Fragmentarna ljepota romanesknih udaha

Svima koji iole poznaju suvremenu hrvatsku književnost, osobito onu kontekstualiziranu njezinim sjeverozapadnim kuturno-jezičnim habitusom, autorica Emilija Kovač, ujedno i doktorica književne znanosti, dobro je poznato ime. Ipak, Slike: na dah koje su u rujnu 2017. objavljene kao 44. knjiga po redu čakovečke Biblioteke Insule svojom će začudnom poetskom ljepotom iznenaditi čak i one koji dobro poznaju osebujnost autoričina, uglavom lirski predisponirana diskursa.

Već i sam naslov, kao ključan paratekstualni element, upućuje na netipičnost ovoga hibridnoga pisma. Podvlačeći fenomenologiju slike kao svoj zaštitni znak, tekst već i na toj početnoj, suštinski autorefrencijalnoj razini, ukazuje na sliku kao temeljnu strukturalnu, ali i sadržajno-ugođajnu jedinicu – prvo od toga je, dakako, obilježeno fragmentarnom izdvojivošću u okviru širega diskurzivnog konteksta, a drugo svojom vizualnom dimenzijom, nerijetko vezanom uz lirski usmjerene iskaze. Ojačano sintagmom »na dah« potonje se obilježje – kratkotrajnost, izdvojivost – još i dodatno pojačava, usidruje u karakter hotimičnosti, ali i onoga što iscrpljuje elementarne zalihe ljudskoga postojanja, troši životno nužne resurse.

Ronjenje na dah, poznatno je, aktivnost je koja svojom ovisnošću o potrošivim zalihama životno nužnoga resursa (kisika) traži izniman fizički napor te je zbog istoga razloga potencijalno opasna, ali i ograničena u vremenu. Upravo se navedene konotacije mogu uzeti u obzir u slučaju ovoga prozno-poetskog teksta Emilije Kovač. Čitatelj se, naime, i sam zatekne u ulozi onoga koji roni »na dah« brižno osmišljenim, raznorodnim dionicama kolažnoga književnog tkiva, no isto tako, što je možda još važnije, taj isti elan (uzbuđenje, ali i strah), adrenalin zarona, osjeća i kao trajni autorski impuls koji pulsira tekstom od njegova počeka do kraja. Potonje je svakako pomognuto i činjenicom autobiografskog karaktera teksta, barem u nekim njegovim dionicama, poetikom sjećanja koja, prije svega, evocira slike i situacije djetinjstva i mladenaštva, procese osobnih unutarnjih mijena i previranja, ali i građenja vlastite slike svijeta i svoga mjesta u njemu.

Slike: na dah fragmentaran su i hibridan tekst, dominantno postmodernističkog prosedea. Ta se fragmentarnost, a onda i hibridnost kao njezina posljedica, očituju na različitim testualnim razinama. Prije svega, globalna struktura teksta koji bismo uvjetno mogli nazvati romanom (zbog kronotopske i svjetonazorske koherentnosti okupljene oko pripovjedno-promatračkog subjekta, ujedno i protagonistice u predstavljenim isječcima prošlosti), određena je trima velikim cjelinama – Identitet; Vrijeme, bića, stvari, pojave; Epilog. U okviru svake od tih cjelina više je tematskih blokova, pri čemu se svaki blok još dodatno grana na niz dužih ili kraćih fragmenata označenih zasebnim naslovima, simboličko-lirskog ili indeksnog karaktera. Takva fragmentarnost temeljnog pripovjednog tkiva još je dodatno naglašena i umetanjem vizualnog interteksta u obliku stripa bez riječi na trima mjestima (u svakoj cjelini po jedan, s naznakom njihovih autora), ali i nekolicinom vlastitih crteža same autorice kao i nekolicinom njezinih pjesničkih tekstova.

Iako se u prvi mah čini da navedeni dijelovi nisu motivirani razlozima imanentnima temeljnom pripovjednom tekstu, vrlo brzo postaje jasno da su oni inherentna autorska strategija koja tekst sagledava mozaikom različitih iskaznih dionica, pristupajući mu kao totalitetu čiju sveukupnost ništa ne može narušiti, dapače, u kojem sve što se uklapa u doživljajno-svjetonazorski okvir zadan pripovijedanjem, može naći svoje relevantno mjesto. Inzistiranje na ‘enciklopedičnosti’ kao svjetonazoru, ali i tehnici taksonomske organizacije tekstualnog univerzuma posebice dolazi do izražaja u metatekstulanim dionicama, prije svega u brojnim fusnotama ispisanima gotovo znanstvenom akribijom.

