Duhovna ostavština Edith Stein

U svakom od nas su skrivene tajne koje okolici nisu dokučive, svatko od nas nosi sobom skrivene doživljaje i odnose koji su mu uvjetovali razvoj, odnose koji su možda promijenili čak i tok života. Primjer takvih skrovitosti je Edith Stein, jedna od najznačajnijih filozofkinja između dva rata u 20. stoljeću. Uz Husserla, Schelera, Heideggerea i druge značajne novovjeke filozofe Edith Stein promatra stvari u njihovoj datosti, pridonosi fenomenološkoj metodi promatranja, osnivanju »fenomenološke škole«, dolazi do spoznaje kršćanske ideje, upoznaje Krista Gospodina s kojim je izgrađivala svoj život i kojemu je napokon poklonila i vlastitu žrtvu, umrijevši u plinskoj komori u Auschwitzu, 9. kolovoza 1942. Od njene mučeničke smrti navršilo se, dakle, 75 godina.

Edith Stein je rođena 12. listopada 1891. u Wroclawu. Bila je najmlađa od jedanaestero djece u obitelji Stein. Otac joj se bavio prodajom drva. Kad joj je bila godina i pol, umro joj je otac. Njegovo mjesto u poduzeću tada preuzima majka. Pored te brige, dakako, najveću naklonost i skrb gospođa Stein posvećuje svojoj brojnoj obitelji.

Kao dijete, Edith je bila vrlo nadobudna, senzibilna i žudjela je za znanjem. Svaki ju je član obitelji mazio kao mezimicu. Tako odgojena, razvila se u jedno osjetljivo dijete kojem se nije ništa smjelo reći a da se ne uvrijedi. Mislila je da ona uvijek mora imati pravo te je svakoga koji bi počinio neku pogrešku nemilo karala. Njezina ju je okolina zato nazivala »prekrasnom zloćom«...

U 14. godini zapada Edith Stein u jednu životnu krizu koja ju sukobljuje s majkom: gubi njezinu, od majke toliko ljubljenu, vjeru u Jahvu, živoga Boga. Voljno ili iz nehaja, zaboravlja molitvu i židovske običaje. Edith Stein tada postaje pravim ateistom. Koliko god je u odnosu na okolinu pokazivala indiferentnost prema vjerskim pitanjima, ipak je u njoj trajao i neki nemir u latentnom stanju. Međutim, dalekovidnošću i strpljivošću njezine majke uspijeva Edith godine 1911. upisati psihologiju na Wroclawskom sveučilištu, koju su mnogi smatrali »psihologijom bez duše«, jer je svakom prepuštala na volju da iza osjetilne spoznaje predmnijeva i neko duhovno jedinstvo ili ne.

Dosta osamljena, bez vjere, odlazi Edith 1913. godine u Göttingen, misleći da će joj studij Husserlove filozofije zadovoljiti njezine želje. Husserl se je u to vrijeme bavio otkrićem matematičkih datosti, orijentirao se prema stvarima kao datostima istražujući tako njihovu bit. Studente je odgajao u strahopoštovanju prema objektivnim vrijednostima, pogotovo u strahu pred predrasudama. U Göttingenu polaže Edith ispite iz germanistike, povijesti i filozofije. U to vrijeme pored prof. Husserla susreće za svoj duhovni razvoj dva važna filozofa: Maxa Schelera i Adolfa Reinacha. Kod oba ova filozofa otkriva Edith Stein vrijednosti koje do tada još nije susrela. Baveći se njima, tone u jedan novi svijet spoznaje. Prije svega ju je općinio stav Max Schelera, koji je, budući da je postao katolikom, pun žara svjedočio o religioznom životu. Edith Stein o tome piše (u eseju »Iz života jedne židovske obitelji«):

