Težnja za jedinstvom svijeta

Marija Lamot kontinuirano u svojoj poeziji povezuje metafizičko sa svakodnevnim, filozofeme i slike, dispute o Bogu i s druge strane, slike prirode, tijela u patnji. Njezina je lirska junakinja hipersenzibilizirana, osluškuje oko sebe ljude i bića, promatra krajolike, intimizira prostor. U knjizi Mjesto gdje prestaje prostor nalazimo pjesmu »Konac kojim sam sašivena« i sljedeće stihove: »Neprestano šivam presvlake, popravljam stvari,/ održavam cjelovitost«. Još u prethodnim zbirkama mogla se uočiti čežnja autorice za jedinstvom svijeta: više ne postoji cjelovitost i ona shvaća da je jedina moguća pozicija »zadobiti mjesto« i tragati za posebnim pogledom na stvarnost, za vlastitim očištem.

U autoričinoj novoj stihozbirci spominju se »zašivene riječi«: lirska junakinja je zašila »riječi prije pisanja«. Riječi prestaju biti utočište, one su sada »prazne šalice« u koje se ne može ništa staviti, spominju se i rune umjesto riječi. Uostalom, i jezik je kastriran, tekst također nudi »nesiguran alibi«, prestaje biti sigurno mjesto. I čini se kako ova knjiga predstavlja oslobođenje, odnosno ona je odmak od sebstva i uronjenosti u vlastiti svijet, a o tome se najasnije govori u posljednjoj pjesmi u knjizi »Gnothi seauton«: »U potpunosti/ osloboditi se/ sebe,/ dok noćni vjetar/ čisti tragove/ neprestanih početaka«. Ponovo nalazimo pjesme u kojima se govori o apstrakcijama: vremenu i prostoru, o svijesti i postojanju. U tim pjesmama izostaje sentiment, one su kao mali disputi ili poetska promišljanja.

Poneke autoričine pjesme tek dočaravaju atmosferu, opisuju obrede, život malih životinja, istočen govor, poetiku otoka. I ponovo atmosfera samoće, a svaka svijest o utopiji i onom budućem nestaje, jer: »Sutra je pustinja,/ ispaćeno i ogrubjelo/ odmara se/ u pismohrani jučer«. Umjesto poezije i slobode, nude se novi propisi u ophođenju, i stvara se opće stanje ravnodušnosti, poslušnost. Ravnodušno je i nebo, a jezik je »nerazumljiv.« Posve se dokida komunikacija. Nije slučajno da se često spominje um, razum, »hladna kutija razuma«. Umjesto dionizijskog, hladan apolonijski pogled i oštre odsječne rečenice, koje kao da su izrezane laserskom zrakom. Stvarnost je bolesna, jedino utočište ostaje pjesma. Ona je važnija od povijesti: »Pjesma traje dulje od povijesti« (pjesma »Šutnja pjesme pjeva noć«). U knjizi Mjesto gdje prestaje prostor nalazimo upravo pjesmu koja jest kritika povijesti, apel protiv historicizma kojeg obilježavaju lusteri u dvorcu i teške zavjese, dok lirska junakinja kao suprotnost tome »štiti bogatstva koja povijest ne poznaje«.

Književna kritičarka Božica Pažur ističe da kada bismo (izvanjski, impresionistički) ispunjavali zamišljenu književnu iskaznicu pjesnikinje Marije Lamot, s posebnim obzirom na novu zbirku Zašivene riječi, možda bismo je ispunili i ovako: ključne kôte (kao ime i prezime): riječi i snijeg; posebne karakteristike: raspon poetika postmoderne; pripadnost kojoj književnosti (čijem književnom korpusu): svojina svijeta. Karakter toga pjesništva mogao bi se i jednostavno uslikoviti kao »vremenski stroj« najboljih hrvatskih pjesničkih postmodernizama – bilo poetičkim iskustvom, bilo probranom arhetipijom, ističe Pažur.

I u novoj zbirci Marije Lamot možemo ponovo uočiti često spominjanje rituala, proročanstava, gonetanje, ali nalazimo i mediteranske pjesme, poeziju kretanja, kako je naziva Pažur. U vrlo dojmljivoj inzularnoj pjesmi »Izlet filozofa u Lubenice« nalazimo povezivanje kozmosa, izbrisne tragove vremena i govor filozofa. Povezuje se tu na učinkovit način ono slikovno i pojmovno. Upravo u tome i jest najveća snaga Lamotičine poezije.