije uspio progutati toliko golem zalogaj... No, živimo u vremenu tri istaknuta i značajna hrvatska dramska autora, a to su: Miro Gavran, Mate Matišić i Nino Škrabe: tko dočeka, još bi mogao kojekoju zanimljivu priču vidjeti. (Ne, ne zaboravljam da oni nisu jedini autori, »ima i drugih nego ti...«)

Satiričko kazalište Kerempuh zateklo se na dramskom programu pričom naslovljenom »Ustav Republike Hrvatske« (Ante Tomić & Rajko Grlić), koju je na sceni upriličio Vinko Brešan. To je »vrlo intimna ljubavna priča o četvoro ljudi koji žive u istoj stambenoj zgradi u centru Zagreba«, a ide ovako: Hrvat je policajac, krupan, ljudina u svakom pogledu, s imenom promijenjenim u srpsko ime Dušan (kao što se moj dragi prijatelji i suradnik Savo Milivojević, tv-snimatelj, u Domovinskom ratu prezvao u »Hrvoje«, da ne bude belaja na bojišnici, ako ga tko zovne), a bio je dragovoljac solunskog fronta (baš kao i mladi Alojzije Stepinac, npr.). Oženjen je Srpkinjom Majom, koja je sjajna žena, odana i brižna.

Srbin je pederko, tetkica, štrkljav, u štiklama, oblači se u ženske haljine, inače je intelektualac, profesor, stručnjak za hrvatski ustav. Ljubavnik mu je stradao te cmizdri za njim. Otac s kojim živi je bolestan, četnik, o kojemu se on pažljivo brine. Tu je i srpski popa, nekakav mutikaša i očev prijatelj, bezbeli. Otac četnik na kraju, pri naklonu, hoće dići ruku na nacistički pozdrav, valjda da se Hitleru još jednom pohvali kako je Beograd »juden frei«, očišćen od Židova (kao i hrvatska sela od Hrvata u okolici Knina i u Slavoniji, dok su u oslobodilačkom Domovinskom ratu bili pod okupatorima srbo-četnicima). No, spriječe ga u tomu, previše je ipak previše.

Hrvatu, dakle policajcu, da ne izgubi posao, valja položiti predmet Ustav Republike Hrvatske, no to mu nikako ne ide, da ga ubiješ – ništa mu ne uspijeva zapamtiti iz toga tamo nekakva Ustava koji nikada ranije nije postojao. Stoga odana i brižna žena Srpkinja pohita do susjeda i tetkice Srbina, da joj muža Hrvata podučava o Ustavu pa se tako i zbliži s njim.

Međutim, oni obojica malo uče Ustav, a više se prepiru tko je bolji a tko gori, tko ovakav tko onakav, što je ovako, a što nije tako nego onako; politikantska posla s ponekim istinama, ali i s puno zabluda i klišeja, prikrivenih podjarivanja i neistina... Tu se vidi da Hrvat policajac i nije baš blentav, kakav se ponekada gradi da jest, jer su »Hrvati bolji ljudi« (što je imbecilno tvrditi, jer ljudi su svugdje svakakvi, kakvi već jesu). Namjerno pojednostavljeni Hrvat i policajac izvrsno poznaje i historiju i suvremenu politiku, samo, eto, Ustav RH, to mu, očito, nikako da »sjedne«! Premda, u stisci, ipak položi mrski mu predmet. Maja juri susjedu, skupa s mužem, da to proslave, no nema ga, na klupi je u parku, gdje ga i pronađu. Srbin tetkica, sada i bez oca i bez ljubavnika, kani ubiti se. Oni ga spašavaju.

Na svršetku će se tako, eto, ipak potvrditi da su Hrvati »bolji ljudi«. Naime, policajac i žena mu očekuju bebu, a Srbina tetkicu pozivaju da bude kum. Srbin tetkica odustaje od suicida, baca pištolj, prihvaća biti kum hrvatskom djetetu. Pjenušac, happy end!