Temeljni tematski horizont Slika zadan je volumenom samog iskaznog subjekta koji u zanimljivoj formuli drugoga lica jednine podastire iskustva, doživljaje i misli koje je taj netko o kome govori, i kome se formalno obraća govoreći mu ‘ti’, sakupio svojom protežnošću u vremenu. Jasno je vrlo brzo, dakako, da ta ‘ti’ i nije drugo nego ‘ja’, razlika između prvog i drugog lica samo je gramatičke naravi i obraćajući se formalno drugoj osobi pripovjedač(ica) zapravo govori o sebi, o svojim sjećanjima. U takvu koncepciju pripovjedačkoga modusa uklapa se i podnaslov teksta koji glasi »Sve što kaže hej, ti« signalizirajući višestruku komunikativnost – onu koja ide u smjeru subjekta govora/sjećanja i njegove osjetljivosti na podražaje izvana, iz onoga što je izvan njega, ali mu se neprestano obraća kao intimnom sugovorniku, ali i u smjeru koji se okreće prema čitatelju i njegovoj vlastitoj prijemljivosti za slike i iskustva zahvaćene ovim otvorenim, asocijativnim tekstom.

Kada je riječ o prvome, o komunikativnosti između svijeta i pripovjednog subjekta (što se, dakako, proteže i na protagonisticu, ali i samu autoricu u kontekstu pretpostavljive autobiografičnosti/ pseudoautobiografičnosti), treba reći da je dijalogičnost, ali i dijalektičnost koja se događa na toj relaciji temeljno uporište cijeloga diskursa. Između ženskoga subjekta, koji sebe naziva Anoa (eksplicirajući da mu to nije pravo, službeno ime) i okoline koja je prije svega obilježena osobama iz osobnog, privatnog konteksta (obiteljskog, prijateljskog, ljubavnog) uspostavljaju se silnice koje iscrtavaju različite oblike međusobnih povezanosti, upućenosti, srodnosti i razlika, prihvaćanja i neprihvaćanja, nježnosti i strahova. Temeljni označitelj koji je upisan u Anou jest njezina različitost, Drugost koju osjeća u odnosu na prevladavajuće manire i geste okoline prerastajući u izdvojenost kao unutarnji, osobni kôd. Svoju srodnost, uz rijetke dodire s obodima onih osobnosti s kojima dolazi u suodnos, ona pronalazi u pticama i drveću, kao intimnim parnjacima. »Pokušavaš zamisliti svoje ime na jeziku ptica. Kako bi te zvali pauci?«, pita se tako Anoa već na samom početku. Govoreći o svom odnosu s majkom, također eksplicira: »Kad te ne razumije, to je zato što si ptica«.

Priroda se u svojoj pojavnosti i svojim dubinskim zakonima pokazuje ne samo kao efektna podloga na kojoj se odvija većina slika jednog ruralnog odrastanja (uz rijeku, potoke, bunar, vodu uopće kao lajtmotiv, ali i ključnu simboličku figuru) nego i kao arhetipski okvir ontologije svijeta uopće, a posebice onoga mjesta u njemu koje protagonistica osjeća svojim. Voda je povezana sa svjetlom, jer je »voda bez svjetlosti mrtva«, stoga i djevojčica nastoji pomaknuti poklopac bunara, ne dopušta da »ova tvoja bude mrtva!«. I baš kao što voda »voli slike, krade ih i sprema u dubinu«, tako i Anoa, odrastajući, sprema i pohranjuje slike u svoj unutarnji kaleidoskop koji nam pripovjedačka pozicija drugoga lica jednine uvjerljivo raskriljuje – tehnikom pripovjednih rezova, supostavljanjem različitih tekstualnih oblika, prividnom hotimičnošću (kakva upravo i obilježava kaleidoskop), »na dah«. Srodnost, povremeno gotovo i stopljenost iskaznog/doživljajnog subjekta i prirode ujedno nudi svojevrsnu holističku viziju svijeta, mehanizme nužnosti koji povremeno nadjačavaju izbore, slično kako to biva u mitovima ili religijskim zapisima. Ne čudi stoga relativno često utjecanje mitološkom intertekstu (osobito u fusnotama, u funkciji tumačenja određenih pojava/figura ili u naslovljavanju pojedinih fragmenata) koji pak efektno sjeda na poetsko-simolički ton teksta kao temeljni poetički impuls.

