Totalno stvarnosna poezija, bez dlake na jeziku!

Ernest Fišer, plodan hrvatski književnik i novinar s velikim opusom i brojnim nagradama, ovjenčan je i ovogodišnjom uglednom Nagradom Tin Ujević za zbirku pjesama Preludij za anginu pectoris. Zbirka se tematski i stilski nadovezuje na njegovu prethodnu zbirku Doba nevremena (2016.), a kojom nastavlja, kako sam kaže, s »totalno stvarnosnom poezijom«, odnosno poezijom koja bez kompromisa ulazi u nukleus naše zbilje. Njegov izraz »totalno stvarnosna poezija« ironično je poigravanje s trendom »stvarnosne poezije« koja je uglavnom dnevnički zahvatila trivijalnu zbilju, a isušila jezik, kako bi poistovjetila banalni govor i banalnu stvarnost. No Fišer ulazi u stvarnost doista »totalno«, ne samo stoga što strastveno i oštro raskrinkava našu društvenu i političku scenu, nego i stoga što zadržava sjajan pjesnički, metaforički jezik, kako bi burnim, rasplesanim emocijama i dubokim, snažnim mislima još dojmljivije dao sliku kaosa. Dakle, i bujnost Fišerova pjesničkog izraza (a koji uvijek ostaje čitljiv) također simbolizira rasap ljudskih i moralnih vrijednosti, odnosno sve virove ugrožene egzistencije. Eto, stvarnosno i poetsko itekako idu zajedno!

Za svoj pjesnički rad Fišer je više puta nagrađivan, a za kajkavsku pjesničku zbirku Macbeth na fajruntu (Matica hrvatska, Zagreb, 2013.) dobio je čak četiri ugledne književne nagrade: Maslinov vijenac (na 24. svehrvatskoj pjesničko-jezičnoj smotri Croatia rediviva: ča-kaj-što), Nagradu Fran Galović, Nagradu Katarina Patačić i Književnu nagradu Dragutin Tadijanović iz Zaklade HAZU, 2015.

Fišer je dobitnik i dviju profesionalnih nagrada u novinarstvu – Zlatnog pera i Zlatne kartice (1995.), kao i medalje Milan Grlović (2003.) za iznimne zasluge za Hrvatsko novinarsko društvo. Osim toga, odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića (1996.), a za svoj značajan književni, kulturološki i novinarsko-publicistički rad nagrađen je 2003. Nagradom grada Varaždina za životno djelo.

I najnovija zbirka, Preludij za anginu pectoris, ovjenčana Nagradom Tin Ujević, još je jedna kruna na Fišerovu bogatom književnom opusu. Ta je knjiga pjesama nagrađena doista s razlogom – zbog hrabrosti da pjesnik opali pljusku zbilji i zbog jezika kojim je duboko zašao u njezinu vruću jezgru.

Očima u oči sa svim manijama našega doba

Ukratko, u zbirci Preludij za anginu pectoris Fišer zapravo ispisuje tužaljku, ali upućuje i bijes prema današnjoj civilizaciji duhovne mahnitosti i političkoga ludila. Dok su u prethodnoj zbirci (Doba nevremena) uspomene na prošlost i zavičaj bile jako oružje protiv otrova suvremenosti, u ovoj zbirci to je oružje oslabilo, a neprijatelji globalne civilizacije još su više ojačali, izazivajući u pjesnika pravi kovitlac patnje i drame. Tako Fišer ispisuje snažan pjesnički psihogram današnjega urbanog čovjeka, ne bježi od zbilje izmišljajući utješnu duhovnu stvarnost. Naprotiv, u Fišerovoj zbirci pjesnik se očima u oči suočava sa svim manijama današnjega doba, ne skriva se, kao velika većina pjesnika, u duhovnim i iluzornim svjetovima, nego ponosno prkosi, proziva, ali i viteški gubi bitku sa svakodnevicom. Samoća, uspomene na zavičaj jedine su preostale oaze mira, no u patološki bučnom dobu i samoća je zaglušena, i ona se osvaja, pa pokoreni pjesnik panično brani posljednje mrvice svoga mikrokozmosa. Zbirka je izrazito pesimistična, puna burnih emocija, vrtoglavih misli, ekspresionističkoga simultanizma, olujnih metafora poput: »glasno bezumlje«, »kreatori ludila«, »šiklja očaj umjesto krv u žilama«, »slutnje se povampire, načisto, pa umjesto ptica lete ljudske glave«...

