Vrijedni kroatološki ogledi

Nova knjiga Tihomila Maštrovića Kroatološki ogledi, jedanaesta je autorska knjiga ovog znanstvenika čiji se znanstveni opus može odrediti interdisciplinarnim kroatističkim pristupom temama iz hrvatske književne i kulturne baštine XIX. i XX. stoljeća. Određujući poveznice naizgled raznolikih ogleda u ovoj knjizi, autor u uvodu knjige ističe da su oni nedvojbeno kroatistički eseji i rasprave, te da je pristup temama uglavnom filološke naravi, štoviše u najvećem dijelu, književnopovijesni i književnokritički. Kako su neki od priloga obrađeni interdisciplinarnim komparativno-kroatističkim postupcima zapravo ih valja smatrati kroatološkim prilozima, što je na tragu autorovih stvaralačkih postupaka prethodno iznesenih u Nad jabukama vile Hrvatice (2001.) i Neukrotivo svoji (2011.). U knjizi Kroatološki ogledi donosi se izbor iz autorovih znanstvenih i stručnih radova objavljenih u znanstvenim zbornicima, književnoj i stručnoj periodici, uglavnom u proteklih šest godina, nakon njegove spomenute autorske knjige Neukrotivo svoji (2011.).

Prva skupina radova u knjizi Kroatistički ogledi vezana je uz književnoznanstveni projekt Hrvatski književni povjesničari, u okviru kojega su napisani prilozi o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom, Ivi Frangešu, Antunu Barcu i Đuri Šurminu. Pišući o Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom kao začetniku hrvatske književne historiografije Maštrović naglašava da je u doba apsolutizma on svoj dotadašnji preporoditeljski rad nastavio, ne više kao kao političar, čime se dotad isticao, već kao svestrani znanstvenik širokoga polihistorijskog zahvata, a kako je bio jedan od prvih istraživača mnogi ga smatraju rodonačelnikom pojedinih modernih humanističkih znanosti u Hrvata.

Važnost Kukuljevićeve znanstvene djelatnosti skladno upotpunjuje i njegovo zalaganje u osnivanju važnih hrvatskih znanstvenih i kulturnih ustanova, te u pokretanju znanstvenih časopisa. Svojom Bibliografijom hrvatskom (Zagreb, 1860., dodatak tiskan 1863.), naglašava Maštrović, Kukuljević stvara važne pretpostavke za pisanje svake buduće hrvatske književne povijesti, a ujedno postavlja temelje sustavnome bibliografskom istraživanju u nas. Kao povjesničar hrvatske književnosti među prvima prikuplja i sređuje književno gradivo, te u Akademijinu Radu objavljuje niz studija i članaka, primjerice o Petru i Nikoli Zrinskom te Jurju Križaniću. Među važnije Kukuljevićeve filološke prinose potrebno je navesti i to da je uredio i studijom popratio prvu knjigu Starih pisaca hrvatskih (Marko Marulić i njegovo doba, 1869.).

Kukuljevića suvremena znanost smatra jednim od trojice hrvatskih književnih povjesničara koji su svojim znanstvenim i stručnim radovima utemeljili modernu hrvatsku književnu historiografiju pozitivističkoga predznaka, podsjeća Maštrović. Uz Šimu Ljubića i Vatroslava Jagića - Ivanu Kukuljeviću Sakcinskom to mjesto pripada time što je autor brojnih značajnih prinosa s područja književne historiografije, napose biografike: Pjesnici hrvatski XV. vijeka (Zagreb, 1856.); Pjesnici hrvatski XVI. vijeka (Zagreb, 1858.); Književnici u Hrvata iz prve polovine XVII. vijeka s ove strane Velebita (Zagreb, 1869.) te Glasoviti Hrvati prošlih vjekova (Zagreb, 1886.).