»Prvi dojam što ga je Scheler na mene učinio jako me fascinirao. Nikada nisam u jednom čovjeku susrela tako očiti fenomen genijalnosti... Za mene i za mnoge druge, njegov je utjecaj prešao granice filozofije. Nije mi poznato kad je Scheler stupio u Katoličku crkvu, ali to je bio vrijeme u kojem je bio potpuno ispunjen katoličkom idejom, vrijeme u kojem se puninom svoga duha i svojim darom govora zalagao za tu ideju. To je bio moj prvi dodir s jednim novim, meni do tada nepoznatim svijetom. On me još nije vidio, ali mi je otkrio mnoštvo fenomena pored kojih nisam mogla prolaziti poput slijepca... Izbrisane su sve granice racionalističkih predrasuda u kojima sam bila odrasla, ne bijavši ih ni svjesna, a svjetlo vjere iskrsnulo je preda mnom. Ljudi koje sam obožavala, živjeli su u njoj... Nisam se sustavno bavila pitanjem vjere, još uvijek sam bila ispunjena ostalim stvarima. Zadovoljila sam se time da bez otpora upijam dojmove iz moje okoline, te sam po tome postala – ne primjećujući to – malo pomalo promijenjena.«

Tih se godina Edith Stein nije posebno zanimala za Crkvu ni kao građevinu a niti kao instituciju. Nju je prije svega očarao način na koji katolici susreću svoga Boga. Evo što sam o tome našao u njezinoj ostavštini, u eseju »Snagom križa«: »Ušla sam na nekoliko minuta u katedralu i dok sam sa strahopoštovanjem u tišini tamo boravila, tih nekoliko trenutaka došla je neka žena s velikom korpom, ušla u klupu i molila. To je za mene bilo nešto potpuno novo... Ovdje dolazi bilo tko, usred posla, u praznu crkvu kao da ide na neki prijateljski razgovor. To nisam nikako mogla zaboraviti«.

Obodrena novim spoznajama, polaže tada Edith potrebni državni ispit iz povijesti i germanistike, odlazi s prof. Husserlom u Freiburg, gdje doktorira sa »summa cum laude« temom: »Problem uživljavanja u njegovom povijesnom razvoju i fenomenološkom razmatranju«. Iste godine 1917. postaje asistenticom svoga iznad svega cijenjenog profesora Husserla.

U ratu 1917. pogiba njezin prijatelj filozof Adolf Reinach u Flandriji. Nakon njegove smrti zamolila je Adolfova supruga da Edith sredi njegovu filozofsku ostavštinu. Taj je posao Edith vrlo rado prihvatila iako se jako bojala susreta s gospođom Reinach. Kako je bila bez vjere, nije znala kako da je tješi, jer razum vrlo teško zna utješiti. Ali kojeg iznenađenja! Edith susreće jednu vrlo smirenu staloženu ženu, ženu duboke vjere. Taj uvid i ta spoznaja počinju malo pomalo rastakati Edithin tvrdi ateizam. To je bio samo letimični susret Edith Stein s križem i beskonačnom snagom koja iz njega proizlazi. Taj susret u njoj još više povećava već postojeći nemir. Ta spoznaja ju dovodi do stava da čovjek nije samo razum i da slijedi Husserlovu filozofiju, nego da je čovjek još i nešto drugo.

U ljetu 1921. odlazi Edith Stein u posjet svojoj prijateljici Hedwig Conrad- Martius u Bergzabern nedaleko od Speyera. Pukim slučajem, prevrćući knjige u knjižnici svoje prijateljice, nailazi na životopis sv. Terezije Avilske. Počevši čitati, nije mogla stati nego je čitala čitavu noć. U jutro je samo rekla: To je istina! Naime, način života te svetice nije ju ostavljao na miru. Edith Stein se od tada intenzivno počela baviti kršćanstvom. Čitajući Novi zavjet, psalme i misal, dolazi njezin filozofski način promatranja do nevjerojatnog ishoda: već 1. siječnja 1922. godine prima u župnoj crkvi u Bergzabernu sakrament sv. krštenja, a tko bi mogao biti prikladniji krsni kum odnosno kuma nego protestantkinja prijateljica Hedwiga, koja joj je i dala prekrasan primjer čvrste vjere.