Stresovi, licemjerje, farizejstvo, medijsko smeće, politički lažovi, teroristi – sve je to uznemireno jato pojmovlja današnjice, u kojemu se neartikulirano govori i kriješti... današnja civilizacija je poput velike disharmonije, a poludjelim orkestrom vladaju nevidljivi dirigenti – moćnici. Tako će u pjesmi U globalnom svijetu Fišer usporediti veliki suvremeni ringišpil zla sa Munchovim Krikom, s licem obezglavljena bića, pa će na tom ringišpilu pjevati:

»Ako se osjetiš sâm, u gomili navijača, s kopčom / na ustima, i napušten, znaj: nitko ti pomoći neće / jer nisi prodao dušu, niti prekrio oči pred slikom / dolaska oluje; u globalnome svijetu, zaraćenom, / nijemost se plaća, i uza sve laži sramotnih vođâ, / koji cere se na zvijezde, uboge, kao suze djevica.«

Aritmija života i svijeta

Život je u Fišerovoj zbirci obolio od teške aritmije, a svijet od tektonskih poremećaja. No, postoji u zbirci i jedna neizlječiva bolest, a to je virus ljudskosti, virus koji postoji još od davnina, a koji se širi u slikama zavičaja, baroknoga Varaždina ili anđela, no taj virus ljudskosti ne može preživjeti u političkim i medijskim metastazama. Jer, organizmi moćnika cijepljeni su protiv svega, pa i protiv metastaza dobrote. Oboljeli od virusa dobrote pak pate, na granicama očaja i čežnje, dok moćnici i farizeji uvijek imaju lijeka – to su njihova tajna skrovišta, njihovi tajni dogovori i tajni jezik i konačno, njihovo sebeljublje, taj najjači antivirusni pogon.

U svijetu trule demokracije, Fišer ne bježi od Nečastivoga što hara svijetom, uporno nadglasavajući božju šutnju – ispisuje »bez dlake na jeziku« kataklizmičku poeziju koja najavljuje čak i kraj povijesti. No u mnogim pjesmama vlada empatija prema poniženima, gladnima, prognanima. Fišer više pjesama posvećuje i umrlima – Matošu, Ujeviću, Sabolu, Petraku, Stamaću, Tesli... vjerujući u tragove na kojima čovjek, unatoč besprizornoj budućnosti, može napredovati i hodajući unatrag.

U nekim pjesmama tihi hod unatrag jest i herbarijsko sakupljanje uspomena ‒ suvenira, mirisa zavičaja, starih riječi... sve su to privremene oaze samoće kojom se čovjek brani od doba nevremena. Tako će u pjesmi Mirisi davnih uspomena zapisati: »Uz postelju, u snu, miris djetinjstva bio je najgrlatiji, / i čist, poput vedrine nakon nenadane kiše, na tratini / gdje dječaci čuvali su blâgo – da se napase do sitosti, / sve do podnevnog zvona sa seoske crkve: u milosti, / kao i u ljubavi, lijepe igre su dopuštene, ne i zaborav.«

Kataklizmički stihovi u Fišerovj zbirci ponekad nas podsjećaju na biblijsku Knjigu otkrovenja u kojoj se sve ruši, razara, u kojoj odjekuju trublje, otvaraju se novi pečati, nahrupljuju nove nevolje – jahači apokalipse stalno harače Fišerovim stihovima, pretvarajući svoj pobjednički kaos u melodramu poniženih. Fišer u pjesmi Epikurejci, s glavom u pijesku aludira na Epikura, na njegov mudri, umjereni hedonizam koji su današnji jurišnici sreće pogrešno shvatili, blagujući na oltarima bogatstva. Tzv. novi epikurejci zatomili su onu Epikurovu umjerenu ugodu duše i preobrazili hedonizam mudraca u bučno osvajanje i stjecanje. Tako pjesnik proziva »naslade pokvarenjaka, milijardere« što nisu shvatili Epikurovu »ugodnu smirenost duše«, pa im poručuje: »Epikurejci naši, domaći, za Epikurov nauk čuli nisu, / ali ga zato naopako primjenjuju: s glavom u pijesku, / oni sanjaju goleme gadosti, otoke & mora za gusare, / gdje ribe plivaju leđno, a domoroci kriju u šumama / svoje običaje, prestrašeni od modernih kolonizatorâ«.