Pišući o književnom povjesničaru Đuri Šurminu koji je djelovao početkom XX. stoljeća, Maštrović ističe nekoliko ključnih činjenica koje određuju Šurminove književnopovijesne sinteze Povjest književnosti hrvatske i srpske (1898.), odnosno Hrvatski preporod I−II (1903.−1904.). Prvo, naglašava Maštrović, Šurminu pripada zasluga da je među hrvatskim znanstvenicima prvi napisao monografsku studiju o preporodu te, ne manje važno, njegova Povjest spada među prve veće književnopovijesne sinteze u književnoj kroatistici. Šurminova koncepcija povijesti hrvatske književnosti bila je uvjetovana stanjem hrvatske književne historiografije krajem XIX. stoljeća jer tada još uvijek nisu bili napravljeni svi oni brojni poslovi filoloških istraživanja koji nužno prethode pisanju književne povijesti. Utoliko je većina kritičara Šurminove Povjesti upozoravala na nepostojanje odgovarajućih važnih filoloških predradnji neophodnih prije pisanja sinteze hrvatske književne povijesti. Šurminu se također zamjeralo da je ispitivanja životopisa pojedinih pisaca i usko filološke analize pretpostavio valoriziranju književnih djela, te da nije postavljao ni rješavao ključne književne probleme. Ipak, zaključuje Maštrović, Šurminove književnopovijesne sinteze čvrsto su utkane u razvoj hrvatske književne histografije, čime su ujedno stvorene pretpostavke za daljnje kvalitetne iskorake što će toj znanosti svojim znanstvenim opusom nedvojbeno pružiti književni povjesničari XX. st. među kojima se osobito ističe Branko Vodnik, Šurminov nasljednik na katedri književne kroatistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

U prilogu »Frangešovo viđenje hrvatske moderne« Maštrović argumentirano pokazuje kako je književni povjesničar Ivo Frangeš ukazao da se u razdoblju moderne čvrsto povezuje sjeverno i južno stvaranje u Hrvatskoj, te se na taj način konstituira središnja nacionalna književnost. Moderna donosi i rascvat hrvatske književnosti na dijalektima što ima duboke povijesne i nacionalno-psihološke razloge, osobito kad se zna da je upravo jezik obavio glavnu zadaću nacionalne integracije u ranijim razdobljima. Nazorova čakavska i Domjanićeva kajkavska poezija vratila je u književnost privremeno odstranjeni čakavski i kajkavski dijalekt, pruživši uspjele dokaze da se dijalekt nije odrekao umjetničkih ambicija. Maštrović ističe Frangešovu ocjenu da moderna započinje jednim od najplodnijih sukoba generacija u hrvatskoj književnosti pa se njezina pojava može zapravo tumačiti sviješću i potrebom »da se hrvatska književnost izvuče iz slijepe ulice u koju je zapala pri kraju realizma«.

Članak »Antun Barac i JAZU (HAZU)« donosi niz važnih podataka o vezama Barca i Akademije; godine 1944. Antun Barac izabran je za redovitog člana Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, a 1947. za redovnog člana tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, današnje Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Iste godine izabran je za tajnika Akademijina Odjela za jezik i književnost. Godine 1951. od tog Odjela, na Barčevu inicijativu, stvaraju se dva zasebna odjela, odnosno razreda: Razred za filološke znanosti i Razred za suvremenu književnost. Jedna od prvih zadaća Odjela za jezik i književnost, koju je 1948. predložio i osmislio Antun Barac, bilo je osnivanje Instituta za jezik i književnost. On je bio i prvi ravnatelj tog Akademijina instituta davši ujedno i temeljne smjernice njegovu daljnjem djelovanju. Zadaća nove znanstvene ustanove bila je okupiti znanstvene djelatnike koji će suvremenom znanstvenom metodologijom i zajedničkim nastojanjima proučavati povijest hrvatskoga jezika i književnosti. Odsjek za jezik tog Instituta svoj je rad usmjerio prema završetku Akademijina velikog Rječnika hrvatskoga ili srpskoga jezika, te izradi praktičnog Rječnika hrvatskoga književnog jezika, povjerenoj Juliju Benešiću. Odsjek za književnost organizirao je prikupljanje rukopisnog materijala važnog za proučavanje hrvatske književnosti, čime su se ujedno stvarale pretpostavke za kasnija kritička izdanja važnijih hrvatskih pisaca. Godine 1952. dva su se odjela zajedničkog instituta izdvojila u dvije samostalne jedinice: Institut za jezik i Institut za književnost, na čelu prvog ostao je Antun Barac, a vodstvo drugog preuzeo je Dragutin Tadijanović. Maštrović navodi da je Barac bio urednik triju Akademijinih važnih edicija: Građa za povijest književnosti hrvatske (1947.–1953.), Rada JAZU (uredio 1948. knj. I. – Odjela za jezik i književnost) i Noviji pisci hrvatski (1949.–1955.).