U razgovoru s gledateljima nakon predstave jedan je gledatelj pitao ‒ može li se shvatiti da je to dijete napravio upravo tetkica s kojim se policajčeva žena zbližila toliko da vuče muža po gradu sve dokle ga ne pronađu ‒ na što nije dobio nikakva odgovora. No, iza mojih leđa jedan je ženski glas poluglasno kazao: »Ako si ti to vidio tako, onda tebi tako i jest!« Gledateljica je time zapravo potvrdila u teoriji poznato šesto opće kritičko-prosudbeno motrište, ono recepcijsko, koje bi se moglo izreći i ovako: »Koliko gledatelja, toliko i različitih prihvata nekoga djela«. Znači da je istina sve što sam vidio, a ako netko misli da je sve prikazano obrnuto, to jest da je Hrvat tetkica i peder, a Srbin ljudina od komada i valjan tumač hrvatsko-srpskih povijesnih i suvremenih odnosa, onda je moguće upao u davno otrcane klišeje i desetljećima nametane predrasude. Mene je npr., kao beogradskog studenta, 1959. u samom središtu tadašnje jugoslavenske prijestolnice zamalo pa silovao upravo srpski milicajac, ne tetkica, nego onaj po mlade dečke opasnije sorte...

Proteći će još puno Save, nizvodno i uzvodno, prije nego se na temu hrvatsko-srpskih sukoba i odnosa dodatno bitno pokvarenih okupatorskim nasrtajem na Hrvatsku 1991., snimi neki »Alo, alo!«, kao zabava i razbibriga, bez politikantskih prizemnosti. No ako sve shvatimo tako da je pomirbeni svršetak ove priče mogući put k tomu, nada oživi.

Zablude i obmane redateljskog teatra

Redateljsko kazalište klasična dramska djela prekraja kako se kojemu redatelju svidi. Vuk Torbica, srpski redatelj, u Hrvatskomu narodnom kazalištu »Ivan pl. Zajc« u Rijeci Molierèova Mizantropa temeljito je skratio i prenio u suvremene kostime. »Niz britkih kritika koje Alceste upućuje društvenoj hipokriziji blista oštricom pronicljive analize i pravičnog argumentiranja. Mene je ipak zanimao sam čovjek iza svega toga (...) kao i pitanje je li istina samo moralna kategorija, nešto što se jednoobrazno prihvaća kao čovjekovo dobro svojstvo. Priliku zato dao je, vjerujem, sam Molière spretnim, majstorski ambivalentnim odnosom prema ovom liku. Upravo zbog ovakvih višeznačnosti njegova pisanja, ključno je pitanje trebamo li se danas opušteno smiješiti ili ih sagledati u svjetlu analize malignosti društva«, piše očito vrlo nadareni i spretni Igor Vuk Torbica, čije je predstavljanje Molierèova Mizantropa bilo na svoj način zanimljivo.

Međutim, ja kao gledatelj, nisam došao u kazalište gledati kako neki redatelj shvaća slavnoga Francuza, nego njegovo, Molierèovo djelo. Prikažite mi ga kakvo jest, sam ću ga shvatiti i prihvatiti kako ja hoću i znam; Torbičino ili bilo čije drugo shvaćanje i prihvaćanje te posredovanje treba onda i potpisati svojim imenom, ne Molièreovom. Međutim, ovu predstavu potpisuju »Igor Vuk Torbica« (...) »prema Jeanu Baptisteu Poqulinu Molièreu«.

Uostalom, i sam redatelj priznaje da ga ne zanima toliko ni Molière ni Mizantrop, koliko ga zanima »čovjek« i »je li istina isključivo moralna kategorija«, a »priliku za to dao je, vjerujem (?!, op. a.) sam Molière«. Da, doista, Moliere je »spretnim, majstorski ambivalentnim odnosom...« »nizom britkih kritika«, »oštricom pronicljive analize« itd. ono što ovu predstavu čini zanimljivom. A da smo je vidjeli kako je i napisana i u njezinu vremenu, makar nužno »štrihanu« zbog suvremenih recipijentskih navada i običaja, bila bi, mislim, neusporedivo zanimljivija. Osim toga, vidjeli bismo Molerèova, a ne Torbičina Mizantropa s Molièreovom vrijednostima i to što je tamo »mene zanimalo« (to jest njega, op. a.); mene bi, gledatelja, možda zanimalo tko zna što drugo.

Tu se skriva temeljna zabluda i šupljina podloge »redateljskog teatra«.