Fišer se u svojim tužbalicama nikada ne gubi u oblacima općih pojmova, nego stvari stavlja na svoje mjesto, biva ovdje i sada, zapaža, proziva, imenuje, a licemjernim antijunacima daje brojna imena ‒ kolonizatori, pljačkaši državne imovine, duhovni patuljci i nasilnici, mediokriteti, uzurpatori duša, diktatori, krivotvoritelji povijesti, fantomi prošlosti. A objedinjuje ih izrazom »elitna divljač«, kako kaže pjesma SOS za elitnu divljač. U njoj Fišer proziva divljačko predoziranje gozbama: »Gozbe za elitnu divljač spremaju se tajno, i ugovorno, / u koalicijama duhovnih patuljaka i nasilnikâ; zvijezde / domaćeg neba, utonulog u prošlost, tada ponovo sjaje, / prodajući rogove za svijeće: svjetlost Stvoritelja neba, / vječna, za svaku je elitu opasnost, poput predoziranja«.

Sjaj TV zvijezda, tupe SMS poruke poništili su duboki smisao riječi koje su govorile o ljudskom iskustvu – te riječi sklanjaju se u molitve, rijeke i oceane, kako govori pjesma Nestale su riječi nade. Pjesma završava duhovnom strofom, ali i nada je zaražena virusom skepse: »Gdje nestale su riječi nade – možda treba upitati mjesec, / kad raskrili se nad pustim nebom, a šum jezika, s visine / spusti na plodno tlo: dolazeći iz vječnosti, i pjeva tišine, / u šumorenju riječi domovinskih začuje se i šapat života, / povrh svih nevolja; ili je to, ipak, najava novih strahota?«

Utihnuće nade

Duhovno ropstvo, reći će nam ta pjesma, jednako je okrutno kao i političko. U pjesmi posvećenoj Tinu Ujeviću, Pobratimstvo terorista, u Nigdini, parafrazirat će slavni Tinov stih – umjesto pobratimstva lica u svemiru danas imamo pobratimstvo luđaka na zemlji, a izopačena zemlja postaje toliko nesaglediva i besprizorna da postaje Nigdinom.

Čak se i cvjetovi svađaju – Fišer pjesmu Posvađano cvijeće posvećuje Krležinu stihu iz Balada: »Ni med cvjetjem ni pravice...« U kaosu svijeta i priroda je uznemirena. Pjesma započinje strofom: »Ono što se činilo nemogućim, desilo se cvijeću, / da umjesto nektara proizvede nesanicu: od boli, / u tami, u potrazi za svjetlom, širi se i po smeću, / plaćajući danak ljudskoj zlobi, iako ljepotu voli«.

No, ipak u pjesmama zaiskri neka nada – rijetka i labilna, ali ipak bridi...

Tako u pjesmi Večernja sonata, žalostinka (posvećena Stamaću) Fišer citira Stamaćev stih: »povijest je pakao, pustoš vodoplavna«, ali i uzdiže Stamaćeva homo universalisa koji umije začuti i božansku glazbu, nijemu svirku u zvjezdanoj prašini. U pjesmi Ono neizrecivo, šutnja izlaz će biti u vjeri i vječnosti. To je možda jedina pjesma koja započinje utješno: »Ako je nešto neizrecivo, to znači da postoji, kao šutnja, / ovdje i sada, kao nevidljiva gruda snijega što se kotrlja / između prošlosti i budućnosti; zagonetka života i smrti, / poput ljubavi, izvan svih je mjerila, jer dotiče zvijezde, / bez obzira na godišnja doba: to vazda je spoznaja Boga«.

Zrnca utjehe u prašini besmisla jesu samoća, zavičaj i Bog. Ili varaždinski nocturno, kada iza ponoći »zagrle se fikcija i zbilja«, kada »u mikrofizici noći prošlost se iznova budi«. Ili varaždinsko groblje na kojem počivaju duše. Ili igra sa sjenama zavičajnih uspomena, kako završava pjesma Hod po rubovima sjena: »Moj hod po mukama, u zbilji, tek je početak, / zamišljaj nade, na tajnom vraćanju u zavičaj: / da bi priča o hodogramu boli dobila svršetak / valja spoznati dijete u sebi, i ljubit rodni kraj«. Zavičaj tako ostaje jedina stalna adresa ljudskoga bića, daleko od bezimenoga globalizacijskoga »staništa«, gdje se gube identiteti, uzroci i svrhe, puti i stranputice.