Među velike zasluge akademika Antuna Barca Maštrović ističe njegove zasluge za osnivanje Akademijina Instituta za povijesne znanosti u Zadru (1954.). Svrha osnutka tog instituta bila je potaknuti istraživanje prošlosti južne Hrvatske, osobito Zadra, s težištem na nedovoljno obrađenoj povijesnoj građi, što je tim značajnije zna li se da je taj hrvatski grad od 1920. do 1944. bio u sastavu Italije te je bilo važno sustavno organizirati znanstvena istraživanja o njegovu nedvojbenu hrvatstvu.

Sljedeća dva priloga u knjizi posvećena su međunarodnom priznanju hrvatskoga jezika što je ostvareno godine 2008. U prilogu »Kodifikacija hrvatskoga jezika u međunarodnom kontekstu« Maštrović podsjeća da je početkom 2008. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu (upravo kada je njezin glavni ravnatelj bio Tihomil Maštrović) napisan zahtjev za izmjenu međunarodnoga jezičnog koda za hrvatski jezik Međunarodnom tijelu za norme ISO 639-2 Registration Authority u Washingtonu i to s ciljem da se srpskohrvatski jezik, što je od strane međunarodne organizacije bilo favorizirano ime i kod jezika, izmijeni jer nije u skladu sa znanstvenim činjenicama i hrvatskim nacionalnim interesima. Važno je upozoriti da se na Maštrovićev prijedlog inicijativi Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, pridružio i Hrvatski zavod za norme, a pokrenuto je i usuglašavanje zajedničkoga zahtjeva za izmjenom postojećih međunarodnih kodova za jezike s Narodnom bibliotekom Srbije i s Institutom za standardizaciju Srbije.

Zajedničkim zahtjevom tražena je izmjena postojećih troslovnih oznaka hrvatskog i srpskog jezika iz norme ISO 369-2 i njihovo usklađivanje s oznakama u ostalim dijelovima norme ISO 639, kako to najbolje odgovara realitetu vremena i nacionalnim interesima svih stranaka potpisanih u zahtjevu, tako da se umjesto dotadašnjega srpskohrvatskog jezika u međunarodnu klasifikaciju jezikā uvedu dva potpuno odvojena jezika: hrvatski jezik (s kodom hrv) i srpski jezik (s kodom srp). Dotadašnja oznaka scr koja se upotrebljavala za hrvatski jezik bila je kratica scr za Serbo-Croatian-Roman dok se za srpski jezik koristila oznaka scc, Serbo-Croatian-Cyrillic.

U svom prilogu Maštrović nadalje navodi da je službenim dopisom od 17. lipnja 2008. nadležno tijelo ISO 639-2 Registration Authority iz Washingtona potvrdilo prihvaćanje zajedničkog zahtjeva dviju nacionalnih knjižnica i nadležnih državnih zavoda za norme Hrvatske i Srbije te donijelo odluku kojom se odbacuje daljnja uporaba oznaka scr za hrvatski i scc za srpski jezik, te odredilo oznake: hrv za hrvatski i srp za srpski jezik, kao jedine važeće oznake i za bibliografsku i za terminološku primjenu, uz napomenu da se ta odluka počela primjenjivati od 1. rujna 2008. Premda je Ustavom iz 1991. hrvatski jezik u Hrvatskoj utvrđen kao službeni jezik, bilo je potrebno ostvariti i njegovo međunarodno priznanje. To se dogodilo tek godine 2008., zaključuje Maštrović, onda kada je ostvareno prevažno postignuće za hrvatski jezik, kada je on dobio svoj samostalni jezični kod u svjetskim ISO-standardima. Određivanjem njegova jezičnog koda napokon je ostvareno prepoznavanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta u svjetskom okružju.

