Tri antiglobalističke glose

1. Glosa o prijateljstvu
(Pošalji mi uho, a ti možeš ostati i doma...)

Davna potreba, s vremenom običaj pa i institucija, za prijateljstvom u globalističkom obzoru i novim kondicijama mijenja se u nešto drugo, i to prilično brzo i na krilima svjetlosnoga novostimuliranoga emocijskog zaborava.

Digitalni identitet sedamdesetih prošlog stoljeća bio je isprva opravdano zamišljen kao uvažavanje tehničke spremnosti i ljudskog intelekta. Ubrzo međutim korporacija preuzima i svojata zapravo privatni rezultat istraživanja... Tako npr. društvene mreže koriste privatni profil korisnika u suspektne svrhe, nakon otkazivanja vjernosti određenoj mreži ne brišu se otkriveni privatni podaci, koje su nekad ekranskom zidu ponudili doduše sami korisnici; ti su podaci naime na raspolaganju i dalje mreži i njenoj mogućoj manipulaciji, i sl. Grupa alternativnih stručnjaka bila je te indiskrecije svjesna još u početku vlastita rada na društvenoj mreži pa su određene zaštite u tijeku, ili na djelu... Pravo na informaciju, ili: informacija je sloboda, plemenite ideje nezavisnih alternativnih stručnjaka, i dalje su u borbi za nezavisnost od korporacijskog presizanja i manipulacije...

Posljednjih je dana ove godine lakše imati vjernog neprijatelja nego višegodišnjeg prijatelja. I to je evidentna tragedija kapitalizma. Dakako, još jedna u nizu.

U europskoj mantrologiji »prijatelj« ne zauzima ozbiljno mjesto briselskog suflera jer ta emotivno obojena kategorija u osnovi ipak izmiče izravnom interesu profitnog polja, pa nije ni »obrađena« kao dio novoga kodeksa svrhovitog i uspješnog »rezultata«, inače klasičnog ljudskog suobraćanja.

Osoba koja je do jučer u kolokvijalnom, pa ‒ zašto ne ‒ i arhajskom smislu nosila časnu ulogu i funkciju »prijatelj« mogla se, iz potrebe ili naprosto želje, nazvati bilo kada, a da bi takav poziv, često bez svrhe, bio dobrodošao, očekivan i radostan. Bila je to osnova druženja, izravno oslonjena na učestalost i obostranu potrebu, a tome tada nismo znali racionalni razlog, niti smo ga tražili, ostavljajući ga u toploj tajni ljudske milenijske komunikacije. Definicija sadašnjeg »prijatelja« se očito mijenja. Ona narodna: »on mi je kao brat«, sada »potpomognuta« ništenjem osnovne humanosti i novim socijalnim okvirom nehumanog natjecanja, očito više ne funkcionira. (Ne bih pritom baš sve svaljivao na nova globalistička pravila ponašanja, jer jednako tako žabu očito nije bilo teško natjerati u vodu.)

U pasivnim krajevima gdje još dnevno zavijaju vile, vuci i junaci ‒ a našu zemlju, bez ironizacije, držim pretežno takvom ‒ »prijatelj« se ne mijenja samo tako. U nas se u ruralnoj sferi, vjerojatno i u sličnim dijelovima drugih država, tradicionalna mitska kategorija »muškog druženja« (pomalo epske pa i prema novim kondicijama zaostale naravi) u pozitivnoj realizaciji najuspješnije održala.

Drevno doba je i nesvjesno ustoličilo platformu za prijateljstvo: uspješno prijateljstvo bilo je fizički dokaz odgovora Drugoga. I tu ne treba tražiti racionalno objašnjenje. Nova nomenklatura neoliberalizma prije svega ne cijeni dosadašnjeg čovjeka, pa ni njegovo zaostalo i eventualno prijateljstvo s Drugim. (Europski katehizam nije dakako osnovni uzrok zaborava klasičnog prijateljevanja, ali ipak pospješuje globalno hlađenje čovjeka od čovjeka.)

Nova, do jučer poštovana, uloga prijatelja, sada bitno kontaminirana svrhom (druženja) i očekivanim profitom, često se svodi na usamljenički egzibicionizam: pošalji mi uho, a ti možeš ostati i doma. Kad dotični istovari vlastitu emotivnu prtljagu drugom, prvi je zadovoljan i čini mu se da se družio i da ima prijatelja. Takav vrlo česti susret u gradskom kafiću bitno je nesretan susret monološke eskapade bez prisutnosti Drugoga, nužno sveden na sebično-egzibicionistički promet bez ikakve ekonomsko-duhovne Razmjene. Jedna osoba nenamjerno se služi drugom, koristi je i često maltretira putem okupiranog razgovora, koji to evidentno nije ‒ nego je običan i sebičan monolog. Bez dijaloga i kapitalne emocijsko-duhovne Razmjene nitko zapravo više ne razgovara.

