Usadi cvijet na Bleiburško polje

1.

Usadi cvijet na Bleiburško polje, krvavih latica cvijet, stapki blizih zemlji, dijete; nek raste i crpi crvenu boju iz potkorja, nek pamti što nije za pamćenje dano, nek miriše što za miris nije zdato. O polje, tužno hrvatsko polje u tuđini, rasprostrto našim spomenima; prihvati cvijet, ohrabri ga vlažnošću cjelova i probudi uspavankom kojom ne pokapaše našeg puka mladice. Odradi molitvu poput kišnog oblaka što prazni se nad hrvatskim gorama i rijekama u bujanju posljednjih godina. Cvijet što se probija u svibnju, odižuć lišće i trulež mesa, cvijet bezimen i samo mrtvima znan. Bijelih rubova poput ubijeljenih kostiju, crvenih srdaca poput tamne krvi, s unosom nebeske plaveti da složi trobojnicu. O, hrvatsko tuđinsko polje s bezbrojnim poljskim cvjetovima, kano domobranima, djecom i ženama razasutim, slučajno složenim, kaosu blizih iz kojega niču prijetnje i kletve, molitve i jauci, ponajveć jauci – o majko žalosna što to sja u tvojim očima, dugo u noć, u zimsku bijelu noć?

2.

Tražim zemlju za smrt, nepoznat poluprazan grad, visoku vodu u susjedstvu da odnese me niz padinu brijega, zaobilazeć vrbe i jablane, da trupla me njihova ne zadrže. Moje podbuhlo tijelo nek zaobiđe sve trupce i siđe sigurno u mrtvaju, usporeno blato. Odriješi cipele i remen, slavljeniče, odstrani košulju i hlače, rastvori rukave u rukavcu velike vode! Umrijeti među strancima koji me ne poznaju i ne žale moju samoću, nit govore jezikom koji razumijem – stranci potpuni: Marsovci i Tungužani na koje nabasah slučajno, al sudbinski ciljano. Umirati, kako već treba, bez sažaljenja i plača nad sobom, nestajući poput izmaglice nad močvarom, dok sunce se ustaje i plovi nebosklonom. Ugušit se il izgorjet, osušit se poput bakalara u vrućini ljeta, propadat potom u živ i vlažan pijesak i ćutjet se poput crnog labuda osovljenog na kljovama slonovskih kostura u beskrajnoj tuđini.

3.

Srastanje krivih rana, one s lica s onom s bedra, i tako redom, naizmjence grješan u izborima. Ugarak kruži utrobom, zakriljenom plastičnom masom koja se kravi, ranjavajući kožu meku, salom pofudranu. Flundra egzemplarna poput ljiljana na smetištu, mirisna iako nenamirisana. Moje zlato uz jorgovan stade, ljepše od jorgovana! Misao ljubavna, brza poput munje, snažna poput groma – prepelica Božja s požutjelih strništa. Kričanje tića prati tupe udare plodova manga na uzdignuti, raspukli beton urbanih staza. Otvara se zemlja, isparava hadska vlažnost kišnog perioda, zazubice rastu na pomisao sunčeva prosinuća ponad tmurnih oblaka. Troje beskućnika pozivaju na grupni seks ispod zidića policijske postaje u mali noćni sat. Darujem novčanicu od pet reala, usplahireno bježim domu svojem privremenom, bacam se u postelju i liježem/lijećem kano zgroženi orao.

4.

Domovini ostavljam u zavjet velebnu tugu, jedinu raskoš bića svog. Iskrice i palucanje hrasta lužnjaka prinosim sreći životnih okretaja. Izjeden mjesec, brojnim ognjima po brijezima: sudaranje svjetlosnih izvora i bombardiranje, noćno, očnih živaca. Napadaju ljubomorna braća Sardanapalov dvor; zarobljenih srdaca, obavijenih povijušama, robovi pripremaju posljednju gozbu. U prepunom svijetu prazninom zavođenja postupno ubijamo bića najdraža. Neukrotivost svijeta jedini je izlaz pram obali morskoj, s ogledima izbezumljenih prognanika, željom uprtom prema pučini. Osvetnici podižu svoje lomače, nastavljaju igre moći i posvajanja u razbojničkom svijetu. Asirija mekoputnoga kralja i znalca, međurječna država, podignuta na pločicama; klin se klinom izbija, čak i pismo pismom, dok barbari, nomadska plemena kruže oko plijena, spremnog za rasap i pad. Poplave, s nanijetim blatom Tigrisa i Eufrata, opismenjuju svijet.