»Što je onda, nakon svega, ostalo od Pirandellove antologijske drame Šest lica traži autora’?« u predstavi splitskoga HNK i u redateljstvu Olje Lozica, pita se Matko Botić, dramaturg tog uprizorenja (u promidžbenim stranicama 32. Gavellinih večeri). »Ostao je jezivi, polarno hladni usud lica koja ne mogu naći zadovoljstvo ni u zbilji ni u literaturi niti u kazalištu«. I sve to se zbilo »nakon gotovo tri mjeseca intenzivnog istraživanja svih diskurzivnih staza Pirandelova komada«. »Autorski i glumački tim« nudi time »jedan od mogućih odgovora na to pitanje«, itd.

Ha, da ne ponavljam netom izrečeno o zabludi i iluziji redateljskog teatra (iluziji »po Voltaireu«) što bi se bilo dogodilo da su nam (»autorski i glumački tim«) jednostavno prikazali Pirandellovu antologijsku dramu takvu kakva jest, bez tromjesečnog metanisanja nad njom? Možda bismo tada dobili više nego samo »jedan od mogućih odgovora na to pitanje«? (Tada tog pitanja i ne bi bilo!) Možda tada ni glumci ne bi bili »bešćutno pušteni da mole za milost«, makar dok su na pozornici, uživali bismo u predstavi i mi (u gledalištu) i oni? Možda većini gledatelja ni »izlizana matrica teatra u teatru« ne bi smetala, dapače, mnogi bi je tek tada otkrili. Uostalom, i samo kazalište je od pamtivijeka te je, odavno već, »izlizana matrica« per se, no – uvijek iznova zanimljiva.

Da nisam studirao komparatistiku i da nisam već ranije gledao uprizorenja ove drame, najiskrenije rečeno, uopće ne bih shvatio da je to »antologijska drama«. Mislio bih da je to neki današnjik negdje sklepao, eto što se dogodilo. (Kazalište postoji radi gledatelja, a ne radi fahidiotskoga brisanja »izlizanih matrica«.)

I treći na Gavellinim večerima prikazani klasik, Euripid i njegova Medeja, propušteni su kroz žrvanj redateljskog pristupa: to su prikazali Mariborčani (Slovensko narodno gledališče) u redateljstvu Olivera Frljića.

Frljić je iznimno nadaren redatelj, na Akademiji je dobio odličan iz redateljstva, a za uprizorenje neke dječje književnosti svojevremeno u perifernom zagrebačkom kazalištu Dubrava, na sva sam usta nahvalio njegovu predstavu, baš redateljstva što se tiče, ne znajući o njemu ništa, prvi put pročitavši u programu predstave ime posve mladog i tada još nikomu poznatog redatelja. Slično je vješto uprizorio i Medeju, no, naravno, nije to baš Euripidova Medeja, nego ona Frljićeva, besprizorna zločinka i mnogoljudni ubojica...

Pri svršetku predstave, u dojmljivo izvedenoj scenografiji, niz pozornicu se slijeva krv. Pjeva se Internacionala... U krvi Internacinale, za volju šačice bjelosvjetskih probisvijeta, u ljudskoj krvi utapali su se milijuni nevinih. Poklano je i ustrijeljeno, samo pod Titovim naredbodajstvom, »pola milijuna« Frljićevih zemljaka (podatak je, iako moguće pretjeran, no ne bitno, iz najbližega Brozova političkog okoliša).

Međutim, Frljić je u Gavelli, u razgovorima nakon predstave, jasno rekao da nikakva nacionalnog osjećaja on nema i da ga ne može imati. No, internacionalizam je samo zbir nacionalizama, kako i jasna semantika te riječi kazuje, a nešto izvan ili iznad toga, samo je u glavama zamamnika, zanesenjaka i bluna koji bi, ništa ne naučivši iz nedavne prošlosti, ponovno rušili demokratske sustave i nasiljem izazivali pokolje, sve u ime »svetih ciljeva« koji su uvijek imali samo jedan cilj: »Na vlast, na vlast«!

No, dobro, svatko je takav kakav jest i ljudska su mu prava u demokratskim sustavima uvijek zagarantirana, tako i pravo na svoje uvjerenje, to nije sporno. Mene osobno u vezi s ovim redateljem muči nešto drugo. Ne čak ni to što mu kazališna umjetnost nije cilj, nego političko sredstvo da provokacijama »mijenja svijet«, neka i to!