Voljeli smo se donedavno družiti iz nejasnih i toplih razloga, i to se, u pravilu iz potrebe, događalo često, uz obostrani pristanak i, sada – izgubljeno, veselje: vidjeti dragu osobu. Međutim, ljudima sada više nije stalo do toga. I to je opasno, jer se, brzo i uspješno, razgrađuje ionako krhka zaliha humaniteta kolokvijalne zajednice ili pak nacionalne države.

Svrha: njen izbor ili profitna realizacija ‒ ne postoji u empatiji. Postoji međutim u globalističkom nadmetanju i licitaži. Takve poluge, na kojima se inzistira, u osnovi su novog ekonomskog katehizma; u njemu nema starog tipa čovjeka, ma što pod time držali. Nekad se volio mačak, šuma, prijatelj... bez svrhe, osim kao duhovni dobitak takvih relacija u kojima se izravno čuje govor Drugoga, a netko cijeni upravo tu »svrhu« kao osnovni ljudski profit.

Sadašnji je profil »prijatelja« bitno drukčiji. Preoblikovan profitnim zahtjevima neoliberalističke agresivnosti definicija čovjeka je prevrednovana, pa stoga i opis i funkcija poštovane uloge »prijatelja« u milenijskoj komunikaciji. Postoji dakako i u sadašnjim okolnostima osoba koju ćemo označiti »prijateljem«. Među takvim poštovanim kandidatima mnogo je samo dobrih ili površnih poznanika. U tu bi se emocijsku nomenklaturu morao uvesti nužan, precizniji i pomalo abdicirajući red. Današnji »prijatelj« neće biti ni tužan ni veseo bez prepoznatljivoga profitnog razloga, a taj indikator međusobna ljudskog prometa ne mora nužno biti vrijedan samo prezira. Jednako tako, ne može biti ni relevantna osnova na kojoj se izgrađuje iskreno prijateljstvo.

Bez nejasne a poželjne misterijske empatije nema pravog ‒ naivnog i radosnog ‒ prijateljstva. Ima dapače samo zajedničkih sklonosti, kalkulacija i najzad zajedničkog ulaganja (u očekivani profit). Novo prijateljstvo veselo ne zavodi nego racionalno naplaćuje. To nadilazi moje snage.

2. Korporacijski psiho-namet

Ako želite sa šefom na izlet, a to se sada tako zove, onda ćete zadržati posao. Ako nećete s uredskim idiotima gubiti vlastito slobodno vrijeme na prigodnom raftingu ili paintballu ‒ onda više nećete raditi i dobit ćete uredni otkaz.

I to bi bilo to! To bi bila sva jednostavna a duboko mobingizirajuća filozofija koja se tako stručno zove Team Building. Ucjena hijerarhijske uredske mašte na slatkom engleskom jeziku. O tom se »fenomenu« inače pišu stručni referati, studije pa i knjige, izrađuju ambiciozne tablice, snimaju filmovi... sa svrhom pokazivanja produktivne uspješnosti, dok istodobno, pomalo u sjeni uspješne korporacijske nove dosjetke, raste broj svjetskih rastava zaposlenika... pa i samoubojstava. Zapravo, nevjerojatno!

U osnovi je navodno uspješne i poboljšane poslovne metode većih tvrtki ‒ svekolika kontrola i perfidno ukidanje privatnosti.

Ako se kontrolira, očito i neukusno a svakako neustavno, privatni život zaposlenika ‒ stupanj proizvodnje navodno raste. Firma doslovno kupuje zaposlenika, a on iz straha postaje njeno vlasništvo u 21. stoljeću. Ako proizvodnja, tj. profit, recimo, i raste ‒ raste u takvom neljudskom okolišu, iz pukog straha od realnoga gubitka posla. Riječ je o neskrivajućem robovlasničkom sustavu u novom stoljeću, i što je indikativno ‒ mnogi šutke pristaju na takve kondicije, zahvaljujući svim bogovima što uopće rade!