5.

Bez potresa, ali s odronima, obilnim kišama natopljenih slojeva zemlje. Nitko ne može kontrolirati ljude koji se ne boje smrti; Vesaliusov trijumf anatomije nad životnim tijekom, sporim i izvjesnim poput smrti dok iz gorućeg grma na Sinaju lijeću iskrice i prosvjećuju zatamnjeni svijet. Musina dvojba o pripadnosti, među rodbinom talasa nemire i ljulja opasno cedrove barke na moru crvenome. Kaja, sine okrutni, okreni se materi svojoj i ocu prežalosnom – odvrati pogled od zločinjenja, crvenog terora i crnih košulja. Budi ribar, ratar, običan težak, svakodnevni klesar, koji ljubeći i cjelujući, obrađuje kamenje, usvjetljuje pragove i kolijevke, podiže ograde koje štite, a ne razdvajaju. Bezgraničnost nije cilj krilatim angjelima; bitan je ostanak svojega na svome, zaštita zemlje u kojoj spava genij domovine, integriran pristup cjelovitosti. Osjetljivi pomaci planina koji ne opisuju tréšnju naša su životvorna stud.

6.

Sabirna polja za ptice pjevice i vrapčji rod, jata nedostižna. Domovino, podzemna vodo koja ne gasiš žeđ! Sa suprotnim predznacima, diskretnim znakovima, najavljuješ zbir dolazeće patnje i nutarnjeg uništenja. Kako sravniti pluseve i minuse, podnijet se arapski pravilno i matematički korektno? Izjednačenja nikada biti neće jer stalna jedino umnažajuća je bol, rastuća do iza nebosklona i kristalnih vapaja, uzaludnih poput mane nad pšeničnim poljima. Kako ostati cio u pijanstvu i tresućoj grmljavini kotrljajućeg kamenja – među stadima i zlim pastirima; kako ostati ljudski sravnjen poput bračkog težaka i ribara, kano kamenar koji kleše kupicu s kvadratnim poljima, iz koje nam dano je piti i ne dopiti ljepotu kruha i vina, okus ribe s gradela, lista kupusa i kaplje djevičanskog ulja. Anizet je piće koje razgaljuje i otključava starih crkvica vrata, otvara put k oltaru i svjetlosnom okrugu.

7.

Zapad predstavlja noćne zemlje, istok – sunčane. Luk između krajnosti ‒ polovica je rotacije oko plave kugle. Oči su ljepotne i u mraku i sa suncem, mjesečinom također. O zvijezdama da i ne zborim! Camera obscura sa slovima Susan Sontag i njezinim stilovima radikalne volje. Još i camp osjećajnost, uz noseće ljubavne fotke Annie Leibovitz. Stršljeni ne vole ose, a pčele ubojice tavore u visokim medištima gudura Stjenjaka i samo kadšto krenu u ljuti boj prerijom skrivajući se u oblacima prašine bizonskih krda. Sve redom napadaju, razljućene, sve pokretno i živo izim novorođenog bijelog bizona koji američki je Kalki i ima mističnu zadaću spašavanja svijeta. Noćne i sunčane zmije zajedno kreću u napad, poslije pčela, odozdo, htonski, iz podzemlja vlažnih, beskrvno se vijugajući utorima svjetlosti i zarezima mraka, tražeći toplokrvna bića i za ljudima zaostao titanski rod.

8.