Nastavno na spomenuti događaj, u prilogu »Hrvatski istok u Domovinskom ratu i međunarodno priznanje hrvatskoga jezika«, Maštrović utvrđuje činjenicu da je velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku u Domovinskom ratu značila istodobno i agresiju na hrvatski jezik. To i ne čudi zna li se da je jezik najvažnija odrednica nacionalnog identiteta i potvrda postojanja nacionalne zajednice kao takve. Spontano, na sustavna zabranjivanja i negiranja hrvatskoga jezika u hrvatskim je gradovima zahvaćenim ratom, na različite načine iskazan otpor. Npr. jedan od najboljih plakata o Domovinskom ratu uopće, nastao u najvećem gradu hrvatskog istoka, glasio je: »Osijek nikada neće biti Ocek«. Ostali su zapamćeni i brojni članci iz tiska u ono ratno vrijeme vezani uz jezik, poput: »Naoružana ekavica protiv goloruke ikavice« i dr. Nedvojbeno, uza sve ostale oblike otpora, prvenstveno vojne, čuvanje kulturnog i nacionalnog identiteta u teškim okolnostima Domovinskog rata, zaključuje Maštrović, ostvarivalo se i borbom za hrvatski jezik i njegovu zaštitu, a tek 2008. ostvareno je i međunarodno priznanje hrvatskoga jezika.Velikosrpska agresija na Hrvatsku i Domovinski rat s jedne strane te nerazumijevanje međunarodne zajednice s druge, aktualizirali su pitanja odnosa Hrvata i Srba te njihovih nacionalnih jezika. Godine 1991. međunarodno je priznata Republika Hrvatska, a njezina okupirana područja oslobođena su obrambeno-osloboditeljskim ratom 1995.

Neki su Maštrovićevi ogledi posvećeni književnim opusima hrvatskih književnika Milana Begovića, Ante Tresića Pavičića, Nike Andrijaševića i Joje Ricova te austrijske književnice hrvatskoga podrijetla Paule von Preradović. U prilogu »Begović pred vratima« Maštrović obrazlaže svoj stav da je vrijednost Begovićevih književnih djela, napose dramskih, potvrđena brojnim prijevodima na strane jezike i scenskim izvedbama diljem svijeta pa je tako taj počesto u hrvatskoj javnosti nepravedno prešućivan pisac ujedno i najprevođeniji, te bez konkurencije najizvođeniji hrvatski dramski pisac na inozemnim kazališnim scenama svih vremena. Izdavačkim projektom Sabranih djela Milana Begovića, kojima je autor glavnim urednikom, stvorene su pretpostavke cjelovitog sagledavanja književnog, donedavno zanemarenog opusa tog hrvatskog književnog klasika, te ispravljena nepravda što mu je učinjena posvemašnim ranijim prešućivanjima.

U prilogu »Medvjed Antuna Tresića Pavičića« Maštrović donosi podatak da je godine 1912., u dvorani zadarske Hrvatske čitaonice, Ante Tresić Pavičić čitao, kako tadašnji tisak najavljuje, »svoju novu dramu iz socijalnog života – Medvjed«. O toj se drami u literaturi o Tresiću ne zna ništa, a ni sam pisac je u svojim životopisnim bilješkama nigdje ne spominje pa su, koliko nam je do sada poznato, osvrti u Narodnom listu i Hrvatskoj kruni na autorovo čitanje drame Medvjed u Zadru jedini poznati podatci o postojanju toga Tresićeva djela, zanimljivi već zbog toga što bacaju novo svjetlo na lik Tresića kao dramatičara. Podatak, što ga je Tihomil Maštrović pronašao u zadarskoj kulturnoj kronici 1912., naime da je Ante Tresić Pavičić, uz brojne historijske tragedije, napisao i jednu suvremenu socijalnu dramu, dopunjuje dosadašnje viđenje dramskog stvaralaštva toga književnika kojega književna kritika i književna povijest poznaju isključivo kao pisca povijesnih drama. Inače, cjelokupno Tresićevo dramsko stvaralaštvo imalo je bogatu recepciju u zadarskoj periodici gdje se počesto nekritički preuveličavala važnost njegovih dramskih djela, posebno povijesno-romantičnih i klasicističkih tragedija, toliko da ga možemo smatrati najslavljenijim dalmatinskim književnikom, svojedobno izdizanim iznad svih ostalih, ali poslije isto tako i suviše podcjenjivanim, pa čak i zanemarenim piscem.

U prilogu »Recepcija Nike Andrijaševića« Maštrović podsjeća da je književna javnost ovog pisca, koji se u književnosti pojavio početkom XX. stoljeća, odmah prepoznala kao zanimljiva pripovjedača. Poseban je kuriozitet da je bard hrvatske književnosti Antun Gustav Matoš odmah uočio Andrijaševićev književni talent te ga je s mnogo simpatija uvrstio među one književne umjetnike koje je cijenio i zagovarao. Zbog činjenice da je u svojim pripovijestima iznosio svijet malih ljudi, posebice iz rodnoga kraja (Milan Marjanović), književni kritičari smatrali su Andrijaševića predstavnikom tzv. seoske novelistike. U svojim novelama iz rodnog mu makarsko-neretvanskoga kraja, koje naziva »slikama i pričama«, nastavlja tradiciju pučke naracije te donekle hrvatskoga regionalnog realizma, premda se sam istodobno očituje kao pristaša modernističkih tendencija u književnosti.