Muči me misao kako je jedan očito inteligentan redateljski odlikaš i poklonik Internacionale, pjevajuće čak i u antičkoj Medeji, mogao nasjesti na jeftinu nacional- šovinističku velikosrpsku petokolonašku podvalu u Hrvatskoj i ustvrditi (na pozornici!) da je ona djevojčica prezimenom Zec, srpske nacionalnosti u Zagrebu ubijena iz nacionalnih pobuda »genocidnih« njegovih zemljaka, da bi se prikrila neosporna genocidnost velikosrpskih okupatora Hrvatske; ona jedna jedina, ni jedna druga ni prije ni poslije tijekom čitava Domovinskog rata u kojemu je stradalo »više od pet stotina hrvatske djece«!?

Riječ je o svojevremenoj predstavi Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku u Rijeci, o djevojčici ubijenoj samo zato da ne bi mogla svjedočiti o ubojstvu vlastita oca u obračunima kriminalnih skupina među ratnim profiterima, bez ikakva nacionalnog predznaka koji je u predstavi nametnut. Znači li to da ovaj redatelj ne samo da ne osjeća pripadnost vlastitu narodu, nego da ga čak i mrzi, ako je spreman lagati o njemu? (Što propituje krivnju gledališta, to je u redu, ali nje u ovom slučaju nema!) Ako je tako, je li on onda društveno, a moguće čak i duševno, bolestan čovjek? (Naime, bolest, u medicinskim udžbenicima, može biti ili tjelesno ili duševno ili društveno, tamo piše »fizičko, psihičko i socijalno« gubljenje zdravlja.) No, četrdeset mu je godina tek... Ima vremena još jednom pročitati Bijesove Dostojevskoga: tamo se s lakoćom može razabrati kako je bjelosvjetska banda započela svoj internacionalistički pokolj, gdje su joj korijeni...

Ona pomodna krijesta kokotica, ne samo redateljskog teatra, jer takvu brojni redatelji na svojim glavama već dugo nose, nego i pjevuckanje u dramama »postdramskog obzora«, kako li već, označila je dakle i ovogodišnje Gavelline večeri, što je, svakako, zanimljiv podatak za teatrologe i za povijest domaće dramske umjetnosti. Kako se pjeva u Medeji, pjeva se u »postdramskom obzoru« još ponegdje; to je doista »pomodna krijesta« koja se kao trenutna redateljska ludorija širi dramskim uprizorenjima.

Tako je i u već napomenutoj beogradskoj predstavi čuvenog Ateljea 212, koja se bavi »problemom starosne, ideološke i seksualne te rodne diskriminacije«. Protagonistice su »starice, neke od njih partizanke, komunistkinje, lezbijke, majke...« Uglavnom, u »liberalnom kapitalizmu« vlada ono što je pokojni Ivo Brešan zvao »fašizam prema starcima« (osjetim ga i ja, itekako!). Njima je u socijalizmu život bio sigurniji i ljepši, ali bile su i mlađe, sada ih čak i deložiraju osporavajući im legalno stečena prava, itd. Ljute su, bijesne, pa i zapjevaju nostalgično »da nima jubavi ne bi svita bilo« i slično. Inteligentne i dramaturški suvisle autorice, redateljica (Aleksandra Milavić Dejvis) i spisateljica (Olga Dimitrijević), to su učinile dijelom scenske radnje, pa to pomodno pjevanje ovdje ne djeluje nametnuto i suvišno, nego logično. Međutim, kada su zapjevale »Po šumama i gorama«, što je u kolektivnoj svijesti partizanska i revolucionarna pjesma, dvoranom kazališta Gavella prolomio se spontani pljesak.

To znači: 1) da ovo kazalište u Zagrebu ima svoju vjernu publiku; 2) da je jasna masovna takozvana jugonostalgija, rekao bih ne toliko na idejnoj ili političkoj, koliko na socijalnoj osnovi gubitka sigurnijega života; 3) da se revolucionarne pjesme javljaju ne u demokratski »uigranim« i stabilnim kapitalizmima, nego u onima divljim i primitivnim, gdje je na vlasti kasta povlaštenih političkih mafijaša koji »imaju državu«, a narod je de facto nema, a trebao bi je imati i de iure; 4) da bi – ili političari trebali promijeniti ponašanje izrabljivanja obespravljenih (ne samo onih ostarjelih žena iz prikazane drame!) i bahato ih pljačkati – ili bi obespravljeni i opljačkani trebali promijeniti takve političare; i 5) da su nam, učeći nas o našoj najnovijoj povijesti, namjerno i dalekosežno pogubno skrivali istinu, upravo u tomu i o tomu socijalizmu za čijim gubitkom, ili zapravo za gubitkom svojih boljih života, žale ne samo žene u ovoj drami, nego i ostala hrvatska i srpska sirotinja.

