Tvrđava

I.

Nestajem. Promijenio sam mjesto u svom nestajanju. Ležim zakačen za oblak ponad grada. Šlepam se na njemu kao na velikom krevetu od vate. Plovim iznad ulica. Lica starih pločnika optočenih kamenom kockom plaču tiho, skoro nečujno pod snažnim koracima. Putujem polako u vrijeme kiša. Do grada u oblacima. U tvrđavu.

Tvrđava. Prazna. Ispunjena šutnjom. Moje dobrovoljno izgnanstvo. Bijeg. (Možda me zavede još jedan bijeg prije nego anđeli spuste zavjesu vječnosti. Iskoristit ću je i popeti se njome u nepoznato.) Gradio sam je godinama kao mjesto za tiho nestajanje, kao skrovište, sklonište, a postala je zatvor. Atelje stvaralačkih nemira. Tajna oaza u kojoj bih se predavao svim svojim užitcima.

Tvrđava. Kula od slonovače. Zarobljen sam u njoj. Nema izlaza. Zatvorio sam sve izlaze. Postali smo jedno. Tvrđava i ja. Veliki kamen. Kameni oblak. Gledam pokislu ulicu ispod tvrđave. Tragovi benzina na asfaltu ljubičasto se presijavaju. Tragovi kočenja. Krv na asfaltu. Metak u slivniku. Plač novorođenčeta u kontejneru. (Netko ga je stavio oprezno u smrdljivo grotlo zelene kutije. Iste zelene kutije kao na mojim platnima. Kutije, krv, glave lutaka koje izviru iz tame.)

Sada mi sve izgleda jasnije. Svjestan sam stanja. Svejedno mi je.Izgubljen sam. Obezglavljen. Ravnodušan. Stanje ne liči na početak. Tijelo se znoji. Tromo je i nepokretno. Kao oduzeto. Mehaničke kretnje. Tijelo koje samo postoji. Kreće se. Hrani. Nestaje. Tijelo bez osjećaja. Ne osjećam bol. Smijeh me ne sustiže. Slike u glavi, sve su odreda hladne poput metala. Hrana nema okusa. Prognao sam samog sebe u bešćutno kraljevstvo. Sam u kuli na prstima kiše. (Odbacimo sve, rekla je. Ako me želiš imati, odbaci sve.)

II.

Odbacio sam sve. Iscijedio svoj lik. Izgubih sebe. Zamrzih sve. Praznina u duši.Neosjetljivost. Na riječi. Na dodire. Na bol.

Poljupci. Tragovi na koži. Slani. Ugasli. Ne sjećam ih se. Ne osjećam ih. Miris žene više ne raspoznajem. (Svi su isti: žena postaje žena; dozrela dunja; sve žene poslije četrdesete godine imaju isti miris: miris znoja, kiseli i opori nalik mirisu starog svećenika koji prije jutarnje mise pije jabučni ocat i trlja mišiće rakijom.) Bile su nekoć mirišljave. Podatne. Razlikovao sam ih po parfemu, sapunu, medu što se skrivao u svakoj pori djevičanskih tijela. Čaj od kamilice i potez kista. Sve je nestalo. Bespovratno. Organizam jede sebe i obnavlja.

(Tvrđava postaje bačva prepuna mržnje što vrije.)

III.

Silazak. Nisam predvidio silazak (silazak s tvrđave nije moguć). Gubim dah. Osjećam se izgubljen. Izgubljen među platnima. Bijelim kao dan. Dolazi. Čujem je. Nenajavljena. Hladna. Prikrada se...Smrt omotana platnima iz snova. Hirovite troprsnate žene sa zmijama u kosi i troglavi pas čuvaju grad od mog silaska (čuvaju odstupnicu ledenoj gospi). Zatočen sam u svojim mislima. Paranoičan. Nervozan. Blijed. Žedan i gladan.

Pijanci povraćaju žuč u blatu ispred ulaza pokraj kontejnera. Padaju i valjaju se kao svinje. Dječaci tankih glasova u hotelskim sobama nude retro nostalgiju mafijašima i poduzetnicima. Jahte im tonu u pogledima posrnulih djevica na putu za izgubljeno otočje gdje su zakopali sanduke s blagom (gusari se ne boje drugih gusara). Tajkuni osluškuju pjesme sirena s mp3 playera. Vulkan se budi i posipa pepelom grješnike. Blagoslovi grijeh.

IV.

Spalili su Boga (vijećnici života i smrti, drski su i hrabri u svojim kokainskim vizijama). Pepeo u urni od žada sakrili su u atomsko sklonište s hodnicima od sedam milja. Ponekad puste mladog svećenika. Sam u maloj sobi prinese urnu do nosa i ušmrka komadić Boga. Zažmiri i razgovara sam sa sobom sat, ponekad i više. Ruke mu krvare. Stigma na čelu se rastvori i pretvori u mali križ (u koji vjernici ubacuju zlatnike). Nevidljive iglice u rukavicama na njegovim rukama poput vampira isisaju krv. Onda ga puste da širi religiju.