Recepcija njegova djela jest raznolika, a Maštrović ju svrstava u dvije skupine. Prvu sačinjavaju književne kritike i prikazi objavljeni u periodici za piščeva života, prvenstveno vezani uz objavljivanje Andrijaševićevih autorskih knjiga, te ostali tekstovi, među kojima je za recepciju Nike Andrijaševića važan prinos dao Branimir Donat, priredivši izbor iz njegova književnog rada i napisavši zapažen esej o piscu. Druga skupina jesu tekstovi o Niki Andrijaševiću objavljeni u enciklopedijama i književnim povijestima, a među autorima tih napisa nalaze se imena kao što su: Mate Ujević, Antun Barac, Slavko Ježić i Miroslav Šicel.

Velik broj književnih djela što ih je napisao ugledni hrvatski književnik Joja Ricov (1929.–2017.) inspiriran je njegovim užim zavičajem, rodnim Kalima na otoku Ugljanu, navodi Maštrović u prilogu naslovljenom »Joja Ricov, pjesnik svoga zavičaja«. Ne samo mjesto Kali već i cijeli zadarski kraj u književnom opusu Joje Ricova, kroz brojne književne radove, te u različitim široko profiliranim kulturološkim prilozima, našli su svog pjesnika, stoga Maštrović s pravom zaključuje da je pjesnikov zavičaj bio neiscrpna inspiracija njegovih umjetničkih postignuća.

Sljedeći prilog posvećen je knjizi Pero i Pave austrijske književnice Paole von Preradović, u kojoj autorica opisuje ljubav svoga djeda hrvatskog pjesnika Petra Preradovića i mlade zadarske plemkinje Pavice de Ponte. Književnica posebice lijepo opisuje događaje što su mladi par vezali u ljetnikovcu zadarske obitelji de Ponte u Lukoranu na otoku Ugljanu, na mjestu gdje je bard hrvatskoga pjesništva, prema predaji, ističe Maštrović, napisao svoje prve pjesme na hrvatskom jeziku.

U knjizi Kroatološki ogledi donose se i tri priloga vezana uz sudbinu hrvatske knjige. Opća retrospektivna bibliografija Croatica Mechitaristica popis je hrvatskih publikacija tiskanih u Tiskari Kongregacije mehitarista u Beču. Maštrović naglašava da su knjige na slavenskim jezicima posebno brojne među knjigama tiskanim u toj tiskari koja djeluje od godine 1811., dakle već više od 200 godina. Premda je tijekom XIX. i XX. stoljeća u Mehitarističkoj tiskari u Beču objavljeno 239 hrvatskih publikacija, što na hrvatskome što na drugim jezicima, djelovanje te tiskare u hrvatskoj stručnoj i znanstvenoj javnosti uglavnom je ostalo malo poznato.

Bečki mehitaristi tiskali su hrvatska izdanja temeljem carskog privilegija o tiskanju knjiga »na istočnim i zapadnim jezicima« (»K. k. priv. Buchdruckerei der Mechitharisten-Congregation in orientalischen und occidentalischen Sprachen«). U Mehitarističkoj tiskari objavljene su hrvatske knjige iz brojnih područja društvenih, humanističkih i prirodnih znanosti, pa tako Maštrović pažljivo navodi brojne hrvatske knjige s područja filozofije, teologije, prava, povijesti, politike, gospodarstva, poljodjelstva, odgoja i obrazovanja, etnologije, arheologije, zemljopisa, nadalje iz medicine, matematike, biologije, a napose su brojni naslovi iz književnosti, osobito pjesništva. Jedna od zanimljivosti, kada je riječ o hrvatskim tiskovinama u Mehitarističkoj tiskari u Beču, jest činjenica da su u njoj tiskane i jedne hrvatske novine. To je Novi pozor, političke novine s ciljem promicanja hrvatskih nacionalnih interesa koje su od 1867. do 1869. izlazile u Beču. U bečkoj tiskari objavljeni su i neki važni književni prijevodi na hrvatski jezik, spomenimo tako Božićnu pjesmu Charlesa Dickensa, što je prvi hrvatski prijevod tog engleskog klasika, te Prkonjicu i Zapise ruskoga književnika Ivana Sergejeviča Turgenjeva.