Sve je iz toga spontanog kazališnog pljeska na 32. Gavellinim večerima jasno, osim ovoga razloga opisanog u točki 5.

Naime, i ja sam, sasvim nepredviđeno i posve slučajno, doznao da neke popularne partizanske pjesme imaju i svoju ustašku inačicu, stariju od partizanske. Znači, melodija je ista u obje verzije, ali ustaški tekstovi su – preinačeni u partizanske. (Primjerice: Po šumama i gorama naše zemlje ponosne/ ustaše se mladi bore, slavu borbe pronose, odnosno: Po šumama i gorama naše zemlje ponosne/ idu čete partizana, slavu borbe pronose.) Da je to gledateljstvo te večeri u Gavelli znalo, pitanje je bi li zapljeskalo »ustaškoj muzici«? Neko drugo sigurno bi. Ili bi, zbog ondašnje pobjede partizanske tekstovne verzije nad ustaškom, koja je pala u zaborav, sastav gledateljstva te večeri u Gavelli zapljeskalo još jače!?

U mojemu kraju ljudi kažu »Bog zna!« kada je jasno da se nešto zapravo ne zna. Ili se još ne zna.

Nagrade 32. Gavellinih večeri

»Prosudbeno povjerenstvo 32. Gavellinih večeri u sastavu Ivana Buljan Legati, glumica, Damir Karakaš, pisac i Sebastijan Horvat, redatelj« dodijelilo je nagrade za nabolje glumce, žensku i mušku ulogu, te za najbolje redateljstvo i najbolju predstavu. Dvije su nagrade otišle u Maribor: »najboljoj glumici« Nataši Matjašec Rošker za ulogu Medeje te za »najbolju predstavu« Medeji u redateljstvu Olivera Frljića, a dvije su ostale u Zagrebu: Dori Ruždjak Podolski, novoizabranoj umjetničkoj voditeljici Dubrovačkih ljetnih igara, za redateljstvo predstave Črna mati zemla (K. Novak, Zagrebačko kazalište mladih) i Siniši Popoviću za ulogu Nikole u predstavi Ljudi od voska (M. Matišić, HNK).

Da mogu, svakidanje bih nagrađivao sve umjetnike, a osobito glumce koji od nagrada i za nagrade gledateljstva koje im plješće i žive. Međutim, kada mi kažu da je netko dobio neku nagradu, prvo što upitam uvijek je isto: »A, tko mu je dao tu nagradu?«

Budući da o prosudbenicima tih nagrada znam ili vrlo malo ili ništa, pogledao sam što o njima ima internet, no nisam baš nešto puno doznao. Ipak, razabrao sam ponešto: da Ivana Buljan ima zavidnu karijeru, ne nešto glumačku, ali je čak »doktorirala kinesku filozofiju«, nakon studija u Pekingu te da govori hanski jezik (godine, kao i gotovo sve one, skriva); da je Damir Karakaš potekao iz ustaške sredine u Lici (1967.), ali da je danas žestoki antiustaša i antinacionalist uopće (doznah iz nekoga interviewa koji je tamo objavljen), a Sebastijan Horvat (Maribor, 1971.) da je već režirao u Gavelli, no da je puno više radio ili radi u Rijeci, gdje je Oliver Frljić u tamošnjemu HNK-u bio intendant; ne znam je li još to tako.