Budući da tekst nigdje eksplicitno ne legitimira identitet instancije autora, pripovjedača i lika (što se inače događa kroz imenski označitelj), dapače, razigrava vrlo složene odnose između navedenih entiteta (pripovijedanjem u kojem dominira drugo, a ne prvo lice jednine te imenovanjem glavne protagonistice Anoom, a ne vlastitim imenom autorice), Slike u formalnom smislu ne možemo smatrati autobiografskim tekstom. No uzmemo li u obzir signale s tzv. tekstualnog okvira, sve ono što ne pripada tekstualnoj zbilji, već zbilji autoričina života i djela, biografskim i bibliografskim činjenicama (koje, dakako, možemo ali i ne trebamo poznavati), očito je svojevrsna autobiografičnost ovdje pronašla svoje potentno okrilje i iznašla efektne mehanizme svojega iskazivanja kroz vizuru tzv. pseudoautobiografije, odnosno moguće autobiografije. U konačnici, dakako, takva su seciranja relacije zbilja/stvarnost – tekst/tekstualna stvarnost možda i suvišna, osobito uvažavamo li činjenicu da je autobiografija žanr koji se bitno ovjerava kroz vizuru čitatelja.

Poslužimo li se terminologijom protagonistice koja za sebe kaže da ima »hvatalicu odbjeglih slika« kojom skuplja trenutke i slaže »album... momentarij, mementarij« isto bismo mogli reći za ovaj tekst u cjelini. Slike: na dah prije svega su mementarij, album poetskih slika iz kojih se rekonstruiraju sjećanja, ali i slažu konture jednog vremena, jednog odrastanja i jedne osobnosti. Krhkost i ranjivost bitna su mjesta u konstruiranju subjekta koji izrasta pred čitateljskim očima, ali i predočenih ljudskih odnosa uopće. Kao da je i subjekt i njegov svijet paukova mreža u koju se povremeno upliću različita bića (od stvarnih, pa do utvara, prikaza, izmaštanih bića) nadopunjujući mrežu u ljepoti i složenosti, dograđujući je vlastitim tkanjima, ali isto tako i cijepajući, ostavljajući mjestimične rupe i prazna mjesta bez odgovora. Kako je upravo to ujedno i paradigma života uopće, koji s gledišta čovjeka kao sociološkog bića i ne može biti drugo nego mreža – različitih uzoraka, dimenzija i postojanosti – dakako da će tekst biti čitateljski aktualan praktički za svako misleće biće, a osobito ono koje ni sebe ni svoje mjesto u poretku svijeta ne uzima bez propitivanja.

Pripovijedanje Emilije Kovač stoga nipošto nije samo galerija slika, emotivnih stanja, lirskih pasaža i intermedijalnih umetaka, ono je ujedno (a možda čak i prije svega) ukazivanje na dosljednost (sebi i svojim vrijednostima) kao nužnu dimenziju etičnosti bića, a time i konstelacije svijeta u cjelini. Prolazeći kroz razvoj i mijene, kroz ljepotu i težinu dodira s drugima (često i uvelike drugačijima), protagonistica ostaje dosljedna u onome što je sukladno njezinom vlastitom osjećaju ispravnosti. Nerijetko to, dakako, znači ostati sam i usamljen, no vrijeme je – i to je možda ono glavno što šapće ovaj tekst – riznica dragocjenosti na kojoj je moguće, kako kaže pripovjedačica, raskinuti pečate pa prebirati »po zalihi ljudi i sjećanja za utjehu«. Sve najdragocjenije, signalizira tekst, ionako je mjerljivo sekundama, međuprostorom između dvaju treptaja, no dovoljnim da bude kolijevka svemu onome što smatramo osobnom slobodom, a samim time, i izvorištem pripovijedanja.

Upravo je potonje, univerzum riječi, trajno mjesto protagonistice Anoe, ono koje ostaje konstanta u njezinoj putanji. Pregršt je stoga mjesta u Slikama u kojima se propituje građa ili značenje riječi, ali i njihov zvuk i suznačenja, njihovi unutarnji odjeci u Anoi koja ih hvata, misli i njima se igra. Na stilskoj razini teksta to se, dakako, odražava kao vještina s(p)retnih leksemskih odabira, njihove kombinatorike i tvorbe oličene u uspjelim, precizno nijansiranim novotvorenicama (npr. »tajnopis«, »vjetruljak«, »vjetrište« itd.). Razmišljajući o sebi i drugima, djevojčica, štoviše, još kao vrlo mala zaključuje: »ne znaju riječi kojima se može govoriti o tebi, a sigurna si da ih ima i – lijepe su«.

Na autoreferencijalnoj razini Slike: na dah upravo su to pokazale – ne samo da postoje lijepi i uvjerljivi načini da se predoče trenuci života svakoga samosvojnog bića nego je i kontekst opusa Emilije Kovač upravo ovom knjigom dobio svoju presudnu točku, sidrište za koje se stječe dojam da u njega sve uvire, ali i iz njega potječe, bez obzira na broj i vrstu knjiga koje još stoje pred autoricom. Pohrliti i čitati ovu knjigu »na dah« stoga je ključna uputa koju je ovdje moguće dati.