Kod mehitarista u XIX. stoljeću svoja djela objavljuju i brojni pisci koji imaju ugledno mjesto na zemljovidu hrvatske kulturne baštine: Vjekoslav Babukić, Baltazar Bogišić, Andrija Torkvat Brlić, Franjo Carrara, Dimitrija Demeter, Andrija Dorotić, Ivan Filipović, Juraj Haulik, Stjepan Ivičević, Antun Kaznačić, Vjekoslav Klaić, Antun Mažuranić, Matija Mesić, Metel Ožegović, Martin Meršić ml., Ilija Okrugić, Medo (Orsat) Pucić, Milan Rešetar, Josip Juraj Strossmayer, Bogoslav Šulek, Josip Torbar i mnogi drugi. Može se s pravom zaključiti, ističe Maštrović, Croatica Mechitaristica je važan i nezaobilazan dio bibliografije hrvatskih knjiga tiskanih izvan Hrvatske.

Kako bi se ostvarili uvjeti za što kvalitetnije poznavanje te znanstveno i stručno proučavanje kulturne i književne baštine gradišćanskih Hrvata bilo je potrebno u važnijim hrvatskim knjižnicama osnovati i knjižnično organizirati zbirke gradišćanskohrvatskih knjiga. Stoga Maštrović u prilogu »Nikola Benčić – osnivač i promicatelj zbirki knjiga gradišćanskih Hrvata u Hrvatskoj« navodi da je prva veća donacija gradišćansko-hrvatskih knjiga u hrvatskim kulturnim ustanovama ona što ju je Državnom arhivu u Zagrebu 70-ih godina prošlog stoljeća darovao Stefan Zvonarich, a ta je donacija, nakon što je premještena u NSK, godine 2010. bila osnovica za utemeljenje Zbirke knjiga gradišćanskih Hrvata u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu.

Međutim, prva zbirka gradišćansko-hrvatskih knjiga koja je nakon suvremene knjižnične obrade oblikovana u Hrvatskoj, točnije u Knjižnici HAZU, s mogućnošću računalnog pretraživanja, omogućena je upravo donacijom akademika Nikole Benčića. Maštrović navodi da je Benčić u nekoliko navrata, od 2001. do 2007., toj knjižnici darovao bogatu zbirku knjižnoga gradiva gradišćanskih Hrvata, a ta je donacija bitno pripomogla nastajanju i navedene Zbirke knjiga gradišćanskih Hrvata u središnjoj hrvatskoj knjižnici. Tako je izniman stvaralački prinos poznavanju i proučavanju baštine gradišćanskih Hrvata obogaćen činjenicom da su upravo njegovom donacijom knjiga mnogim istraživačima gradišćanskohrvatskih tema omogućena kvalitetnija pretraživanja izvornih gradišćanskohrvatskih djela, ali i postojeće, dotad često nedostupne literature o gradišćanskim Hrvatima.

U prilogu »Otpor memoricidu: Zbirka knjiga o Domovinskom ratu Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu« Maštrović obaviještava da je ta najnovija zbirka središnje hrvatske knjižnice osnovana 2008. u čitaonici s tzv. otvorenim pristupom knjižnom gradivu. Zbirka je pristupačna široj korisničkoj zajednici, napose najbrojnijem sloju korisnika Knjižnice, studentskoj i ostaloj učećoj mladeži, pri čemu Maštrović nalazi važnim istaknuti podatak da dnevni broj korisnika Knjižnice prelazi tisuću, što je tim značajnije jer su oni mahom studenti. Značajna je i činjenica što je Zbirka knjiga o Domovinskom ratu osnovana upravo u najvažnijoj hrvatskoj knjižničnoj ustanovi, čime se osnažuje njezino postojanje i djelovanje. Istodobno, postojanje i daljnji razvitak Zbirke najbolji je način otpora memoricidu prema Domovinskom ratu, kojem je to važno razdoblje hrvatske nacionalne povijesti svakodnevno izloženo, ponajviše u medijima.