Priče o providnosti i iskupljenju nudi na skupim vikend seminarima. Legendu o novorođenom Proroku šire činovnici u malim uredima, sa srcima domaćica. (Goli statisti s mojih spaljenih platna.)

V.

Ti si olupina, dodala je pakirajući moje slike u kovčege. Ženi ne trebaju olupine. Postarala si se uz mene, stavio sam natpis na njen grob.

Emotivna olupina. Ishlapljena mješina. Napukla ljuska, ispisivao sam opomene sebi samom po papirićima. Stajao sam iza prozora satima i gledao mrave kako hodočaste ulicama. Zavalio bih se u naslonjač i drijemao. Nisam razmišljao ni o čemu. U meni ništa više nije postojalo. Iščeznuo sam. Postao sam crni anđeo. Bestjelesan. Slike su se prodavale i dalje uspješno. Radio sam varijaciju varijacije. Kritika i publika bili su zadovoljni. Nisam mijenjao stil. Recept menadžera bio je sto godina slikati istu stvar jer se dobro prodaje. Osjećao sam se glupo. Novi opus slika nisu htjeli izložiti. Otjerali su me.

U tom svijetu nema ni seksualnih maštarija s neznankama, šaptao je metalni glas noći. Kada se sam ljubavni čin počeo pretvarati u dosadu, umor, u nešto do čega ti nije stalo, znao sam da se mora nestati. Neću nestati u kupaonici poslije samog čina koji me je učinio mrzovoljnim i istuširati se, zapaliti cigaretu, popiti gutljaj votke i pobjeći iz te klaonice osjećaja. Nestat ću zauvijek. U slivniku, s vodom.

VI.

Ostario sam preko noći. Tridesete su pri kraju. (Izgubilo se čudo od djeteta.) Osjećam pedeset, šezdeset godina kako se nagomilalo u meni. Prokleti je to osjećaj... Osjećaj da si prerano ostario. Ima okus tableta. Ubija me polako osjećaj tjeskobe i nemoći što tutnji u glavi glasom bumbara. Nije to neki početak. Ovo je kraj. Nestalo je ideja. Ponestalo je inspiracije. Sada znam da se nisam smio dobrovoljno zatvoriti. Sve je postalo varijacija jedne teme.

Moć stvaranja nestaje u tvrđavi. Zatočenost te obuzme. Oduzme ti više nego što da. Pomisao na veliko novo djelo pritišće te poput mlinskog kamena. Pretrčane milje ne istjeruju tjeskobu neuspjeha iz glave.

Misao na nju. Pogled u kupaonicu. (Nema je. Odnijeli su je mrtvozornici u limenom lijesu.) Netko je obrisao krv bijelim ručnicima (vidim ih kako vire iz kontejnera). Ne sjećam se posljednjih riječi. Ne sjećam se pitanja inspektora. Uzeo je otiske i vrećicu s njenim lijekovima. Vidim sliku (koju galeristi ne žele). Prerezane vene i krv na prljavom ručniku s tragovima rijetke sperme. Žele samo vesele likove, žarke boje, glave bez očiju što lete. Krilata bića iz mojih mladenačkih snova. Oni žele samo moje snove (boje se života).

Bik sam u horoskopu (kao Dali, kao Dylan). Bik iz posljednje dekade. Trebao bih biti osjećajan. Racionalan. Odrastao sam na asfaltu, u samoći izrovanih rupa, poput krtice na svjetlu. Branim se od svih nasrtaja, kontrola u svome izmišljenom svijetu, ne dajući nikome da mi podigne kapke, da otvori oči. Ja sam nasukan. Riba bez vode. Crkotina.

VII.

Izbavitelj kasni, žmirkaju rasklimani neonski natpisi obješeni po oblacima iznad grada (pijan sam ili pomalo lud).

Provalio sam u stotine života (prevario mladost). Prevario najljepše žene u svojoj misiji izbavljenja iz njihovih dosadnih života. Nisam dopustio provale u moj život.

Poludjet ću. Odlučio sam poludjeti. Od samoće. (Čujem glasove koji govore kako sam poludio. Ne vjerujem im. Ne vjerujem, pa ih se klonim. Bolje da me ne vide. Onda krenu priče.) Ne želim postati slabić, gubitnik. (Osjećam se kao spomenik.) Ne želim postati glineni muškarac, materijal pogodan za obradu.

Još je ovdje (čujem njezin smijeh, osjećam njene dodire na vratu). Njena slika me prati ledenim pogledom. Portret (nedovršen) govori mi mržnjom. Krv kaplje s portreta po podu. Brišem je papirnatom maramicom. Poslije brišem istom maramicom znoj s čela. Ona je mislila da sve zna. Da zna kako će doći do cilja. Pokušala me ukrotiti. Pokušala je od mene napraviti namještaj, stvar. (Micala bi me cijeli život. Pomicala kao šahovsku figuru. Imala je plan. Šah-mat u jednom potezu.)