Navodim doslovno »jednoglasne odluke o nagradama«, ne usuđujući se lektorirati ih:

»NAJBOLJA ŽENSKA ULOGA – NATAŠA MATJAŠEC ROŠKER

Nataša iscrtava, oživljava i utjelovljuje Medeju kroz njezinu moguću mušku revolucionarnu i strastvenu prirodu. Usprkos snažnim obratima njenog točno strukturiranog govora, koji se s lakoćom prelijeva u tijelo, ili mu se suprostavlja, njeno utonuće u senzibilnost uzrokuju potresno otrežnjenje. Medeja postaje lik koji sve prožima, za kojeg neprestano imamo osjećaj da je istovremeno strastven iznutra i radikalno izvanjski – ona sebe gleda izvana i cinično se smije naporima glumice... Natašina uloga je ujedno koncept i funkcija koja je svjesna estetskog okvira same predstave ali i srce i strast koja se bez oklopa i oružja naginje ljudima – ili natrag u pretpovijesno doba (kada prekorači krvavu zavjesu na sceni) – ili naprijed u sadašnjost publike koja ju gleda...

NAJBOLJA MUŠKA ULOGA – SINIŠA POPOVIĆ

Izvrsna, izuzetno precizno i postupno vođena igra Siniše Popovića u ulozi Nikole u predstavi Ljudi od voska, autora Mate Matišića, redatelja Janusza Kice, slika je razočaranoga ranjenog čovjeka uhvaćenog u stupicu unutarnjeg mraka koji se besciljno okreće na vrtuljku laži, obmana i predrasuda. Siniša Popović igra žestoko, potresno, neposredno, s punim žarom i iz čvrstoga, zrelog glumačkog uporišta problem oca zlostavljača koji doživi nesreću vlastitog djeteta. Sukob unutar lica oslobađa Popović poetičnim i gnjevnim praskovima, ne opredjeljujući se do kraja ni za jednu od tih kvaliteta.

Čini to u vrlo širokome interpretativnom planu držeći na jednakoj energetskoj razini scenu nemalu u vremenskom trajanju i pozornost publike.

NAJBOLJA REŽIJA – DORA RUŽDJAK PODOLSKI

Nagradu za najbolju režiju dobiva Dora Ruždjak Podolski za predstavu Črna mati zemla. Riječ je o složenome i osebujnom scenskom uprizorenju opsežnoga i jezično zahtjevnoga istoimenog romana Kristijana Novaka koje okuplja sedamnaest članova ansambla Zagrebačkog kazališta mladih kojemu su u ovoj predstavi pridruženi jedan dječak i jedan glazbenik. U priči o primordijalnim silama i mračnim ljudskim tajnama, ljudskome prokletstvu, črnoj zemli koja nas strpljivo nosi na svojim plećima, neizvjesnosti, nasilju, izopćenosti, izopaćenosti, pečatima koji ostaju za cijeli život, ali i ljubavi nižu se prizori nesretnih sudbina, bizarni događaji izmiješani s idiličnim motivima djetinjstva u tranzicijskom Međimurju. U tom mračnome, zamršenom orkestru ljudskih tajni redateljica Dora Ruždjak Podolski postiže istovremeno dinamičnost i suptilnost scena u kojima se u pravoj mjeri i po dubokoj unutarnjoj potrebi otvaraju točni i izrazito emotivni glumački odnosi, a glazba, koja se u predstavi izvodi u živo, teče linijom međimurskog dijalekta naglašavajući suptilne vibracije ljudskih osjećaja.

NAJBOLJA PREDSTAVA ‒ MEDEJA

Oliver Frljić i ansambl mariborske Drame pred publiku postavljaju Euripidovu Medeju kroz suvremenu i brutalnu kazališnu interpretaciju koja izaziva trnce. Predstava je visoko kvalitetni proizvod suvremenoga kazališnog pisma gdje se političnost izjave prikazuje više kroz vizualno-osjetilno suživljenje kazališnih elemenata. Cijeli ples ritmiziranoga govora i koreografiranih tijela, zvučnih i ostalih vizualnih segmenata, se usprkos brzim rezovima i estetskim te glumačkim prebacivanjima u korerentnu predstavu koja gledatelja s lakoćom zavede, Uznemiri i približi Medeji – onom drugom spolu – ženi koja unatoč tome što ispod bijele haljine nosi hlače, još uvijek ne razumijemo i u nama još uvijek izaziva nelagodu...«

Mislim da je važno zabilježiti sva naša aktualna kazališna zbivanja, pa tako i zbivanja na 32. Gavellinim večerima, ljeta Gospodnjeg 2017.

(Zagreb, listopad 2017.)