Eseji o prolaznosti

Svjesnost

U ovom trenutku, u cijelosti pokušavam u sebi osvijestiti koliko mi znači maleni, krzneni stvor u mome naručju, premda ćutim da to mogu samo do stanovite mjere, dakle ne u svoj punini značenja i potpunosti svjesnosti, prema tome, rekla bih, nedovoljno. Zbog čega čovjek nije u stanju do kraja spoznati što, odnosno koliko mu znače njegovi voljeni, već je tek njihovim gubitkom, kroz doživljajno osvještenje, u stanju zaokružiti vlastitu spoznaju? Priča koja se sveudilj ponavlja i iz koje kao da malošto može iskustveno naučiti. Možda je ljubav, koje je on, s ograničenim dosegom, svjestan, međutim, kojom raspolaže, kroz svoje zadovoljstvo, u primanju i poimanju nje kao blaga, zapravo zaštićena od svega onog što bi moglo narušiti njezinu ljepotu i njegov spokoj. No, je li doista tako? Je li naš um podešen na način da, usvojivši sve čime smo podareni, više-manje prihvaća zdravo za gotovo, odnosno da, kada i nije tako, uvijek ozbiljno koketira s tom možebitnošću?

Jer zaista je teško dočarati si, koliko se god puta kroz svoj život susretali s raznovrsnim gubicima, da se može dogoditi ono najgore. Mi možemo zamisliti smrt, situaciju u kojoj ostajemo bez voljene osobe ili kućnog ljubimca, međutim, unatoč ranije doživljenom, kroz svoju je misao nismo u stanju ‘proživjeti’ u sadašnjosti koja je na taj način, svojevrsnim koncipiranjem gubitka onog tko je još uvijek s nama, nepojmljiva. Svjesni smo toga da možemo ostati bez najbližih, a bez ponekog od njih, kad-tad, na žalost hoćemo, no ipak kao da u to ne vjerujemo. Štiti li nas naš um od mogućnosti te vrste percepcije kojom bismo možda umanjili vlastiti osjećaj sreće, pa je zato tome tako?

Čovjek ne može živjeti svakoga dana u strahu od toga da se može dogoditi najgore. I kad su njegovi roditelji već u dubokoj starosti, kao da od sebe otklanja vjerojatnost da će od njega otići, ponašajući se nerijetko kao da su vječni. Njegova je brižnost ili neobazrivost, njegov odnos prema njima, uglavnom ostao onakav kakav je bio i ranije. Primjerice, čovjek obuzet ljutnjom, ne može razmišljati kako je onaj prema kome je njegova srdžba usmjerena, netko tko će moguće uskoro od njega otići, jer kada bi bilo tako, tom i takvom bi svojom neprestanom svjesnošću bio pod stalnim, nepodnošljivim pritiskom. Čovjek je, dakle, životinja koju se ne da dresirati na način da uči iz prošlih gubitaka, što na neki način govori o njemu kao nekome tko donekle bezrezervno, i slijepo vjeruje u vječno, bez obzira što je do tada nebrojeno puta bio razuvjeravan. Na stanovitoj razini zarobljenik je vlastite iluzije proistekle iz dotjerane stvarnosti, koju kroz svoje zamišljanje pretvara u svojevrsnu oazu neuništivosti.

Bi li mogao biti manje okrutan da si u svakom trenutku može predočiti gubitak voljene osobe, ili pravo pitanje zapravo glasi: pomaže li mu barem donekle njegovo ranije iskustvo, i može li ikoga voljeti toliko, kao kad taj više ne postoji, i ako da, zbog čega je tome tako? Da bi mogao normalno funkcionirati, čovjekov je mozak moguće prisiljen da na taj način doživljava svijet i ljude oko sebe, jer kada bi čitavo vrijeme bio suočen s teretom kojeg predstavlja tragična svjesnost o potencijalnom gubitku njegovih ljubljenih, to bi iz temelja poremetilo njegovo sučeljenje sa zbiljom, oslabivši njegovu moć preživljavanja. Takav bi ga način spoznavanja opteretio do mjere da, neprekidno suočen s ‒ jednim ‒ neizbježnim, ne bi mogao opstati. On je zatočenik svoje potisnute svjesnosti, njegov ga um spašava, iako ga istodobno, upravo zbog te dragocjene sposobnosti, nerijetko čini bezobzirnim, a u ekstremnim slučajevima ponekad čak i ubojicom. Njegovo kajanje može biti iskreno, međutim ono nije pokazatelj njegove čovječnosti koja mu, više od mogućeg ‒ kao čovjeku ‒ pripada, niti usmjeruje njegovu svjesnost u pravcu koji bi ga učinio plemenitijim od onog koliko, kao ljudsko stvorenje, uopće može biti. Sve drugo od njega bi stvorilo nadbiće, a takvo što, donekle, mogu sebi priuštiti samo ljudi koji su se izolirali od drugih, zaredili, svim svojim bićem posvetili vjeri i Bogu. No i tada, u mnogim prilikama, ne mogu pobjeći od slabosti vlastite ljudskosti koje se ponekad gnušaju.

