Bulcsú László, genijalac hrvatskog jezikoslovlja

(...) Mene je Bulcsú László zapanjio svojom umješnošću da primjenjuje rigorozne matematičke odnose na jezičnu stvarnost. Ali isto tako László je bio, kao nitko drugi, pripravan da to objašnjava, neumorno. Više nego je itko mogao izdržati. S jedne strane, potpuna novost onoga što je László radio, a s druge strane, količina toga i njegova zahtjevnost što se tiče slušatelja dovodila je trajno do »buke u kanalu«, kako sam tada baš nekako naučio da se točno informatički govori.

László je redovito bio prisutan na sastancima Zagrebačkoga lingvističkoga kruga. Zagrebački lingvistički krug je velika zasluga profesora Josipa Hamma, jer je on, kad je vidio da ne može pokoriti mlade lingviste, da mladi lingvisti ne mogu biti onakvi kako profesori na vrhu hijerarhije to žele, on je jedino pametno napravio ‒ utemeljivši Zagrebački lingvistički krug. Kako je slabo napredovala lingvistička sekcija Hrvatskoga filološkog društva, profesor Hamm je predložio da se Klub mladih slavista, kako se to tada zvalo, preimenuje u Zagrebački lingvistički krug, po uzoru, naravno, na Praški lingvistički krug. On se time riješio neugodne brige, jer tu nisu bili samo mladi lingvisti, nego i profesori. To je trajna zasluga profesora Hamma. Jer taj Krug je onda, nadahnut, uz ostalo, i Lászlóvim dahom, donio novu jezikoslovnu atmosferu u Zagreb, novi duhovni spoj za sve naše djelatnosti.

Naravno, Lászla je trebalo štititi jer je postojao pritisak, prijetilo mu se, kako se stalno bô s rogatima, da bude uklonjen s fakulteta. Trebalo mu je pomoći. A pomoći mu nisam mogao drukčije nego da poradim vrlo energično na tome da on na općoj lingvistici dobije namještenje. To mi je uspjelo, jer da mi nije uspjelo, ne bi bilo ništa; nije mu se moglo drukčije pomoći nego da mu ja postanem šef. Naravno, to nije bila laka zadaća za mene jer biti na jednom sveučilištu šef Bulcsúu Lászlóu bilo je jako teško. Naime, dok je bio asistent, on mi se koji puta i po dva tjedna nije javljao. A to zaista ne ide. Prošli smo jednu dramu, a ja sam morao vrlo pažljivo napipati koliko moram autoriteta nametati, a koliko mogu pustiti da stvari teku onako kako je Laszlo htio, jer on je bio genijalan. I moram reći: Bogu hvala, to je uspjelo. I stvorili smo novo jezikoslovlje, novu lingvistiku. Bio sam toga jako svjestan, bilo je to tvrdoglavo kretanje u do tada potpuno nepoznato područje.

(...) Tako je Bulcsú László postao član jednoga hrvatskoga sveučilišta. Onda je, vrlo polako i vrlo dugo napredovao. Naime, s njim je bila nevolja u tome što je bio perfekcionist, da ništa nije htio dati iz ruku dok nije bio potpuno siguran da je u redu, da se to ne može osporiti. A to je dugo trajalo. On doista nije bio dovoljno plodan, ispočetka uopće nije bio sposoban pisati, rekao bih. To se do kraja njegova života jako promijenilo, popravilo nikada, ali jako promijenilo. Postao je mnogo funkcionalniji te je tako i uspio moj napor da se László potpuno uključi u rad Zagrebačkog sveučilišta.

Dugo je boravio u Americi. Tamo je doktorirao, Bogu hvala, jer u našem zvanju bez doktorata ne možeš ništa, nisi ništa. Taj doktorat je apsolutno potreban. A mladim genijalcima je vrlo teško dokazati da razumiju kako doktorat nije životno djelo, nešto po čemu će te pamtiti, nego kako je to nešto što treba što prije svršiti, jer je to, ustvari, zadnji ispit. I to je tako nekako, teda-negda, s velikim natezanjem išlo. Ali moram reći, kad sam otišao na katedru u Beč, više nikakvoga utjecaja nisam imao na opću lingvistiku u Zagrebu. Moj nasljednik, profesor Dubravko Škiljan (1949.-2007.), nije baš osobito želio moju pomoć, iako smo se jako dobro razumjeli, i to najviše u klasičnoj filologiji. Škiljan je bio sjajan klasični filolog i meni je žao da je njegov talent više otišao na političko jezikoslovlje nego na klasičnu filologiju i druge prave filološke discipline.

Sve što je bitno, mislim da sam već rekao. Bulcsú László je značio novu eru u našem jezikoslovlju – ništa manje od toga. Njegova vještina, njegova lucidnost shvaćanja svakoga problema bili su zadivljujući. Naravno, tjednima, mjesecima je trajalo dok je on neke korake zaista učinio, ali kad ih je učinio, bilo je perfektno.