Pod izlikom korporacijskog psiho-nameta, nesenzibilno i precizno izvedenih projekata uredske zle mašte, provlače se međutim i neki negativni učinci dalekosežnije radijacije: krađa privatnog identiteta i pojedinčeva privatnog prostora, egzistencijalnog Mjesta i Adrese. Zaposlenik je nedvojbeno u statusu modernoga roba koji je, barem se tako praksovno nastoji, firmi prodan u kompletno vlasništvo, uza zaista minimalmo pravo, pa i potrebno vrijeme, za vlastitu privatnost.

Nesumnjivo se iskorištava neartikulirana radna gomila (osiromašena i srednja klasa, ako to već nije jedno te isto) kao svojevrsno vlasništvo firme, a ta je gomila dakako i dalje opravdano tašta i osjetljiva na vlastitu privatnost, koja im je ‒ do jučer ‒ jedina i preostala, ma kakva u mizernim svjetskim uvjetima stvarno bila.

Korporacijski je namet na privatnost radnih poluga iz egzistencijalnog straha zasad uspješan, ali dugoročno je ta evidentna krađa identiteta radnika, i radne mase u načelu, vrlo opasna. U trenutačno slabo artikuliranoj radno sposobnoj gomili učinjena krađa tinja kao evidentno nezadovoljstvo i vulkan moguće reakcije u pričuvi. Naime, kako kaže oporbena struka, sve je teže razlikovati stvarnu geografiju našeg vremena, tj stvarnu od simulirane zbilje našeg života.

Ima, međutim, u svakoj tranzicijskoj sredini pa i u nas, u svakoj takvoj egzistenciji u kojoj je crvena lampica već odavno upaljena, onih grupacija koje se svojevoljno i ponosno smještaju ‒ u podjeli 98 posto osiromašenih i 2 posto bogatih – u one manje siromašne i naravno manje bogate, te kao takve ulizice žele se na bilo koji način dodvoriti pravim (gotovo) anonimnim polugama moći.

Za domaći socijalni stratum to su silne uredske koke i samozvani menadžerčići neke anonimne firme, koja dakako njihovu izdajničku lojalnost kupuje za, globalno gledajući, sitne ali ipak sigurne pare. Ako pritom pomišljate na međusobni seks kao mobingaški žeton nove grupacije nižerazrednih korporacijskih činovnika, toga zapravo nema; svakako ne u nekoj impozantnijoj formi koja bi posljedično barem donekle opravdala očitu neljudskost spomenute neformalne grupacije, i globalnu nezainteresiranost za akviziciju Drugoga u načelu... pa i u vlažno-ejakulativnom prostoru.

Ta se naime šiterska i šljamerska neformalna socijalna skupina zadovoljava prije svega time da se bučno i lažno sigurno ‒ pokazuje! Skupina se naprosto određenom minimalnom financijskom sigurnošću zadovoljava. Bučno i nojevski upozorava ‒ smijehom, alkoholom i relativno skupljim jelima ‒ u in restoranima (u nas npr. u Radničkoj cesti) na sebe i vlastitu privatnu sreću. Ta vrsta ljudskog poslušničkog šljama, usput, neartikulana je poput radne gomile koju prezire... ali se precizno pokazuje i tako bestidno upozorava na sebe. Puni su ih lokali petkom poslije njihove, doduše bolje plaćene, robovlasničke šihte, u boljim odijelima, uz samozadovoljni smijeh i pripadnu buku jedne šljamerske grupacije bez legitimiteta i osobnog identiteta.

Bivša popularna »janjeća simfonija« u igrokazu partijskih mogula, začinjena povremeno prišljamčenom sirotinjom kao dobrodošlim ukrasom i ideološkim imidžem, nestala je s ideološko-kulinarske scene zavođenja. Sada se ‒ u bakanalijama nižerazrednih korporacijskih činovnika domaćeg novo-snobovskog mentaliteta ‒ pretvara u razlikovni jestveni vodič: fileti od (uzgajanih) brancina i rižoto od morskih plodova iz konzuma. Mijenja se i vino koje se pije, barem po modnim etiketama privatnih proizvođača, ali proizvedena buka i iritantna pokazivost ostaju jednaki i za bivšu janjetinu i sadašnji brancin, tj. za ljude oko stola koji se jednako strasno pokazuju, i nekad i sad...