Oduševljena idejom nasljedovanja sv. Terezije, napušta Edith dotadašnji rad i odlazi u Speyer k dominikankama gdje radi kao profesorica na djevojačkoj gimnaziji. Godine 1932. odlazi Edith Stein u Münster gdje preuzima docenturu na Njemačkom institutu za znanstvenu pedagogiju. Taj posao nije dugo trajao, jer već 1933. godine izlazi Zakon o zabrani predavanja nearijskih profesora. Koliko god ju je ta zabrana pogodila, nije zdvajala nego je odlučila ostvariti svoju davnu želju: živjeti životom sv. Terezije Avilske. Stoga iste 1933. godine stupa u kölnski karmelićanski samostan. Sada više nije »velika gospođa doktor i profesor« nego jedna jednostavna sestra imenom sr. Benedicta a Cruce – Križem blagoslovljena. Njezin se život od tada odvija po pravilima reda. S radošću je obavljala svaki posao, iako je u to vrijeme napisala i svoje značajno djelo »Ewiges und endliches Sein – Vječni i konačni bitak«.

Budući da je 1938. godine započeo sukcesivni nacistički progon Židova, a ne htijući dovesti karmel u Kölnu u poteškoće, sklanja se Edith sa svojom sestrom Rozom u karmel u Echtu, u Nizozemskoj. S bolom u srcu doživljava deportaciju rodbine u koncentracione logore. A 2. kolovoza 1942. godine upada Gestapo u karmelićanski samostan i odvodi sr. Bendiktu i njenu sestru Rozu. Opraštajući se od sestara, poručila je: »Idemo za naš narod!« Preko Amresforta otpremljena je u sabirni logor u Westerborku, a 7. kolovoza 1942. odvozi je vlak u Auschwitz, gdje je već 9. kolovoza mučenički preminula, ugušena plinskoj komori...

S pravom se Edith Stein, sestra Benedikta od Križa, može nazvati velikom ženom i filozofkinjom našega vremena, a tako i budućnosti. Njezin život i njezino djelovanje nisu samo pouka, nego i snažna stvaralačka inspiracija. U ovom našem turbulentnom vremenu prepunom životnih apsurda i udaljenosti od Boga ‒ njezin je život neopozivo svjedočanstvo susreta s raspetim i uskrslim Kristom. Njezin je život model po kojem svaki od nas može isto tako stupiti u kontakt s Bogom. Takav njezin život i mučenička smrt sasvim su opravdani razlozi što ju je Crkva proglasila 1998. svetom, a nama neka posluži kao uzor za ostvarenje našeg vlastitog kršćanstva.

Literatura:

1. Edith Stein, Aus dem Leben einer jüdischen Familie, Freiburg, Basel, Wien, Herder, 2002.2.
2. Edith Stein, Beiträge zur philosophischen Begründung de Psychologie und der Geisteswissenschaften: u: Jahrbuch für Philosphie und phänomenologische Forschung, Sv. 5. (1922).
3. Edith Stein, Selbstbildnise in Briefen I., (1916-1933), Freiburg, Basel, Wien, 2000.
4. Herbstrich W., Edith Stein, ein neues Lebensbild in Zeugnissen und Selbstzeugnissen, Freiburg, Basel, Wien 1983.
5. Herbstrich W., Das wahre Gesicht Edith Steins, Aschaffenburg, 1971.
6. Terezija Avilska, Das Leben hl. Theresia von Jesus, Kösel Verlag, München-Kempten 1952.
7. Crvenka p. Mario, Žena s križem, Svjetlo riječi, Sarajevo, 1998.
8. Crvenka p. Mario, Devet dana s Edith Stein, Teovizija, Zagreb 2012.