No, unatoč iskrama nade, suptilna bića stalno su zahvaćena vatrometom straha, zlih slutnji, nevjerice, pa lirski subjekt u pjesmi Ništa više nije isto pjeva: »Ništa više nije isto u otrovnom danu, prije gluhe noći, / ako tražiš ljubav u kristalnoj kugli, punoj lažnih moći / i obećanja: uzalud se nadaš slučajnoj sreći, ili radosti, / dok srce ti prokišnjava od boli, a gorčina puni mozak; / noćnim ti vlakom u kuću mogu banuti neželjeni gosti«.

Ova Fišerova zbirka je slična Kafkinom svijetu – sve je izokrenuto, nelogično, čovjek je u labirintu punom paradoksa, pati se bez objašnjenja, samo je ovdje jezik bola raskošan, dramatičan. Pjesnik bujicom riječi nasrće na poludjeli svijet, razornim pjesničkim slikama ruši sve njegove brane, znajući da ništa ne može promijeniti, ali zato iživljava život koji je potrošio njega. Pjesnik se, ponovimo, u Fišerovoj zbirci ne sklanja od svijeta, nego boravi u njemu, in medias res, ruga mu se u lice, sudi mu, trpi ga gorko, pretvarajući protestni govor u posljednje herojsko oružje. Časna obrana i dostojanstven poraz!

Česte su domoljubne pjesme o domovini koja je opljačkana, čiji san još nije ostvaren, pa je Fišer ovom zbirkom uputio oštar žalac ne samo globalnom nevremenu, nego i domaćoj političkoj i društvenoj sceni, odbacujući sve parole i patose što nam vijore u eteru, daleko od zemlje na kojoj hodamo teško.

Značajan iskorak u suvremenoj poeziji

Fišerova zbirka Preludij za anginu pectoris značajan je iskorak u suvremenoj hrvatskoj poeziji, iz više razloga. Pa sažmimo ih. Prvi je hrabrost pjesnika da boravi u centru opake stvarnosti, išamaran svim vjetrovima, iscrpljen svim olujama, te da pjesnički snažno i žurnalistički precizno raskrinka svijet činjenica. To je doista rijetko iskušenje pjesnika koji obično »bježe« iz zbilje kako bi se uzbibali i uspavali u igri duha i stihova. Drugi je razlog Fišerova ironična igra sa stvarnosnom poezijom koja je trivijalnu zbilju uglavnom »poravnala« s trivijalnim jezikom, a da nije zašla u mračan nukleus egzistencije, nego mahom ostala »šetati« po ulicama, trgovima, kafićima. Fišer je odgovorio stvarnosnoj poeziji svojom »totalno stvarnosnom poezijom«, čime je htio reći: »Raskrinkajmo poimence ovu našu trulež, udarimo pjesnički u ovu zbilju!« Jer tada stvarnost postaje još okrutnija, bol postaje duboko egzistencijalna, a bogatim stihom izražava se i kaos unutarnjega života.

Treći razlog zbog kojega ovu zbirku možemo doživjeti kao pravo osvježenje na našoj pjesničkoj sceni jest sjajan spoj novinarskoga nerva i pjesničkoga talenta – čitajući Fišerove pjesme, imamo osjećaj da čitamo buran dnevnik naše svakodnevice, jer su pjesme »izrasle« iz političke i medijske scenografije. I dok su teme mahom novinarske, odnosno društveno-političke, izuzevši pjesama o zavičaju i samoći, stil je u Fišera ostao duboko pjesnički – nije ga žrtvovao na oltaru »civilizacije smeća«, nego je izvrsnim metaforama još više produbio apsurd i besmisao, pretvarajući sve u iznimno dojmljivu magiju zla. Fišerovu poeziju stoga možemo slobodno nazvati »hrabrom poezijom«, čega je malo i u nas i u svijetu – pjesnik je u sjajnim (i čitljivim!) stihovima izložio tešku istinu, izlažući i samoga sebe, ne samo književnoj kritici, nego i političkome kritizerstvu. Pa sada, dragi političari, odgovorite Fišeru istom mjerom! Neće biti moguće, jer ako ne znate izgovarati u Saboru ni obične rečenice, teško ćete mu moći uzvratiti pjesmama. Ostanite zarobljeni u njegovim stihovima, i stvarni i bezimeni! Ukoliko izgubite na idućim izborima, barem ćete ostaviti neizbrisiv trag u Preludiju za anginu pectoris...