Pljenidba plinovitih nebula na rubovima tanjećih svjetova, kozmičkih izmaglica, sve tanjih poput dimova i izmaglica nad bosanskim šumama, sve rjeđih i rijedećih isparina životnih u živinama i ljudstvu opakom. Što plijeni pozornost životinjica s rubova, ispod humusnih plahti, što ih navlači na uspinjanje prema svjetlu žmirkavom, kano gljive prema zraci svjetlosnoj iz ključanice u brvnari? Svijet gljiva iz kolibe ruševne, uspokojene starošću stvari, starudija i smrću lahornog vrtloga, živi snažnije od mojeg krvotoka ‒ razlivenog i razuđenog u venskim rukavcima. Tko sam i odkud stižem, kamo mi se kretati, za čime čeznuti – kornjačo amazonska, jabuti, sporo stvoro vodno-zemaljsko? Vodozemci i gmazovi, kadšto ptice i pernata divljač, pokoji tapir i voden-prase, zauzlani prsti na rukohvatu domorodca i europskog putnika, otvaraju uvide u naše sumnje i neznanja, očaj i teret teratogenih smjena i promjena na rubovima svjetova.

9.

Ja sam centaur, polučovjek i poluživotinja – više živalj nego čovjek. Stog i nisam dugovječan kao ljudstvo jer moj živinski dio ne može istrajati trku sa čovjekom. Ali i u čovještvu životinjsko vrije. Hrvaćanin prastar, bez etničkog predznaka, zaljubljen u glasne korekcije i šutljive ispravke, navlastit kao i ratar skoren teško obradivom zemljom. Obrađivanom motikom i mašklinom, natapanom znojem i milovanom poljupcima. Dom i rod dviju poluga istoga su smjera: lađa s Noinim izborom, arka koja se upinje i diže prema nebu i celestijalnim bićima – zmajevima znanim, na potisku potopne vode i krušnim zaveslajima. Povodanj najstariji, pamteć ‒ zrilvoćni period slatkih mirisa i krijesova. Brijezi sravnjeni žudnjom Boga i nemoći čovjeka; navraskan krajobraz, brojne obrazine i hangari prepuni lišća i grančica: hortikulturna razrada odiljanja potomstava u crnim krdima.

10.

Raspukline na kori izgorjelog kruha, kakva bje vam vrućina iz drveta; bojite li se sladora od raspalog škroba. Tko razumije, razumjet će gigantsko hrvanje krušne peći sa životnim potresima i tektonskim pomacima planina. A glad poput Himalaje stoji nad kruščićem, brijegom sirotoga srca, uz brzu prozirnu rijeku, na rubu žedne pustinje Thar. Polusvjetlo iz polusvijeta, jutarnjom maglicom nošeno, rijeđeno, nanašano na kožu mlađahnom dječaku iz Jaipura i djevojčici iz Jodhpura, netom vjerenima, uokvirenima u suho zlato. Dromedari prežvakuju sijeno i sasušeno lišće, goste se vodom arteškom i mlohavo njišu svojim zareznim vratovima. Praskozorje, alvorada, zora; zelenook Zoran koji ne razumije što za razumjet jest; na žalost, u ime svega što ruši se s obronaka ljudskosti i privrženja. Kruh se prinosi ustima, mrvice se skupljaju i daju pticama koje prolete kadšto kroz naše grudobolne kaveze, pa odlijeću k Bogu.

11.

Jedinorođen i jednoznan: jedincato rođenje dio je plana mojega velikog otkupljenja. U nakaznom stroju začet, iz njeg ispao poput otpatka, patak okovan sramom, stidom Charlieja Browna obilježen. Ni Kain, ni Abel ‒ već Seth, nešto između, krajnostima odana jednadžba, raspeta ljudskost i upitno čovještvo. Životu nasilno nametnut grad, bunar od besvijesti, s druge strane zemlje naznačen, stoljećima bušen i okivan. Primjer uvjetovane pseće odanosti, na tragu obamrle graničnosti beskraja. Ne umire težak u čijem vrtu cvjeta kadulja; izbušit mu je tri rupe u lišću i kroz njih provući svoju vlas i vlas ljubljene. Ako još zakopa list ispod praga voljene, nikad ga ona neće prestati draganom zvati. Krotiteljica je kadulja, iscjeljuje boleštine, unaprjeđuje zdravlje poročnog Boga; bolesniku preslaguje haljine, ostavljajuć duši sve što preosta od izbavljenja.

12.