Vrlo zanimljiv prilog govori o Novigradu i novigradskom kraju u prirodoslovnom putopisu Spiridiona Brusine, u kojem Maštrović podsjeća da je istaknuti hrvatski prirodoslovac Spiridion Brusina (Zadar, 1845. – Zagreb, 1908.), suosnivač Hrvatskoga prirodoslovnog društva (1885.) i pokretač njegova znanstvenog časopisa Glasnik, u svome istaknutom prirodoznanstvenom djelu Naravoslovne crtice sa sjevero-istočne obale Jadranskoga mora (tiskanom u šest knjiga Rada JAZU, 19/1872., 27/1874., 163/1905., 169/1907., 171/1907., 173/1908.) iskazao, uz ostalo, i jednu svoju, dosad nedovoljno istaknutu, sklonost k afirmaciji prirodnih dobara, ali i prirodnih ljepota naše domovine, posebice primorja.

U prilog »Znanstveni interesi Vjekoslava Maštrovića u svjetlu njegove bibliografije« ističe se kako se Vjekoslav Maštrović (1913.–1986.) od početka svoga povijesno-istraživačkog djelovanja perom iskazao kao prepoznatljiv i darovit znanstvenik. Objavio je više od 300 historiografskih radova (knjiga, znanstvenih i stručnih rasprava, članaka i enciklopedijskih priloga). Višestranost i plodnost njegova znanstvenog i ostalog pokretačkog i organizatorskog rada u interesu znanosti i kulture očitovali su se najviše za njegova djelovanja u u zadarskoj Znanstvenoj knjižnici, a zatim u Akademijinom Institutu u Zadru. Velike su njegove zasluge kao čovjeka velike stvaralačke poduzetnosti, marljivosti, darovitosti i upornosti te smisla za organizaciju znanstvenih djelatnosti.

Kvalitetna i opsežna bibliografija Vjekoslava Maštrovića pokazuje široki spektar njegovih znanstvenih interesa što se kretao od povijesti pomorstva, pravne povijesti Dalmacije, jezičnog pitanja u Dalmaciji, istraživanja života i rada istaknutih ličnosti, pojedinih kulturnih ustanova i društva do osobito uspješnih istraživanja zadarske periodike i uopće hrvatske tiskane riječi u Zadru. Nadalje, nezaobilazne su mu zasluge što je potknuo osnivanje gotovo svih kulturnih institucija u Zadru nastalih nakon povratka grada 1944. u krilo Domovine, no uz te brojne društvene aktivnosti, njegova želja da pomogne izrastanju Zadra u važno središte južne Hrvatske, što je tisućama godina i bio, položila je na njegova pleća i najtežu zadaću – znanstveno artikulirati svekoliku važnost Zadra, napose u kontekstu hrvatske povijesti i hrvatskoga nacionalnog identiteta. To je odradio briljantno te su rezultati njegove znanstvene djelatnosti neopozivo otklonili svaku iredentističku primisao o ponovnom otuđenju Zadra iz krila Hrvatske i ujedno pripomogli boljem poznavanju uloge toga grada u višestranom oblikovanju hrvatskoga povijesnog i kulturnog krajolika.

U posljednjem prilogu u knjizi Kroatološki ogledi, o Susretima, časopisu Hrvatsko-češkog društva, koji izlazi u Zagrebu od 2011. godine, Maštrović upozorava na činjenicu da, u današnje doba opće globalizacije, identiteti nacija i njihovo prepoznavanje mogu služiti kao mostovi u povezivanju pojedinih bliskih naroda i država, u ovom slučaju Hrvata i Čeha, Hrvatske i Češke. Dosad je u tom smislu časopis Susreti puno napravio, ukazujući na međusobne sličnosti i razlike Hrvatske i Češke, otkrivajući kapilarnu povezanost češkog i hrvatskog naroda u povijesti na brojnim razinama.

Većina priloga u Maštrovićevoj knjizi napisana je nakon znanstvenih skupova na kojima su ovdje uvršteni radovi najprije usmeno priopćeni i potom u odgovarajućoj znanstvenoj smotri objavljeni pa su tako do ovog izdanja bili razasuti po znanstvenim zbornicima i časopisima, o čemu pobliže kazuje Bibliografska bilješka na kraju knjige. Svojom raznolikošću i bogatstvom priloga Kroatološki ogledi nadmašuju puku sumu raznolikih tekstova objavljenih na raznim stranama, postajući novom cjelinom, kroatističkom knjigom čija interdisciplinarnost ukazuje na njezina kroatološka određenja.