Bila je centar univerzuma. Tantra. (Dan mladosti na moj četrdeseti rođendan. Maturantica kojoj sam pokušavao srediti mapu za prijemni na Akademiji.) Djevojka s nekoliko promašenih veza za sobom (računajući i očevog prijatelja, učitelja jahanja i teniskog trenera.) Privukla me njena otvorenost. Nije skrivala razlog zbog kojeg je došla. Kad sam prvi put stavio prst u njenu vaginu osjetio sam vezu sa svemirom. (Svemirski orah naša tijela u ljusci.) Dolazila je svaki dan. Mogla je ostati kod mene sat, dva (između sata tenisa i jahanja.). Varao sam je s drugim modelima.

»Gdje je centar svemira«, upita novovjeki guru u nekoj od noćnih parlaonica. »Užitak nije više tajna«, nastavio je.

Guru se spalio u znak protesta. Žene su pile kapučino na trgu na kojemu je izveo čin samospaljivanja i bacale prazne boce piva na ostatke njegova leša.

VIII.

Slikao sam portret muškarca koji se osjećao kao žena. Njegov agent htio je od njega napraviti novovjeko božanstvo ‒ Primaveru 21. stoljeća.

Može li se muškarac stvarno osjećati kao žena?, pitao sam se sjećajući se majke, galerije trudnica i dojilja. Grozno iskustvo (gadio mi se, gadilo mi se to sušičavo, hermafroditsko tijelo nalik čovječjoj ribici). Htio je biti žena. Ružna žena. Agent je zahtijevao da slika ima izgled secesijskog plakata. Bila je to zapravo odvratna ideja. Nisam mogao ući u njegovu psihu. Odustao sam.

Ne znam kako se osjećaju žene dok se za otvrdnule bradavice lijepe hladni prsti usamljenih muškaraca.

Ti si bezosjećajna mašina, rekla je jednom dok se brzo oblačila i hitala na sat jahanja. Ne želiš ni upoznati žene.

Zatekla me njena rečenica. Mislio sam da poznajem žene. Mislio sam da sam ušetao lagano u njihovu psihu. Zatečen sjeo sam na rub kreveta. Sa čašom vode u ruci. Popio sam zelenu tabletu s nacrtanim playbojevim zečićem.

Možda nisam imao vremena da se zaljubim. One koje sam volio, pobjegle su. Otjerao sam ih. A ipak su još tu. Na slikama, po galerijama, u knjigama. One me čine slabićem. Podsjećaju me na sve neuspjehe. Moram spaliti sve slike. Ne želim ih gledati. Tuku me maljem duboko u podsvijesti.

IX.

Tvrđava me, kažu, uništila. Došao sam do kraja. Nema dalje! Trebam sići među ljude. Trebam gomilu. Pažnju gomile. Tetošenje gomile. U meni je iskonska potreba za gomilom. Da orgijam s gomilom. U njoj dosežem vrhunac. Za gomilu, s gomilom! Moje tijelo treba postat dio gomile.

Molim gomilu da me oslobodi mene samog, da se vinem. Da izletim iz praćke svoje nemoći. Molim gomilu da me zgazi stampedom.

Moj život je postao čista strava. Trebam krdo psihijatra i seksologa. Orgazma nemam već godinama. Ni stvaralačkog, ni životnog. Oseka. Osjećam se poput banke sperme koja uvijek mora dokazati da još ima zaliha.

Tvrđava se polako ruši. Zidovi se tope. Moje izgnanstvo prestaje. (Zatvorio sam se u ovu tvrđavu gdje sam nečujan promatrač. Nevidljiv. Ljigavac na masturbatorskoj školjci.)

Tražim milost. Ja, usamljeni letač s oblaka iznad grada. Ikar. Tražim milost od Boga. Držim urnu s njegovim ostacima u rukama. Ušmrkavam Boga. Molim ga za milost. Polako ulazi u mene, obuzima me božanski osjećaj. (Imam milost obožavane gomile, od svih apostola i svih svetih).

Oslobodi me, Bože, takvog života i muka i podaj mi novi život, ponavljam za mladim Izbaviteljem kod kojega sam završio seminar samoiscjeljenja. Poštujem tvoje zapovijedi, ponavljam sve tiše... (Ja sam lopov koji obožava gomilu. Ja sam kradljivac koji je popušio gomilu.) Dopusti mi da poludim...

X.

Prate me uhode. Špijuniraju. Ugradili su mi u trbuh mikrofone. Pauci u stanu su pokretni mini prijenosnici slike. Moj život je ukrao Veliki brat.

Muhe prisluškuju moje dahtanje na WC školjci i prenose ga eterom. Gledajte me kako letim s oblaka u grad sa slike koju sam spalio prije nego što sam poželio iskusiti slobodan pad. Gledajte Ikara. Gledajte njegov let i njegov pad.

Nestajem. Promijenio sam mjesto u svom nestajanju. Padam. Dugo. Usporen u padu iznad ulica i lica starih pločnika koji plaču tiho, skoro nečujno pod snažnim koracima sklapam oči. Silazim. Napuštam tvrđavu.