Subotnje jutro

Uvijek me zavara jutro u kojem treba donijeti odluku, sunčani dan ili maglovit, moje rane, dugotrajne šetnje, naglo prekinuti telefonski razgovori, dan u kojem predosjećam da bih već svojim osmijehom mogla kupiti nedostajuće vrijeme, samo da smognem snage skočiti u vodu pred mojim prozorom koja je prerasla u rijeku, možda i more od kojeg se nemoguće odvojiti, jer sam zavarana.

Ovdje je sve ono što trebam, tvoja uvrnuta vjernost, sve tvoje, moje tek posuđeno. U mislima te vidim kako donosiš prepune vrećice hrane: lososa, voća i povrća, stojiš na vratima i radosno iščekuješ reakciju svog mezimca. Sada znam, da sam učinila to kada sam zaista htjela, preskočila ogradu i pobjegla pred dalekom budućnošću, danas bih i dalje bila s tobom, u zaleđenoj sadašnjosti, no moja samoljubivost nije se mogla odreći same sebe u nadolazećoj, intrigantnoj naznaci mijene.

Jedan muškarac sad putuje prema jugu, od mene se samo fizički udaljava, što djeluje poput eliksira, jer meni je moja samoća dragocjena, i kad sam bez nje, a nužno mi je potrebna, u sebi grcam, kao primjerice trenutno dok moj pas na silu želi ući u moj esej, gura mi se u krilo i grubo me, muški, mlati svojim crno-bijelim šapama.

Jutro koje zasljepljuje, jer poziva me van, dok moram pisati, i, zaista, ja bih da se igram, pravim kolače od vode i pijeska. Govorim si: ‘hajde, još malo’, kao djetetu, prisiljavam se prije nego na grad sruši se noć, prije no što oseka udalji veliku vodu pred mojom kućom, i time mi oduzme moć.

Nagovaram se na to da mojoj majci usadim žudnju za životom, oslobodim je malodušnosti koju će zamijeniti optimizmom, dodam joj krila riječima koje, neizgovorene, čuje: ‘Stani u mjestu, ne pomiči se, čekaj da poletiš tek kada se korakom, na znak, na kratko odvojiš od poda, spontano se podižući, bez napora. Košara koju pletem svakodnevno, sastavljena je od odbačenog pruća, tako bi i ti trebala, plesti svoju, kojom ispunjavaš život, spajajući u njoj njegove komadiće, sve vrijedno nastojeći posložiti na pripadajuće mjesto, popuniti praznine, osmisliti svoj napor.’

Govorim joj istinu uvijek, i kada ne bih trebala, bez obzira što je njome mogu povrijediti. No, zbog moje ishitrene iskrenosti ona pati samo zbog reakcije drugih na istu, i samo joj je zbog njih važna. Nju ona, na sreću, ne može slomiti.

Biti stoik, velika je prednost, međutim za nekog poput mene tko poput curice izgovara sve što misli, takvo neobično razumijevanje pomalo čudi. Moja se djetinja netaktičnost od nje želi prigušiti zbog drugih, dodati joj se vedrina, umanjiti značaj. Majčina naivnost i dobrota mogu se suprotstaviti svakoj mojoj bezazlenoj bodlji od papira, pjene, šećerne vune, izrasle iz moje bojazni, no ja sam samo kći koja korača s Njim. Jedan, dva, jedan, dva... Šest i deset je, prazna ulica..., jedan, dva, jedan, dva. Subotom ne dišem, jedan, dva, jedan, dva, hodam ukorak s njime; treba to jednom započeti, nakon što smo već odavno dobrano zagrebli po površini.

Uzalud

Ja sam od onih što traže uzalud, kojima nije dovoljna mladost. Koji vape za mekoćom podašna uzdarja, laticama duše. Pokrast ću vam nevinost i krivnju i pravednost, već samo snatrenjem i zaraznom ozarenošću. Svjedoci bit će razumijevajuća iskričavost u vlažnome oku mog ozlijeđenog psa, i njegov instinkt kojim opominje. Dok me probada u trbuhu i bol se penje po uzbibanu mostu do moje lijeve, načete pretklijetke, pomišljam nije li to možda od poljubaca, onih vještih, ali za mene prvih, koji još uvijek istražuju. Nisu li oni u mene utkali bol, posadili je zanavijek, da me podsjeća na milozvučne sate koje provedosmo pritajeni ispod tijelima ugrijana pokrivala, umanjeni za strah od otkrivanja, utišani za brigu o slitini koju od tada iznjedrujemo na neprestano žedna nam usta.

Vaše su usne, svilenkasto klizave, pekle poput malih glačala. Uzdisali ste gotovo kroz jecaj. Koliko sam vas samo željela zadržati, u sebi i kraj sebe, a nisam to mogla! Prijetili su nametnutim obzirima, otvorenim licemjerjem. Polagala sam ljubavnu nezahtjevnost na vas i u mislima. Jeste li znali, danas se pitam, kada su vas od mene oduzeli, da je to bio iz nehata počinjen zločin. Nisu mogli prijeći preko rijeke, a da u nju ne zagaze, jer ispunjeni ogorčenošću bijaše bez neoštećena plovila, samo ste im vi bili ono što mišljaše da posjeduju, kao plodove u vlasništvu stabala.