Dugo trgovasmo, žalob prosipasmo obalama rijeka i dobokoga mora; dosta je spuštenih barjaka – podignite stijeg samoljublja, uniženost okrenite u hrabrost, stid u neustrašivost; ne prekoravajte sebe nit se veličajte. Pozovite se na Bugarina Vladu Černozemskog i otrovom zamrčene londonske kišobrane. Tungsten zbijte u slamnatoj košarici, volfram nek bude vuk među bijelim ovčjim opalima ispred božićne štale. Žarne niti u žaruljama rod su betlehemskoj repatici, opake alatke smrti što rađaju kraljića. Teratogenost i otpornost prema kiselinama ‒ živost čuva. I ča-kaj k tomu, čije osobine rese tvrd metal bivstvovanja, a čijim nakapnicama lije srebro živahnih vrludanja dok Bogu smjeraju neutuživi i neubrojivi vojaci, prezren dobrovoljački red. Hrabrost dođe s vama, ali se istom uruši pod oblacima iz kojih padoše crne kiše usmjerene prema Betlehemu. Samoubojstva – velebne li izvjesnosti!

13.

Crni skeleton bijeloga kita, rebra mu kovčezi – kavezni sklad. Kostur crn-bijele ulješure sjaji noćnim svjetlom na bjelasnim plažama. Um real uma grandepapaya! ‒ uzvikuje prodavač kotrljajuć se među quadrima. Slatki krumpir na isposničkim usnama. Doziva li to Boga u sebi ili svoje zatupjele bližnje, željom prema jestvinama, obilježene? Hoće li prodajom doseći slobodu, dok snažna voda odnosi pogan i nečist s visova. Kozmos – moje tijelo, moja izba i kolijevka, odar obaju preminulih roditelja. Nedostaje, što dobro jest, strojni nam korak, hod vojnih leševa. Ne tuguj za dušom, brate čovječe; sveprisutna je i neuništiva. Nit mačem je sasjeć, niti kopljem probosti. Bog je platno satkano od ljudskih niti. Zlatni listići za tvoju probojnu ranu, s obje strane thoraxa. Smetlar je na tronu dok kraljevski nadiru k nama blistavi valovi ljudski.

14.

Svjetlo koje dolazi iz dubine mora, prijekor je životnim darovima: plivanju i ronjenju na dah. Dupini ne grizu; sjemenke bubre nakon višegodišnjeg čekanja kiše u Atacami, u mnoštvu cvijeća među lavovskim šapama. Virovi i vrtlozi, struje bogolike – u žubornim potocima žive, nikad u mrtvaji. Svatko je sam svoj Bog! Obistinjenje raste u trpnoj duši, viteže! Bujica zapjenjenih riječi – spram tišine vodom ispunjene posude spoznaje puninu. Mahnitost ljubavna požuruje ružin cvat i pomaže slijetanje pčela na prašnike. Beskonačno mjerim beskonačnim, a sveopća duša ne ranjava sebe, dok moć bez svetosti čini čovjeka razbojnikom. Vapaj se otima od grudi onako kako i meso trga se s kostiju. Moja religija naziva se odricanje i gorko je poricanje nametanih granica. Dupini zaista ne grizu slučajne plivače i ronitelje na dah, oni se maze i svijaju uz valove, kršeći pravila i pravocrtnu valovitost.

15.

Podizati djecu, brinuti se o gnijezdima i saditi drveće; sjenicama pokrivati odmorišta, obrađivati zemlju, kopati zdence, obuzdavati rušeće vode... tek su neke od dužnosti dobrog čovjeka. Glineni miš pred glinenom mačkom, a glineni Bog u nama! Tajna je zastrta oblacima dok stječe se u meni sve vrijeme: prošlo i buduće, početak i kraj, ter sve što protekne između. Kružno je zlato cirkularnog vremena! Sraz nebesa u meni – živa istina! Mijenjaju se oblaci na jedinome nebu, dok hodajuć si blagoslov, pravedniče. Za vladanje rođen, a vladaju nad tobom! Zvijezde nisu na tamnom nebosklonu da bi ometale tvoj život, nit okretale stranice zalijepljene vlagom. Svoj si koliko držiš do sveopće gline zvane Božjom prvotnom supstancijom, gline koja se gnječi i koju gnječe, formiraju i rasformiraju, uza sveđer dodajuću vodu – kadšto i pokoju rusu krvnu kap.