Timska okupljanja s navodnom svrhom povećanja ultimativnog profita firme, tj. korporacije i njenih stratega, za zaposlenu masu niže hijerarhije rezultat su slabašne strane mašte svakako represivnog pa i podcjenjivajućeg efekta; u nas takvi producentski »propisi« poprimaju dakako domaće, često bizarne, mentalističke prilagodbe i načelno zadovoljene ali zahtijevane prizore. Takav timski rad kao inicijativa strane mašte i nezasitnog profita u nas se dijeli na ozbiljno-neozbiljan napor tepanja nedodirljivom kapitalu:

1. sindikalna orgijastičnost petkom uvečer (nevažan činovnički kotačić u društvu ambiciozne uredske koke, kao replika bivše »janjeće simfonije«);

2. dječji izlet gađanja bojom ili pak najnovije – zajednički planinarski izlet ili spuštanje niz riječne brzace (u nas slabo prihvaćen paintball; jednako kao npr. McDonalds proizvod);

3. mobilizirajući izlet firme i šefa (obavezna prisutnost u neželjenu društvu subotom/ nedjeljom; evidentna krađa privatnog vremena, ali se na dobrom zraku može nešto dobro, tj. tradicionalno pojesti);

4. strategija firme kao tajna (takav tim je tajan i povjerljiv, nedostupan i malobrojan; predmet takvog »tima« i njegovog stvarnog rada u sklopu navodno zajedničkog rada posve sigurno nije transparentan i legalno pripada poslovnoj tajni, industrijskoj špijunaži, i sl.).

3. Udaljavati se od aktualne biofilne proizvodnje

Naslov ne tereti samo starije osobe ovog planeta. Tip bijega u Bivše biološkim nalogom pripada dakako starijem melankoliku, ali i mladoj osviještenoj osobi u manjem postotku, personi koja propast morala i svjetskih financija gura u zadnji dio mozga, ali na rezultat gleda turobno koristeći rečenice bez utopijsko-projektivne nade, uz obavezno pivo.

Globalni nedostatak empatije, ljudskog ulaganja u Drugo, Živoga u navodno Živo... proizvodi demokratsku nesreću koja s globalnog žrtvenika ne bira sudionike prema godinama i spolu.

Svi starci, pomalo egoistično i svakako jadno, ali logično i razumljivo, žele biti mladi. Pa i oni mladi koje suton često napada kao nerazumljiva i iznenadna prolaznost, avet vremena koja curi iz naših najljepših rečenica zajamčene plemenitosti. Ne poznajem stariji primjerak čovjeka koji bi bio zadovoljan u koži, i ne bi se dječji pomamio za reklamom i opijumom mladosti pod stare dane.

Ući u spomenar zapravo znači odustati od aktualne biofilne proizvodnje i skloniti se u Bivše i Prošlo, neku vrstu Mrtvoga koja se poštuje kao bivša pozitivna uspomena. A zašto je Prošlo na većoj cijeni od svakodnevice, još je jedan od bezbrojnih uzaludnih temata notornog TV-stola. Sjeća se onoga što je bilo, i to bez uobičajenoga ideološkog navijanja, a ne ono što je sada. Država bez ljubavi za Sada nije dobra država.

Stariji žive u prošlosti svoje mladosti, unutar gabarita vlastite oskudne mirovine, i kao povučeni ljudi iz opticaja samo još ponekad zavape ‒ ne rušite nam kavane gdje smo nekad bili sretni. Ideologija mladosti oduvijek je bila omiljena zastava starijih gubitnika, tj. 98 posto stanovništva, koji svakodnevno otaljava preostali dio života, koji u načelu nije brojem malen ali je svakako prekobrojan, a provodi se uz poznate melodije radija i života, premda su oboje odavno ispali sa svih top-lista. Uloga piva u tranzicijskom horizontu svakodnevno je sve značajnija, i ekonomski i ideološki, i ne valja je nipošto potcjenjivati. Ozbiljne godine i poštovana bolest ne cijene se kao nužan utržak iskustva poodmakla života, nego se drže nevoljkim sadržajem biologije, koji se pravom korekturom mladosti može uspješno prekriti, pa i izbijeliti do karikature.

»Nekome biti dragocjen« ‒ emotivna je izjava koja ni na što ne obavezuje, ali misteriozna kao gravitacija, uza štošta, znači život. Oblik i sve ono čime smo ga nakinđurili, smještajući Emociju u Početak.

Čovjek se skriva i bježi u Toplo. Što je Toplo? Nerealni kontekst u duhovnoj zimi. Najčešće ‒ nesvrhovit ali opojan. Zavodljiv.

A Čovjek želi biti zaveden. Kad znam da me od svih čuda svijeta sigurno čeka samo radni ponedjeljak, dao bih se zavesti i od bolje stojeće metle. Zavodljiv kontekst jest kontekst kojemu se ne gleda u zube, ali nesumnjivo grije. Sad smo duboko u auri utopije i njenih tragičnih a zavodničkih figura.