Ona je sjedila u svom naslonjaču, i tiho nas promatrala. Nama bilo je svejedno, na nju se nismo ni obazirali; kao da ne postoji. Jedna žena kojoj ne znamo ni ime, koja, kao u zubarskom predvorju, iščekuje da je pozovu. I dok je sve prošlo, dok sam zagrizla u tebe, osposobila se za bijeg u moje neshvatljivo srce, u času kad mogla se oblikovati tvoja još neizgovorena riječ, tek tada ona je ustala i rekla: ‘Sada ćemo otići’. Kao da te ona do mene dovela. Pomislih: ‘Kamo? Zar nismo već otišli, srušili sve granice, zaobišli i ukinuli zabrane, ugušili mrak upalivši svjetlo, za svagda, ono danje na kojem sve se vidi, gdje nema potrebe za skrivanjem, dopušteno je ono što naša tijela žele i nitko nam nema pravo to uskratiti.

O, kako sam voljela vaš božanski dodir, lagan poput doticanja trepavicama! Da sam vas mogla utisnuti u sebe, ugravirati vašu pripijenost uz mene, neuklonjivo, učinila bih to, jer bili ste svakom svojom porom, svojom srži, spojeni sa mnom. Gotovo sam mogla opipati vas unutar sebe, poput progutanih gumenih drangulija. Značili ste nešto što ne da se imenovati, tijelu kojem jednom oduzet će ponos.

‘I u šumi bili ste skupa, i brali gljive’ ‒ rekao je, i pritom još pridodao: ‘Moraš paziti da ne uberete one otrovne.’ Istina, ne bi ih znala prepoznati, ali ih zato ne bih ni kušala. Tek si na samrtnoj postelji priznao jednu od svojih posljednjih misli, svojih davnih, neslućeno pogrešnih zaključaka. Dakle, ne znaš koliko si bio u krivu. Sada je kasno da te razuvjerim. Odgovorila sam: ‘Da, šetali smo šumom i ubirali jagode’. Ljutito si uzvratio: ‘Dosta. Umoran sam’. I to je ujedno bilo predzadnje što si mi rekao. Posljednje je bilo: ‘Pazi na sebe. Obećaj mi’. Dala sam riječ, no nisam sigurna je li to bilo dostatno za tvoj spokoj.

Nerazgovjetno

Na straži sam. Ništa ne čuvam, ništa ne branim, samo čekam, pazim da me ne zaskoče loše vijesti. Želim biti na sve spremna. Danas je neradni dan, ispred mene nedjelja, iza mene nedjelja, kamo god pogledam uvijek je već konac tjedna. Tek žličicu stvarnosti svakoga jutra mogu unijeti u sebe, pomiješanu s crnom kavom i nekoliko kapi meda.

Kao da odjednom ne osjećam ništa i osjećam previše. Prilično nerazgovjetno. Je li me možda otupila nevolja? Može li se prolongirati bol, ili ja to već činim, nagonski? Oči su mi vlažne i crvene, lice mokro, a osjećam kako nisam zasuzila. Moguće odjednom nisam u svakom trenutku i do kraja svjesna što činim. Odvaja li se moje tijelo od moje psihe, i na taj način onemogućava moju volju i doživljaj svega onog što se u meni, i mome tijelu zbiva? Možda sam ja, sada, moja mati, a to su njene oči, dok sam ja nakratko usnula da se odmorim od same sebe. Jer teško je biti ja. Samoj se sebi uklanjam. 

Moj pas je jučer prvi put ustuknuo pred drugim mužjakom. Kao uplašeno dijete poskočio unatrag. Bila sam ponosna zbog njegove slabosti, ili mudrosti, svejedno. Treba se znati povući na vrijeme. Da je samo htio, taj drugi, svojom ga je snažnom čeljusti mogao samljeti. Ne mogu znati što je Rex osjećao u tom trenutku, no možda je ipak znao da pred njim stoji još tako reći šmrkavac, tinejdžer, slatko stvorenje na kojem se još mjestimice primjećuje pahuljičasto krzno, nalik paperju u mladoga ptića. Grabeći šapom prema Rexu kojeg lagano očešava, kao da je želio reći: ‘Hej, stari, ne boj se, neću ti ništa!’ No meni su ipak klecala koljena, mada sam bila presretna što se Rex odjednom ne sukobljava. Kada bi barem tako bilo uvijek, međutim moj kavgadžija rijetko kad ustukne, osim pred kakvom njemu zamornom ženkom.

Ponekad plačem unaprijed. Strah me je, nema nikog odraslog uz mene. I moj pas je djetešce. Možete biti sigurni da vas nikada neću izdati, možda samo iznevjeriti vaša očekivanja. No ne čine li to svi, bez iznimke?