Upravo zato sam vama svima zahvalan što ste se okupili. Divno je što je uvedena i jedna nagrada. Čestitam dobitniku, iako ne znam još tko je, čestitam dobitniku i smatram da je sjajno da je uvedena nagrada »Bulcsú László« za matematičku lingvistiku, ako sam dobro razumio. Bilo je jedno vrijeme kad sam i ja studirao matematiku, naravno potpuno privatno, iz Kurepinih knjiga, i teorija skupova me jako obogatila kao lingvističkog teoretičara.

A susret s Lászlóm za mene je bio nevjerojatan dobitak. Ja se ovime sada pred svima vama priznajem njegovim učenikom. Slušao sam njegova predavanja, surađivao u diskusijama s njim. A i on je vrlo brzo u tim diskusijama došao do zaključka da na mene ne valja primjenjivati njegovu maksimu: svi su bezvezni. Uglavnom, znao je da ja nisam sasvim bezvezan i da je vrijedno u mene ulagati, što je on širokogrudno i marljivo činio. Hvala mu i hvala svima vama. I želim dobar uspjeh nastavku rada na njegovanju te važne uspomene. Mislim da je svakako važno da što više ljudi kod nas zna tko je bio Bulcsú László, koga su imali, jer regularni predstavnici ustanova njegova vremena to nisu mogli potpuno shvatiti.

_________________
(1) Usprkos želji da prisustvuje Skupu u Križevcima, akademiku Radoslavu Katičiću to nije uspjelo (zbog zdravstvenih razloga), pa je video-linkom uputio Skupu pozdravne riječi i time ga otvorio. Prvih nekoliko rečenica profesora Katičića nije ostalo zabilježeno na snimci, a interpunkcija u tekstu slijedi govornu intonaciju profesorova obraćanja okupljenima. Skup je na inicijativu Renate Husinec, predsjednice Ogranka Matice hrvatske u Križevcima, održan u suradnji s Hrvatskim filološkim društvom. Pošto je Bulcsú László 4. siječnja 2016. preminuo u Čabrajima kod Križevaca, Renata Husinec je nazvala profesora Matu Križmana da ga upita za savjet kako bi Križevci mogli obilježiti odlazak velikana hrvatskoga jezikoslovlja. Naime, urna profesora Lászlóa je položena uz urnu njegove supruge Marije Samobor, rođene Križevčanke, koja je bila preminula godinu dana ranije, u obiteljski grob porodice Samobor u Križevcima.

Profesor Križman je odmah nazvao mene, jer je znao da sam kao pročelnica Odjela za orijentalistiku HFD-a bila potaknula i objavila Profesorove prijevode akadskih pjesmotvora, a uz to sam u suradnji s dr. sc. Bojanom Marottijem inicirala i objavljivanje Profesorovih odabranih djela. Predložila sam organiziranje skupa posvećenog 95. godini Profesorova rođenja, s čime se Renata Husinec zdušno složila i pružila nam lijepo gostoprimstvo u Križevcima, popraćeno organiziranjem izložbe probranih rukopisa i inkunabula iz tamošnje eparhijske zbirke. Skupu je prisustvovalo pedesetak što učenika, što mlađih kolega, što štovatelja profesora Lászlóa. Oni koji nisu mogli osobno prisustvovati Skupu, poslali su svoje priloge.

Nakon pozdravnih riječ Renate Husinec u ime Matice hrvatske i pozdravnih riječi Zrinke Jelaske u ime Hrvatskog filološkog društva, otpočeo je radni dio skupa u četiri sekcije: Jezikoslovni ogledi (predsjedala Zrinka Jelaska), Humanistička informatika (predsjedavala Vjera Lopina), Doprinos hrvatskom prevodilaštvu (predsjedala Renata Husinec) i Sjećanja Profesorovih učenika, suradnika i prijatelja (predsjedao Bojan Marotti). Radovi prezentirani na skupu bit će objavljeni u zborniku koji će izaći u prvoj polovici 2018. godine, zahvaljujući znanju i poduzetništvu kolege Ernesta Fišera, glavnog urednika Matičinog časopisa Kolo. On je predložio da se u zadnjem broju (4) Kola za 2017. godinu, kao hommage našem velikom jezikoslovcu, uz pozdravne riječi profesora Katičića, objave i četiri rada s tog skupa, a svi radovi u zajedničkom zborniku.

Na kraju valja dodati da je HFD, potaknut organiziranjem Skupa u Križevcima, utemeljio bijenalnu nagradu za filologiju »Bulcsú László«. Tu je nagradu žiri – akademici Stjepan Damjanović, Ranko Matasović i Josip Užarević te predsjednica HFD-a prof. dr. sc. Anita Skelin Horvat i ravnateljica CNRS/EHESS-a u Parizu dr. sc. Ines Županov – po prvi puta dodijelilo za životno djelo akademiku Radoslavu Katičiću. (Zdravka Matišić)